AGROKOMBINAT, AGROKOMERC I AGROKOR

KOBNO IME AGRO Tri velika državna menadžera od kojih su strahovale države i njihov put od svemoći do nemoći

Ante Todorić, Ivica Todorić i Fikret Abdić "Babo"
 Screenshot: YouTube / Boris Kovačev / Darko Tomaš / Hanza Media

Prefiks agro, duboke veze s politikom i tri velika menadžera od kojih je strahovala državna politika. Agrokombinat, Agrokomerc, Agrokor. Ante Todorić, Fikret Abdić i sin Ante Todorića, Ivica Todorić. Prvome su, kao sudioniku Hrvatskog proljeća, sudili za “antirevolucionarnu djelatnost”, i to pod apsurdnom optužbom da je šest milijuna maraka preusmjerio Matici hrvatskoj za nabavu oružja. Drugi je s 400 (po nekim izvorima i 600) milijuna dolara teškim mjenicama bez pokrića srušio reforme zadnjeg jugoslavenskog premijera Ante Markovića i pomogao detonirati raspad Jugoslavije. Za trećega, najmlađega, Ivicu Todorića i njegovih (Agrokorovih) 5,7 milijardi eura ukupnog duga, država i vjerovnici danas traže rješenje.

Tri velike poslovne priče, dvije s lošim završetkom i jedna čiji rasplet tek počinje, začete su u mulju balkanske politike. Todorići su se tu možda dvaput pokazali kao pioniri tržišta skloni ekstremnom riziku, a Abdić kao pravi predstavnik balkanske škole zamućene sprege prljave politike jednako takvog biznisa. Veže ih način na koji su sve tri korporativne krize otvorene, u kojemu se, čak i danas u slučaju Agrokora, mogu prepoznati tragovi rukopisa kreiranog u sovjetskim političkim laboratorijima.

Afera u kladuši

Ante Todorić pao je kao žrtva političkih turbulencija 1971. zajedno s krugom oko istaknutih hrvatskih partijskih lidera Savke Dabčević Kučar i Mike Tripala. Kao tržišni liberal, ali i hrvatski nacionalist i aktivni političar (bio je član Centralnog komiteta SKH), nije mogao preživjeti u tadašnjoj politici. Kao uspješnom direktoru najlakše mu je bilo pripisati zloporabu novca kombinata kojim je upravljao.

Screenshot: YouTube
Ante Todorić

Priča o Agrokomercu, u vrijeme “kasne Jugoslavije” krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, možda jedinoj spomena vrijednoj kompaniji na području od svih zaboravljene zapadne Bosne, i Agrokomercovu direktoru Fikretu Abdiću, čovjeku koji nikad nije skrivao svoje velike političke ambicije i koji je imao snažnu političku podršku na lokalnoj i saveznoj razini (braća Hamdija i Hakija Pozderac), krenula je putem malih lokalnih novina s viješću o požaru u jednom od pogona tvrtke u Velikoj Kladuši, nakon čega su u kompaniju stigli istražitelji službe državne sigurnosti. Vrlo slično, samo nekoliko godina ranije i u drugom kontekstu, započela je i opasna, politički osjetljiva priča o Kosovu, kad je prvo u lokalnim glasilima objavljena mala vijest o studentskoj pobuni u menzi Studentskog centra u Prištini.

Današnja kriza Agrokora Ivice Todorića započela je, kao što znamo, kao neplanirana vijest s redovnog godišnjeg okupljanja medija u rezidenciji veleposlanika Rusije, stjecajem slučajnih okolnosti ili namjerno, tek nešto više od mjesec dana nakon povratka premijera Andreja Plenkovića iz prijateljskog posjeta Ukrajini.

Detonatori potresa

Sve tri priče imale su temelj u realnosti, zato su poslužile kao pogodni detonatori političkih potresa. Ante Todorić jest u pogrešno vrijeme bio tržišno orijentirani liberal i prilično je izvjesno da je financijski podupirao tada politički sumnjivu Maticu hrvatsku. Fikret Abdić postao je u svojoj ulozi velikokladuškog “Babe”, zaštitnika i poslodavca naroda, previše omiljen među pukom da to ne bi smetalo političkom vrhu u Beogradu, a nepokrivene mjenice doista su postojale. Agrokor Ivice Todorića odavno je nadrastao državu iz koje djeluje, a ogroman dug dvjema državnim ruskim bankama (Sberbank i VTB) učinio ga je pogodnim alatom za pritisak.

Agrokombinat direktora Ante Todorića (vodio ga je od 1963. do 1972.) po mišljenju tadašnjih, ali i kasnijih analitičara i kroničara regionalnog biznisa, bio je odlična kompanija i jugoslavensko “čudo ekspanzije”. Jedna od prvih socijalističkih tvrtki čiju reklamu pamtimo (Svako jutro jedno jaje...) i jedna od prvih koja je duboko u razdoblju socijalizma pokazala jasnu tržišnu orijentaciju (i to je, uz sporne milijune, bio dio optužnice koja je spremila Antu Todorića u Staru Gradišku). Poduzeće je imalo 5500 zaposlenih, a generalni direktor Ante Todorić već tada je, kao njegov sin danas, živio u dvorcu, na nekadašnjem posjedu obitelji Drašković u Božjakovini koji je bio u vlasništvu kombinata i, za razliku od današnjih blještavih Kulmerovih dvora koje je Ivica Todorić iznova izgradio na temeljima ruševine, kao građevina u prilično lošem stanju.

Ronald Goršić / Hanza Media
Kulmerovi dvori

Publicist Ivica Radoš, dosad najpouzdaniji kroničar obitelji Todorić, opširno je pisao o dirigiranim medijskim napadima na Antu Todorića i o tome kako su se tadašnja “režimska pera” raspisala o Todoriću kao opasnom čovjeku u kojemu su se objedinile tada najnepoželjnije osobine tržišnog liberala i hrvatskog nacionalista. Budući da je bio politički aktivan, trebalo ga je neutralizirati.

“Kontrarevolucija”

Radoš detaljno opisuje početak napada na Agrokombinat i Todorića: “Be­ograd­ska ‘Bor­ba’ obja­vi­la je tekst pod nas­lo­vom ‘Udru­že­ne ko­lo­ne kon­tra­re­vo­lu­ci­je’. Uok­vi­re­no i mas­nim slo­vi­ma, po­put os­mrt­ni­ce, otis­nu­ta su ime­na naj­vi­đe­ni­jih u ma­sov­nom po­kre­tu, a na 32. mjes­tu po­pi­sa bio je i An­te To­do­rić. On je uhi­ćen 6. ruj­na 1972. kad i Ma­te Ga­brić, di­rek­tor Ori­oli­ka, i An­te Ma­rin, di­rek­tor Škol­ske knji­ge. Po To­do­ri­ća je po­li­ci­ja doš­la u bol­ni­cu u ko­joj je bio zbog či­ra na že­lu­cu. Po­tom je hit­no pre­ve­zen u za­tvor­sku bol­ni­cu u Ši­mun­skoj. Služ­be­no, bio je osum­nji­čen zbog pljač­ke druš­tve­ne imo­vi­ne. Is­to­dob­no, istražni pos­tu­pak po­čeo se vo­di­ti pro­tiv još če­tvo­ri­ce ru­ko­vo­di­la­ca Agro­kom­bi­na­ta me­đu ko­ji­ma je bio i fi­nan­cij­ski di­rek­tor Ru­dolf Mi­ku­lić. Iako je is­tra­ga pro­tiv To­do­ri­ća mo­gla tra­ja­ti naj­vi­še šest mje­se­ci, ne­za­ko­ni­to je pro­du­lji­va­na još dva pu­ta. Sto­ga je To­do­rić u za­tvor­skoj bol­ni­ci u Ši­mun­skoj pro­veo 18 mje­se­ci.”

Todoriću se, piše Radoš, sudilo za kontrarevoluciju. “U neko­li­ko to­ča­ka op­tuž­ni­ce pi­sa­lo je, uz os­ta­lo, da je da­vao ma­te­ri­jal­nu po­dr­šku ‘na­ci­ona­lis­tič­ko-se­pa­ra­tis­tič­kom’ po­kre­tu. Iako to danas zvu­či be­smis­le­no, To­do­rić je op­tu­žen i za to da je Agro­kom­bi­nat pla­ćao ogla­se u Hr­vat­sko­mu gos­po­dar­skom glas­ni­ku, a ne u Bor­bi (HGG je ta­da iz­la­zio u 50.000 pri­mje­ra­ka, a Bor­ba se u Hr­vat­skoj pro­da­va­la u 2000 pri­mje­ra­ka). Jed­na od to­ča­ka op­tuž­ni­ce bi­la je i da To­do­rić ru­ši radnič­ko sa­mo­uprav­lja­nje.”

Konkurent Podravki

Kao što je Agrokombinat eksplodirao u ekspanziji kojom je upravljao Ante Todorić, tako je desetljeće kasnije, kada je vodstvo tvrtke preuzeo Fikret Abdić, procvjetao Agrokomerc. Abdić koji je rođen u selu Donja Vidovska, nedaleko od Velike Kladuše, dobro je znao da živi u jednom od najpasivnijih krajeva tadašnje države. Agrokomerc je do njegova dolaska bio labavo povezan skup malih poljoprivrednih zadruga, teško da ga se moglo smatrati poduzećem. Zato se Abdić u prvom koraku povezao s lokalnim malim poljoprivrednicima, kojima je pomogao izgraditi peradarske farme i organizirati proizvodnju. Na taj način zaposlio je tisuće do tada nezaposlenih i dao im osjećaj da žive u kraju pred kojim je napredak. Zaustavio je tadašnji veliki val iseljavanja iz regije.

Drako Tomaš / Hanza Media
Fikret Abdić

Deset godina kasnije Agrokomerc je već bio kompanija s više od 13.000 zaposlenih i sa širokom paletom proizvoda, od farmi peradi i kunića i industrije mesnih konzervi do tvornica čokolade i žestokog alkohola. Možda ne kvalitetom, ali veličinom i snagom sve je više konkurirao tadašnjim divovima Podravki i Carnexu. Abdić još nije bio političar, ali bio je jači od svih političara na lokalnoj razini i čvrsto povezan s “velikima” u Sarajevu i Beogradu. U akciju s mjenicama navodno je krenuo na poticaj Slobodana Miloševića, kojemu je odgovaralo da što prije potkopa ionako mekane temelje reformi Ante Markovića, koje su bile posljednji veliki pokušaj međunarodne zajednice da Jugoslaviju održi na okupu.

Afera Agrokomerc u javnosti je eksplodirala u kolovozu 1987. u trenutku kad je to savršeno odgovaralo politici Slobodana Miloševića, koji je od 1986. bio na funkciji šefa Centralnog komiteta SK Srbije. Upravo u to vrijeme Milošević je u svojem govoru u domu kulture u Kosovu Polju objavio i svoju čvrstu podršku Srbima na Kosovu (“Nitko ne sme da vas bije!”), ali i pokazao jasnu namjeru da osvoji politički vrh tadašnje države. Ante Marković i njegove reforme na tom su putu bili, možda ne jedina, ali tada najveća prepreka.

Smetnja Miloševiću

Pitanje je međutim što bi se dogodilo s Agrokomercom da Fikret Abdić nije već tada sam sve jasnije pokazivao vlastite političke ambicije. Čvrsto vezan uz sarajevsku braću Pozderac, iako nisu nužno bili uvijek na istom političkom kursu, postao je smetnjom Miloševiću koji ga se, nakon što je monetarni sustav države urušen Agrokomercovim novcem bez pokrića, lako odrekao. Abdić je prvi put završio iza rešetaka 1987. u procesu koji njegovi pristaše i danas smatraju montiranim, unatoč činjenici da se jugoslavenski dinar više nikad nije oporavio. Proces je trajao tri godine, kao i Abdićev boravak u zatvoru.

Po povratku iz zatvora 1990. Abdić se vraća na velika vrata i u Agrokomerc i u politiku BiH. Kao član SDA izabran je u Predsjedništvo države, ali mjesto u skladu s prethodnim, nikad u detalje predstavljenim, dogovorom prepušta predsjedniku stranke Aliji Izetbegoviću i vraća se u Veliku Kladušu s namjerom da rehabilitira Agrokomerc. U najegzotičnijem od svih portreta političara i biznismena hrvatska Wikipedija definira ga kao menadžera i političara koji je “tehnologiju poslovnog uspjeha izgradio na najčudnijoj kombinaciji socijalističkog radničkog natjecanja (organizacija godišnjih Smotri dostignuća), upotrebi suvremenog zapadnog pristupa poslu, korupcionaškoj upotrebi političara i novinara u gospodarske svrhe te hazarderskog financijskog menadžmenta i agresivne televizijske reklame”.

Gradonačelnik

Agrokomerc nije rehabilitirao na nacionalnoj razini, ali ga je 1993. učvrstio kao vodeću ekonomsku velesilu “Autonomne pokrajine Zapadna Bosna” koju je proglasio na svoj rođendan 22. rujna 1993. i kojoj je predsjedao do 1995. U početku saveznik hrvatske politike (zapravo sa sporazumima s Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom) kasnije je osuđen kao ratni zločinac zbog sabirnih logora smještenih upravo u ispražnjenim pogonima i skladištima Agrokomerca.

Nakon rata je ponovo suđen i zatvoren. Iz zatvora izlazi 2012. da bi iz vile u Opatiji u Hrvatskoj vodio nekoliko tvrtki. Ujesen prošle godine izabran je za gradonačelnika Velike Kladuše.

S Agrokorom i Todorićima Fikreta Abdića povezuje i Hrvoje Šošić, ekscentrični ekonomist i prijatelj Ante Todorića s kojim se zbližio u zatvoru u Staroj Gradišci, gdje je također završio kao žrtva političkih previranja 1971. kad je morao i napustiti katedru na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu. Šošić je bio možda jedini hrvatski ekonomist koji je do zadnjeg dana svim srcem podupirao Fikreta Abdića i Abdićev model Agrokomerca, o čemu je napisao čak dvije knjige. Veliki zagovornik tržišta, burze i “glavničarstva”, kako je arhaično zvao kapitalizam, do smrti je bio prijatelj obitelji i figurirao kao neformalni savjetnik Ante i Ivice Todorića pri stvaranju Agrokora.

/ Hanza Media
Ivica Todorić

Postao prejak

Za razliku od oca Ante i bošnjačkog “kolege” iz agrobiznisa Fikreta Abdića, Ivica Todorić nikad nije pokazao namjeru da se aktivno uključi u politiku. Kompaniju, današnji koncern, gradio je iznutra. Održavao je dobre veze sa svim političkim garniturama, podržao one za koje je smatrao da su skloni tržištu. Malo koja veća stranka u Hrvatskoj danas može reći da nikada nije dobila ništa od Ivice Todorića. Kad je trebalo, znao je tražiti i izboriti se za ustupke. Gledalo mu se kroz prste u prvom razdoblju kašnjenja s plaćanjem (kasnije je to, kažu, sveo u razumnu razinu), izborio se za poseban porezni režim, ali iako je kasnio, uvijek je na kraju platio. Zato je zadržao dobavljače i zato se zadržao u vrhu regionalnog biznisa. Njegov Agrokor postao je prvo državom u državi, a onda i federacijom na ruševinama bivše federacije.

Politički naizgled bezgrešan, Todorić je na kraju postao prejak. Ni to samo po sebi možda ne bi bilo problem da zbog svoje veličine, ali i veličine duga koji danas više nijedna banka ne smatra održivim, Agrokor nije postao pogodnim alatom za ucjenu hrvatske politike. Možda i jest slučajno (Nenad Bakić, čovjek s dobrim nosom za investicije, misli da jest), ali eksces ruskog veleposlanika Anvara Azimova dogodio se nepuna dva mjeseca nakon Plenkovićeva povratka iz Ukrajine, mjesec dana nakon što je Plenković najavio povratak Ine u stopostotno okrilje države i samo nekoliko dana nakon Putinova posjeta Budimpešti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 12:32