Krešimir Sever: ‘Nema nikakve potrebe da trgovine rade nedjeljom i blagdanima‘

Sindikati javnih i državnih službi dogovorili su se s Vladom da će se svima zaposlenima u javnom sektoru od 1. listopada povećati osnovica plaće za šest posto, a od travnja iduće godine za još dva posto. Božićnica i regres porast će im s 1500 na 1750 kuna, a dar za dijete sa 600 na 754 kune. Time su izbjegnuti prosvjedi i štrajkovi koje su najglasnije najavljivali nastavnici. O socijalnoj situaciju u Hrvatskoj razgovaramo s dugogodišnjim predsjednikom Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimirom Severom.

Mogu li zaposleni u državnim i javnim službama biti zadovoljni takvim rješenjem?

- Teško mi je prosuditi. Često zaboravljamo da jedan broj ljudi u javnim i državnim službama radi za vrlo niske plaće, čak i ispod granice minimalne plaće. Pokazatelj koliko su plaće loše jest da je ponekad teško naći radnike koji bi radili na tim poslovima. Cijeli niz natječaja zjapi nepopunjen.

Svakoj bi vlasti trebalo biti u interesu imati kvalitetan kadar koji radi posao od javnog interesa. Sve češće će se u državnom sektoru zapošljavati samo oni koji ne mogu naći posao u privatnom, što će dovesti do nazadovanja javnih servisa, a tu su i oni ljudi koji se brinu o našoj djeci od predškolskog odgoja do visokog obrazovanja. Kao i kada je riječ o sustavu zdravstva i socijalne skrbi, policiji, vatrogastvu... Ako tako gledamo, onda je ponuda Vlade i dalje premala.

Znači li to da Hrvatska više nije zemlja u kojoj je mnogima cilj zaposliti se u državnoj službi?

- Nije, jer su primanja toliko niska da zaposlene manje zanima je li posao stabilan.

Mnogim zaposlenima u privatnom sektoru plaće nisu porasle ni za kunu, a i neće, kao ni božićnice, ako je uopće dobiju. Je li to pravedno i postoji li na sindikalnoj sceni itko tko se ozbiljno bori za prava radnika u privatnim tvrtkama ili su oni prepušteni dobroj volji poslodavaca?

- Dio privatnoga sektora ima izuzetno mala primanja, primjerice u tekstilnoj industriji ili dijelu metaloprerađivačke i drvoprerađivačke industrije. U ogromnoj su mjeri razlog iseljavanja upravo male plaće i nestalni oblici rada i u privatnom i u javnom sektoru. No u privatnom sektoru postoje i oni gdje su plaće puno veće i gdje se privlači visokoobrazovani kadar koji dobiva dostojna primanja.

Sve je teže pronaći profesore matematike, informatike i fizike koji su spremni predavati u školama jer im privatni sektor nudi veće plaće i bolje uvjete rade. Sindikati djeluju i u privatnom sektoru, no u javnom sektoru je organiziranost sindikata bolja. U privatnom sektoru često svjedočimo da se radnike obeshrabruje za učlanjivanje u sindikate, pri čemu se oni i boje o tome svjedočiti jer im se jasno kaže da im se neće produžiti ugovor o radu ako se učlane u sindikat. Ljudi se mire sa sudbinom ili traže drugi posao. Pokrivenost kolektivnim ugovorima je u ukupnom radništvu tek nešto veća od 40 posto, a u privatnom sektoru samo 20 posto.

Pokazuje li to da sindikati loše rade svoj posao?

- Ne bih rekao, nego se ljudi u privatnom sektoru teže učlanjuju u sindikate. U malim tvrtkama su ljudi na oku poslodavcu i teško se odlučuju sindikalno organizirati. Hrvatska udruga poslodavaca javno se zauzima za fleksibilizaciju Zakona o radu i tvrdi da je u razvijenim zapadnim zemljama kolektivni ugovor temelj za ugovaranje radnoga odnosa, a zakon o radu tek neki okvir. I to je u jednoj mjeri točno, no u zemljama na koje HUP ukazuje prstom kolektivno pregovaranje je tradicija, a pokrivenost radnika kolektivnim ugovorima vrlo je visoka. Međutim, HUP i njegove članice ne žele kolektivno pregovarati i žele radnike prepustiti na milost i nemilost poslodavaca.

Sve je više ljudi koji su zbog poskupljenja na rubu siromaštva, unatoč Vladinim mjerama pomoći građanima i gospodarstvu da lakše podnesu inflaciju i energetsku krizu...

- S jedne strane mjere su doista obilate. Cijene struje i plina su zamrznute za sve građane, i to je dobro, za one socijalno ugrožene idu i druge mjere, a tu su i potpore gospodarstvu koje su dosta sveobuhvatne. Najslabija je mjera smanjenja PDV-a na hranu jer tu nema nikakva jamstva da će se konačne cijene spustiti, a vidimo da one rastu i dalje. A ima i puno lovaca u mutnom koji podižu cijene. I uz ovaj najavljeni rast mirovina i minimalnih plaća građani u Hrvatskoj sve više osiromašuju. Velik broj umirovljenika utonuo je u siromaštvo, tone i sve više zaposlenih, a pogotovo nezaposlenih. U posebnim su problemima samačka kućanstva, kućanstva u ruralnim sredinama, ona s više djece...

Rast cijena goriva mogao bi potaknuti novi inflatorni val, no neki analitičari smatraju da će već iduće godine inflacija pasti na podnošljivih nekoliko posto. Što vi mislite?

- Teško je o tome govoriti. Sjećamo se i ranijih godina kada su cijene nafte rasle na 50, 80 ili više od 100 dolara po barelu, a cijene naftnih prerađevina bile su niže. Liberalizacija cijena derivata iz 2014. dala je distributerima veća područja za zaradu. Iz iskustva znamo da poskupljenje goriva, pogotovo dizela, mnogi koriste za povećavanje cijena iako mnogi za to nemaju gotovo nikakvo opravdanje. Nije isto radi li se o tvrtki čija je primarna djelatnost prijevoz ljudi i roba pa im je trošak goriva vrlo izdašna stavka ili o tvrtki kojoj je cijena transporta u ukupnim troškovima tek između 3 i 8 posto. A kada cijene goriva padaju, oni ne spuštaju svoje cijene.

Građani mnogih europskih zemlja zbog pada životnog standarda izlaze na ulice. Hoće li i Hrvatsku zahvatiti val prosvjeda?

- Moguće. Ne u ovoj godini. Naši se građani teško odlučuju na izlazak na ulice i u zapadnim je zemljama puno veća tradicija ulične demokracije. I za vrijeme Milanovićeve Vlade došlo je do drastičnog skoka cijena plina i struje i sindikati su pozivali na veliki prosvjed povodom 1. svibnja, a odazvao se samo skroman broj pretežno sindikalnih aktivista. Mi u Hrvatskoj predugo smo navikli teško živjeti i nove životne teškoće poput rasta cijena primaju se s nekom vrstom rezignacije.

Velik broj ljudi ne vjeruje da izlaskom na ulice nešto može promijeniti, nego doma gunđaju. A premali broj ljudi ne može ozbiljno stresti ni jednu vlast ni poslodavce, a nakon toga se ljudi još teže odlučuju na neki sljedeći prosvjed. Neimaština, očito, još nije toliko došla do izražaja, ali može se svašta zakuhati. Vidimo što se događa u zapadnim zemljama gdje se godinama dobro živi, a sada im drastično rastu cijene i plaće su im sve manje dostatne za podmirenje troškova i oni su sada u čudu i izlaze na ulicu. Kod nas još imamo ljudi koji se sjećaju redukcija struje i vožnje par-nepar, nestašice deterdženata, ulja...

I onda ljudi lakše prihvaćaju sve to iako ne bi trebali. No u svijetu se događaju tektonske promjene. Što će biti sljedeće godine, teško je prognozirati. Mogući su i bolji scenariji, da će doći do smirenja i ublažavanja inflacije, ali i da će doći do stagflacije i da ćemo istovremeno imati i recesiju i inflaciju. Ako se drastično smanji turističko kretanje, moguće je da ni naši građani više neće biti strpljivi.

Podržavate li Vladinu inicijativu da se zabrani rad trgovina nedjeljom, odnosno da im se dopusti da rade najviše 16 nedjelja u godini?

- Nema potrebe da trgovine rade nedjeljom i blagdanima. Ozbiljna turistička zemlja ne želi imati trgovine otvorene nedjeljom i blagdanima jer su turistima tada na raspolaganju kafići i restorani. Ovih 16 nedjelja je i dalje previše.

Govori se samo o trgovini. Bi li se zabrana trebala odnositi i na ugostiteljstvo i neke druge djelatnosti?

- Ne, ali treba voditi računa da oni ne rade uzastopce nedjeljama i blagdanima i da im taj rad bude dostojno plaćen.

Treba li strahovati da će takav zakon ponovno pasti na Ustavnom sudu?

- Njemački Ustavni sud svojevremeno je u sličnoj situaciji stao na stranu radnika uz objašnjenje da je u odnosu rada i kapitala radnik slabija karika i da ga treba zaštititi i da interesi kapitala ne mogu biti iznad interesa radnika, pa bih želio vjerovati da naš Ustavni sud neće podleći javnim pritiscima trgovačkih lanaca.