Kako hrvatski građani politički dišu i jesmo li u prosjeku više lijevo ili desno orijentirani, pitanja su oko kojih se tijekom protekla tri desetljeća višestranačja u Hrvatskoj vode brojne polemike. Podatak da je do sada češće na vlasti bila desna nego lijeva politička opcija može nas navesti na neke zaključke koji ne moraju uvijek biti logični, a prava zbrka nastaje kada prosječan hrvatski birač pokušava definirati pojmove ljevice ili desnice. Ne treba mu zamjeriti jer se ni stručnjaci u tome često ne slažu, no većinom će na kraju priznati da smo u prosjeku negdje u sredini, što se pokazalo i prošla dva puta na parlamentarnim izborima nakon kojih su pobjednici vladali s prilično tankom saborskom većinom, što bi lako mogao biti slučaj i nakon idućih, koji će se održati za pola godine, a možda i prije.
Najsveobuhvatnija istraživanja o političkim stavovima hrvatskih građana već više od 30 godina provodi zagrebački Fakultet političkih znanosti (FPZG), koji upravo priprema zbornik radova koji će obuhvatiti ankete provedene od 1990. godine do danas, što bi značilo da je prva rađena još u doba socijalizma, uoči prvih višestranačkih izbora.
Knjiga koja bi svjetlo dana trebala ugledati u proljeće iduće godine nosi radni naslov „Hrvatski birači – 30 godina istraživanja političkog ponašanja i mišljenja”, a urednički je potpisuje troje izvanrednih profesora FPZG-a, dr. sc. Daniela Širinić, dr. sc. Višeslav Raos i dr. sc. Kosta Bovan. Obuhvatit će svih 11 anketnih istraživanja o političkim preferencijama hrvatskih građana koje su bile vezane uz izborne cikluse od 1990. do 2020. kada je neposredno prije izbijanja pandemije provedena zadnja anketa. Plan je knjigu predstaviti prije parlamentarnih izbora, a nakon njih krenuti u provođenje nove ankete.
„Pokušat ćemo zahvatiti sva tri izborana ciklusa iduće godine, uključujući predsjedničke i europske izbore. Ono što znamo kroz sve ove godine je da imamo razlike u biračkih preferencijama između krajeva koji su bili pogođeni ratom i onih manje urbaniziranih koji preferiraju HDZ i stranke desno od centra, dok su u gradovima birači skloniji SDP-u i lijevim strankama. Birači koji daju povjerenje novim strankama kao što su Živi zid, Možemo, Most ili Domovinski pokret su češće mlađi ljudi koji su skloniji mijenjati biračke preferencije, a ideološki se često svrstavaju u centar, što znači da možda nisu dokraja osvijestili svoju poziciju. Ekonomski stavovi građana nisu razlog zbog kojih biraju lijeve ili desne stranke. Naprimjer, SDP se zalagao za oporezivanje nekretnina, no to građane koje bi taj porez pogodio nije spriječilo da glasaju za SDP. To znači da će, ako imaju stranačku preferenciju, ljudi glasati i protiv svog interesa”, kaže Raos. Dodaje da politolozi godinama pokušavaju naći ekonomske pokazatelje zašto netko glasa za neku stranku, naprimjer radi li u privatnom ili javnom sektoru i je li mu obitelj ekonomski profitirala u zadnjih 30 godina. Ispada da to nema veze s odabirom na glasačkom mjestu.
„Glavni razlog zašto ljudi nekoj stranci daju glas jest njezin odnos prema prošlosti, primjerice kako vrednuje Tita, Tuđmana ili Domovinski rat. Važna im je i politička biografija njihove obitelji, pa tako oni iz partizanskih obitelji češće biraju SDP. Kod mlađih birača slabi taj efekt. Među Mostovim biračima je najviše onih koji podržavaju vjeronauk u školama. Većina HDZ-ovih birača su oni koji idu u crkvu”, otkriva nam Raos.
Bovan ističe da ih zanima koliko se građani identificiraju s nekom strankom, njihova politička ideologija i svjetonazor odnosno sklonost nacionalizmu, liberalizmu ili nekoj drugoj ideologiji, potom povjerenje građana u političke institucije i druge ljude te koliko je njihovo političko znanje i politička participacija. Nastoje utvrditi što razlikuje ljude koji izlaze na izbore od onih koji ne izlaze, ali i njihovo zadovoljstvo demokracijom i načinom kako ona u Hrvatskoj funkcionira. Također ispituju odnos građana prema povijesnim ličnostima poput Stjepana Radića, Ante Pavelića, Franje Tuđmana ili Josipa Broza Tita. Anketom se ispituju i ekonomski stavovi građana, njihov odnos prema manjinama te sklonost teorijama zavjera na lokalnoj i globalnoj razini.
„Primjećujemo stabilan pad ljudi koji se identificiraju sa strankama od 1990. do danas. Stariji ljudi su se skloniji stranački identificirati, dok su mladima stranke manje bitne. Općenito se smanjuje pozitivnost procjene svih povijesnih ličnosti. Taj je pad nešto veći kod Pavelića i Tita, dok stav prema Tuđmanu najmanje fluktuira. Porazan je podatak da građani imaju nisko povjerenje u ljude jer svega 10 do 30 posto kaže da vjeruje drugim ljudima. Poraz političkih elita se dobro vidi po niskom povjerenju građana u Sabor, Vladu i političke stranke. Većina građana nimalo ne vjeruje političkim akterima, što je iz demokratske perspektive veliki problem jer demokracija podrazumijeva neki oblik povjerenja u institucije”, govori nam dr. Kosta Bovan. Po njegovim riječima, građani koji su bliži političkim strankama i koji su zainteresiraniji za politiku skloniji su izlaziti na izbore, no takvih je sve manje.
„Kada je u pitanju zadovoljstvo demokracijom stabilnih 30 do 40 posto građana su skloniji tome da podrže autoritarnog vođu u odnosu na demokraciju, dok 50 do 60 posto smatra demokraciju najboljim sustavom. Te brojke se s godinama značajno ne mijenjaju. Očekivalo bi se da će građani sve više prihvaćati demokraciju kao sustav upravljanja, ali to se kod nas nije dogodilo. Pada broj građana koji su zadovoljni kako funkcionira demokracija u Hrvatskoj. Moj je osobni stav da moramo više očekivati od naših političkih elita koje, očito, nisu dobro odradile svoj posao te se nisu pokaze dovoljno odgovornima da bi građani stvorili pozitivnu percepciju politike i pozitivan odnos prema demokraciji”, zaključuje Bovan.
Uza sva ostala pitanja, iduće će godine, kaže Raos, građane u anketi pitati i za stavove o ratu u Ukrajini te o ratu između Izraela i Hamasa, ali i o stranim radnicima u Hrvatskoj. Dosadašnja su istraživanja, napominje, pokazala da birači Suverenista više ističu ekonomski i sigurnosni strah od migranata.
„Naša zadnja anketa, iz veljače 2020., bila je prije izbornih uspjeha stranke Možemo!, a tada nije bilo ni Domovinskog pokreta, nego je postojala Nezavisna lista Miroslava Škore. Ta je anketa davala laganu prednost SDP-u i njegovoj Restart koaliciji. Kada ljude pitamo s kojom se opcijom najviše identificiraju, četvrtina do trećina njih kažu da su socijaldemokrati. Liberala je znatno manje. Među mlađim ljudima raste broj liberala, a pada broj socijaldemokrata. SDP-ovi i HDZ-ovi birači su u prosjeku stariji do glasača drugih, novijih stranaka. Po odgovorima na pitanje jesu li lijevo ili desno od centra, ispada da su glasači Možemo! više liberalni, a manje lijevi, što nije baš u skladu s politikom te stranke. No s vremenom se to uskladi jer birači odu tamo gdje ode i stranka. Oko trećine ispitanika se smatra demokršćanima i njihov je broj najstabilniji, a 2015. biračko je tijelo u prosjeku otišlo udesno, u vrijeme kada je na čelu HDZ-a bio Tomislav Karamarko”, govori Višeslav Raos pa zaključuje da je Hrvatska u prosjeku malo desnija od centra, ali ne previše. Uz napomenu da se kao centristi često izjašnjavaju ljudi koji su neodlučni oko svoje ideološke pozicije pa im centar najbolje zvuči.
Raos tvrdi da odgovor na pitanje zašto gotovo polovica onih koji se smatraju socijaldemokratima ne glasa za SDP treba tražiti na Iblerovu trgu. Istraživanja pokazuju da su glasači HDZ-a puno lojalniji stranci i spremni više toga oprostiti od SDP-ovih birača.
„Ako bude niska izlaznost na izbore, HDZ može računati na uspjeh. Najveću potporu, veću od trećine, socijaldemokrati su imali 2000. godine kada smo zabilježili ogroman skok ulijevo, a lagani porast njihove popularnosti je vidljiv i 2011. kada SDP pobjeđuje na izborima. Gotovo pola socijaldemokrata ne glasa za SDP. Uvijek je tako. Neki se smatraju ljevijima od SDP-a. Neki smatraju da je SDP nedovoljno lijevo, a drugi da se ta stranka mora više približiti centru da bi privukla birača. Tajna uspjeha Možemo! dijelom leži i u privlačenju dijela SDP-ovih birača koji smatraju da SDP nedovoljno predstavlja lijeve politike. SDP nikada nije imao toliku konkurenciju na ljevici kao danas. Petnaest do 20 posto birača SDP-a kažu za sebe da su liberali, a ne socijaldemokrati”, otkriva Raos pa kaže da u ekonomskim programima stranaka nema velikih razlika. Iznosi i svoja predviđanja ishoda skorih parlamentarnih izbora.
„Vladajuća stranka bi mogla iskoristiti ekonomsku konjunkturu i opoziciju uhvatiti nespremnu. Nedavno prekrajanje izbornih jedinica ne bi trebalo davati neku značaju prednost vladajućoj stranci. No prava će bitka početi nakon izbora, kad se bude slagala većina, a tada među strankama i političarima prevlada interes i spremni su na razne kompromise da bi bili u vlasti. Kako god da okrenemo, HDZ je u prednosti. Znamo da je do sada lijevi centar pobjeđivao samo kada je na zbore išao kao velika koalicija, što sada nije slučaj i sigurno će stranke zbog toga izgubiti koji mandat. Osim toga, usprkos kadrovskim problemima u Vladi i korupcijskim skandalima Plenković u javnosti dominira nad opozicijskim kandidatima. U opoziciji više ljudi pretendira na mjesto premijera, što je dobro za demokraciju, ali nije za birače. Sve to ide na ruku najvećoj stranci. Moguće je i da se uspije složiti velika i vrlo čudna koalicija protiv HDZ-a koja će preuzeti vlast, ali i Plenković će vjerojatno biti spreman poslije izbora surađivati s različitim partnerima. Onaj koji osvoji najviše mandata u Saboru, uvijek ima koalicijski potencijal. Mislim da HDZ ima veće šanse sastaviti većinu”, ocjenjuje Raos. S velikom dozom opreza prognozu ishoda parlamentarnih izbora dao nam je i Kosta Bovan.
„Sudeći po trendovima vidljivima iz anketa, može se predvidjeti da HDZ ima stabilnu bazu birača i da će vjerojatno biti relativni pobjednik. Imamo neke naznake da među velikim brojem apstinenata, onih koji u zadnje vrijeme uglavnom nisu izlazili na izbore, postoji određeni mobilizacijski potencijal. Sada je pitanje tko će ga iskoristiti. Možda će to biti neke stranke koje koriste više populističku retoriku, odnosno govore protiv političkih elita. Međutim, trenutno ne vidim neku jaku političku opciju koja ima populističku retoriku, čemu je na prošlim parlamentarnim izborima najbliže bio Miroslav Škoro. No svašta se još može dogoditi do izbora”, kaže prof. Kosta Bovan.
Sociolog dr. sc. Ivan Burić, izvanredni profesor na Fakultetu hrvatskih studija, ističe podatke o pozicioniranju ispitanika iz Europskog društvenog istraživanja iz 2020. godine po kojem su se hrvatski građani na skali od 0 do 10 - gdje 0 znači krajnje lijevo, a 10 krajnje desno – u prosjeku izjasnili 5,25 što bi bio politički centar s blagim otklonom prema desno, odnosno prema konzervativnom polu. Može se zaključiti, kaže on, da ni ekstremna desnica ni ekstremna ljevica ne obuhvaćaju značajan udio u političkoj orijentaciji građana.
„Po nekim drugim kriterijima možda bi se moglo reći da smo bliže jednom od dva pola. Ekonomski smo više lijevo naklonjeni. Hrvatski građani vole lijeve ekonomske politike i cijene vrijednosti državnog paternalizma i protekcionizma te su skloni egalitarnim ekonomskim rješenjima. Po tome smo bliži lijevim ekonomskim politikama nego desnim, koje bi podrazumijevale ekonomski liberalizam. Ekonomska desnica većini ljudi kod nas ne miriše dobro. Volimo jaku državu”, napominje dr. Burić.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.