Kada bi Hrvatska bila ozbiljna u svojoj srednjoeuropskoj orijentaciji, vjerojatno bismo se hvalili našim češkim i slovačkim prijateljima kako se po njihovom prvom demokratskom vođi Tomašu Masaryku zove sedam ulica u sedam hrvatskih gradova. Danas bismo možda razmišljali treba li odljev biste Tomaša Masaryka, kojeg je portretirao Ivan Meštrović, postaviti negdje u ulici, pa da, uz Teslu, još jednom nagradimo i Meštrovića.
Po Masaryku se zovu i ulice u Beogradu, Ljubljani, Meksiko Cityju. Da Hrvatska misli na svoju prošlost, hvalila bi se kako su Masarykove ulice postojale u nizu naših gradova i kada je prvi čehoslovački predsjednik bio prešućivan u zemlji koju je osnivao: u vrijeme nacizma i u vrijeme staljinizma. Masaryk je bio mnogo toga, ali se smatrao i filozofom historije. Bio je protiv “historicizma”. “Mislim da prošlost nije odlučni argumenat jer je u prošlosti i dobro i zlo. Dakle prošlost ću upotrebljavati samo u dobrom”, rekao je u “Razgovorima” koje je vodio s Karelom Čapekom.
Knjiga razgovora prevedena je u Zagrebu 1938., a imale su je gotovo sve čehoslovačke obitelji. Zbog onoga što je govorio, zbog vjere u demokraciju, zbog toga je Masaryk dobio ulicu u mnogim mjestima i zbog toga je treba zadržati.
Neizostavni uzor
Kada bi Hrvatska bila ozbiljna u nastojanju na vezama s “Uspravnicom”, onda bi poveznice s tim zemljama njegovala i suštinski, ne samo deklarativno. Razumjela bi da je zagovor Jugoslavije ili jedinstva južnoslavenskih naroda 1914. ili 1918., pa i kasnije, bio snažan među Hrvatima, da je korespondirao sa sličnim interesima i željama Čeha i Slovaka. Hrvatska koja bi, u konačnici, dokraja bila pomirena s demokracijom, u Masaryku bi mogla imati jednog od neizostavnih ranih uzora.
Da je Hrvatska odlučna u modernizaciji, razmišljala bi o onom što je Masaryk poručivao Česima i Slovacima. Je li naša sudbina imati na vlasti političare koji se napajaju “zabrinutim patriotizmom”, pitao se Masaryk. Masaryk se rugao onim Česima koji su govorili kako su “narod Husov”, a nisu pročitali niti jednu njegovu rečenicu, koji su “trubili svuda” da vole svoju obitelj i domovinu. Razumije se to samo po sebi, govorio je češki političar i filozof. “Kad voliš svoju domovinu, ne moraš o tome uvijek govoriti, ali načini nešto stvarno...
Velikim se geslima mogu ljudi opijati, ali nikad naučiti da rade. Oslobodili smo se od despotske gospode; sada se moramo još osloboditi od despotskih i velikih riječi.” Djelovati treba razumom: stvari treba poznavati, promatrati, spoznavati. To je prava ljubav, a ne dreka o ljubavi.
“Kod nas se često počinje od početka, mjesto da se nadoveže na djelo svoga prethodnika; zato je kod nas toliko programa, koji mogu na stvarni život i razvoj imati posve mali upliv.” Masaryk je bio moderan, ako ne ispred svoga vremena, bio je baš tamo gdje su vođe trebale biti, ispred prosjeka društva.
Tomaš Garrigue Masaryk po ocu je bio Slovak, a po majci iz Moravske. Supruga mu je bila Amerikanka, imali su petero djece. Njihov sin Jan bio je ministar vanjskih poslova
“Potcjenjivanje žena potvrđuje poligamno društvo; živimo stvarno još u doba mnogoženstva. (...) Danas smo civilizirani, ali ipak se održava surova poligamija. Dokaz leži u činjenici prostitucije”, govorio je Čapeku Masaryk. Nekada je bio vjernik. Od katoličanstva je prešao na protestantizam, a onda vjerojatno ušao u Slobodne zidare. U vrijeme kada se bori za demokraciju, zadaća Crkve je “praktična moralna briga”. Dogme se rastaču, moderna kritičnost i znanstvenost mijenjaju društva.
Građani se ne bi smjeli prepuštati malodušnosti. “Ko se samo tuži na male prilike, optužuje sebe samog; sam je kriv, što živi u malom... Mudrost i obrazovanje je stvar duha, a ne stvar slučajne okoline. Lav ostaje lav i u nastambi zoološkog vrta i nikad neće postati magarac”, govorio je Masaryk, za kojega je Ivan Meštrović govorio kako je znao biti tvrdoglav na način tipičan za Slovake ili Slavene uopće.
Europa je sveučilišnog profesora filozofije i sociologije Tomaša G. Masaryka upoznala 1899. tijekom afere Hilsner. Leopold Hilsner, skitnica, mentalno hendikepirani židovski mladić optužen je za ritualno ubojstvo Anežke Hruzove, a onda i sluškinje Marije Klimove. Mada je smrtna kazna pretvorena u doživotnu, Masaryk se neprestano borio da se Hilsnerov navodni zločin još jednom preispita. Hilsner je u zatvoru ostao do 1918., umro je 1928. u Beču, ali je slučaj Masaryka učinio poznatim u liberalnim krugovima. U onom što je tolikima bilo uobičajeno, Masaryk je pokazao da vidi dalje, hrabrije, humanije. Među Južnim Slavenima u Monarhiji poznat je postao tijekom Friedjungova procesa 1909. O Henrichu Friedjungu i njegovu falsifikatu 1909. napisao je brošuru “Takozvani veleizdajnički proces u Zagrebu”.
U Carevinskom vijeću, gdje je zastupnik, Masaryk je održao dva govora, najuspješnija u njegovoj parlamentarnoj karijeri. Masaryk je tada podupro Srpsko-hrvatsku koaliciju, koja je bila pobjednička na izborima u Hrvatskoj, a u Zagreb, pa Split, Sarajevo, Cetinje doputovao je u jeku afere. Dio medija, prije svega frankovački, desni, posve su prešutjeli Masaryka, a potom ga napali kao “drzovitog”, “bankrotiranog političara”, “veleizdajnika svoga naroda”, “grubog materijalista koji je svojom otrovnom naukom pokvario hrvatsku mladost, tako da je ona posve ravnodušna za svoje hrvatske narodne svetinje te rukom o ruku ide s Posrbicama”, “izvjetrena glava”. Problem je vjerojatno bio u Masarykovu izjednačavanju Srba i Hrvata, koje je smatrao istima. A. G. Matoš napisao je kako ga nimalo ne impresionira Masarykov pozitivizam, pa i da “Hrvatska ima boljih prozora u Europu no što je Česka i mene u českom duhu zanimaju pemski nosovi, klarineti i ništa, absolutno ništa drugo”.
Treba li se već u Europu, onda je bolje ići izravno u Pariz ili Berlin. Bio je Matoš u pravu, ali srž onoga što je češki političar i profesor govorio nije bila hrvatska politika. Hrvatsku politiku kreirali su Hrvati u Hrvatskoj; Masaryk je samo dio te politike hvalio i to onaj koji je imao najviše sličnosti s Česima.
Vladar-filozof
Kada je 1914. izbio rat, dio čeških političara, baš kao i Hrvata, izabrao je egzil i djelovanje za neovisnost izvan države. Tomaš Masaryk i njegov tajnik Eduard Beneš bili su takvi. Tada je, smatrao je C. L. Sulzberger, stekao osjećaj za velike i male, za odnose u svijetu, ali i trajno izgubio mogućnost da jednoga dana postane Tito. Publicist Josip Horvat, koji je Masaryka također zvao “vladarom-filozofom”, bio je, kao i njegov nasljednik Beneš, profesor, a “profesori još nikad nisu stvorili ništa veliko, ponajmanje u politici, gdje ne odlučuju mudrovanja ni teorije, već akcija”. Hinko Hinković opisivao ga je kao govornika koji “uporno i metodički buši kamen”, djeluje na razum, služi se “realističnim sredstvima”.
U emigraciji Masaryk je u kontaktu s hrvatskim političarima, članovima Jugoslavenskog odbora. “Apostol Istine i Pravde”, kako ga je zvao Hinković, osnovao je 1915. School for Slavonic and East European Studies, gdje predaje o afirmaciji malih europskih nacija. S Hinkovićem je govorio povodom druge godišnjice ulaska u rat s Austro-Ugarskom. “Nezavisnost ovog slavenskog pučanstva Austrije i Ugarske koje je protiv svoje volje gurano u ovaj rat po nesavjesnoj jednoj dinastiji i po njegovim tlačiteljima, Nijemcima i Madžarima, onemogućit će za uvijek glavnom stožeru njemačkom da izvede zlokobne osnove napadaja i prodiranja prema Indijama i Egiptu”, govorili su britanskoj publici. Kada je 1917. preko Sibira i San Francisca došao u Chicago, 40.000 Čeha, Poljaka i Jugoslavena dočekalo ga je s “neopisivim slavljem i oduševljenjem”.
Država Čeha i Slovaka
Država čiju je Deklaraciju o neovisnosti napisao Masaryk proglašena je u Pittsburghu. Tomaš Garrigue Masaryk po ocu Slovak, po majci iz moravske, imao je ženu Amerikanku. Demokratičnost je pokazao i kada je, teško shvatljivo za ona vremena, uzeo ženino prezime za svoje srednje ime. Masaryk je želio državu Čeha i Slovaka, ali nije se ponašao kao Poljaci. Na kraju rata predsjedniku SAD-a W. Wilsonu čak je s Benešom rekao kako je Rutenija, koja bi pripala Čehoslovačkoj, bila više ukrajinska nego češka, ali sve je bilo bolje od toga da se Mađarska ili Sovjetska Rusija proširi ili ojača, pisao je Sulzberger.
Masaryk je u Zagrebu dobio ulicu 1930.godine, kao nagradu za svoj osamdeseti rođendan. Bilo je to dvije godine nakon što je češki zet i češki student Stjepan Radić ubijen, godinu dana nakon što je uvedena monarhistička diktatura. Čehoslovačka je bila najdemokratskija slavenska država, bila je složena država, baš kao Jugoslavija. U tome je trenutku sve bio suptilan signal Beogradu, kakav bi trebao biti politički smjer zajedničke države. Masaryk je podupirao Jugoslaviju, često imao veliku vjeru u srpsko oružje i nastojao na Slavene primijeniti njemački model stvaranja nacije, ali je uvijek bio oštro protiv velike Mađarske, Austrije ili Italije. Konačno, ako je krimen Masaryku bio zagovor Jugoslavije, je li to krimen i Masarykovu portretistu Ivanu Meštroviću ili solunskom dragovoljcu Alojziju Stepincu?
Bilo je možda logično da prvi ratni i poratni suradnik maršala Josipa Broza Tita u Hrvatskoj, Andrija Hebrang, ima ulicu koja izlazi iz Trga maršala Tita. Isto je tako logično da počasni doktor Zagrebačkog sveučilišta od 1921., također bravar po najranijem školovanju, trostruki predsjednik Čehoslovačke Tomaš Garrigue Masaryk, ima ulicu koja se nastavljala na sjeverni dio Trga, od zgrade Rektorata. Masaryk je bio sveučilišni profesor, a neke njegove ideje samo su se dijelom poklapale s idejama Tita i Hebranga.
Masaryk je bio zakleti demokrat, netko tko je vjerovao da zajednica koja u sebi sadrži različite narode, često različitog temperamenta, psihologije i povijesti, jedino može opstati bude li utemeljena na dosljednom provođenju demokracije. Zajedničko Titu, Masaryku i Hebrangu bila je vjera u male nacije. “Kad nešto učini mali narod sam, svojim malim sredstvima, ima to naročitu moralnu vrijednost. Mi nismo gori od koga god naroda na svijetu, a u nekojim stvarima smo i bolji. (...) Ali velika je stvar kad mali narod ne zaostane iza velikog i kad ima udjela u poslu za višu čovječnost”, govorio je Karelu Čapeku Masaryk.
Zagrebačke novine poput Jutarnjeg lista detaljno su pisale i o pogoršanju Masarykova zdravstvenog stanja, a kad je 1937. godine umro, posvetili su mu naslovnicu (u dva navrata). Na fotografiji je jedna od njih.
Među ulicama koje je poslije preimenovanja Trga maršala Tita, a koje su izglasali zastupnici socijaldemokratske Stranke rada i solidarnosti Bandić Milana, Darinko Kosor iz HSLS-a, zastupnici HDZ-a i nekoliko zastupnika ultradesne, proustaške, stranke koja je s Bandićevim socijaldemokratima u koaliciji, možda je Masaryk ponovo na redu da izgubi svoju ulicu. Dalo se to zaključiti iz rečenice koja je došla na kraju rasprave o Trgu maršala Tita, kada je šef povjerenstva za imenovanja Zlatko Hasanbegović počeo nabrajati i druge ulice koje su izgubile ime 1946: Praška, Varšavska, Masarykova... Doduše Masarykova tada nije bila preimenovana; samo joj je vraćeno ime koje je nosila od 1930. godine, sve do ustaškog dolaska na vlast.
Pokušaji deložacije
S ustaškim ulaskom u Zagreb prihvaćeni su argumenti Filipa Lukasa, ratnog šefa Matice Hrvatske, kojega sada, uz sekundiranje hrvatskih sudova, rehabilitira udruga “U ime obitelji” Željke Markić. On je još 1938. godine, u članku “Masaryk prema Hrvatima”, zatražio da se čovjek koji je bio zagovornik jugoslavenske države kazni. Ulica se, dok se njome vozio Andrija Artuković, zvala po Milanu Šufflayu. Masaryk je potom vraćen 1946. Nakon prevrata u Čehoslovačkoj u veljači 1948. s vlasti su maknuti Beneš i Jan Masaryk, sin predsjednika i ministar vanjskih poslova, a sve Masarykovo micano je s ulica i trgova. Ostala je, međutim, ulica u Zagrebu i drugim gradovima. Bio je to način na koji se komuniciralo sa zemljama s druge strane Željezne zavjese. Slično je bilo i s Omladinskim klubom u Rijeci, Palachom, nazvanim po Janu Palachu, studentu koji se 1969. samospalio na Vaclavskim namestima u Pragu.
Masarykov kult, koji je prije rata u Čehoslovačkoj postojao, preživio je u određenom obliku među hrvatskim Česima i oni su na Masaryka ostali posebno osjetljivi. Danas su na njega osjetljivi i oni koji su sedamdesetih i osamdesetih izlazili u kultne kafiće u Masarykovoj. Doduše, osjetljivost za osjećaje manjine ili sjećanja iz “nenarodnog, totalitarnog, jugokomunističkog režima” u modernoj Republici Hrvatskoj ionako nisu relevantni osim ako nije riječ o mrtvima, ubijenima ili desnima.
Prvi prijedlog da se Masaryk deložira iz Zagreba došao je 1995. godine od Društva hrvatskih književnika. Ante Stamać bio je na čelu udruženja, prijedlog je bio da se ulica nazove po Miroslavu Krleži. Nesumnjivo, računalo se više na sentimente Franje Tuđmana, koji se prijateljstvom s Krležom hvalio, da bi se tako maknulo važnog Čeha. Potom je 1996. razmatrano da Andrija Hebrang dođe na Masarykovo mjesto, a Krleža na mjesto Hebranga, jer je u toj ulici nekada stanovao. Kako je 1998. gradski zastupnik HDZ-a Ranko Marinković opet pokrenuo pitanje Masarykove ulice, čini se da je književnicima više smetao Masaryk nego što su voljeli Krležu. Marinković, zatvaran od Talijana, a onda u partizanskom zbjegu u El Shattu, Masaryku je prigovorio da nikada nije bio za Hrvate, da je bio neprijatelj. Potom je 2012. Glas Koncila prenio zahtjev sa znanstvenog skupa o Milanu Šufflayu da se njemu vrati ulica koju su mu dale ustaške vlasti. Nakon toga je Tomislav Jelić, nekadašnji član HDZ-a i kasnije kratkotrajni član Neovisnih za Hrvatsku, predložio da se ulica nazove po Stjepanu Đurekoviću, bivšem direktoru u INA-i i emigrantu. Prijedlog je ponovo odbačen.
Ista argumentacija
Sa ženom Charlotte, koja je bila Amerikanka. Masaryk je svoju demokratičnost pokazao i kad je, neshvatljivo za ona vremena, za srednje ime uzeo ženino prezime.
Sa ženom Charlotte, koja je bila Amerikanka. Masaryk je svoju demokratičnost pokazao i kad je, neshvatljivo za ona vremena, za srednje ime uzeo ženino prezime.
Sada je red za još jednu borbu. Stalno su isti neprijatelji Masaryka. U njegovim domovinama napadali su ga nacisti i staljinisti, govorio je nedavno preminuli Dušan Karpatski, prevoditelj Krleže na češki. U Zagrebu se od 1995. do danas protiv Masaryka uvijek dizala ista argumentacija, slična onoj iz pravaških redova u 19. stoljeću, potom ustaškog intelektualca Filipa Lukasa, a u moderno doba takve su stavove imali članovi HDZ-a, uredništvo Glasa Koncila, a sada Bandićevi partneri iz Neovisnih za Hrvatsku.
U Pragu, 2000. godine, kada se obilježavala 150. godišnjica smrti Tomaša Masaryka, Madeleine Albright dobila ja na poklon od nepoznatog Čeha zbirku članaka o smrti i pokopu prvog predsjednika Čehoslovačke, uz posvetu da se ona zalaže za iste ideale kao Masaryk. Tadašnja državna tajnica SAD-a, čiji je otac bio čehoslovački diplomat, Masaryka nije smatrala običnim predsjednikom. Vođa snažnih humanističkih i religijskih uvjerenika, od novostvorene države stvorio je “zlatno mjesto” sa slobodnim tiskom, političkim životom, kvalitetnim obrazovanjem. Bio je vjernik demokracije, osjećao je da male zemlje moraju imati ista prava kao velike. U Bratislavi, glavnom gradu Slovačke, na 160. obljetnicu rođenja, podignut je spomenik Tomašu G. Masaryku.
Spomenik je ispred Slovačkog narodnog muzeja u središtu grada, a natpis glasi: “Dvadeset i osmog listopada 1918. rođena je Čehoslovačka Republika, domovina dvaju bratskih naroda Čeha i Slovaka.” Često se u Hrvatskoj citiraju argumenti o odnarođenom Slovaku Masaryku, ali poruka iz Bratislave je jasna. Slovaci Čehoslovačku smatraju tranzicijom do neovisne države, jedinim načinom na koji su je mogli ostvariti. Južnoslavenski narodi imaju drukčija tumačenja, pa i drukčije probleme s prošlosti. Koliko je po načinu na koji tumači prošlost Hrvatska sličnija svojim balkanskim susjedima, a koliko je daleko od priželjkivanog srednjoeuropskog društva, vidljivo je svakome tko se prošeta do Jasenovca do Novske ili od Hebrangove do Masarykove ulice u Zagrebu.
