MIRAN ŽIVOT RATNIH ZLOČINACA: PITANJE KOJE NAS MUČI 27 GODINA Globus istražuje koliko se ubojica s Ovčare slobodno šeće Beogradom, ali i Vukovarom

Iako se prošlotjedno privođenje dviju osoba u Vukovaru koje se tereti za ratne zločine može smatrati važnim korakom prema zadovoljenju pravde za žrtve Domovinskog rata, izvjesno je da većinu počinitelja ratnih zločina Hrvatska nikada neće osuditi i poslati na odsluženje kazne. Naime, većina osoba protiv kojih Državno odvjetništvo pokreće postupke zbog sumnje da su počinili ratne zločine, po svemu sudeći, nije dostupna hrvatskom pravosuđu. U Fondu za humanitarno pravo, udruzi koja se u Srbiji najozbiljnije bavi rasvjetljavanjem ratnih zločina, raspolažu neslužbenim podatkom da je Hrvatska u proteklih godinu dana podigla optužnice protiv 34 osobe, od kojih joj čak 33 nisu dostupne. Može se pretpostaviti da većina njih živi u Srbiji čiji su državljani.

Unatoč raznim nagađanjima, nitko iz hrvatskog pravosuđa, politike pa ni braniteljskih udruga s kojima smo razgovarali, nema ni okvirne procjene koliko se ljudi danas slobodno šeće Srbijom dok ih Hrvatska traži zbog ratnih zločina. Prije točno pet godina tadašnji je tužilac za ratne zločine Republike Srbije Vladimir Vukčević rekao da je u Beogradu slobodno još najmanje 300 ljudi koji bi mogli biti osumnjičeni za ratne zločine. Brojka se ne odnosi samo na zločine počinjene u Hrvatskoj, nego i BiH i na Kosovu. Braniteljske udruge u Hrvatskoj barataju brojkom od 70-ak ljudi koje se sumnjiči za ratne zločine na vukovarskom području od kojih velika većina nije u Hrvatskoj, a do danas ih je procesuirano jedva desetak. Abolirano je oko 1500 ljudi koji su se prije mirne reintegracija nalazili na DORH-ovim i policijskim listama.

U Državnom odvjetništvu tvrde da ne raspolažu podatkom o tome protiv koliko osoba se istraga provodi u njihovoj odsutnosti. U slučaju kada okrivljenik nije dostupan, nadležna državna odvjetništva, kažu u DORH-u, koriste sve zakonom raspoložive mogućnosti kao što su raspisivanje potraga, međunarodnih potraga, europskih uhidbenih naloga, iniciranje postupka izručenja okrivljenika iz drugih država, ustup kaznenog progona, a u konačnici predlažu i suđenja u odsutnosti.

Prema DORH-ovim podacima, državna odvjetništva u ovom trenutku provode istrage zbog kaznenih djela ratnih zločina protiv 132 osobe. Do danas su zbog zločina na području Republike Hrvatske osuđene 624 osobe, no u DORH-u ne znaju koliko je od toga osuđenih u odsutnosti. Istovremeno su zbog kaznenih djela ratnih zločina podignute optužnice protiv 2107 osoba, što znači da više od dvije trećine optuženih nikada nije osuđeno, čak ni u odsutnosti.

- Činjenica da je netko viđen u odori neprijateljske vojske ne znači da je zločinac. Na temelju toga ne može mu se suditi. Jasno je ogorčenje preživjelih žrtava i obitelji ubijenih, ali Hrvatska je 90-ih u procesu mirne reintegracije istočne Slavonije donijela zakon o općem oprostu kojim je od sudskih progona abolirana većina sudionika oružane pobune kojima se ne može dokazati da su počinili ratni zločin - otkriva Globusov sugovornik koji godinama sudjeluje u raznim državnim tijelima koje se bave istraživanjem ratnih zločina. Pojašnjava kako se abolicija odnosi i na pripadnike neprijateljskih postrojbi za koje se zna da su ubijali hrvatske vojnike, ali su to činili tijekom vojnih akcija. Smatra se, naime, da su zločin počinili samo oni koji su ubijali zarobljenike.

- Nije istina da država nedovoljno radi na procesuiranju ratnih zločina. Međunarodna zajednica je Hrvatskoj upućivala kritike na račun suđenja u odsutnosti uz objašnjenje da se u takvim postupcima okrivljenici nemaju priliku braniti jer ne prisustvuju suđenju. To doista i nije pravno najsretnije rješenje, ali ako okrivljenik nije dostupan hrvatskom pravosuđu, bolje mu je suditi i u odsutnosti nego nikako - kaže Globusov izvor, koji jednom od najvećih zapreka u procesuiranju zločina smatra to što ih je veoma teško na sudu dokazati. Naime, izjave svjedoka samo su jedan od dokaza, a bilo je i slučajeva svjedočenja za koje se utvrdilo da nemaju veze s istinom. Stoga su mnogi oslobođeni zbog nedostatka dokaza. Kao primjer navodi jednog topnika neprijateljskih snaga u zapadnoj Slavoniji koji je bio osumnjičen da je granatiranjem ubio civile. Njegov je odvjetnik na sudu tužitelju postavio pitanje je li siguran da su žrtve stradale upravo od granata koje je ispalio njegov branjenik. Naravno da za to nije bilo dokaza.

Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović ovih dana je kazao “kako su uhićenja u Vukovara rezultat rada Radne skupine za istraživanje ratnih zločina na području Vukovara koju je glavni ravnatelj policije osnovao u veljači ove godine, prije nego što su se dogodili neki procesi i prosvjedi”. Pritom je očito mislio na prosvjed održan prije dva mjeseca u Vukovaru na kojem su okupljeni na čelu s gradonačelnikom Ivanom Penavom tražili brže procesuiranje ratnih zločina.

Službenici Radne skupine Ravnateljstva policije kriminalističko istraživanje provode nad pet osoba srpske nacionalnosti s područja Vukovara. Dvije osobe u dobi od 63 i 64 godine sumnjiči se da su kao pripadnici srpskih paravojnih postrojbi u rujnu 1991. sudjelovali u u protupravnom zatvaranju i zlostavljanju civila u vukovarskim četvrtima Petrova gora i Sajmište. Ostala trojica privedena su zbog sumnje da imaju informacije koje bi im mogle biti od koristi za istragu. Neslužbeno se doznaje da je jedan od uhićenih zaposlenik gradske uprave u Vukovaru, a drugi srpskog Zajedničkog vijeća općina koji je prije 15 godina bio i SDSS-ov član vukovarskog Gradskog vijeća čije se ime spominje među onima koji su za vrijeme rata u okupiranom Vukovaru nosili uniformu srpske paravojske, prokazivali Hrvate i činili zlodjela. Prema informacijama objavljenim u medijima, tereti se i za silovanje, dok uhićenog dugogodišnjeg zaposlenika gradske Uprave jedna Vukovarka već godinama tereti da ju je silovao za vrijeme rata. Još jedna žena je, navodno, u svom iskazu navela kako je nju silovao, a njezina sina krvnički tukao. Dvije su žene godinama znale da on radi u poglavarstvu i više su puta tražile da se procesuira.

- Problem je što usprkos aboliciji nismo zakonom propisali da netko tko je napadao Hrvatsku ne može biti javni službenik, odnosno zaposlen u bilo kojoj državnoj službi. Neke države imaju takve zakone. Kod nas postoje ljudi koji danas rade u službi države koju 90-ih očito nisu željeli jer su se protiv nje borili. Takvih je najviše u lokalnim samoupravama, a za neke se zna da su ubijali hrvatske vojnike - govori Globusov izvor.

- Za smrt tisuća ljudi u Domovinskom ratu do danas nitko nije odgovarao. Točne brojke nitko ne zna, no velik je broj neprocesuiranih zločina. Pravosuđe još nije ni na pola posla. Policija i DORH još nisu temeljito istražili sve počinjene zločine. I to je nedopustivo - tvrdi Vesna Teršelič, voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću Documenta. Istrage, podizanje optužnica i suđenja, prema njezinim riječima, provode se, ali sporije nego što bi htjele obitelji žrtava kao i organizacije za ljudska prava.

- U 2017. godini nepravomoćno je okončano 10, a pravomoćno 12 kaznenih postupaka. To jesu složeni postupci za koje treba vremena, ali kada bi kapaciteti policije i DORH-a bili veći, zasigurno bi bilo i više provedenih istraga, podignutih optužnica i okončanih postupaka. Zato je ključno da se iz državnog proračuna u 2019. godini povećaju izdvajanja za policiju i DORH. Zašto u vrijeme kada je osnovan USKOK nije osnovan i USKOK za ratne zločine? Sada se time bave četiri državna odvjetništva i županijska suda - u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Još nije kasno za pokretanje USKOK-a za ratne zločine kao i jačanje timova u DORH-u jer ih, očito, nema dovoljno. Time bi se ubrzalo procesuiranje - ističe Vesna Teršelič, koja smatra nemogućim procijeniti koliko ratnih zločinaca slobodno šeće Srbijom.

- Sigurno ih ima puno na slobodi jer se lako mogu skloniti u drugu zemlju. Kada se vidi koliko je suđenja provedeno u odsutnosti okrivljenika, jasno je da su počinitelji u drugim zemljama. Kada se istražuju sudbine poginulih i nestalih i pokušavaju zločini dovesti u vezu s nekom vojnom postrojbom, zna se samo da su počinitelji zločina bili pripadnici određene jedinice, a to tužiteljstvima ne olakšava posao razotkrivanja konkretnog počinitelja. Malo je neposrednih očevidaca, a oni su ujedno često i počinitelji zločina - kaže Vesna Teršelič. Koliko, po njezinu mišljenju, suđenja u odsutnosti uopće imaju smisla?

Suđenje za zločin u Baćinu, održano 2012. i 2013. pred Županijskim sudom u Rijeci, pokazalo je, tvrdi ona, da suđenje u odsutnosti ipak ima smisla. Iako je od devetero okrivljenih samo jedan bio na suđenju, Vijeće za ratne zločine pod predsjedanjem sutkinje Ike Šarić osudilo ih je u ožujku 2013. na ukupno 110 godina zatvora za ubojstvo 76 osoba starije životne dobi većinom hrvatske nacionalnosti koje su počinili 21. listopada 1991. Sudsko vijeće saslušalo je najmanje 170 svjedoka, neke u Rijeci, a starije i bolesne koji nisu mogli doputovati pred sudom bližim njihovu boravištu u Kostajnici te pred Višim sudom u Beogradu i pred Tužiteljstvom u Banjoj Luci.

- Ika Šarić osobno je ispitala svjedoke iz Hrvatske, BiH i Srbije, a među njima je bilo mnogo rodbine ubijenih kojima je to bila prva prilika da govore u sudnici, što im je bilo jako važno. Iako osuđeni i nisu prisutni, suđenje je prilika za svjedoke da pred sudom kažu što imaju reći. Neki od okrivljenika bili su u Srbiji, neki u BiH, a neki na drugim kontinentima. Lokacija masovne grobnice pobijenih u Baćinu pronađena je na temelju dojave osobe iz BiH, što znači da je nekome proradila savjest. Nažalost, ima puno više slučajeva gdje nema razloga da se suđenje vodi u odsutnosti jer osobe koje su osuđene u odsutnosti po zakonu imaju pravo na ponovljeno suđenje ako ikada budu dostupne hrvatskom pravosuđu - kaže Vesna Teršelič te dodaje kako su se suđenja bez prisutnosti okrivljenika nastavila i ove godine poput suđenja za raketiranje Zagreba i zločine počinjene u Borovo Commerceu i u srbijanskim logorima Stajićevo, Begejci i Sremska Mitrovica.

Vesna Teršelič smatra da bi bilo bolje da se umjesto suđenja u odsutnosti u Hrvatskoj okrivljenicima, ako se oni nalaze u nekoj od susjednih zemalja, i sudi u tim državama u kojima žive, po tamošnjim zakonima. Zakoni se, naime, tamo ne razlikuju mnogo od hrvatskih. Takva mogućnost, dodaje ona, postoji, ali se rijetko koristi. Primjerice, za zločin na Ovčari postupak je okončan u Beogradu. Kao i za zločin u Sotinu.

- Postoji prostor da se ubrza procesuiranje ratnih zločina i očekujem da zakonodavna i izvršna vlast povećaju izdvajanja iz proračuna, a da pravosuđe nađe rješenja da radi učinkovitije. Zabrinjavajuće je da je još uvijek toliko neriješenih predmeta, čime se pokazuje nebriga na svim razinama vlasti u Hrvatskoj iako zločini ne zastarijevaju. No, što više vrijeme protječe, to je teže naći materijalne dokaze, svjedoci zaboravljaju, a društvena klima je uvijek teška… Jasno je da će biti nemoguće sve slučajeve dovesti do sudskog epiloga. Čak i kada bi svi zločini bili istraženi, neće ih biti moguće pretočiti u optužnice. Stoga treba razmotriti i druge načine priznavanja patnje kao što je obeštećenje preživjelih žrtava te obitelji ubijenih i nestalih i svih civilnih žrtava rata poput onih koji su preživjeli torture u logorima ili silovanja - predlaže Teršelič te dodaje kako u tom pogledu hrvatsko zakonodavstvo nije naklonjeno civilnim žrtvama rata. Tako se već događalo da su članovi obitelji ubijenih i nestalih tužili Republiku Hrvatsku i izgubili parnice te su morali platiti sudske troškove. Naime, da bi se dosudila odšteta, u većini slučajeva mora postojati pravomoćna presuda za počinjeni zločin, što je, naglašava Teršelič, u ovoj situaciji kada znamo koliko je malo postupaka sudski okončano velika nepravda prema žrtvama rata.

U DORH-u ističu kako nadležna državna odvjetništva surađuju s Tužilaštvom za ratne zločine Srbije na temelju tužiteljskih sporazuma razmjenom informacija, dokumenata i ostalih podataka relevantnih za procesuiranje ratnih zločina, kao i putem redovne međunarodne pravne pomoći na temelju potpisanog međunarodnog ugovora.

U beogradskom Fondu za humanitarno pravo za Globus su prokomentirali kako smatraju da Srbija nazaduje u procesuiranju ratnih zločina i suočavanju s prošlošću te da se nastavlja trend niske efikasnosti Tužilaštva za ratne zločine. Taj trend se, kažu, prvenstveno ogleda u malom broju optužnica s malim brojem optuženih, izostanku optužnica za zločine počinjene na Kosovu, neprocesuiranje visokorangiranih počinitelja i oslanjanje na rad drugih tužilaštava u regiji od kojih se preuzimaju već pripremljeni predmeti. Također upozoravaju na nedostatak regionalne suradnje, što, smatraju, utječe na efikasnost procesuiranja ratnih zločina.

Izvršna direktorica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić - jedna od rijetkih aktivistica u Srbiji koja već desetljećima potiče javnost i institucije Srbije da se suoče sa zločinima u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu - više je puta proteklih nekoliko mjeseci tražila službeni susret s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović. Nataša Kandić je predsjednicu upozorila da je prošlo 27 godina od početka ratova u kojima je ubijeno najmanje 130.000 ljudi, a sudbina 10.000 žrtava još nije razjašnjena, zbog čega suradnja svih zemalja u regiji nema alternativu ako istinski želimo riješiti teško naslijeđe devedesetih, pa stoga zagovara osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriju nekadašnje SFRJ od 1. siječnja 1991. do 31. prosinca 2001. Ovih je dana, međutim, otkriveno kako su iz Ureda predsjednice Nataši Kandić redovito stizale odbijenice, posljednja prije dva tjedna s obrazloženjem da utvrđivanje činjenica o žrtvama i ratnim zločinima nije u nadležnosti predsjednice.