OBRAZOVANJE NA DVA KOLOSIJEKA

OPASNI EKSPERIMENT DR. DIVJAK Šest obrazovnih stručnjaka za Globus analizira reformu koja iz strukovnih škola izbacuje povijest, zemljopis, biologiju

 
 CROPIX

Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak najavila je svoju reformu obrazovanja na dva kolosijeka: eksperimentalnu provedbu “Škole za život” u kojoj sudjeluje 8500 učenika, 2000 učitelja i suradnika i 170 mentora, samo kao “uvod u frontalnu kurikularnu reformu za iduću godinu”, kao i eksperimentalni program dualnog obrazovanja za učenike strukovnih škola. U dualni model uključena su četiri trenutno deficitarna zanimanja: staklari, kozmetičari, prodavači i dimnjačari u trogodišnjim strukovnim školama. Kao najveći novum javnosti je predstavljena ideja da se povijest, geografija i biologija izbace iz nastavnog programa. Doduše, ministrica Divjak ustvrdila je kako “niti jedan predmet nije ukinut, već su napravljeni novi programi koji uvažavaju zahtjeve tržišta kako bi se mladi pripremili za učinkovito obavljanje poslova na konkretnim radnim mjestima”, i to u dogovoru s poslodavcima.

Strah da će profesori povijesti, geografije i biologije ostati bez posla ministrica je glatko odbacila riječima da se “satnica ne može prilagođavati profesorima, već učenicima”, poručujući profesorima da se prekvalificiraju jer i “ja kao ministrica i kao sveučilišna profesorica nikad ne prestajem učiti”.

Dosad su se rasprave o obrazovnoj reformi pretvarale u specijalni rat između lijevog i desnog političkog spektra, nadmudrivanje oko premalo Marulićevih i Gundulićevih stihova i previše Darwinove evolucije. No, javni diskurs s dualnim sustavom ministrice Divjak otišao je korak dalje; otvorio je crnu rupu, rupu u kojoj nestaju povijest i geografija, ali se lako ujedinjuju i lijevoliberalni i ateisti i konzervativno desni koji unisono upozoravaju da koncept nosi opasan rizik za cijelo društvo.

Ministrica Divjak, uzdanica HNS-a, stranke programa i projekata kojoj ne vjeruje 98 posto birača, u svojim obrazovnim vizijama favorizira pojmove tehnike i tehnologije, i kad je riječ o sredstvima za učenje – o tabletima se pričalo nesrazmjerno mnogo – i kad je riječ o zanimanjima iz tzv. STEM područja. Ukratko, tehnicistički i tehnokratski pogled na moderni svijet i školu, emancipiranu od “suvišnih činjenica” i “bubanja nepotrebnih podataka” iz povijesti i geografije, ideološki je supstrat njezine reforme. U njezinu shvaćanju društvo je samo tržište – rada, robe i usluga.

Je li vizija Blaženke Divjak kad je riječ o strukovnom obrazovanju bliža obrazovnim potrebama šegrta Hlapića koji će nakon osnovne škole i tri godine zanata uz naukovanje kod majstora Mrkonje biti isporučen na tržište rada negoli suvremenom društvu? Trebaju li Hrvatskoj šegrti Hlapići, programatski oslobođeni utega znanja o društvu, koji na zemljopisnoj karti neće znati pronaći Irsku, ili bi im ipak dobro došla kakva takva opća kultura i elementarno znanje o državi, građanima, etici i ekologiji?

Ima li ministrica Divjak pravo na “obrazovnu eugeniku”, inženjerstvo ljudskih umova i duša – kad od adolescenta, intelektualno nezrelog, koji se upiše u srednju strukovnu školu ne traži ništa, nego mu poručuje da je njegov životni izbor s 15 godina zacementiran i da ne treba znati ništa više osim čišćenja dimnjaka i stiskanja prišteva? Kakve će kompetencije imati ti učenici kao odrasli ljudi kad na izborima budu odlučivali o političkoj vlasti – pa i ovoj koja se zgražava nad populističkim strankama jer manipuliraju slabo obrazovanima, neinformiranima, socijalno depriviranima – upravo onak­vima kakvi će stasati pod patronatom ministrice Divjak.

I naposljetku, može li se vjerovati odlukama ministrice koja i sama pati od deficita humanističkih znanja, kako je razotkrila jednom nedužnom Facebook-objavom o uživanju na suncu, kad je “iako nije baš neradni dan, uspijela uloviti par trenutaka za pokoju trešnju”, ali su je odmah upozorili da je pogrešno napisala riječ uspjela.

Kakav su doseg i kakve će biti posljedice dualnog obrazovanja? To smo pitanje postavili uglednim stručnjacima, bivšim ministrima znanosti i obrazovanja, bivšim i sadašnjim članovima ekspertne radne skupine za kurikularnu reformu...

Zagreb, 240709.
Portret Ante Bezen.
Foto: Damir Krajac / CROPIX
Damir Krajač / CROPIX

Ante Bežen, sveučilišni profesor, izvoditelj kolegija Metodika hrvatskoga jezika

Ministrica provodi udar na opće obrazovanje mladih i osakaćuje humanistički cilj obrazovanja

Zidaru ne treba povijest, a za rezultate školovanja ne trebamo robovati satnicama, kaže politički šef školske reforme “Škola za život” i predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak podržavajući prijedlog ministrice Blaženke Divjak za izbacivanjem povijesti, zemljopisa i biologije iz trogodišnjih strukovnih škola kako bi se naštimalo dopušteno opterećenje učenika. A nastavnike koji bi tako ostali bez posla on bi, valjda nekim brzim tečajem, prekvalificirao u informatičare kojih nema dovoljno za nastavu novog predmeta – informatike. Razumnije bi od Vrdoljaka zasigurno odgovorio svaki radnik na “baušteli” na pitanje treba li u školi naučiti nešto o npr. banu Jelačiću na čijem je trgu dočekao Vatrene (povijest), gdje se nalaze Njemačka ili Irska u koje će možda otići (zemljopis) ili pak kako se nositi s razlikama između muškog i ženskog spola (biologija) jer zna da mu i to treba u svakodnevnom životu osim zidarskih vještina od kojih živi. U najmanju je ruku dakle neozbiljna i neodgovorna lakoća spomenutih prijedloga o načinu prekrajanja i amputiranja obrazovnih sadržaja što ih, voljom Vlade, daju najodgovornije osobe za tekuću obrazovnu reformu.

Pa tko brani reformatorima da ne “robuju satnicama” i da preispitaju ne samo satnice, nego i broj i strukturu nastavnih predmeta strukovnih škola, ali i svih drugih školskih programa?! Štoviše, to je trebao biti i jedan od prvih koraka reforme jer je postojeća lepeza nastavnih predmeta stara barem 50-ak godina, a obrazovne su se potrebe i tehnike stubokom promijenile. O tome je trebalo provesti temeljitu, stručnu javnu raspravu, jer to predstavlja abecedu svake odgovorne kurikularne reforme. Takve rasprave do danas nije bilo nego je sve prepušteno mudrosti internih i kontroliranih radnih skupina te volji i arbitraži ovlaštenih voditelja, a pokušaji upliva struke i znanosti ignorirani su i ne smatraju se poželjnima. Zato i jest tako kako jest. Nesporno nužna kurikularna i digitalna reforma školstva koprca se u “luđačkoj košulji” stare školske strukture, a posljedice su i ovakvi prijedlozi. Posve je jasno da su predložene redukcije nastavnih predmeta udar na opće obrazovanje mladih i sakaćenje humanističkog cilja obrazovanja izbacivanjem nekih općih fundamentalnih znanja. A prijedlog o prekvalifikaciji poručuje da nastavnici, koji su u retorici reformatora inače ključ uspjeha, i nisu baš neka jaka struka pa bi im obrazovanje možda trebalo vratiti na tečajnu razinu od prije sto godina, i to baš uoči obilježavanja stote obljetnice visokoškolskog obrazovanja učitelja.

Zagreb, 130715. 
Veleposlanstvo Republike Francuske odrzalo je tradicionalno godisnje primanje, ove godine u Galeriji Lauba. Tom prigodom odrzana je i dodjela odlicja Viteza Legije casti, saborskom zastupniku i bivsem ministru kulture, Gvozdenu Flegi za doprinos i promicanje francuske kulture.
Na fotografiji: Gvozden Flego.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Gvozden Flego

bivši ministar znanosti

Ovakvu redukciju obrazovanja nazivamo fahidiotizam, a fahidioti ne bi smjeli upravljati obrazovanjem

Naziv nove hrvatske škole trebao je označiti specifičnu razliku u odnosu na “staru” no on je gusta magla jer svako obrazovanje priprema učenike za odraslost, za život. Kvalitetno obrazovanje je barem trokomponentno. Ono, prvo, osposobljava učenice i učenike za samorazumijevanje i ozbiljenje vlastitih zamisli, za razumijevanje drugih ljudi i složenosti društvenih procesa, u usmjerenju prema životu u demokraciji, globalnosti i multikulturalizmu. Ono, drugo, poučava o temeljnim zakonitostima prirode kao i imperativima njezinog očuvanja. I treće, obdaruje učenice/ke znanjima i umijećima za radne procese. Hrvatska verzija “škole za život” strukovne je škole svela na treću komponentu, poručujući im: budite dobri majstori, tehničari, ali ne trebate znati ništa izvan svoje struke. Takvu redukciju obrazovanja nazivamo fahidiotizam. A fahidiotizam podržavaju uglavnom fahidioti koji ne bi smjeli upravljati obrazovanjem.

Zagreb, 070318.
Rakovceva 19.
Neven Budak, hrvatski povjesnicar i sveucilisni profesor.
Na fotografiji:
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Neven Budak, sveučilišni profesor, bivši predsjednik Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije te voditelj radne skupine za kurikul povijest

Osnovna škola nije dovoljna za obrazovanje svjesnih građana, a takvi moraju biti i dimnjačari i kozmetičarke

Ne bih rekao da ministrica Divjak provodi politiku HNS-a, jer ne znam ima li HNS uopće promišljenu obrazovnu politiku. Nisam dosad imao prilike vidjeti neki njihov dokument koji bi to objašnjavao. Svojedobno su podržavali Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije, nadam se da je to i dalje slučaj. Ministrica je i prije povezivanja s HNS-om imala dosta jasne stavove o potrebi provedbe kurikularne reforme, ona provodi svoju politiku, pri čemu se ne mogu odbaciti utjecaji nekih lobija zainteresiranih uz informatizaciju škola. Posljedica toga kako ministrica radi je i potreba da se stvari mijenjaju brzo, jer se inače možda uopće ne bi mijenjale. To onda rezultira donošenjem ne uvijek utemeljenih odluka. Jedna od njih je preuzimanje njemačkih i austrijskih programa dualnog obrazovanja. Nema sumnje da je dualno obrazovanje potrebno, ali postojala je mogućnost njegovog boljeg osmišljavanja vlastitim snagama za hrvatske prilike. Ukidanje dijela općeobrazovnih predmeta možda je dobro Nijemcima i Austrijancima (iako ne vidim zašto bi im bilo dobro), ali ne bi smjelo biti dobro nama. Osnovnoškolsko obrazovanje nije i ne može biti dovoljno za obrazovanje aktivnih i svjesnih građana, a takvi moraju biti i dimnjačari i kozmetičarke. Slažem se da od samo jedne godine učenja povijesti, koliko je bilo u trogodišnjim školama, ne može biti previše koristi, ali je trebalo osmisliti jednu godinu građanskog odgoja tijekom koje bi se učenici upoznali s načinom funkcioniranja današnjeg društva, kao i s najnovijom povijesti koja je na nas najviše utjecala.

Predlagao sam da se ukinu trogodišnje strukovne škole i da ostanu samo četverogodišnje, kako bi svi učenici dobili dovoljno generičkih kompetencija koje bi im omogućile lakšu prilagodbu u budućim životnim situacijama u kojima će sigurno morati mijenjati zanimanje. Nažalost, o tome se više ne raspravlja, a očekuje se da svi ubuduće odrade bez problema četrdeset godina staža i da pritom ne napuste Hrvatsku. I da cijeli život budu, primjerice, dimnjačari, a da ne znamo hoće li za dvadesetak godina uopće više biti dimnjačara ili će ih zamijeniti roboti.

Preveliko davanje važnosti informatizaciji i tabletima također nije dobro. Djeluje jako suvremeno i stvara se dojam kao da se time rješava većina obrazovnih problema, ali je krajnje upitno kakve to posljedice ima po kvalitetu učenja i stečenih kompetencija. Tableti mogu obogatiti nastavu, ali ne mogu zamijeniti knjige i učenje iz knjiga – pokazala su dosadašnja istraživanja. Problem preteških torbi rješava se drugačijom organizacijom nastave, a ne tabletima.

Da rezimiram, mislim da je dobro da se krenulo u reformu, jer je dvogodišnji zastoj pokazao da su retrogradne snage u Hrvatskoj dovoljno utjecajne da spriječe bilo kakvu reformu. To, međutim, nije dovoljno opravdanje da se neki potezi vuku prebrzo, a da se najveći dio reforme svodi na informatizaciju. Živimo u društvu koje ima mnogo društvenih problema i zbog demografske situacije nalazimo se pred kataklizmom. Te probleme neće riješiti niti STEM područje, niti informatizacija, ma kako važni i korisni bili. To mogu riješiti samo stručnjaci društveno-humanističkog područja uz podršku svjesnih, aktivnih i obrazovanih građana u koje bi trebali spadati i političari, ali takvih baš nema puno.

Željko Jovanović

bivši ministar znanosti, obrazovanja i sporta

“Škola za život” nedozreli je eksperiment s izvjesnim katastrofalnim posljedicama

Za cijeli pokus nazvan “Škola za život” karakteristična je velika doza improvizacije, praćena snažnom PR kampanjom, u kojoj se koriste neki elementi predviđeni Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije pripremljene u mom mandatu, pa tako i kurikularne reforme. No, potpuno se zagubila bilo kakva cjelovitost i strukturiranost. Isto se može reći i za prijedlog tzv. dualnog modela obrazovanja gdje se akritički preuzimaju neki elementi njemačkog modela strukovnog obrazovanja te se, po principu “slona u staklarnici”, zanemaruju sva pozitivna iskustva našeg strukovnog obrazovanja i uništava mogućnost vertikalne mobilnosti učenika koji završavaju strukovne škole, da bi se na ho-ruk pokušalo pokazati da se nešto radi. Iako naše strukovno obrazovanje, kao i ostale komponente cijele obrazovne vertikale, žude za reformom, mjere iz Strategije su trebale osigurati da se to radi promišljeno, imajući uvijek u središtu učenike i razvoj svih njihovih potencijala te počivajući na znanju i entuzijazmu naših izvanrednih učitelja. Rušeći ad hoc poludomišljenim mjerama postojeći sustav da bi strukovno obrazovanje sveli na stručnu praksu, dokidajući u potpunosti mogućnost da učenici u tim školama steknu šire društveno-humanističke i građanske kompetencije, nedozreli je eksperiment s izvjesnim katastrofalnim posljedicama.

Da parafraziram Ivana Vrdoljaka: MZO-ov prijedlog dualnog obrazovanja i oni koji ga guraju trebaju žurnu “prekvalifikaciju”. MZO čelništvo treba žurno “stati na loptu” i pozorno pročitati cijelu Strategiju obrazovanja, popričati sa stručnjacima koji su je izradili te polako i pažljivo graditi novi obrazovni sustav, a ne svoju sliku u sklonim im medijima. Škola i fakulteti moraju stvarati vrsne vodoinstalatere, frizerke, inženjere ili liječnice, ali prije svega i dobre ljude. Ovakvim konceptom koji se sada gura teško će u tome uspjeti. Upravo na tim temeljima obrazovni sustav gradio sam sa svojim najbližim suradnicima Sašom Zelenikom, Sabinom Glasovac, Ružicom Beljo Lučić, Perom Skansijem i Ivanom Kalogjerom. Odgovorno tvrdim da nikada prije ni poslije nas u Ministarstvu nije postojao tim koji je sve svoje vrijeme, znanje, iskustvo i energiju uložio u poboljšanje obrazovnog sustava bez trunke pogodovanja bilo kome, razmišljajući isključivo o učenicima i studentima. Nažalost, nismo ostali dovoljno dugo.

Igor Radeka, predsjednik Velikog vijeća Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, pročelnik Odjela za pedagogiju Sveučilišta u Zadru, član ekspertne radne skupine za kurikularnu reformu

Naša osnovna škola daje veliko znanje pa redukcija u strukovnim školama ne bi trebala biti problem

Dualni sustav obrazovanja predviđen je Nacionalnim strategijom za reforme kao i Nacionalnom strategijom za strukovno obrazovanje, u posebno Povjerenstvo za njegovu izradu bile su uključene i kolege iz sindikata koji su pratili proces i smatraju da ovaj dio reforme ide u dobrom smjeru. Dualni sustav temelji se na rezultatima europskog projekta koji je Hrvatska vodila koristeći iskustva Njemačke i Austrije te se eksperimentalno uveo u 11 škola za četiri zanimanja koja su se pokazala deficitarnima. Osnovna ideja je da se bitno smanji teorijski dio nastave, dakle manje općeobrazovnih sadržaja, hrvatskog, stranog jezika, matematike i informatike, a poveća praktični. Učenici jedan tjedan idu u školu, a drugi na praksu – i taj je koncept razrađen u suradnji s Hrvatskom udrugom poslodavaca. S poslodavcima kod kojih su učenici na praksi sklapaju se ugovori tako da im počinje teći i staž s krajnjim ciljem da se kod tih poslodavaca učenici na koncu i zaposle.

U procjeni vrijednosti dualnog obrazovanja valja imati na umu da su trogodišnje strukovne škole za spomenuta zanimanja završni dio obrazovanja nakon kojeg ne postoji mogućnost nastavka školovanja. Naše osnovnoškolsko obrazovanje daje veliko znanje i naknadna redukcija u trogodišnjim strukovnim školama ne bi trebala predstavljati veliki problem, tim više što je zamišljeno da učenici razumiju sadržaj, svladaju i ovladaju kako bi mogli sami dalje. Naravno da postoji dilema što ima prioritet: širina obrazovanja ili osposobljavanje stručnjaka, treba li žrtvovati širu naobrazbu zbog praktičnog rada. Ali, ona se na koncu svodi na praktično pitanje: koliko vremena uopće ima za sadržaje, a brojni zahtjevi idu za rasterećenjem programa. Mi se svi slažemo da su naši učenici bolji u teoriji negoli u praksi, odnosno da premalo znaju primijeniti svoja znanja. Dualnim sustavom želi se promijeniti taj koncept i pristup radu kako bi se pospješilo funkcionalno razumijevanje. Znamo li da istraživanja pokazuju da je više od 90 posto znanja naših učenika stečeno izvan nastave, onda je ključno da to promijenimo, s ciljem da učenicima damo solidnu osnovu, ali i ojačamo njihovu sposobnost za cjeloživotno učenje, po čemu je Hrvatska na začelju u Europskoj uniji – to je strukturni problem naše škole. Od nas je gora samo Bugarska. Dualno obrazovane je samo jedan od elemenata na putu te promjene; sadržaj je reduciran, ali s ciljem osnaživanja operativnog znanja.

Radovan Fuchs, znanstvenik, bivši ministar znanosti, obrazovanja i športa

Za izbacivanje društveno-humanističkih sadržaja nema logičnog objašnjenja

Uvođenje dualnog modela obrazovanja jedan je od ciljeva predviđenih programom Vlade 2016-2020. Oko samog uvođenja “dualnog obrazovanja” 2016. postignut je nacionalni konsenzus. Međutim, kako to obično biva kada se krene s realizacijom, dolazi do nesporazuma jer je onaj koji je aktivnost osmišljavao imao potpuno drugačiju ideju o realizaciji od onog koji je zadužen za uvođenje. Točno to se dogodilo i ovaj put.

Kada govorimo o problemu izbacivanja društveno-humanističkih predmeta, morali bismo razlikovati dvije stvari. Društveno-humanističke sadržaje i predmete pomoću kojih se oni realiziraju. Dok bi za izbacivanje predmeta donosioci odluka još i mogli pronaći opravdanja, za izbacivanje društveno-humanističkih sadržaja iz redovitog srednjoškolskog obrazovanja teško da će itko pronaći logično objašnjenje. Uvjeren sam da čak niti poslodavci to ne traže. U zemljama poput Austrije i Njemačke koje su kolijevke dualnog obrazovanja i u kojima poslodavci utječu na kurikulume, u svim kurikulumima dualnog obrazovanja imate društveno-humanističke sadržaje tako da zaista nema smisla “nastojati biti veći svećenik od Pape”.

Dualni model obrazovanja predugo se čekao uz opravdanje da poslodavci nisu zainteresirani iako su različita istraživanja govorila suprotno, a onda se pomalo nepripremljeno krenulo u škole. Naime, prema informacijama iz škola izgleda da niti kurikulumi nisu u potpunosti dovršeni: nije definirano kakve uvjete tvrtke trebaju ispuniti da bi primile učenika, tko će provjeravati ispunjavaju li tvrtke uvjete, tko će o njima voditi evidenciju, tko će biti mentor učenicima dok borave kod poslodavaca, kakve pedagoške kompetencije treba imati mentor, gdje ih može steći, po kojoj cijeni i tko će ih provjeravati. I možda najvažnije: kakve će učenici ugovore imati. Ogromna je razlika ako je temelj za sklapanje učeničkih ugovora Zakon o radu ili neki drugi propis. Ugovori prema Zakonu o radu u pravilu su “puno skuplji” za poslodavca, a temeljem njega učenik iz statusa redovitog učenika prelazi u status radnika. Mislim da je i ovdje riječ o nesporazumu i pogrešnoj interpretaciji onoga što imaju zemlje poput Austrije. Tamo, iako učenik ima sva prava i obaveze iz radnog odnosa, temelj za sklapanje ugovora je poseban propis iz područja obrazovanja koji učeniku omogućuje da i dalje može uživati status redovitog učenika sa svim pravima od mirovinskog i zdravstvenog osiguranja koje plaća država do različitih subvencija kao i svi drugi učenici. U tom slučaju je i poslodavcima ugovor povoljniji jer isplaćuju samo naknadu učenicima. Uopće ne sumnjam da će eksperimentalni program dualnog obrazovanja “uspjeti” jer se radi o malom broju učenika, škola i poslodavaca pa i samo ministarstvo sa svojim ograničenim kapacitetima donekle može samostalno odraditi posao. Međutim, eksperiment teško može zaživjeti ako se ne uspostavi sustav u kojem bi trebalo biti uključeno minimalno 20.000 učenika godišnje i između 5000-7000 tvrtki i to u barem 50 srednjoškolskih programa. Bez podrške nekih drugih institucija kao što je Hrvatska gospodarska komora bojim se da će ministarstvu nedostajati kapaciteta.

Ne smijemo zaboraviti efekt koji će na srednje škole prouzrokovati “slučaj” s izbacivanjem određenih predmeta iz dualnih programa. Prema postojećem sustavu, svaka škola sama odlučuje koju vrstu programa će izvoditi. Tako bi se svaka škola samostalno trebala odučiti za izvođenje novih dualnih programa. Poučeni ovogodišnjim iskustvom, proglašavanjem profesora povijesti, zemljopisa i biologije tehnološkim viškovima te idejama da se prekvalificiraju u profesore informatike vrlo je mala vjerojatnost da će se dogodine škole odlučiti za izvođenje tog programa jer bi to značilo proglašavanje svojih kolega iz zbornica tehnološkim viškovima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 22:39