Bila jednom velika stranka. HSLS se zvala. Bijaše čak jača od SDP-a. Bojali su je se i desni i lijevi. Tuđman ju je htio pokoriti, Račan zaprositi. HDZ je od nje kanio učiniti sluškinju, a SDP bračnu družicu. Ona se dugo nećkala i kolebala komu bi se dala, i onda, nakon odlučnoga možda, pukla nadvoje pa pola svojega srca darovala nacionalistima, pola socijalistima.
Ubrzo se razočarala i u jedne i u druge, no bijaše prekasno – prerano je ostarjela i usahnula i više nikomu nije trebala. Sad crni, sad crveni pozvali bi je tu i tamo da pripomogne u kućanstvu, smjestili bi je u djevojačku sobicu i upozorili da se iz nje ne javlja dok je ne pozovu. Kad im zatreba u izbornoj godini, nek im bude pri ruci. Izvući će je iz zapećka, malo počešljati i našminkati, polaskati joj da je i dalje lijepa i važna. Jer, iako ne vrijedi mnogo, i njezin se glas broji. No, kad se prebroje glasovi – liberalko, natrag u izbu!
Tako bi nekako zvučala tužna sluškinjina priča o prvoj hrvatskoj stranci modernoga doba, osnovanoj 1989., u suton posttitovskoga socijalizma, koja je u trinaest godina prošla životni put od političke avangarde do dekadencije i rasapa. Današnji HSLS, utjelovljen u Dariju Hrebaku, tek je daleki odjek davno ugašenoga domaćeg liberalizma, sićušna lokalna, bjelovarska stranka s jednim saborskim zastupnikom udomljenim pod skutima HDZ-ove parlamentarne većine.
U svoje zlatno doba, na početku 90-ih, HSLS je bio širokopojasna politička organizacija u koju se slijevalo sve nekomunističko i antikomunističko, u rasponu od liberalnih demokrata do državotvornih nacionalista. Nije se pitalo za nijanse, jesi li proljećar ili novopečeni partijski disident, umjereni hrvatski politički emigrant ili žešći nacionalist, ili samo uspješan obrtnik što sanja o slobodnom kapitalističkom tržištu – svi su bili dobrodošli. Tko god je bio za potpuni raskid sa socijalističkim samoupravljanjem i za temeljitu reviziju jugoslavenske federacije, dobio je žutu iskaznicu.
No bila je to istovremeno i elitna organizacija. Na velik dio društvenih uglednika HSLS je djelovao kao divovski magnet – osnivači stranke Vlado Gotovac, Slavko Goldstein, Dražen Budiša, Franjo Zenko, Božo Kovačević… bili su jamstvo političkog integriteta, hrabrosti i intelektualne snage i činili su se sposobni predvoditi epohalni tranzicijski proces. U jednoj su ruci držali hrvatsku, u drugoj žutu zastavu, a pod pazuhom su ponosno stiskali londonsko izdanje biblije liberalne demokracije - “Otvoreno društvo” Karla Poppera.
No ubrzo se pokazalo da široka rijeka hrvatskoga liberalizma ima previše rukavaca i pritoka koji mute maticu i da se teško razaznaje što je u njoj liberalno, što socijalno, a što nacionalističko. HSLS je sve više nalikovao na sve manju baru punu velikih krokodila. U drugoj se polovici 90-ih stranka raskolila (Gotovac i Budiša više nisu htjeli zajedno pa je Gotovac osnovao svoju, Liberalnu stranku), potkraj desetljeća doživjela labuđi pjev (Budiša se okrenuo osnaženom SDP-u), a s početkom novog stoljeća rasula se u prašinu (treća frakcija, Libra, ishlapjela je u Račanovoj koaliciji). Sve nakon toga povijest je hrvatske liberalne bijede.
Što iz te storije mogu naučiti SDP, nekoć također velika stranka, u kojoj se sad sve raspada od krova do temelja, i njegovo vodstvo, koje mnogi otvoreno zovu stranačkim grobarom?
Prvo, iz nje više ništa ne mogu naučiti. Vrijeme za učenje na tuđim pogreškama davno je prošlo. Sad moraju učiti iz vlastitih, i to na ubrzanom tečaju. Čak i ako uspješno završe kurs, pitanje je hoće li SDP preživjeti kao važnija stranka koja može animirati građane, pretvarati ih u svoje birače i ponovno dobiti priliku da modelira hrvatsku politiku i mijenja društvo.
Drugo, nije Grbin upropastio SDP. Nije ni Bernardić. Nije ga upropastio ni HDZ, pa čak ni nova lijeva formacija Možemo. Upropastila ga je – sama socijaldemokracija. Stara, onemoćala, troma, organizam kojemu se polako gase sve vitalne funkcije, kojemu zatajuju i srce, i mozak, i pluća. Reći da je socijaldemokracija u krizi otrcani je eufemizam, ona je kritičnu točku već prošla. Bliže je istini da je u nekoj vrsti odumiranja. A njezini hrvatski predstavnici, sasvim sigurno, nisu tim koji će je reanimirati.
Vic je u tome da stranka s Iblerova trga nema živih političkih, socijaldemokratskih ideja kao što ih nemaju ni njezine posestrime u Berlinu, Parizu, Rimu. Nemilosrdne obračune u SDP-u već dugo vremena nitko ne doživljava kao političku borbu, nego kao makljažu u klubu kojemu se ne zna namjena. SDP se, zapravo, više uopće ne bavi politikom. Neprekidno odgađa trenutak kad će svoj rad i postojanje privesti svrsi, a unutarnje razračunavanje služi mu kao izgovor da to nikad i ne počne.
Grbinove riječi da prvo treba isključiti iz članstva sve one koji su, po njegovu sudu, radili protiv SDP-a kako bi se onda stranka “mogla posvetiti svom temeljnom poslu: kreiranju politika i borbi za bolje društvo” – proziran su alibi. U socijaldemokracije odavna nema kreacije. Socijaldemokrati ne znaju bi li i dalje “popravljali kapitalizam”, ili bi ga ozelenili – više pomodnim nego modernim – ekološkim zahvatima, ili bi se specijalizirali za obranu prava etničkih, seksualnih, rodnih i drugih manjina. Koji od tih partikularnih poslova – pogrešno se pitaju – da pretvore u glavnu svrhu svoje političke egzistencije?
Baš kao što su iz HSLS-a na izmaku prošlog stoljeća isparile sve liberalne ideje te je stranka ostala samo goli poligon na kojem su se Budišina i Gotovčeva sljedba borile za famozne “ključeve Amruševe”, stranačko sjedište smješteno u ugodnoj zagrebačkoj donjogradskoj uličici, tako su danas u SDP-u presušile sve ljevičarske ideje, a bitka se bije za “ključeve Iblera”.
U svem tom jadu, kad je socijaldemokracija u dubokoj i, vjerojatno, trajnoj komi, rasprava o pitanju bi li Grbin trebao učiniti isto što i Škoro, zahvaliti se i otići, i bi li možda Kristina Ikić-Baniček bila pravo rješenje za spas i revitalizaciju SDP-a, ili bi to možda bila Biljana Borzan, djeluje kao cinična karikatura. Uostalom, neka esdepeovci samo bace pogled na HSLS. Je li Dario Hrebak spasio hrvatski liberalizam? Spasio je jedno mjesto u Hrvatskom saboru.
I Grbin i Bernardić periferne su žrtve općeg europskog socijaldemokratskog kolapsa. Njihova je osobna tragedija kao političara u tome što su se u pogrešno povijesno vrijeme našli na pogrešnome mjestu. Lipsalo tijelo socijaldemokracije palo je na njih i zgnječilo ih baš kad su ga htjeli pokrenuti. Da su prije sto godina, ili barem prije trideset godina, bili političari u najboljoj životnoj dobi kao što su sad, mogli bi se nadati velikoj budućnosti i svojih ideja i svojih karijera. Ovako mogu gledati samo u bolju prošlost, u kojoj su njihovi prethodnici zaista mijenjali društvo, i to nabolje.
Dok u Berlinu, Parizu, Rimu ne sazru nove ideje i nova politička filozofija umjerene ljevice, ni na Iblerovu trgu neće roditi nikakvi plodovi.
A mi građani nastavljamo pratiti bratoubilačku borbu na život i smrt SDP-ovih junaka kojima nitko ne želi reći da su politički pokojnici.
Kao što smo prije dvadeset godina pratili žalosni epilog ratne drame u HSLS-u. Ni njegovim ratnicima nitko nije imao srca reći da su i oni i stranka politički baj-baj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....