PLAN BISKUPA O PREUREĐENJU BiH DOVEO BI DO RATA! Njihov prijedlog je iznimno opasan i prava je sreća da je njihova politička moć - nikakva

U prošlom broju Globusa objavljen je tekst Darka Hudelista “Crkva je protiv trećeg entiteta” u kojemu su izloženi stavovi najvišeg klera Katoličke crkve u BiH o potencijalnome teritorijalno-političkom preuređenju te države. Srž je tih stavova izražena u naslovu teksta, “Crkva protiv trećeg entiteta”, što i nije posebna novost. Nisu posebna novost ni argumenti kojima biskupi obrazlažu svoje stavove. Novost je, makar u široj političkoj javnosti Hrvatske, priloženi zemljovid teritorijalno-političkog uređenja koji zagovaraju katolički biskupi u BiH. Sumnjam da su to uvjerenja cjelokupnoga visokog katoličkog klera u BiH, ali zacijelo jesu uvjerenja onih koji se uobičajeno nazivaju bosanskima nasuprot hercegovačkim biskupima.

Ukratko, biskupi se zauzimaju za potpuno teritorijalno-političko preuređenje kojim bi nestala sadašnja dva entiteta, Republika Srpska i Federacija BiH sa svih svojih deset kantona, a zamijenile bi ih četiri regije formirane oko najvećih gradova: Tuzlanska, Sarajevska, Banjalučka i Mostarska. Kako se biskupi žale da se o njihovu prijedlogu šuti i da se sustavno ignorira u javnosti BiH, ali i Hrvatske, shvatila sam to kao poziv da se javno i argumentirano raspravlja o njemu. To ću, eto, nastojati i učiniti.

Ponajprije, frapantan je podatak da biskupski politički zemljovid, ključan dio cijelog projekta, nije izvoran dokument. Nije rezultat promišljanja domaćih povjesničara, geografa, politologa, sociologa, teologa, ekonomista i drugih znanstvenika i stručnjaka, nego je to “karta koja je poslužila UNHCR-u za dostavu pomoći. Biskupi su onda angažirali pojedine stručnjake i tu, UNHCR-ovu kartu usvojili kao svoju viziju jer ona ne uključuje samo etničke nego i ekonomske, tj. životne kriterije”. UNHCR-u su u ratu, nastavlja obrazlagati mons. Ivo Tomašević, službeni glasnogovornik banjolučkog biskupa Franje Komarice i glavni Hudelistov sugovornik, trebali “logistički centri u BiH, čisto po praktičnoj liniji” pa su izradili kartu koja bi riješila njihove praktične probleme u dostavi humanitarne pomoći. Tako su identificirana četiri velika grada gdje su se mogla osnovati glavna logistička skladišta. Ni slutilo se nije da će se središta logističkih skladišta UNHCR-a za dopremu humanitarne pomoći u ratu pretvoriti u političke centre četiriju regija u prijedlogu teritorijalno-političkog preuređenja katoličkih biskupa u BiH u 21. stoljeću.

Monsinjor Ivo Tomašević

Ta činjenica silno kompromitira biskupski prijedlog. Nešto je nadasve žalosno u tome što oni koji grme protiv izvanjskog nametanja “dejtonskog Ustava” posežu za dokumentom drugoga izvanjskog aktera, UNHCR-a, koji nije ničim ni legitimiran ni kvalificiran da izrađuje političke projekte. Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i utjecajan intelektualac u bosanskim katoličkim krugovima, naziva sadašnje konstitucionalno uređenje BiH “dejtonskim trojanskim konjem”. Čini se da je konj omiljena metaforična figura protivnika dejtonskog konstitucionalizma pa ga, primjerice, bosanski politolog Nerzuk Ćurak naziva “mrtvim bosanskim kljusetom” i “žilavim protubosanskim konjem”. Kakav god bio, “dejtonski trojanski konj” donio je mir i rekonstruirao propalu bosanskohercegovačku državu onda kada nijedna od triju zakrvljenih strana nije bila ni dostatno jaka da rat dobije niti dostatno slaba da ga izgubi, pa je izgledan bio nastavak međusobnog klanja do “istrage naše ili vaše”. To se s vremenom nekako smetnulo s uma, premda BiH ni danas, umalo četvrt stoljeća od svršetka rata, ne može ni funkcionirati ni opstati bez izvanjskog pokroviteljstva te se u znanstvenoj literaturi opisuje kao ogledan primjer države bez unutarnje suverenosti. Taj “trojanski konj”, to “mrtvo bosansko kljuse”, taj “žilavi protubosanski konj” lako bi se dokusurio kada bi tri konstitutivna bosanskohercegovačka naroda, odnosno političke elite koje oni legitimiraju na izborima, mogle postići minimalan politički konsenzus o državi i političkom poretku u kojima žele ili makar mogu živjeti. Ali konsenzusa nema i to je srž svih problema BiH.

CROPIX

Kardinal Vinko Puljić i biskup Franjo Komarica na Drugom hodočašću Vrhbosanske nadbiskupije i Banjalučke biskupije u M. Bistrici.

Osim podrijetla, krajnje je čudan i smisao biskupskog dokumenta. Ako se zanemare dvije povijesne pokrajine, Bosna i Hercegovina, susjedna zemlja nema pravih povijesnih regija s prepoznatljivim i važnim zemljopisnim, kulturnim, privrednim i drugim posebnostima, kakve su, primjerice, Dalmacija, Slavonija ili Istra u Hrvatskoj. Biskupske regije nisu ništa drugo do proizvoljno iscrtane administrativne jedinice. One su proizvoljnije i umjetnije čak i od “slivnih kantona” Ive Komšića, gradonačelnika Sarajeva, koji je dugo bio politički blizak katoličkom kleru u Bosni.

Komšić, koji ne boluje od skromnosti, navodi u svojoj knjizi “Preživljena zemlja” da su on i Haris Silajdžić, “izdiktirali” Amerikancima Vašingtonski sporazum kojim je 1994., pod enormnim američkim političkim pritiskom, stvorena Federacija BiH kao neka vrsta “preddržave” ili parcijalne države kojoj će godinu dana kasnije u Daytonu prisilno biti pridružena Republika Srpska. Konstrukcija Federacije BiH, prema Komšićevim riječima, zasnivala se na sedam načela: (a) hrvatsko-muslimanski entitet ne smije imati nacionalna obilježja, a Hrvati i Muslimani ne smiju biti razdvojeni nacionalnim granicama; (b) kantoni se ne smiju međusobno povezivati u nacionalne državne zajednice; (c) država se mora decentralizirati; (d) kantoni moraju biti formirani prema više kriterija, a ne samo etničkome; (e) svi kantoni moraju biti ravnopravni; (f) nacionalni interesi moraju biti zaštićeni u državnim institucijama i na svim razinama; (g) BiH će ući u konfederaciju s Hrvatskom. Komšić obrazlaže i kako je došao do “mape kantona” navodeći da je “osnovni princip koncipiranja kantona bio gravitacija stanovništva. Tako su slivovi rijeka postali središta oko kojih su formirane teritorijalne jedinice – kantoni” (str. 349 te 345-383).

Koncipiranje državnog uređenja oko “slivova rijeka” u Kraljevini Jugoslaviji – banovinâ Dravske, Drinske, Dunavske, Moravske, Savske, Vardarske, Vrbaske, Zetske – krvavo se obilo o glavu narodima koji su živjeli u njoj, a na dobro već dugo ne sluti ni ustrojstvo Federacije BiH oko slivova rijeka. No biskupi su otišli korak dalje pa su regije formirali prema središtima logističkih skladišta UNHCR-a u ratu! Ako je UNHCR tako mapirao svoje ratne rute za dostavu humanitarne pomoći nesretnom stanovništvu, što je smisao biskupskog preuzimanja te mape? Čemu uopće regije? Ako su one samo oblik decentralizacije ili devolucije vlasti, odakle toliko političke žestine u onima koji ih brane i onima koji ih napadaju?

Politička žestina proizlazi odatle što je biskupski prijedlog ponuđen kao alternativan projekt i “dejtonskoj BiH” koju podupiru Srbi i trećem kantonu koji podupiru Hrvati. Nasuprot etničkim entitetima, regije su koncipirane kao multietničke, a time i multikonfesionalne jedinice, a to nipošto nije nevažno iz perspektive neizvjesna opstanka pojedinih biskupija i, u konačnici, cijele Katoličke crkve u Bosni. Granice bi bile iscrtane tako da ni u jednoj regiji ne bude više od 40 posto pripadnika jednog naroda kako bi se izbjegla politička majorizacija.

I dok biskupi grme protiv etničkog inženjeringa kojim je nasilno promijenjena demografska slika BiH u ratu, sami se služe istim tim oruđem kako bi zamaglili stvarnost i pokušali obnoviti vlastitu viziju jedinstvene multietničke i multikonfesionalne zemlje. Njihov je etnički inženjering mirnodopski i administrativan, a nije ratni i nasilan, ali nipošto ne isključuje prisilu. Na političkoj razini, njime se žele prisiliti pripadnici svih triju naroda da žive zajedno u multietničkim regijama, premda je očito da oni to ne žele. Prema svim empirijskim istraživanjima, ispitivanjima javnog mnijenja i, što je najvažnije, voljama građana iskazanima u potpori pojedinima političkim opcijama na izborima, to ne želi većina Srba i Hrvata u BiH. Na operativnoj razini, održavanje takvih multietničkih regija iziskivalo bi uspostavu golemoga državnog pogona koji bi gotovo svakodnevno provjeravao koliko Bošnjaka, Srba i Hrvata živi u svakoj regiji kako nitko od njih ne bi postao natpolovična većina. A ako bi netko postao većina, granice regija morale bi se mijenjati sve dok promjene ne bi postale besmislene. Nije teško zamisliti kako bi time nastala posve neupravljiva država koja bi ubrzo potonula u administrativni i politički kaos.

No nastanak etničkih većina u pojedinim regijama ne treba očekivati u budućnosti. One već postoje, a ako još nisu posve uvjerljive, postale bi to vrlo brzo imajući na umu demografske trendove u zemlji. BiH već je danas većinska bošnjačka država, a Federacija BiH većinski bošnjački entitet. Nikakve nove administrativne podjele neće izbrisati te činjenice nego ih mogu samo naivno pokušati prikriti. Pitanje je sada što učiniti s Hrvatima u takvu entitetu i u takvoj državi?

Biskupi misle da ih treba “pomiješati” s pripadnicima drugih naroda u multietničkim regijama, pri čemu je presudno da se stotine tisuća prognanih, izbjeglih i iseljenih bosanskohercegovačkih Hrvata vrate u zemlju koju su napustili i naselili se u Hrvatsku i druge države. Biskupi su, a u tome prednjači banjalučki biskup Franjo Komarica, zarobljenici mita da većina Hrvata čezne da se vrati u Bosnu, ali im to netko ne dopušta ili čak izravno onemogućuje. Ako i jesu bili prisilni ratni iseljenici, većina bosanskih Hrvata u međuvremenu su postali dobrovoljni iseljenici. I kada se mogu vratiti u zavičaj, oni to ne žele učiniti zbog niza razloga: osobnih, obiteljskih, ekonomskih, socijalnih, ali i političkih. Jednostavno ne žele živjeti ni u Republici Srpskoj ni u Federaciji BiH, kao što ne bi željeli živjeti ni u imaginarnim multietničkim kantonima. Ni oni koji su iz Bosne pobjegli u Hercegovinu ne žele se vratiti u bosanske zavičaje, a njihova djeca ne žele ni čuti za to. Ono malo stanova i kuća što je vraćeno Hrvatima prognanima ili izbjeglima iz Banje Luke, Prijedora ili Bosanskog Broda u Republici Srpskoj, ali i iz Sarajeva, Zenice ili Bugojna u Federaciji, odmah prodaju i kupuju nekretnine u Hrvatskoj. Tko bi sada trebao prisiliti sve te ljude da se vrate u Bosnu? Trump? Putin? Vučić i Plenković? Nema nikoga tko bi mogao ili želio izvesti tako zamašan i prisilan transfer stanovništva u BiH.

Druga strana, poglavito HDZ BiH, misli da hrvatsko pitanje u BiH treba riješiti stvaranjem posebnog etničkog kantona. Je li zemljovid tog kantona koji je publiciran u Globusu sretan? Nije sretan. Bila bi to teritorijalno nepovezana jedinica s kompaktnom zapadnom Hercegovinom, s jednim ovećim grozdom u srednjoj Bosni (Busovača, Kiseljak, Kreševo, Novi Travnik, Vitez) te s nekoliko enklava u Srednjoj Bosni (Dobretići, Jajce, Usora, Žepče) i Posavini (Domaljevac, Odžak, Orašje).

Ključno je pritom pitanje bi li takav entitet bio ekonomski prosperitetna i politički funkcionalna tvorevina, a ne bi li obuhvatio sve Hrvate, odnosno koliko bi Hrvata ostalo izvan njega, što biskupi ističu u prvi plan. Nema političke tvorevine, bilo da je riječ o nacionalnoj državi, bilo o nacionalnom entitetu unutar višenacionalne države, koji može obuhvatiti sve pripadnike društvene skupine ili zajednice u ime koje je stvoren i prema kojoj je nazvan. Izvan neovisne Hrvatske ostalo je razmjerno mnogo Hrvata u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Austriji, Mađarskoj. Izvan Srbije ostalo je razmjerno mnogo Srba u BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj, na Kosovu, u Mađarskoj. Vidljivo je da ni u bivšoj Jugoslaviji nisu svi Hrvati živjeli u Hrvatskoj ni svi Srbi u Srbiji. Pa zašto bi svi Hrvati u BiH morali živjeti u jednome hrvatskom entitetu koji bi se morao protegnuti na dvorište svake hrvatske kuće da bi bio opravdan? I zašto je život Hrvata u drugim entitetima problem upravo onima koji promiču projekt multietničkih regija u kojima bi Hrvati bili manjina? Zašto oni strahuju od života u manjini? I to smrtno strahuju, jer se govori o tome da zagovornici trećeg entiteta sve Hrvate koji ostaju izvan njegovih granica “zakopavaju žive”.

Ni to nije posebna zagonetka. Oni Hrvati koji bi ostali izvan hrvatskog entiteta brzo bi se pridružili dugim kolonama koje napuštaju Bosnu, a najviše njezina formalno multietnička i multikonfesionalna, a stvarno većinska bošnjačka i srpska područja. Najbliži cilj bilo bi neko mjesto u hrvatskom kantonu, malo dalji cilj bila bi Hrvatska, a još dalji Austrija, Njemačka, Kanada, Australija ili koja druga zapadna zemlja. Biskupi čeznu za povratkom iseljenih Hrvata, a stvarno strahuju od odlaska i onih malobrojnih koji su ostali, a kojih je znatno manje nego što to pokazuje popis stanovništva iz 2013. Pa valjda je i biskupima netko došapnuo kako su se ljudi – ne samo Hrvati, nego i Srbi i Bošnjaci – popisivali i tko je sve ulazio u registre. Jedni misle da je stvaranje jedne etničke enklave, trećeg entiteta, kavez za polagano umiranje nacije. Drugi misle da je to jedini način da ona preživi. No iskustva pokazuju da u etnički duboko podijeljenim postkonfliktnim društvima nema funkcionalnijeg rješenja od etničke federacije s tri, četiri, pet ili koliko treba federalnih jedinica.

Naposljetku, zašto se biskupski projekt prešućivao? Zato što je politički opasan jer potkopava legitimnost aktualnih političkih elita, poglavito vladajuće hrvatske elite koncentrirane u HDZ-u BiH, ili zato što je politički beznačajan pa se nitko ne osvrće na njega? Vjerojatno nije ni jako opasan ni posve bezopasan, kao što nije ni jako značajan ni posve beznačajan.

Bio bi jako opasan kada bi Katolička crkva imala političku vlast ili političku moć da ga nametne i silom provede. Čim bi to pokušala učiniti, odmah bi izbio novi balkanski rat u kojemu bi sudjelovale najmanje tri države: BiH, Srbija i Hrvatska. Nije ni posve bezopasan zato što ga instrumentaliziraju bošnjački nacionalisti i bosanski unitaristi – a bosanski je unitarizam slabo prikriveno lice bošnjačkog nacionalizma, kao što je jugoslavenski unitarizam bio drugo lice srpskog nacionalizma – u legitimiranju svoje ekskluzivne opcije kao politički i moralno nadmoćna projekta koji, eto, podržavaju čak i katolički biskupi. Biskupska mapa postala je, nažalost, omiljeno štivo nacionalističke bošnjačke čaršije.

Nije vrlo značajan zato što Katolička crkva u BiH nema političku moć te što njezin politički, duhovni i moralni utjecaj na bosanskohercegovačke Hrvate stalno slabi. Možda nikad u svojoj povijesti nije bila tako slaba i neutjecajna kao danas. Istodobno je ipak i značajan zato što pokazuje koliko se ta Crkva udaljila od stvarnosti. Jasno, svatko ima pravo na osobne i kolektivne vizije i misije, utopije i snove, ali ako oni dramatično odudaraju od empirijske stvarnosti, od grube “Realpolitik” u koju se Crkva umiješala, onda to nije samo žalosno, posebice za institucija koja je stoljećima znala živjeti sa svojim “stadom”, nego i uvelike objašnjava uzroke nezaustavljive implozije duhovnoga i društvenog utjecaja Katoličke crkve u BiH. Katolička crkva u BiH osjeća se napuštenom i osamljenom. Bude li nastavila proizvoditi slične političke dokumente, bit će još napuštenija i osamljenija.