Iduće godine Hrvatska bira i premijera i predsjednika, slagat će se nova Vlada i popunjavati razne visoke državne funkcije koje, sigurno, mnogi priželjkuju iako ti poslovi baš i nisu osobito unosni kada se usporede sa zaradama zaposlenih na vodećim pozicijama u privatnim, pa i u nekim državnim tvrtkama. U tom grmu svakako leži odgovor na pitanje zašto uspješni menadžeri nerado sjedaju u ministarske fotelje, a možda tu treba tražiti i razloge što naši političari češće upadaju u korupcijske afere od svojih kolega u razvijenijim državama demokratske Europe.
Upravo su nesposobnost i sklonost korupciji etikete koje se često vežu uz hrvatske političare, osobito članove Vlade i lokalne čelnike, zbog čega loš imidž prati i one koji pošteno rade svoj posao. Kao društvo smo daleko od ideala da je političarima glavni motiv rad za opće dobro, pa na ministarskim funkcijama obično ne završavaju najbolji stručnjaci za pojedina područja, nego većinom oni prosječni, poznati i kao uhljebi, koji bi u privatnom sektoru teško mogli uz podjednak trud mjesečno zaraditi 2500 eura, kolika je otprilike plaća ministra, gradonačelnika ili župana.
To je više nego dvostruko od hrvatskog prosjeka, i mnogim vrijednim, obrazovanim i poštenim radnicima u Hrvatskoj te cifre zvuče nedostižno, no ne treba zaboraviti da ljudi na visokim javnim funkcijama upravljaju milijunima eura prikupljenih od poreznih obveznika i nije svejedno hoće li poželjeti malo od toga spremiti u nečiji privatni džep ili će u dobroj namjeri, zbog neznanja, povući neki potez koji će građane skupo koštati. Ili će u nešto manje tragičnom slučaju samo sramotiti državu.
Govoreći prije nekoliko mjeseci o plaćama u pravosuđu, premijer Andrej Plenković rekao je da predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić ima plaću od 3667 eura, a on kao premijer prima 3195 eura. Taj je podatak o svojoj plaći naveo i početkom ove godine u imovinskoj kartici. Dok su se suci štrajkom pokušavali izboriti za veće plaće, premijer je novinarima otkrio i da je plaća jedne ministrica u njegovoj Vladi 2363 eura, dok suci Vrhovnog suda primaju 3154 eura, oni s Visokog kaznenog suda 2847 eura, na Županijskom sudu dobivaju 2655 eura te na Visokom upravnom sudu 2782 eura.
U predizbornoj kampanji 2016. godine, nedugo nakon što je došao iz Bruxellesa i preuzeo mjesto prvog čovjeka HDZ-a, Plenković je rekao da kao zastupnik u Europskom parlamentu, kada plati sve poreze, zaradi nešto iznad četiri tisuće eura. Novinari su tada izračunali da mu je neto zarada doista oko 4500 eura.
Danas hrvatskim europarlamentarcima mjesečno – kada se osnovnoj plaći pribroje razni dodaci - na računu ostane barem dvostruko veći iznos, što znači da zarađuju triput više od predsjednika hrvatske Vlade, koji obavlja najodgovorniji posao u državi. Uz njega, najviši rangirani državni dužnosnik, predsjednik Zoran Milanović, prema navodu iz imovinske kartice, prima plaću od 3555 eura.
Kako su podaci o plaćama državnih dužnosnika uglavnom javni, usporedba plaća hrvatskog predsjednika i premijera s njihovim kolegama u drugim europskim državama pokazuje da su naši dužnosnici najniže plaćeni u cijeloj Europskoj uniji. Nešto veće plaće imaju čak i premijeri Bugarske i Rumunjske, zemlje s najnižim prosječnim plaćama u EU, dok, recimo, u Grčkoj, gdje je prosječna plaća također nešto niža nego kod nas, premijer zarađuju dvostruko više od našeg, a predsjednik čak tri puta više.
U Portugalu, koji je po prosječnoj plaći, a očito i po političkoj kulturi, najsličniji Hrvatskoj, šefa Vlade prima plaću od 5700 eura. Zadnjih dana državu trese korupcijska afera u kojoj se pod istragom našlo više članova Vlade, pa i sam premijer Antonio Costa, koji je zbog toga podnio ostavku.
Kad znamo da hrvatska prosječna neto plaća iznosi 1160 eura, gruba računica pokazuje da predsjednik države zaradi triput više, a premijer ni toliko. U bogatijim zemljama su i veće razlike između prosječne i premijerske plaće. Austrijski premijer ima godišnju plaću nešto veću od 300.000 eura, no riječ je o bruto iznosu. Neka mu nakon oporezivanja ostane 60 posto, riječ je o 180.000 neto ili 15.000 eura mjesečno što je pet puta više nego kod nas.
Bruto mjesečna plaća njemačkog kancelara je malo veća od 30 tisuća eura. Europski su rekorderi predsjednik i premijer Švicarske s godišnjom bruto plaćom od gotovo 500.000 eura. Većina premijera i predsjednika u članicama EU mjesečno dobiva između 6 i 12 tisuća eura neto. Iako nešto veće nego u Hrvatskoj, najniže su im plaće u Bugarskoj, Rumunjskoj, Latviji i Estoniji, ali i u Sloveniji gdje su otprilike kao kod nas. Jedine zemlje u Europi gdje su još manje su one s kojima smo nekada bili u istoj državi - Srbija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Kosovo. Bavljenje politikom najmanje je isplativo u Moldaviji.
Predsjednik Sabora Gordan Jandroković u imovinskoj je kartici prijavio plaću od 3160 eura, što je samo 35 eura manje od premijera koji mu je stranački šef. Plaća Peđe Grbina je 2398 eura, što je otprilike prosjek za saborskog zastupnika, pa ako mu se ostvari želja da dođe na čelo Vlade, mjesečno će mu u novčaniku ostati gotovo 800 eura više.
Ministru financija Marku Primorcu svaki mjesec na račun stiže 2466 eura, iznos za koji direktori u većini ozbiljnijih tvrtki ne ustaju iz kreveta, što je možda i razlog zašto se njegov prethodnik Zdravko Marić odlučio vratiti u privatni sektor, gdje ga nitko neće prozivati na čijoj je jahti proveo godišnji odmor.
Najbolju ministarsku plaću imao je, nedavno smijenjeni, minstar obrane Mario Banožić - 2740 eura plaće. Prema podacima iz imovinske kartice, godišnje zaradi još 2500 eura od edukacijske djelatnosti. Sa 2590 eura puno ne zaostaje ni Gordan Grlić Radman, za kojega se nedavno otkrilo da je u kartici zaboravio navesti milijunske prihode od dividende u privatnoj tvrtki.
Splitski gradonačelnik Ivica Puljak rekao je da na to mjesto nije došao radi plaće jer je kao profesor na fakultetu zarađivao više. Prema imovinskoj kartici, sada mu je plaća 2439 eura. Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević ima nešto manje, 2318 eura, no vrlo vjerojatno prije kao aktivist nije imao veće prihode.
Iako postavljen po političkoj liniji, više od premijera i predsjednika zarađuje direktor HEP-a Frane Barbarić – 3747 eura, a isto vrijedi i za šefove Hrvatskih šuma, Hrvatske pošte, Janafa i niza drugih državnih tvrtki. Dužnosnik s najvišom plaćom u javnom sektoru, koja iznosi 6753 eura, je viceguverner Hrvatske narodne banke Slavko Tešija. ž
Malo manje od njega, 6652 eura, ima guverner Boris Vujčić, a još samo nekoliko stotina eura manje zamjenica guvernera te preostalih pet viceguvernera, od kojih je jedan Tomislav Ćorić s plaćom od 5656 eura što je kudikamo više nego što je imao na prethodnoj, puno razvikanijoj, a vjerojatno i zahtjevnijoj funkciji ministra gospodarstva. Njegov nasljednik, aktualni ministar Davor Filipović, mjesečno zaradi samo 2378 eura. Ispada da oni koji se u politici žele na pošten način obogatiti trebaju ciljati na HNB ili Europski parlament.
„Nitko nikoga ne tjera da radi za tako malu plaću ako misli da je mala. U ovim vremenima bilo bi apsolutno neprimjereno i skandalozno razmišljati o povećanju plaća dužnosnika jer smo svjedoci vrtloga korupcijskih afera”, govori nam bivša premijerka Jadranka Kosor pa dodaje da je i u njezino vrijeme duboke recesije i gospodarskog pada bilo bezobrazno razmišljati o povećanju plaća dužnosnicima. Ona im je čak i smanjila plaće za 20 posto.
„Dovela sam u Vladu uspješnog poduzetnika Domagoja Miloševića na mjesto potpredsjednika za investicije, a za ministra gospodarstva Đuru Popijača, koji je bio i čelnik HUP-a. Njih su dvojica došli u Vladu na niže plaće nego što su prije imali. U mojoj je Vladi ministrica financija bila i Martina Dalić, koja je također došla iz privatnog sektora. Naravno da se većina ministara regrutira stranački nakon pobjede na parlamentarnim izborima, ali treba voditi računa da to budu kompetentni ljudi. Svaka stranaka bi trebala imati vrelo kompetentnih ljudi.
Ministri bi trebali biti sposobni, a ne samo beskrajno pokorni, što je sada slučaj. Moraju imati svoju glavu i svoje mišljenje, što također u ovoj Vladi nije slučaj. Mislim da sadašnjem premijeru ne pada na pamet dovoditi u Vladu kompetentne ljude, nego je njegov izbor da to budu stranački ljudi koji se većinom ni po čemu ne ističu u kompetencijama. Davno sam rekla da su njegove obje vlade one man band. On nikako ne želi da ga netko politički nadraste”, napominje Jadranka Kosor pa se prisjeća svojih premijerskih dana.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.