Na članak Borisa Havela u Globusu od 30. 5. 2024. reagirao sam komentarom u Globusu 12. 6. 2024. zbog toga što je Havel, tumačeći zašto je pogrešno to što su Irska, Slovenija, Španjolska i Norveška priznale Palestinu, potrošio osam kartica teksta kako bi čitateljima dokazivao isključivu krivnju Palestinaca, njihovu opsjednutost mržnjom prema Židovima i željom da ih ubijaju. Niti na jednome mjestu on nije čitatelju ponudio odgovor na logično pitanje: što je isprovociralo takvu mržnju?
Zato sam u prethodnoj reakciji, navodeći točne povijesne činjenice, ponudio čitateljima širi kontekst za razumijevanje razloga mržnje i spirale zla koja se zakotrljala gotovo sto godina prije 7. listopada 2023.
U svome odgovoru na moju reakciju Boris Havel je pokušao opovrgnuti neke od činjenica.
1. Prvo što Havel pokušava devalvirati jest činjenica da je Liga naroda 1922. narod Palestine svrstala u prvu skupinu (A) prema nekoliko kriterija razvijenosti, između kojih je bila i razina pismenosti.
Havel pokušava progurati poznatu cionističku tezu da je prostor Palestine bio skoro prazan, pa kaže da su “…malobrojni Arapi koji su se 1917. tek izbavili nakon turske vlasti… bili skoro potpuno nepismeni… da se do bolnice ili škole trebalo zaputiti prema Egiptu, Siriji ili Turskoj”, pa da bi to još i potkrijepio, skače natrag cijelo stoljeće i kaže: “na početku devetnaestog stoljeća u čitavom arapskom svijetu nije bilo tiskare…”
Dakle, da bi pobio procjenu Lige naroda iz 1922., on daje svoj opis stanja s početka 19. stoljeća! A povijesne činjenice kažu da je početkom 20. stoljeća na području Palestine živjelo oko 500 tisuća ljudi, od kojih 87% muslimana, 10% kršćana i 3% Židova. Ruralno stanovništvo je živjelo u oko tisuću sela i naselja, dok se tadašnja elita, uglavnom trgovaca i zanatlija, smjestila u gradiće na visoravnima i na obali, najviše u Jaffi i Haifi, koja je bila glavna palestinska luka za trgovinu sa zemljama Mediterana.
Početkom dvadesetog stoljeća u Jaffi se tiskaju i novine pod imenom Filastin, dakle ime koje reflektira kako su žitelji doživljavali sebe i svoju zemlju. Havel međutim tvrdi da se, citiram: “pismenost među palestinskim Arapima počela širiti iza sredine dvadesetog stoljeća”, pa izgleda da su, ako ćemo mu vjerovati, novine Filastin mogle služiti tek kao zaštita od sunca nepismenim Arapima. Da su se Palestinci počeli opismenjavati tek “iza sredine” dvadesetog stoljeća, ne bi danas imali visoku stopu pismenosti od 97,7% (podatak UN-a).
Točno je da su se tada (kao uostalom i Iračani, Jordanci, Sirijci) i žitelji Palestinci službeno nazivali Arapima. No još 1919. palestinski Arapi i kršćani su se politički organizirali osnivanjem Kongresa (i time iskazali nacionalne ambicije), te kroz njega kasnije Pariškoj konferenciji artikulirali svoje zahtjeve, prvi put kao Palestinci, a ne Arapi.
Havel može pisati što hoće, no analiza i zaključak Lige naroda iz 1922. jest povijesna istina.
2. Kao i u svome ranijem tekstu i javnim istupima, Havel opet gura tezu da je jedini razlog protužidovskog nasilja, citiram: “nacionalna, ideološka i vjerska mržnja prema Židovima…” te da “takva bestijalnost nije povezana s ‘okupacijom’”.
Havel pokušava uporno progurati još jedan izraelski mit – da je nezadovoljstvo i mržnja Arapa prema Židovima ideološkog i vjerskog porijekla.
No, dok smo mi, europski kršćani, od kraja devetnaestog stoljeća, progonili Židove i aktivno ili pasivno (šutnjom) sudjelovali u groznom zločinu Holokausta, Židovi su diljem arapskog svijeta, pa tako i na području Palestine, živjeli mirno s Arapima sve do početka realizacije cionističkog projekta kolonizacije Palestine, nakon čega počinju sukobi.
Havel ne vidi ni trunku razloga za mržnju, osvetu i teror u moru nepravdi i teroru koji su doživjeli Palestinci, a o djeliću kojih sam pisao u svojem prethodnom tekstu. On ništa od toga ne vidi kao razloge za kumuliranje očaja, koji jest u dijelu populacije prerastao u mržnju.
On argumentirane primjere nepravdi i zločina prema Palestincima preskače. U sukobu u kojemu nema nevine strane gurati tezu da se radi o rasnoj i vjerskoj mržnji jedne strane jest narativ koji cilja privući simpatizere među kršćanima. No valja znati da palestinski kršćani i danas žive rame uz rame s palestinskim muslimanima i dijele zajedničku, tragičnu sudbinu.
Stavljanjem riječi okupacija pod navodne znakove on provlači još jedan izraelski narativ – da se ne radi o okupaciji, već o privremenoj kontroli područja. No davno su sve relevantne svjetske institucije potvrdile da se radi o okupaciji. Sve svjetske diplomacije, uključujući i najvećeg izraelskog saveznika, SAD, područja koja je Izrael okupirao nazivaju “Occupied Palestinian Territories” – OPT.
3. U prethodnom tekstu ispravio sam Havelov krivi navod da su Arapi pokrenuli rat protiv Izraela 1967. jer je u stvarnosti Izrael prvi napao.
Havel u odgovoru navodi da su Egipćani, citiram: “spremali invaziju na Izrael, što čak ni Egipćani nikad nisu opovrgnuli”.
Između “spremanja invazije” i napada velika je razlika. Ja sam u svojem tekstu rekao povijesnu činjenicu – da su Izraelci prvi napali. A Egipćani nisu ni opovrgnuli ni potvrdili kakvu su to invaziju stvarno pripremali, kada su u prva tri sata rata ostali bez svih aerodroma i na njima parkiranih aviona i u samo šest dana doživjeli potpuni poraz.
4. Havel dalje navodi da je, citiram: “Izrael odmah nakon pobjede u ratu 1967. godine ponudio povrat svih osvojenih područja u zamjenu za mir, na što su Arapi uzvratili s Tri ne”.
On međutim nigdje ne spominje je li taj prijedlog uključivao i rješavanje tada najvećeg palestinskog problema – pravo na povratak i obeštećenje prognanika. Od rezolucije GS UN br. 194, koja je pozvala Izrael da riješi taj problem, do tada je bilo prošlo gotovo 20 godina. Također, VS UN-a je, nakon rata 1967., rezolucijom br. 242, osim povlačenja s okupiranih teritorija, od Izraela ponovno tražilo rješenje problema prognanika iz 1948.
5. Glede plana podjele Palestine Havel kaže da je Arapima pripalo etnički čisto područje, a Židovima miješano područje, pa nastavlja, citiram: “Sve su to Židovi prihvaćali, nadajući se suživotu i miru, a Arapi odbacivali nadajući se krvoproliću i plijenu.”
No upravo taj podatak o čistim i miješanim područjima govori puno o “pravičnosti” podjele. Arapi su, dakle, dobili samo područja u kojima su bili potpuna većina, dok je želja da se Židovima da što više prostora dovela do toga da je od 16 distrikata Mandatne Palestine Židovima dodijeljeno njih devet iako su u samo jednome od njih bili većina.
O iskrenosti židovskog prihvaćanja podjele i, kako kaže Havel “nadi suživotu u miru”, odgovorit ću mu citatima židovskih vođa, “oca domovine” Davida Ben Guriona i Menachema Begina.
Ben Gurion, citiram: “U mnogim dijelovima zemlje nećemo se moći naseliti bez iseljavanja Arapa. Obveznim transferom Arapa dobit ćemo velika prostranstva za naseljavanje.” Završen citat.
Menachem Begin, citiram: “Podjela Domovine je ilegalna i nikada neće biti priznata. Potpisi institucija i pojedinaca na ugovoru o podjeli su nevažeći i neće obvezivati židovski narod... Eretz Izrael će biti obnovljen. Cijeli i zauvijek.” Završen citat.
Ove izjave nisu iznimke, koje bismo mogli opravdati užarenom atmosferom toga vremena.
Puno prije, još krajem 19. stoljeća, Theodor Herzl, osnivač Cionističkog pokreta, zabilježio je u svome dnevniku dio strategije kako se riješiti lokalnog stanovništva, citiram: “Trebamo pokušati stimulirati siromašno lokalno stanovništvo da posao potraže u susjednim zemljama, tako da im onemogućimo zapošljavanje u njihovoj vlastitoj zemlji.” Završen citat.
6. Glede prognanih Palestinaca u ratu 1948., Havel ne spori njihov broj (preko 700 tisuća), no kaže sljedeće, citiram: “Mnogi Arapi koji su tada pobjegli, pobjegli su krvavih ruku, s razlogom (podsjeća li i vas na Oluju?).” Završen citat.
Sigurno je među izbjeglima bilo onih koji su okrvavili ruke u ratu, no koketiranje s našom situacijom i Olujom mu nije trebalo.
Naime, prema izvještaju UNHCR-a iz 2011., hrvatska država je obnovila ili izgradila 51.282 obiteljske kuće za srpske povratnike. Nadalje, od 19.280 srpskih kuća u koje su bili uselili nelegalni stanari vraćeno ih je 19.256 i u vrijeme izrade izvješća još su se za samo 24 vodili žalbeni postupci. Tako je moralno i humano postupila mlada hrvatska demokracija i u potpunosti završila proces restitucije vlasništva zemlje i drugih nekretnina.
A sada se podsjetimo što je po istom pitanju učinila izraelska vlada:
Od 531 u ratu razrušenog naselja (od kojih mnoga nisu bila poprište sukoba) njih oko 400 je trajno ispražnjeno od Palestinaca, a veliki broj groblja uništen, kako bi se izbrisali tragovi njihove prisutnosti.
Do kraja 1949. Izrael je od prognanika konfiscirao 45 tisuća kuća i stanova koji nisu bili razrušeni, sedam tisuća trgovina, oko 500 proizvodnih pogona i zanatskih radionica, oko tisuću skladišta, 324 tisuće hektara poljoprivrednih nasada….
Izraelska vlada je 1950. donijela “Zakon o imovini odsutnih” kojim je ranije deklariranu “privremenu” konfiskaciju imovine pretvorila u trajnu, zanijekala mogućnost ikakve kompenzacije i zabranila povratak prognanih.
Taj zakon Izrael primjenjuje na sve palestinske prognanike (koje naziva “absentees” – odsutni), bez obzira na to gdje su izbjegli. One koji su izbjegli unutar teritorija države Izrael nisu mogli proglasiti odsutnima, pa su za njih skovali oksimoronski naziv “present absentees” (prisutni-odsutni), a Zakon se bez izuzetaka primjenjuje i na njih.
Zar ništa od ovoga ne bi trebalo utjecati na raspoloženje i osjećaje Palestinaca? Zar je stvarno palestinska mržnja i radikalizacija, o kojoj naširoko raspreda Havel, isključivo rasnih i vjerskih korijena?
7. Havel kaže da je netočna moja tvrdnja da je Netanyahu dolaskom na vlast 1996. sabotirao Sporazume iz Osla i mirovni proces. To argumentira Arafatovom izjavom iz 1993., nakon Osla 1, o “hudejbijskom miru”. Tvrdi da gradnja novih naselja na OPT-u nije dovela do novih nemira, već do njih dolazi isključivo zbog arapsko-palestinskog nasilja, džihadizma i radikalizma.
No činjenica jest da je Arafat ipak nakon 1993. i Osla 1 pristao i potpisao 1995. i Oslo 2. Činjenica jest i da je PLO odustao od oružane borbe, priznao državu Izrael te je u periodu od pet godina nakon Osla 2 bilo dogovoreno pregovarati o uspostavi palestinske države. Činjenica jest i da su radikali s obje strane bili nezadovoljni Sporazumom. No Izraelci su bili ti koji su svoga pregovarača, premijera i ratnog heroja Yitzaka Rabina zbog toga ubili, a Palestinci svoga nisu. Činjenica je također da su izraelski politički analitičari, kao i supruga Yitzaka Rabina, najodgovornijim za to ubojstvo smatrali upravo Netanyahua.
Što su Netanyahu i kasnije (većinom) Likudove vlade napravile nakon Osla 2 u prilog miru?
Intenzivirali su opkoljavanje palestinskih naselja novim (po međunarodnom pravu nelegalnim) doseljeničkim naseljima, pa se od tada broj židovskih doseljenika na OPT popeo s 200 tisuća na 750 tisuća. A još je 1977. američki predsjednik Jimmy Carter upozorio izraelskog premijera Begina da je gradnja na okupiranim područjima protivna IV Ženevskoj konvenciji i da predstavlja prepreku za napredak mirovnog procesa. Dakle i Izraelu vrlo prijateljska američka administracija davno je gradnju naselja okarakterizirala velikom preprekom uspostavi mira.
Vrhunac arogancije pokazao je Netanyahu kada je 2010. godine na Obamin pokušaj oživljavanja mirovnog procesa reagirao objavom odluke o gradnji novih naselja na OPT-u. Obama je to, kao i Carter 1977., ocijenio opstrukcijom mira i reagirao je oštro. No onima koji prate američku politiku poznato je kako je, u roku od nekoliko dana, najjača izraelska lobistička organizacija u SAD-u, AIPAC, okupila čak 76 američkih senatora (od ukupno 100) koji su potpisali pismo kojim od Obame traže da ne mijenja politiku prema Izraelu.
Svoju moć i kontrolu nad američkim senatorima AIPAC pokazuje još od 1975. kada je organizirao potpise (također 76) tadašnjih senatora koji su tražili od Geralda Forda da ne mijenja bliskoistočnu politiku, niti smanjuje pomoć Izraelu, što je on bio najavio zbog izraelskog izbjegavanja pregovora o miru s Egiptom. I Ford i Obama morali su reterirati.
Dakle, sve međunarodne institucije, kao i najveći saveznik Izraela, SAD, širenje naselja na OPT-u već desetljećima smatraju preprekom miru. No, uz AIPAC-ovu polugu u Washingtonu (da parafraziram Havela, “nas i Amerikanaca preko 300 milijuna”), izraelske vlade se nisu obazirale na međunarodno pravo, već su nastavile s gradnjom naselja i prepreka miru.
Što su Palestinci dobili zauzvrat, u vremenu nakon što je PLO priznao državu Izrael, plastično govori izvještaj specijalnog izvjestitelja UN-a za ljudska prava za 2022., koji kaže da “politički sustav izraelskog upravljanja na okupiranim područjima zadovoljava kriterije i standarde apartheida”.
8. Havel moju komparaciju sadržaja preambula statuta Likuda i Hamasa naziva nerazumijevanjem razlike između, citiram: “teorije terorističkog pokreta i teorije demokratske stranke”. Završen citat. Nakon toga zaključuje da takvi kao ja, citiram: “…valjda samo u Hrvatskoj i Izraelu mogu dobiti prostor u najuglednijem nacionalnom tjedniku”.
Žestoko osuđujem Hamasov teroristički čin od 7. listopada 2023., ali poruke iz oba statuta treba sagledati u kontekstu vremena kada su nastajale. Statut Likuda nastao je 1973., pet godina nakon okupacije i Rezolucije 242. U preambuli koju sam citirao u prethodnom tekstu Likud se zaklinje na izraelski suverenitet od Jordana do mora i na sprečavanje nastanka palestinske države. Dakle vrlo “mirotvorno”.
Hamasov statut nastaje 1988., 40 godina od progona i 19 godina nakon okupacije. Hamas u Statutu kaže da su sve dotadašnje inicijative i konferencije bile gubljenje vremena i da je jedino rješenje za palestinsko pitanje Jihad. Treba imati u vidu da su u to vrijeme rezolucije GS UN br. 1514 iz 1960. godine kao i rezolucija A/RES/38/17 iz 1983. godine davale svim koloniziranim narodima, uključivo i Palestincima, pravo na borbu za nezavisnost i oslobođenje od okupacije, svim sredstvima, uključujući i oružanu borbu.
Dakle, gledajući s međunarodnopravne strane, Hamas tada, odlučivši se za oružanu borbu, nije učinio ništa protupravno, za razliku od Likuda koji je svojim inzistiranjem na izraelskom suverenitetu “od rijeke do mora” direktno oponirao međunarodnom pravu i rezolucijama UN.
Kao što sam u prethodnome tekstu naveo, Hamas je do 1994. napadao samo vojne ciljeve, a tek nakon masakra nad Palestincima u džamiji u Hebronu skinuo je zabranu ubijanja civila i, nažalost, započeo s terorom.
Dakle, potpuno je jasno da u vrijeme nastajanja njihovih statuta Hamas nije bio teroristička organizacija, a neka čitatelji sami zaključe je li Likud, s onako zacrtanim ciljevima u svome statutu, bio miroljubiva demokratska stranka.
Havela očito jako žulja što “stanoviti” Perić može dobiti prostor u Globusu za iznošenje činjenica, za koje Havel smatra da su pokupljene s interneta. Žulja ga jako i aktivizam mladih u svijetu, pa studente s prestižnog Sveučilišta Columbia pogrdno naziva “neukom marksističkom mladeži”. Na njegovu žalost, za prekid rata u Gazi protestirali su studenti na preko 160 vodećih sveučilišta u SAD-u, Kanadi, Australiji, Europi… Koliko li se samo neuke marksističke mladeži nakupilo diljem svijeta!
S profesorom koji tako vrijeđa studente, s osobom koja potroši pet tisuća riječi u dva teksta u Globusu da nas uvjeri da je isključivo rasna i vjerska mržnja Palestinaca prema Židovima razlog sukoba, a da jedinu grešku na izraelskoj strani vidi u tome što su ikada pristali pregovarati o miru, s takvim čovjekom ne želim i neću više polemizirati.
On ima svoju misiju, a ja svoju slobodu da iznosim činjenice o sukobu koji proučavam 20-ak godina iz radova nezavisnih povjesničara i autora iz više zemalja, brojnih službenih izvješća međunarodnih institucija i radova vrhunskih stručnjaka za međunarodno pravo.