REDATELJ KOJEMU JE PUKO FILM 'Branitelji su nam otvoreno zaprijetili - kad vam mi dođemo, neće vam pucati samo film nego i nešto drugo!'

Jedna od istaknutijih figura inicijative Puk’o nam je film angažirane oko očuvanja nezavisnosti HAVC-a 40-godišnji je filmski redatelj Antonio Nuić. Njegovu zagrebačku komediju “Život je truba”, u kojoj je svoj veliki filmski comeback imao Zlatko Vitez, nedavno smo imali prilike gledati i na Hrvatskoj televiziji. Najpoznatiji je po filmu “Kenjac” iz 2009. s Nebojšom Glogovcem koji je bio hrvatski kandidat za Oscara. Nuić je i docent na odsjeku filmske režije na zagrebačkom ADU. U javnim istupima dosta je emotivan i snažno je odjeknula njegova konstatacija na prošlotjednom predstavljanju inicijative u zagrebačkom kinu Europa kako je “situacija u društvu vrlo alarmantna, takva da se o nečemu tako bitnom kao što je hrvatska kinematografija ne raspravlja s maksimumom merituma, nego se uvodi nešto što se može nazvati hrvatski diletantizam. To je pojava da neznalice pokušavaju pomoći široj zajednici i uređuju djelatnosti o kojima nemaju pojma”. Također, prilično je burno reagirao na provokacije iz publike nekolicine predstavnika braniteljskih udruga predvođenih Zoricom Gregurić i povjesničarom Josipom Jurčićem.

- Pa bila je to doista neugodna situacija. Mi smo tamo razgovarali o nečemu što je vrlo važno, a to je budućnost hrvatske kinematografije, a netko vam iz publike dobacuje – Vukovar! Vukovar! Što sam ja, navijač Crvene zvezde? Imam šajkaču na glavi a da to ne znam? Malo sam temperamentniji čovjek i na provokacije loše reagiram.

Kako je to zapravo izgledalo u kinu Europa? Jesu li predstavnici branitelja pokušali razgovarati s filmašima? Jeste li bili iznenađeni njihovim dolaskom?

- Ne, oni su na Facebooku najavili da će doći i da članovima naše inicijative neće pucati samo film nego i nešto drugo. Dakle, oni otvoreno prijete. Nismo bili iznenađeni ni njihovim dolaskom ni njihovim provokacijama. Ne znam samo zašto ih tako zanima budućnost hrvatskog filma. U svome životopisu oni nemaju dokaz da su pogledali ijedan hrvatski film... Jedini film na koji se oni referiraju u svojim javnim istupima je danski film “15 minuta masakra u Dvoru”. Zahvaljujući njima taj film je promoviran kao nijedan hrvatski film.

No, netko ih jako dobro brifira. Njihov način javnog djelovanja vrlo je nalik šatoru u Savskoj. Mislite li da netko zapravo stoji iza njih, neki dio filmske zajednice?

- Da, oni viču i galame bez sadržaja – baš kao što je bilo ispred šatora u Savskoj. A nemaju nikakvih argumenata. Ne mislim da itko iz filmske zajednice stoji iza njih, osim možda Vinka Grubišića, koji se fotografira s njima. A koji su njegovi motivi – teško je reći. Jer Vinko Grubišić je samo posredno dio filmske zajednice; on je vlasnik Jadran filma, koji već godinama ne producira filmove.

Koliko je ljudi dosad pristupilo inicijativi Puk’o nam je film? I što mislite postići njome?

- Više je od 700 potpisnika inicijative. Podržava nas i Europska filmska akademija. Ono što mnogi ne razumiju jest da su se ulaskom u Europsku uniju promijenili i neki hrvatski realiteti. Znam da bi neki željeli da se filmovi snimaju onako kako se snimala “Bitka na Neretvi”. To više nije moguće. Nacionalne kinematografije ne funkcioniraju kao propagandni mehanizam stranke na vlasti, nego se kinematografija kao uostalom sva kultura i umjetnost tretira kao nešto na čemu je Europska unija sagrađena. Temelj Europske unije jest kulturna raznolikost, a bez neovisnosti umjetničkog stvaralaštva to je nemoguće. Vraćanje kinematografije pod kontrolu političkih stranaka i ministara jest moguće samo ako želimo izaći iz EU i svih njezinih fondova.

Vaša bojazan da će o kinematografiji ponovno odlučivati jedan čovjek, ministar kulture , temelji se zapravo na onom dijelu državne revizije HAVC-a koji kao nepravilnosti navode ravnateljevo odlučivanje o distribuiranju novca iznad 50-000 odnosno 200.000 kuna. Što će se dogoditi ako nalaz državne revizije prođe u Saboru?

- Mi smo se nadali da je zakon donesen 2008. godine sasvim jasan. No, po svemu sudeći, moguća su razna tumačenja zakona. Koliko je državna revizija mjesto gdje se tumači zakon – druga je priča. To u svakom slučaju nije dobro. Jer i poanta je tog zakona da postoji tijelo – a to je HAVC – koje se samostalno i neovisno o Ministarstvu kulture brine o kinematografiji. Koliko ja znam, kroz HAVC je prošlo četiri, pet neovisnih revizija, u HAVC-u je bila i financijska policija pa nitko nije našao ništa sporno osim državne revizije. No zanimljivo jest to da je svih ovih godina dok su neovisne revizije ocjenjivale rad HAVC-a državna revizija išla u Ministarstvo kulture i nijednom nije prigovorila da bi netko iz Ministarstva trebao potpisivati HAVC-ove ugovore. Ako Sabor odluči potpuno prihvatiti taj revizijski izvještaj i zaključe da je HAVC bio u prekršaju jer nije slao ugovore u Ministarstvo na potpise, znači li to da svi nismo isti pred zakonom? Da se HAVC-u zamjera nešto što se godinama toleriralo Ministarstvu kulture? To su dvostruki kriteriji i nama je neprihvatljivo takvo tumačenje zakona. To i poništava taj zakon. Naš je jasan stav prema reviziji da je ona ideologizirana i usmjerena k uništavanju neovisnosti zdravog i dobrog kulturnog sustava.

Koliko je HAVC kolateralna žrtva sukoba unutar HDZ-a? S tom je tezom izašao i vaš kolega Zrinko Ogresta. Premijer Plenković vam je dao podršku i rekao da se postojeći sustav hrvatske kinematografije neće demontirati, no što ako većina u Saboru ipak podrži nalaz revizije?

- Sumnjam da će itko pri zdravoj pameti pristati na takvu interpretaciju zakona. Već sada inzistiramo da se sporni članak 9. tog zakona tako preformulira da bude nedvojbeno jasno da HAVC može samostalno odlučivati i da se tako zaštiti neovisnost filmskog stvaralaštva.

U kinu Europa vidjeli smo i bivšeg ravnatelja HAVC-a Hrvoje Hribara. On je neki pokretač inicijative iz sjene ili sada tek jedan od članova filmske zajednice?

- Hribar je uvijek bio dio filmske zajednice. On trenutačno nije uključen u inicijativu iz jednostavne činjenice da je čovjek umoran. On se dovoljno borio za hrvatski film, on je napravio fenomenalan posao, on je učinio hrvatski film vidljivim u Europi. Prije Hrvoja Hribara u Brežicama već nitko nije znao za hrvatski film, to je bio realitet hrvatske kinematografije. Danas hrvatski film putuje svijetom i prikazuje se na svim važnijim filmskim festivalima. “Svećenikova djeca” i “Zvizdan” prodani su u više od 40 zemalja svijeta. To je nevjerojatan podatak o kojem se malo govori. Naša struka je unaprijeđena samo zato što smo pušteni da radimo na miru, jer nam se nikakvi političari, neznalice, zbog sumnjivih interesa nisu miješali u posao. Neki političari film esencijalno ne razumiju, njima nije jasno da kada se u filmu nekoga želi napraviti junakom onda se mora govoriti o njegovim manama. Tako film djeluje. E, oni to nikada neće shvatiti. Da su pogledali ijedan film o Vijetnamskom ratu, shvatili bi da je najviše pridonijela američkoj kulturi činjenica da je film kritizirao ulogu Amerikanca u tom ratu. Ali nikada nije dovodio u pitanje dignitet američkog vojnika. Film je komplicirana stvar. Zamislite situaciju da ja, Vinko Brešan i Zrinko Ogresta na upravljanje dobijemo nuklearnu elektranu. Doći će do nuklearne havarije, vjerujte mi, za tjedan do dva. Malo gore od nuklearne havarije dogodi se kad se političari počnu igrati filmom.

Čini mi se da je tu posrijedi i potpuno nerazumijevanje onoga što se naziva kreativnim industrijama?

- Kod nas se uopće ne percipira kreativna industrija kao nešto što je vidljivo u BDP-u. Mi živimo u državi u kojoj se činjenica da neki glazbenik dobiva novac od autorskih prava kad se njegova pjesma pušta na radiju tumači kao kriminal ili kao neki parafiskalni namet.

Stalno ste u kontaktu s ministricom kulture. Navodno niste bili baš sretni s Danielom Rafaelićem na mjestu v.d. ravnatelja HAVC-a. Zašto?

- Nama je rečeno da će sustav kao takav ići dalje, da HAVC treba biti upravo onakav kakvim smo ga mi i zamislili. Mi ne možemo biti zadovoljni sve dok svi ti problemi koji su izmišljeni i bačeni pred javnost ne budu riješeni. V.d. ravnatelj je čovjek koji treba dovesti stanje u red i deblokirati rad HAVC-a. Čim se to dogodi, imat će punu podršku. U svim intervjuima koje je on davao ni na jednom mjestu se nije spomenula proiz­vodnja, činjenica da je filmska industrija potpuno stala – što je mene, priznajem, zabrinulo. Ne volim kad se o filmskoj djelatnosti govori kao o djelatnosti od posebne državne skrbi kao da je retardirano dijete. Mi znamo kako se filmovi rade i mi točno znamo što treba raditi, a bilo bi dobro i da nam se v.d. ravnatelj, koji se, koliko čujemo, planira javiti i na natječaj za stalnog ravnatelja, javi, da razgovara s nama. Vrlo je slobodno interpretirao što se dogodilo, što mi se također nije dopalo, ustvrdivši da je struka podijeljena na lijeve i desne, što je po meni čak malo i bezobrazno jer on zna da nije tako i ne znam zašto to govori javno jer to naprosto ne stoji. Struka nije podijeljena, struka je nedvosmisleno stala na stranu HAVC-a. Među potpisnicima inicijative su razni protagonisti hrvatskog filma – od Ive Gregurevića i Vatroslava Mimice do studenata ADU. Ne znam gdje su tu lijevi i desni, tu su ljudi svih političkih orijentacija koje samo žele raditi filmove, ne zanima ih ni lijevo ni desno.

Već su se počeli pojavljivati spinovi o mogućim novim ravnateljima HAVC-a. Iskočilo je tako ime mladog producenta Frana Jurja Prižmića, sina Igora Prižmića, producenta “Gospe”, bliskog ekipi okupljenoj oko Jakova Sedlara. Jeste li vi unutar inicijative počeli razmišljati o nekom svom kandidatu?

- Jasno vam je da i mi intenzivno razgovaramo o tome. No, teško je očekivati da će netko u ovom trenutku s radošću prihvatiti tu poziciju. Pogotovo kad se vidi što se dogodilo s čovjekom koji je od te institucije napravio čudo. Bačen je u blato. To također nije ni neka fenomenalna plaća s obzirom na to koliko se na toj poziciji treba raditi da bi se zadovoljili apetiti hrvatske filmske zajednice. Filmaši su ljudi koji su vrlo aktivni i ne daju vam disati. Tako da pravim filmskim profesionalcima nije jednostavno donijeti odluku o takvom angažmanu. Hrvoje Hribar bio je dobar na toj poziciji jer on prvenstveno jako dobro poznaje filmsku zajednicu i njezine mogućnosti. Trenutno filmska industrija u Hrvatskoj hrani 1500 obitelji – naša je procjena da bi mogla 5000. Samo, nas nitko ne želi slušati. Taj isti HAVC je u Hrvatsku donio 500 milijuna kuna stranih investicija. A onda se govori o tome kako postojeći sustav kinematografije treba demontirati, kako je već kazao slavni saborski zastupnik i bivši ministar kulture. U godini prije Hasanbegovićeva mandata bilo je 160 milijuna kuna stranih investicija. Za vrijeme njegove “vladavine” ni 60. Onda bi njega sad trebalo pitati gdje je tih 100 milijuna kuna. Jer ogromne su mogućnosti Hrvatske kao mjesta snažne audiovizualne industrije. Sve te projekcije postoje, no to, nažalost, nikoga u ovoj zemlji ne zanima. Ljuti me kad se s omalovažavanjem govori o našim nastupima u popratnim programima velikih svjetskih festivala te se kao važan navodi samo Oscar. Kao da se ne zna da kampanja za Oscara stoji kao pet godišnjih budžeta hrvatske kinematografije! Kad su osvojili Oscara za “Kolju”, Česi su dva godišnja budžeta potrošili samo na promociju u L.A.-u. Postoji mehanizam kako se to događa, to se točno zna, a Amerikanci cijene one koji pokazuju koliko im je stalo, a to je onoliko koliko ste uložili. Oni su pragmatičan svijet. Oscare spominjem jer je o tome nešto govorio i v.d. ravnatelj HAVC-a. No, mislim da Oscar i nije toliko važan. Važno je da ljudi vole hrvatski film kao što vole hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Ne zbog toga što je najbolja na svijetu, jer nije. Kada izgubi hrvatska nogometna reprezentacija, zbog toga sljedećoj utakmici ne pada gledanost, nego se naprosto nadamo idućoj pobjedi. Ne znam zašto je tako teško na taj način pristupiti i hrvatskoj kulturi. Ako vam se ne svidi ova knjiga, pročitajte drugu, ne svidi vam se ovaj film, pogledajte drugi...

Tvrdite da filmska zajednica nije ideološki, politički podijeljena. No, ipak ima jedan dio koji nije zadovoljan. Još za vrijeme svog kratkog mandata bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegovića jasno je pokazao na čijoj je strani – bio je na premijeri Sedlarova i Ištvančićeva filma, na Vukovar film festivalu... Taj dio filmaša se i okupio oko Inicijative hrvatskih filmskih autora i djelatnika za očuvanje HAVC-a. Tu su i sestre Juka. Oni su najglasniji u optužbama da je HAVC zapravo “koruptivna hobotnica” i njihova frustracija tim sustavom je krajnje opipljiva i glasna...

- Koliko ja znam, Vukovar film festival je uredno financiran od HAVC-a. Druga je stvar što bi oni željeli dobiti istu količinu novca kao i Motovun, Zagreb film festival ili ZagrebDox. No, taj festival vodi jedan distributer – on je ionako kupio te filmove koje će kasnije prikazivati u kinima. Jedini kriterij Vukovar film festivala jest da je Igor Rakonić distributer većine filmova. Pa kakav je to meritum stvari? Ti ljudi koji prigovaraju da kod HAVC-a ne postoje kriteriji neka točno kažu koji to kriteriji nisu postojali. Njihove optužbe su naprosto čista laž. Oni izmisle nešto i onda to plasiraju kao optužbu. A da ni za što nemaju dokaza. U toj inicijativi jedino se sestre Juka aktivno bave filmom i vrlo su uspješan korisnik sredstava HAVC-a, njihova tvrtka, a i Ivona kao redateljica vrlo je aktivna na svim poljima audiovizualne djelatnosti, vrijedno proizvode kvalitetne igrane, dokumentarne, eksperimentalne filmove. Dojma sam da su različiti motivi potpisnika te inicijative. 99,9 posto filmske zajednice ne da HAVC jer on znači slobodu i neovisnost. Kad sam ja bio student, a studirao sam odmah nakon rata, negdje od 1996., moje studiranje bilo je kao priprema za suicid, kao pisanje oproštajnog pisma. Jer u tom trenutku ništa u našoj državi nije išlo u prilog tome da ću ja ili bilo tko od mojih kolega snimati filmove. U to doba je Ministarstvo kulture, kao, raspisivalo neke natječaje, a simptomatično je bilo da nitko nikada nije znao kad su oni raspisani sve dok se ne bi objavili rezultati. Od pojave HAVC-a filmaši su napokon dobili priliku baviti se filmom. HAVC je sve ono što moderna europska kinematografija treba. To je sustav prepisan od zemalja kao što su Francuska i Danska, koje imaju najnapredniju kinematografiju. HAVC je uzor svim istočnim susjedima, cijeloj bivšoj Jugoslaviji... Njega su postavili naše kolege filmski redatelji na čelu s nikad prežaljenim, pokojnim Albertom Kapovićem, koji je došao iz Francuske s ogromnim iskustvom i napravio modernu, europsku kulturnu instituciju. Danas to napadaju ljudi koji o filmu stvarno pojma nemaju. A političari će se morati malo više angažirati da to obrane jer je to branjenje europskog puta Hrvatske. Ako će se uništavati HAVC, po kojem modelu očekujemo da će funkcionirati ostatak kulture, što će biti s drugim institucijama koje se trebaju baviti znanošću, kulturom i umjetnošću. Članak 69. Ustava Republike Hrvatske kaže da se mora očuvati neovisnost kulturnog, umjetničkog i znanstvenog stvaralaštva. I na tome inzistiramo.

No, jasno je što desničarima kod HAVC-a smeta – da se javnim novcem financira ono što oni gledaju kao antidržavnu djelatnost – festivali kao što su Motovun, filmovi koji baš i ne veličaju hrvatsku recentnu povijest – druga je stvar što je takvo gledanje na umjetnost i kulturu zapravo rigidno i kako oni to vole reći – komunističko – pravi zarobljeni um...

- Takva logika je vladala u Europi i od 1933. do 1945. godine. No, države budu pa prođu, a kultura i umjetnost ostaju. Ono što je Miroslav Krleža napisao itekako još stoji kao spomenik našoj gluposti iako države u kojima je živio više ne postoje. Baš kao i Šimićeve i Ujevićeve pjesme, Tanhoferov film “H8”, “Događaj” Vatroslava Mimice... To sve postoji i nastavit će postojati. A države i političari će nestajati.

Glavna zamjerka HAVC-u jest da filmaši jedni drugima po nekom klijentelističkom principu dodjeljuju sredstva. I vi ste bili umjetnički savjetnik koji je u jednom razdoblju dodjeljivao novac za dugometražni igrani film, a i vi ste u zadnjem natječaju dobili novac za svoj projekt. Kako takav sustav – kada profesionalci jedni drugima dodjeljuju novac – učiniti transparentnijim i, na kraju, prihvatljivim običnim ljudima koji to promatraju sa strane?

- Treba sebi postaviti ovakvo pitanje – biste li kad dolazite u bolnicu na operaciju željeli da odluku tko će vas operirati donose HDZ i SDP ili neki primarijusi? Ja sam bio povjerenik godinu dana i u tom razdoblju su bila tri produkcijska natječaja i više razvojnih. Za produkciju sam odobrio 15-ak igranih filmova i 60-ak za razvoj. U trenutku kad sam ja poslije predao film na natječaj, povjerenici su bili Jelena Paljan i Dejan Šoša. Njihova imena se nisu pojavila ni u jednom projektu koje sam ja odobrio u tih godinu dana. Mislim da takva kombinatorika – da jedni drugima, kao, odobravamo projekte – čak ni teoretski nije moguća. Jer za realizaciju jednog filma ti trebaju tri, četiri godine... I Vinko Brešan je govorio o tome. On je odobrio Mataniću sredstva za postprodukciju “Ćaće”, no ovaj je njemu kasnije na natječaju odbio projekt! Dok sam bio povjerenik, izgubio sam mnoge ljude koji su se do tada nazivali mojim prijateljima. Jer su se uvrijedili zbog nekih mojih odluka. Nisam im to zamjerio. Ja sam za vrijeme HAVC-a snimio samo jedan film – “Život je truba”. Duplo bolje sam prolazio prije HAVC-a, valjda. Mi se zalažemo za sustav koji nama garantira da ćemo sigurno biti odbijani. Jer je to dobar sustav koji nas tjera da budemo bolji.