Damir Mateljan, saborski zastupnik SDP-a i jedan od istaknutijih pripadnika grupe pobunjenika koja već dugo – i neuspješno – želi svrgnuti šefa stranke Davora Bernardića, u razgovoru za Globus tvrdi da Bernardić ne prihvaća očite činjenice, da ga u Klubu saborskih zastupnika SDP-a podržava samo nekoliko zastupnika, ali da bi, unatoč tome, agonija SDP-a mogla potrajati sve do poraza na parlamentarnim izborima: “Presudan nije omjer snaga u Klubu zastupnika, nego u Predsjedništvu i u Glavnom odboru stranke.” Načelnik općine Kamanje, mjesta gdje je ljetos održan najbrojniji skup antibernardićevaca, smatra da su Mario Habek i Milanka Opačić prešli HNS-u odnosno Milanu Bandiću kako bi sebi osigurali materijalnu korist i razinu životnog standarda na koji su naviknuli i nakon što im istekne saborski mandat.
Kaže da je definitivno prelomio i da neće napustiti SDP kako bi s Bojanom Glavaševićem i Markom Vučetićem osnovao novi Klub nezavisnih zastupnika. Najveće šanse na predsjedničkim izborima ima, kaže, aktualna predsjednica, koju bi mogla ugroziti samo dva kandidata, Zoran Milanović i Ivan Vilibor Sinčić: “On uopće nije bezazlen kandidat, kao što, nažalost, više ni Živi zid nije bezazlena stranka.”
Kako biste najpreciznije opisali stanje u Klubu zastupnika SDP-a? Je li Klub više uopće funkcionalan?
– Iz Kluba SDP-a zadnji je izašao Mario Habek, a prije njega Milanka Opačić. Oni iz kluba nisu, po mom sudu, izašli zbog nekakvih svojih političkih ambicija ili jačeg političkog angažmana, nego prije svega zbog svojih osobnih ambicija. Koje nisu nužno vezane uz budući politički angažman, nego uz neku osobnu situaciju. Jer, da su se htjeli politički angažirati, vjerojatno ne bi išli prema HNS-u odnosno Milanu Bandiću, nego bi se obratili direktno šefu – premijeru i predsjedniku HDZ-a Andreju Plenkoviću. S druge strane, priča Bojana Glavaševića, koji je izašao iz SDP-a i njihova saborskog kluba zastupnika, drukčija je. On, kao i drugi koji nisu dugo u stranci, ne gaje jednaku empatiju, da ne kažem odgovornost, prema stranci. On je, jednostavno, osjetio da mu SDP sužava prostor djelovanja i zato je izašao iz stranke. Za razliku od Habeka i Opačić, Glavaševićev glas neće biti glas za HDZ i vladajuću većinu.
A što se tiče odnosa u Klubu i naše podrške predsjedniku stranke Davoru Bernardiću, mogu konstatirati da on našu podršku nema. Možda pet-šest zastupnika i dalje podržava Bernardića. Ali ni tu vam stvari više nisu crno-bijele. Puno su suptilnije danas nego što su bile prije mjesec-dva u odnosu saborskih zastupnika SDP-a prema Bernardiću, prema Klubu i samoj stranci. Stvari se sve više kompliciraju i među nama, Bernardićevim oponentima, i našim odnosima.
Koliko dugo takva situacija – da većina zastupnika SDP-a ne podržava šefa stranke – može trajati?
– Sve do kraja, do parlamentarnih izbora. Ali priča može završiti i za tjedan dana. Sad je sve stvar spleta okolnosti i odnosa unutar vodstva stranke. Naime, nije presudan omjer snaga u saborskom Klubu zastupnika SDP-a, nego odnos snaga u Predsjedništvu i u Glavnom odboru stranke. Odgovornost za rejting stranke i stanje u stranci nije više odgovornost samo predsjednika nego i onih koji ga uporno podržavaju i u Predsjedništvu i u Glavnom odboru.
Osim predsjednika Kluba zastupnika Arsena Bauka, tko još nameće i usmjerava rasprave u klubu?
– Klub vodi njegov predsjednik Arsen Bauk. Bernardić se od samog početka vrlo rijetko uključivao.
Vratimo se još malo na zastupnike koji su napustili SDP-ov klub, pojasnite detaljnije razliku u motivaciji Glavaševića s jedne strane i Habeka i Opačić s druge.
– Smatram da su motivacije Milanke Opačić i Marija Habeka jednake vrste. To nije njihova želja za budućim političkim angažmanom jer oni koji su pretrčali u klub Milana Bandića i klub HNS-a nemaju nikakvu političku budućnost. Kod Bandića stol je uvijek prostrt, a u Varaždinskoj županiji za štošta se pita HNS. Kako god bilo, za njih politička budućnost ne postoji. Ali dosta o toj temi, o bivšim kolegama sve najbolje.
A što je s Bojanom Glavaševićem?
– Bojan je suviše kratko u SDP-u da bi uspio razviti veliku razinu empatije i odgovornosti prema stranci, za razliku od nas koji smo u SDP-u deset, dvadeset ili više godina. Vjerujem da je Bojan jednostavno odlučio krenuti svojim putem i da mu je SDP u njegovim političkim mislima i ambicijama postao preuzak. Procijenio je da ju u SDP-u gužva i zato je odlučio izaći iz stranke. To je njegova osobna odluka.
Mislite li da je Glavašević s figom u džepu, oportunistički i karijeristički ušao u SDP?
– Ne, ne mislim da je ušao s figom u džepu ili iz oportunizma. Ljudi ulaze u stranke iz različitih motiva, a ti motivi nikad nisu jednoznačni. Najjasniji i najtočniji odgovor na to pitanje može vam dati isključivo Bojan Glavašević.
Što mislite o njemu kao političaru? Ima li kapacitet, ideju, prepoznatljivu priču...?
– U hrvatskoj političkoj ligi Bojan je pri vrhu te lige. A to je parlamentarna liga države u tranziciji. On je tu prilično visoko. Konkretan je, dobar je analitičar i principijelan je u svojim stajalištima, što je meni jako važno. Vjerujem da za njega negdje postoji prostor u tom skučenom lijevom političkom dijelu spektra.
Zašto na koncu niste odlučili izaći iz SDP-a i s njim i Markom Vučetićem osnovati novi Klub nezavisnih zastupnika? Zašto su pukli pregovori?
– Bez obzira na situaciju u SDP-u, koje sam duboko svjestan, ne mislim da bih tim činom odlaska iz stranke učinio nešto što bi pomoglo SDP-u, mojoj političkoj ambiciji ili ukupnoj slici parlamenta općenito. Dakle, ništa se ne bi posebno dogodilo, samo bi SDP izgubio još jedan kamenčić zajedničkog mozaika. Mi iz kamanjske skupine, gdje sam jedan od inicijatora, imali smo prilično artikulirane ciljeve i alate kojima smo to htjeli ostvariti. I s time ću nastaviti dalje.
Kako su razgovori tekli, tko je kome prvi prišao? Čuo sam da nije Glavašević vas vukao za rukav, nego da ste vi prvi prišli njemu.
– Meni je bio cilj saznati što je moguće više o Daliji Orešković. Ona je stvarno jedna nova osoba na političkoj sceni koja po meni nije nikakva prazna priča i čija je motivacija pozitivna. Dalija je osoba čiji bi kapaciteti u mnogome mogli pridonijeti političkoj sceni, pogotovo ljevici. Htio sam se informirati o njoj. Što ti znaš o njoj, što misliš o njoj, to su bila moja pitanja Glavaševiću. To je bio naš inicijalni razgovor. I to je sve.
Pa zašto to sve niste pitali direktno Daliju Orešković?
– Zato što sam sramežljiv sa ženama (smijeh). Ja o Daliji Orešković mislim jednako dobro kao i prije. Jednom za svagda reći ću - ja sam u Klubu SDP-a i tu ću ostati do kraja.
Kakav je vaš dojam o Marku Vučetiću, koji je nedavno najavio kandidaturu za predsjednika RH?
– On je izvrstan profesor i erudit. Dobro artikulira svoja razmišljanja u Saboru. No, ako me pitate da li svoja stajališta jasno komunicira s građanima i razumiju li ga građani – bojim se da ne.
Dakle, mislite da nema nikakve šanse na predsjedničkim izborima.
– Mislim da ima izuzetno male šanse.
Tko ima najveće šanse?
– Aktualna predsjednica. Međutim tu se događaju stvari koje su meni vrlo zanimljive. Naime, vidljivo je da će ona biti kandidat HDZ-a, ali je upitno koliko će podrška HDZ-a biti otvorena i iskrena. Ona će, po meni, biti iskrena samo s desnog krila HDZ-a, od osoba poput Mire Kovača, Davora Ive Stiera, Milijana Brkića... Ali ona neće imati onu kapilarnu podršku na terenu koju bi imala kad bi iza nje stao i predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković. Mislim da Kolinda Grabar-Kitarović radi istu grešku koju je radio i Ivo Josipović kada se maknuo od SDP-a. Imao je formalnu podršku SDP-a, ali ja, koji sam bio direktno involviran u njegovu kampanju, bio sam jedan od koordinatora na terenu, mogao sam osjetiti da ta podrška stranke nije stvarna. I to je bio jezičac na vagi zbog kojeg je Josipović izgubio izbore.
Osim Kolinde Grabar-Kitarović, tko još ima ozbiljne šanse za pobjedu na predsjedničkim izborima?
– To još ne znam. Jer nitko osim Vučetića zasad nije najavio kandidaturu. Važno bi bilo da lijevi centar bude ujedinjen oko jednog kandidata.
Oko Kreše Beljaka možda?
– Nisam razmišljao o tome... Prije bih podržao Zorana Milanovića, premda i o jednom i o drugom mislim pozitivno. Milanović bi imao najveće šanse protiv Kolinde Grabar-Kitarović. Ali to on sam mora prelomiti.
Kad ste se zadnji put vidjeli s njim?
– Prije nekoliko mjeseci.
Niste li vi prije bili dosta bliski?
– Još uvijek smo bliski. Ali mi nikad nismo bili kućni prijatelji, nije to ta razina. Kad sam ga zadnji put sreo u Istri, to je isto bilo u širem društvu. A i telefonom se rijetko čujemo...
I, kakav ste dojam stekli, hoće li ići u utrku za predsjednika?
– Kao političar s poprilično velikim iskustvom on taktizira, razmišlja kako će se stvari posložiti... Još uvijek ima vremena da odluči hoće li se kandidirati.
Ako odluči ući u utrku za predsjednika, hoće li tražiti podršku SDP-a?
– Ako se odluči, mislim da će ići kao nestranački kandidat, kao onaj koji želi zahvatiti što šire biračko tijelo. Ali mi nismo pričali o Viliboru Sinčiću, koji je također jedan od kandidata. Tako je rekao. I on uopće nije bezazlen kandidat. Kao što, nažalost, više ni Živi zid nije bezazlena stranka. To je jedan antimainstream pokret koji se uhvatio, pogotovo kod mlađe populacije koja kroz obrazovni sustav nije dobila adekvatna znanja o funkcioniranju političkih sustava. Njima se taj najniži oblik populizma čini maltene savršenim. Sviđa im se da psujete i pljujete svoje političke protivnike, a da o bitnim temama nemate nikakav stav, te da nemate ideologije uopće.
Jesu li za budućnost demokracije i građanskih sloboda opasniji populisti tipa Živog zida ili rigidni desničari koji koketiraju s ustaštvom?
– Jednako su opasni. Jedni idu na bagatelizaciju i estradizaciju politike, a drugi dovode u pitanje ustavne vrijednost. Recimo, Zlatko Hasanbegović me šokirao kada je u kontekstu zabrane pokliča Za dom spremni rekao kako je Ustav, u smislu njegova pozivanja na antifašizam, promjenjiva kategorija.
Je li Živi zid lijevi ili desni populistički pokret?
– Niti jedna demagogija ne može se okarakterizirati isključivo lijevom ili desnom. Oni uzimaju što im paše i s ljevice i s desnice. Nemaju ideologiju, nego samo žicu da osluškuju bilo estradne javnosti i da na te njihove želje vrlo kompatibilno odgovaraju.
Što bi za vas bio zadovoljavajući rezultat SDP-a na europskim izborima?
– Bio bih zadovoljan kad bismo osvojili četiri mandata, to bi bilo potpuno zadovoljstvo. Kada bismo osvojili tri mandata to bih smatrao neuspjehom, ali ne i tragedijom. Dva mandata bila bi znak da se nastavlja trend pada rejtinga i da kola idu nizbrdo.
Što se treba dogoditi SDP-u da vi iz skupine kamanjaca “prevrnete” stol i srušite vodstvo stranke?
– Nemam odgovor na to pitanje. Taj trenutak je već prošao, mi smo to trebali napraviti puno ranije. Možda će se to dogoditi kada dođemo do dna. Vjerujem da će nam Demokrati Miranda Mrsića uzeti možda jedan do dva posto, Dalija Orešković mogla bi nam uzeti od dva pa do pet-šest postotnih poena. I tada će rejting SDP-a pasti ispod deset posto. A to znači da SDP više ne bi bio relevantna stranka u političkom prostoru. Ali, to se još uvijek može spriječiti.
Što najviše zamjerate predsjedniku stranke Davoru Bernardiću? Što je, po vašem mišljenju, njegov najveći problem, nedostatak?
– To što ne shvaća da nije u pravu. Ne prihvaća očigledne činjenice. Uvjeren je da je to što radi u redu. Pa pogledajte što se SDP-u dogodilo u Zagrebu, pod njegovim vodstvom ta je organizacija krahirala na zadnjim lokalnim izborima. Nekada smo bili najjača politička snaga u Zagrebu, a sada imamo samo nekoliko zastupnika u Gradskoj skupštini.
Vaš komentar dosadašnjeg predsjedničkog mandata Kolinde Grabar-Kitarović?
– Ona je savršeni populist desne orijentacije koja možda nema tu elokvenciju, ali ima izuzetan nos za svoju publiku. Njoj je važan samo osobni rejting, da se svima dopadne. Pritom joj je nebitan način na koji će to uspjeti. U jednom trenutku će reći da je ZDS stari domoljubni pozdrav, a u drugom da su njezin nono i nona bili partizani. To je papazjanija, to više ni pas s maslom ne može pojesti. Nažalost, ona poznaje hrvatsko društvo, koje, očito, može progutati takve stvari.
A može li onda takvo društvo prihvatiti Daliju Orešković ili Marka Vučetića?
– Sva relevantna istraživanja pokazuju da su birači desnice u pravilu nižeg obrazovnog stupnja od birača lijevog centra. Njih ne morate “zalijevati”, kao što mi moramo svoje koji su puno suptilniji. Ne kažem da za Kolindu Grabar-Kitarović glasaju samo budale, nego manje zahtjevni birači. A poznavajući naše biračko tijelo, oni će Vučetiću naći sto zamjerki i zato mislim da neće ostvariti velik uspjeh na izborima. Populizam Živog zida pokupit će glasove dijela naših birača i bivših glasača Mosta koji su shvatili da je Most klerikalna desna stranka.
Što mislite o novom Zakonu o udomiteljstvu?
– Neke stvari su poboljšane u odnosu na prijašnji, ali je u dijelu novi zakon diskriminatoran. A u jednom dijelu i protuustavan. Ne priznaje se ni hrvatsko zakonodavstvo, zakonske odredbe o zabrani spolne diskriminacije, a ne poštuje se ni praksa europskih sudova da istospolni parovi moraju imati ista prava.
Pa što vi niste omogućili udomljavanje gej parovima kada ste bili na vlasti?
– U politici, kao i u povijesti, morate gledati i uvažavati kontekst u kojemu se neki procesi odvijaju. Kad smo mi donosili taj zakon, najvažnije nam je bilo očuvati zakon o istospolnim zajednicama. To smo htjeli sačuvati i zato nismo išli do kraja kada je riječ o udomiteljstvu. Tada je prijetila realna opasnost da bi u tom slučaju sve palo u vodu. Možda i cijeli zakon o istospolnim zajednicama. Slažem se da smo na neki način time Željki Markić i sličnoj ekipi dali politički legitimitet, jer smo učinili kompromis. Međutim, da nije bilo SDP-a, nikada zakon o istospolnim zajednicama ne bi bio donesen. Mi smo unaprijedili prava LGBT-zajednice, i to je neoboriva činjenica. U tom trenutku to je bilo najviše što smo mogli učiniti gledajući kontekst društva u kojem živimo.
Generalna ocjena mandata Andreja Plenkovića, njegovi najbolji i najlošiji potezi.
– Za Hrvatsku je dobra stvar to što je umjesto Tomislava Karamarka on došao na čelo HDZ-a. Druga dobra stvar za naše društvo jest to što Plenković nije dokraja popustio krajnjoj desnici u svojoj stranci. Ali ipak im je popuštao i još uvijek popušta. Nemam osjećaj da to radi zato da demokratizira HDZ i društvo, nego da njegova Vlada opstane na vlasti. Razumio bih to još da Vlada nema tako čvrstu većinu i tako slabu oporbu. Ali u ovoj situaciji Plenkoviću strašno zamjeram to što nije krenuo s drastičnim reformama javne uprave, lokalne samouprave te zdravstvenog i mirovinskog sustava. Njegova Vlada donosi u tim segmentima loše i parcijalne zakone. Njegova Vlada nije iskoristila povoljnu svjetsku ekonomsku situaciju i povela Hrvatsku prema snažnijem gospodarskom rastu. Stoga mogu zaključiti da Vlada Andreja Plenkovića nema hrabrosti ili znanja odnosno niti jednog niti drugog za vođenje ove zemlje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....