Šansa koja dolazi samo jednom u mandatu: Jesmo li se zaista izvukli iz ekonomske crne rupe?

Pozitivna statistika dosegnula je rekord. Kvartalni rast BDP-a dotaknuo je nevjerojatnih 16,1 posto, turistička sezona koja se približila rekordnoj iz 2019. godine, kontinuirani snažan rast proizvodnje i izvoza… Optimistična prognoza koju smo čuli od analitičara Hrvatske narodne banke, da će godišnji rast preskočiti stopu od sedam posto, sada se više ne čini nerealnom. Znači li to da je Hrvatska, unatoč pandemiji i borbi s posljedicama prirodne katastrofe, probuđena od višedesetljetne letargije uhvatila smjer solidnog oporavka?

Rast je uvijek pomak nabolje, to treba priznati čak i Vladi koju inače smatramo tromom. Činjenica je da BDP raste, iako je dosad provedeno vrlo malo od višekratno najavljenih reformi. Što možemo očekivati u dolazećim mjesecima?

Sredinom prošlog tjedna Državni zavod za statistiku (DZS) objavio je da je industrijska proizvodnja u srpnju u odnosu na srpanj prošle godine porasla 3,9 posto. Rast proizvodnje na godišnjoj razini zabilježen je u tri od pet sektora, a najviše, za 13,1 posto, u proizvodnji energije, što se u pravilu smatra prvim pravim signalom buđenja ekonomije. Statistika je jasna: u Hrvatskoj je u srpnju industrijska proizvodnja porasla osmi mjesec zaredom, za gotovo četiri posto na godišnjoj razini, što ukazuje na nastavak oporavka proizvodnje i cjelokupnoga gospodarstva od prvog, teškog udara koronakrize.

Slično pozitivna je i statistika zaposlenosti. Prošli tjedan objavljene Eurostatove brojke (temeljene i na hrvatskoj statistici) pokazuju da je nezaposlenost u Hrvatskoj u srpnju blago smanjena, po čemu se hrvatska našla između prosjeka EU i eurozone, kliznuvši na najnižu razinu od početka pandemije.

U Hrvatskoj se stopa nezaposlenosti mjerena “anketnom” metodologijom Međunarodne organizacije rada (ILO) blago spustila s lipanjskih 7,5 posto na 7,3 posto, što znači da je nezaposlenih u Hrvatskoj danas najmanje od ožujka prošle godine. Uoči pandemije, u veljači prošle godine, nezaposlenost je u Hrvatskoj bila na niskih 6,5 posto.

Prosječna nezaposlenost u EU u srpnju se s lipanjskih 7,1 posto spustila na 6,9 posto. Promatra li se samo eurozona, pomak je bio manji – sa 7,8 posto na 7,6 posto. U oba slučaja nezaposlenost je najniža od prošlogodišnjeg svibnja, kada su vlade počele uvoditi programe očuvanja radnih mjesta u koronakrizi.

Usporedimo li u tom kontekstu Hrvatsku s ostalim europskim državama, razlozi za euforiju potaknutu brzim oporavkom postaju tanji. Hrvatska se smjestila u društvo dviju siromašnijih baltičkih republika, Latvije i Litve, koje su, između ostaloga i zato što turizam ne igra važnu ulogu u njihovim nacionalnim ekonomijama, u srpnju bilježile stopu nezaposlenosti od 7,6 odnosno 7,5 posto. Najmanje nezaposlenih u srpnju je imala Češka, 2,8 posto, slijedi Nizozemska s 3,1 posto. Među najboljima su po zaposlenosti bile još vrlo turistička Malta, ali i na turizam uglavnom neosjetljiva Poljska, sa stopama nezaposlenosti od 3,3 i 3,4 posto, a blizu im je i Njemačka, s 3,6 posto.

Statistika nezaposlenosti mladih od visokih 23,2 posto Hrvatsku smješta u donju polovicu EU, blizu Italiji (27,7 posto), vrlo daleko od Češke (osam posto). Hrvatska je tu, međutim, za razliku od ostalih zemalja koje su uračunale srpanj, zastupljena s lipanjskom brojkom i vjerojatno bi je spasili svježi srpanjski podaci, gdje bi se trebao osjetiti utjecaj dobre turističke sezone.

U iscrpnoj analizi objavljenoj na njegovu blogu Ekonomski lab, analitičar Velimir Šonje razlaže zašto 16,1 posto rasta BDP-a ne treba smatrati samo “odbijancem” iz pandemijske rupe koji se dogodio pukim automatizmom. Unatoč naslovu “Dosta više pozitive”, njegova analiza daje razloga za optimizam, a pokušaje relativizacije pozitivne statistike relativizira barem jednako toliko koliko prosječni profesionalni hrvatski “zanovjetači” relativiziraju statistiku.

Šonje jednostavnom računicom pokazuje kako je rast od 16,1 posto u drugom tromjesečju u odnosu na drugo tromjesečje 2020. doveo gospodarstvo na razinu koja je samo 0,7 posto ispod razine iz drugog tromjesečja 2019. i pritom upozorava kako se “brzina izbačaja iz rupe iskopane lockdownom” od zemlje do zemlje jako razlikuje.

To se, piše Šonje, najbolje vidi kada se dostignuta razina aktivnosti ne uspoređuje s dnom iz 2020., nego s pretpandemijskom 2019. Gledana iz te perspektive, Njemačka, kao vodeće europsko gospodarstvo, u drugom je tromjesečju bila oko 2,5 posto ispod razine aktivnosti u drugom tromjesečju 2019. Neke se zemlje dakle brže vraćaju ili premašuju razine aktivnosti iz 2019., a neke sporije. Šonje Hrvatsku vidi u skupini zemalja koje se vraćaju brže i zaključuje kako ne treba misliti da se 16,1 posto desilo nekim pukim “automatizmom praćke”.

Hrvatska međutim nije jedina europska država sa snažnim dvoznamenkastim rastom. Od Hrvatske su u usporedbi s prošlogodišnjim “tromjesečjem lockdowna” brže rasle Španjolska (19,8 posto), Francuska (18,7 posto), Mađarska (17,7 posto) i Italija (17,3 posto).

Iako to može navesti na zaključak o “automatskom” oporavku država čija su gospodarstva ovisnija o uslugama, osobito o turizmu, a koja su snažnije pala u vrijeme lockdowna te su se zbog toga brže oporavljala ove godine, u jednadžbu treba uključiti činjenicu da je utjecaj turizma na BDP u drugom tromjesečju, koje završava s lipnjem, u stvarnosti još vrlo slab.

Šonjin je zaključak da se Hrvatska približila razini aktivnosti iz istog razdoblja prije pandemije (2019.) bez značajnijeg doprinosa turizma, što ukazuje na to da naše gospodarstvo manje ovisi o turizmu nego što se uobičajeno pretpostavlja. Utjecaj turizma će se vidjeti tek u trećem tromjesečju, piše Šonje, i ukazuje na najveća pozitivna iznenađenja: spektakularan rast robnog izvoza i značajan rast investicija.

Tu je ujedno i za Šonju kraj optimizmu, jer s trećim tromjesečjem ove godine završit će faza brzog uzleta iz pandemijske rupe. Povratak na staro vraća nas i starim, dugoročnim temama: kakva je hrvatska gospodarska struktura, koja je i kakva treba biti uloga države, jesmo li dosegnuli željenu kvalitetu investicija… I onda, naravno, sve to treba uklopiti u ritam razvoja svjetskoga, a napose europskoga gospodarstva o kojemu zavisi hrvatski izvoz roba i usluga koji sada uvjerljivo premašuje 50 posto BDP-a i po važnosti se bliži važnosti domaće osobne potrošnje.

Ostavimo li po strani Šonjinu analizu i spustimo li se još dublje u zonu realnosti, na kategoriju mjesečnih plaća, optimizam pozitivne statistike ponovo se lako pretvara u paru. Prosječne hrvatske neto plaće od 965 eura očekivano su daleko niže od prosjeka stare razvijene Europe (Irska 2748, UK 2664, Njemačka 2559), ali Hrvati zaostaju i za Slovencima (1290), Estoncima (1214), Česima (1207), tek malo su bolje plaćeni od Slovaka (915) i Mađara (857).

U toj statistici Slovenija, Estonija i Češka pretekle su Portugal i Grčku, Grci su i dalje, unatoč permanentnoj dužničkoj krizi, bolje plaćeni od Portugalaca, čije su prosječne neto plaće (1004 eura) tek nešto više od hrvatskih.

Još prizemljenija suha Finina analiza prosječnih hrvatskih mjesečnih neto plaća po područjima djelatnosti pokazuje nam da su prošle godine poduzetnici u tri djelatnosti – prerađivačkoj industriji, trgovini i građevinarstvu – imali 55,8 posto ukupno zaposlenih, s tim da su u dvije od tri navedene djelatnosti, građevinarstvu i trgovini na veliko i malo, zaposleni za svoj rad dobivali prosječne mjesečne neto plaće manje od prosjeka poduzetnika Hrvatske. Tu međutim, a pogotovo u građevinskom sektoru, treba biti oprezan s usvajanjem statistike. Isplata plaća na crno, u kešu, uobičajena je.

Unatoč svim zamjerkama, među kojima je potpuno nesnalaženje u procesu postpotresne obnove Zagreba i Banije na prvom mjestu, Vladi se ne može uskratiti priznanje za solidan i brz oporavak pandemijom oštećene ekonomije. To jest razlog za optimizam, ali još nije razlog za euforiju. Kriza je, omogućavanjem manevra brzog povratka, Vladi dala vjerojatno jedinstvenu priliku da ove jeseni zagrize duboko u sve dosad propuštene reforme, čiju nužnost sada nikome ne treba objašnjavati. Prihvati li se tog posla, Plenković ima jedinstvenu šansu da vrati izgubljeno povjerenje hrvatskih građana u njihove izabrane lidere. Taj uspjeh malo bi tko mogao relativizirati.