Transfer i razmjena stanovništva ubrajaju se u prisilne, a time i nepoželjne metode rješavanja etničkih, vjerskih i rasnih sukoba. Premda ih neki autori koriste kao istoznačnice, nisu posrijedi jednake političke ideje i prakse. Transfer znači jednosmjerno premještanje pripadnika neke zajednice iz jedne države u drugu, dok je razmjena stanovništva dvosmjeran proces u kojemu se istodobno preseljavaju pripadnici, najčešće, dviju zajednica iz dviju država. I transferi i razmjene stanovništva mogu se provoditi i unutar jedne države, ali oni izazivaju slabiju pozornost, premda su nerijetko suroviji i nasilniji od međudržavnih. Pred domaćim projektima “demografskog inženjeringa” veliki igrači međunarodne politike obično zatvaraju oči, pogotovo ako ne ugrožavaju njihove interese koje nerijetko izjednačuju s potkopavanjem regionalne i međunarodne sigurnosti.
Stare su to metode rješavanja etničkih sukoba koje su humanije od etničkog čišćenja, ali nipošto nisu lišene fizičkoga i psihičkog nasilja i pritisaka. Povijest poznaje primjere prisilnih i dobrovoljnih transfera i razmjena, premda je teško povući strogu razdjelnicu među njima. U svakome prisilnom transferu i razmjeni ima onih koji se sele dobrovoljno, pa i rado, kao što u svakome dobrovoljnom transferu i razmjeni ima onih koji su pod pravnim, političkim, socijalnim ili psihološkim pritiskom prisiljeni napustiti zavičaj i zemlju u kojoj su dotad živjeli.
Kada su ratovi na prostoru bivše Jugoslavije završeni, moglo se pomisliti da je gotovo s etničkim čišćenjima, razmjenama i transferima stanovništva te da ćemo ubuduće imati posla samo s pojedinačnim migracijama uvjetovanima ekonomskim razlozima. Ali nakon što je Arbitražni sud nedavno objavio odluku o morskoj i kopnenoj granici između Hrvatske i Slovenije, koju prva ne priznaje, a druga priznaje zbog znanih razloga, iznova su se na prostoru bivše Jugoslavije, gotovo četvrt stoljeća od svršetka ratova, pojavile zamisli o transferu stanovništva. Nisu to nikakvi veliki projekti koji podrazumijevaju masovna preseljenja, ali jesu loše prikriveni prijedlozi malih transfera više desetaka ili stotina ljudi.
Nakon što je čula i prihvatila presudu Arbitražnog suda o kopnenoj granici između Hrvatske i Slovenije, prema kojoj velika većina kopnenih područja, zapravo nekoliko sela i zaselaka u Međimurju i Istri, pripada Hrvatskoj u kojoj su i dotad bila, slovenska vlast ponudila je navodno očajnim i ojađenim Slovencima koji su ostali s “nesrečne strane meje” da se na račun države presele u Sloveniju. To znači da bi trebali prodati svoje kuće i imanja u Hrvatskoj, napustiti zavičaje u kojima su njihovi preci živjeli desetljećima i stoljećima u miru i prijateljstvu sa susjedima Hrvatima i preseliti se makar koji kilometar dalje kako bi živjeli u Sloveniji. Slovenski političari počeli su odmah poslije objavljivanja arbitražne presude pohoditi pogranična mjesta nudeći razumijevanje, utjehu i pomoć svojim sunarodnjacima s “nesrečne strane meje”. Neovisno o tome što će stanovnici pograničnih krajeva odlučiti, nameće se pitanje čemu takve ponude. Što su razlozi poticanja i planiranja transfera slovenskog stanovništva iz Hrvatske?
Ako u nekoj zemlji nema rata koji tjera ljude da traže utočište u drugim zemljama, transferi se nude i izvode u dvama ključnim uvjetima: kada se nedržavna nacija izbori za samostalnu nacionalnu državu pa se njezine manjine koje su živjele u drugim državama napokon mogu preseliti u vlastitu državu te kada je neka manjina obespravljena i zlostavljana u državi u kojoj živi.
Slovenci imaju svoju državu četvrt stoljeća pa se u nju dosad mogao dobrovoljno preseliti tko god je htio, uključujući pripadnike slovenske manjine iz Hrvatske. Kako nisu zabilježena nikakva kolektivna preseljenja, može se zaključiti da nije bilo razloga za preseljenje. I nije ih bilo, kao što ih nema ni danas.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....