Vjerujem da je mnoge iznenadio, a možda i šokirao intervju što ga je hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman dao urednici Vjesnika Jagodi Martinčević 1. ožujka 1992., dakle samo mjesec i pol dana nakon međunarodnog priznanja RH. Pogotovu stoga što to nije bio neki usputni prigodničarski ili slavljenički intervju, kakav bi se možda očekivao u takvoj prilici, nego vrlo osmišljen i pomno konceptualiziran javni istup u kojem je Tuđman prvi put najavio svoj superambiciozni, rekao bih i životni projekt duhovne obnove hrvatskog naroda.
Odgovarajući na pitanje urednice Vjesnika kako on, kao predsjednik netom osamostaljene i međunarodno priznate hrvatske države, gleda na činjenicu da je jugoslavenska ideja potekla upravo od Hrvata (J. Martinčević pritom je spomenula Križanića, Strossmayera, Trumbića i Supila), Tuđman je izrekao nekoliko vrlo značajnih i za nj možda netipičnih misli (netipičnih u odnosu na neka njegova prijašnja istupanja).
Prvo, da je u vrijeme raspada Habsburške Monarhije gotovo sveukupna hrvatska inteligencija (pritom je i on naveo neka imena, poput Ivana Meštrovića, Joze Kljakovića, Mile Budaka i Tina Ujevića) bila “jednostavno opsjednuta jugoslavenstvom”, da je ta njezina opsjednutost “imala i svoje opravdanje”, da je ujedinjenje Hrvata sa Srbijom 1918. “spašavalo hrvatske zemlje od daljeg drobljenja i porobljavanja”, a onda je tome dodao:
- Da nije došlo do ujedinjavanja sa Srbijom, upravo bi Hrvatskom zapadni saveznici (mislio je na vodeće sile Antante: Francusku, Veliku Britaniju i Rusiju - op. a.) platili i Italiji i Srbiji, jer bi Dalmacija potpala pod Italiju, a Srbija bi vjerojatno dobila gotovo sve ono što je danas (riječ 'danas' odnosila se na 1991. - op. a.) htjela osvojiti.
Bila je to dijametralno oprečna misao u odnosu na onu dobro poznatu i raširenu hrvatsku tezu tužbalicu (koju je prvi put spomenuo HSS-ovac Stjepan Radić) da su Hrvati u Jugoslaviju pojurili, i u njoj se izgubili, kao “guske u magli”.
Nitko se tada na te Tuđmanove riječi nije ni na koji način osvrnuo, kao da i nisu bile izrečene, a onda ih je - ali tek 2006., dakle desetljeće i pol kasnije - prokomentirao povjesničar Dušan Bilandžić, u svojoj memoarskoj knjizi “Povijest izbliza”, rekavši, tj. napisavši kako “Tuđman ima pravo kad kaže da je bio ispravan ulazak Hrvatske u Jugoslaviju 1918.”. No ovaj put su i te Bilandžićeve riječi ostale bez komentara.
U jednome od svojih brojnih beogradskih razgovora s vodećim srpskim strategom i ideologom Dobricom Ćosićem, 8. prosinca 2008., pročitao sam svome sugovorniku te Tuđmanove riječi iz 1992., na što mi je on, bez puno razmišljanja, odgovorio: “Tuđman je u pravu. S pravom je to rekao, jer inače ne bi postojala Hrvatska. Ako Srbima daju more do Splita, do rta Planka (Ćosić je ovdje aludirao na teritorijalnu ponudu ili ultimatum vodećih sila Antante Srbiji u ljeto 1915., u jeku Prvoga svjetskog rata, koju, međutim, predsjednik srpske vlade Nikola Pašić nije prihvatio - op. a.), što bi bilo od Hrvatske? Uostalom, Hrvatska tada nije ni postojala, nego su postojale Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. To su bile provincije Austro-Ugarske.”
Mate Meštrović mi je, opet, u našem razgovoru od 24. veljače 2009. potvrdio kako je njegov otac Ivan Meštrović bio u ono vrijeme projugoslavenski orijentiran (uz napomenu da je njegovo jugoslavenstvo uključivalo i Bugare), da je bio “jako dobar” s jugoslavenskim kraljem Aleksandrom Karađorđevićem, pri čemu mi je posebno naglasio:
- I kad je, za vrijeme Prvoga svjetskog rata, Supilo doznao da postoje ti tajni Londonski ugovori, nastala je frka, jer su se moj otac i ovi drugi, Trumbić i ostali, bojali da će to, tj. Dalmaciju, Italija dobiti, da će to ići Italiji, i da svakako treba biti sa Srbima da imaš potporu. Srbima je bila obećana Bosna i dio Dalmacije, a ostatak Dalmacije Talijanima, i to je sada bilo vitalno pitanje - da bi se spasli Dalmacija i hrvatski krajevi - da Hrvati budu zajedno sa Srbima, kao pobjedonosnom državom u Prvome svjetskom ratu...
Na prvi pogled izgleda apsurdno da se Franjo Tuđman i Dobrica Ćosić u nečemu slažu, a još se apsurdnijim doima to da se slažu oko mišljenja ili stajališta da su od Jugoslavije dugoročnu korist izvukli Hrvati, a ne Srbi. Ali taj apsurd polako nestaje ako se samo malo dublje udubimo u bit problema o kojem je riječ i uzmemo u obzir sve komponente koje su neophodne za razumijevanje cjeline. Jest, u nekom stereotipnom hrvatskom razmišljanju pojam “Jugoslavija” se obično vezuje (samo) za Srbe, kao nešto što je a priori suprotstavljeno Hrvatskoj i hrvatstvu i što ide (odnosno što je išlo ili je moglo ići) isključivo na ruku Srbima; uostalom, današnja je hrvatska država i nastala tako što se izdvojila upravo iz Jugoslavije, i to u krvavome srpsko-hrvatskom (hrvatsko-srpskom) ratu, devedesetih.
Povijest se, međutim, ne sastoji (samo) od stereotipa, a još manje od krivih i neutemeljenih predodžbi. Prava i cjelovita istina glasi da je u današnjoj Srbiji, kako među povjesničarima tako i među političarima, kao i općenito u javnosti, vrlo rašireno mišljenje (ne bih se usudio reći da ono apsolutno prevladava, ali je već gotovo postalo mainstream) da je Jugoslavija za Srbe bila greška. To jest, da su Srbi pogriješili, i to fatalno, što su uoči, tijekom i nakon Prvoga svjetskog rata ustrajali na Jugoslaviji. Za razliku od Hrvata koji su, svojim ulaskom u Jugoslaviju, izabrali pravi i prosperitetni put.
Rodonačelnik te teze bio je upravo Dobrica Ćosić, predvodnik srpskog intelektualno-opozicijskog pokreta u SR Srbiji i SFR Jugoslaviji tijekom sedamdesetih i osamdesetih, a prvi put ju je lansirao u romanesknom obliku, tj. u četvrtoj knjizi svog romana “Vreme smrti”, objavljenoj 1979. Ta se teza svodi na, po nekima prilično ideologizirano, tumačenje onoga što se dogodilo - ili što se nije dogodilo, a trebalo se dogoditi - 1915., u, po mnogo čemu, ključnoj godini, za Srbiju, ali i mnogo šire, ne samo u Prvome svjetskom ratu nego i u cijelome 20. stoljeću. Vjerojatno nećemo pogriješiti ako kažemo da je “srpska 1915.” ključ za (potpuno) razumijevanje kako srpske tako i šire (regionalne) povijesti 20. vijeka.
Srbija je 1915., u drugoj godini Prvoga svjetskog rata, bila na prekretnici. Mogla je birati između dvije opcije. Jedna je opcija bila Jugoslavija (jugoslavenska je ideja tada općenito bila jako “in”, kako u srpskoj tako i u hrvatskoj inteligenciji i politici), a druga nešto što se, već tada, nazivalo “Velikom Srbijom”. Od svih (budućih) jugoslavenskih naroda u tom su trenutku samo Srbi, pored Crnogoraca, imali svoju samostalnu državu, Kraljevinu Srbiju, dok su bez svoje nacionalne države bili i Hrvati, i Slovenci, i muslimani (koji tada još nisu bili priznati kao narod), i Makedonci.
A onda se Srbima, kao na dlanu, pružila prilika da svoju tadašnju u teritorijalnom smislu već znatno uvećanu i proširenu državu (s Kosovom i Makedonijom, nakon pobjeda izvojevanih u balkanskim ratovima 1912. i 1913.) još više, i to dobrano, uvećaju.
Da ne bi bilo zabune, a obično je u ovakvim analizama ima, barem u Srbiji, kada govorimo o 1915., treba razlikovati dva posve odvojena i neovisna događaja. Ali među kojima se ipak može uspostaviti određena korelacija.
Najprije je, 26. travnja 1915., došlo do sklapanja tajnoga Londonskog ugovora, kojim su sile Antante obećale Italiji za ulazak u rat na njihovoj strani (tj. protiv Centralnih sila) Trst, dio slovenskog zaleđa, Istru, sjevernu Dalmaciju do rta Ploče (između Šibenika i Splita, u rogozničkom akvatoriju) te gotovo sve hrvatske otoke, osim Krka, Raba i Brača. Jednako kao i dio albanskog teritorija.
A onda su, već u kolovozu 1915., te iste sile Antante i Srbiji, tj. predsjedniku Vlade Kraljevine Srbije Nikoli Pašiću, ponudile jedan big deal, koji je također trebao ići na štetu Dalmacije (ali i mnogih drugih tada austrougarskih teritorija). Ovaj put je za ulazak u rat na strani Antante trebalo privući Bugarsku pa su Saveznici pred Pašića izašli s ovakvom ponudom: ako Kraljevina Srbija ustupi Bugarskoj cijelu istočnu polovicu Makedonije (tj. dio Makedonije istočno od Vardara), Antanta će nju, Srbiju, dobiju li Saveznici Prvi svjetski rat, nagraditi stvaranjem tzv. Velike Srbije, u koju će ući cijela Bosna i Hercegovina, cijela srednja i južna Dalmacija (tj. sve ono što nije bilo obećano Italiji Londonskim ugovorom: dakle teritorij od rta Ploče kraj Šibenika pa sve do 10 kilometara južno od Cavtata), Srijem, Bačka, sjeverna Albanija pa čak, pod nekim uvjetima, i Slavonija - ako po završetku rata i ona padne u ruke Saveznicima. Ovakvu ponudu od vodećih međunarodnih sila Srbija nije nikada dobila, otkako postoji.
Radilo se, zapravo, o dva memoranduma (ili dvije note) Saveznika upućena predsjedniku Vlade Kraljevine Srbije Nikoli Pašiću. Prvi je nosio datum 4. kolovoza, a drugi 16. kolovoza 1915. Ovaj drugi bio je mnogo konkretniji, u teritorijalnom smislu, jer je imao kao dodatak i jednu kartu koju je za potrebe britanske Vlade, odnosno britanskog ministra vanjskih poslova sir Edwarda Greyja, napravio Greyjev ekspert za ovakve stvari, britanski arheolog i etnolog Arthur Evans.
Bila je to etnička karta jugoslavenskih zemalja koja je umnogome podsjećala na buduću Jugoslaviju, ali su na njoj s nekoliko polukružnih linija bile označene - onako ugrubo - i granice buduće, tj. pretpostavljene “Velike Srbije”, što su je predstavnici sila Antante bili ponudili Pašiću. Taj, drugi memorandum, od 16. kolovoza 1915., Pašiću je bio samo pročitan - u Nišu, gdje se u Prvome svjetskom ratu nalazila privremena prijestolnica Kraljevine Srbije - dok mu je improvizirana karta “Velike Srbije” bila samo pokazana. Velike sile o tako osjetljivim stvarima nisu htjele ostavljati nikakve pismene tragove.
Mnogima bi se zavrtjelo u glavi od takve ponude - dobiti na pladnju cijelu Bosnu i Hercegovinu, srednju i južnu Dalmaciju te još neke atraktivne dijelove teritorija tadašnje Austro-Ugarske nije bila mala stvar, naprotiv - no Nikola Pašić se njome nije nimalo impresionirao. Upravo obrnuto, ocijenio ju je vrlo lošom i nepovoljnom, čak gorom od austrijskog ultimatuma (onoga iz ljeta 1914., nakon kojega je, napadom Austro-Ugarske na Srbiju, započeo Prvi svjetski rat) te je izjavio - kako je to u svojoj knjizi “Nikola Pašić, saveznici i stvaranje Jugoslavije” naveo/rekonstruirao beogradski povjesničar Đorđe Stanković, koji je na ovoj složenoj temi doktorirao - “da je za Srbiju bolje da časno podlegne neprijatelju nego da ustupanjem svojih teritorija pod pritiskom saveznika stvarno ‘učini samoubistvo’“.
Pašić se, naime, ni pod kojim uvjetima nije htio odreći Makedonije (koju je Srbija osvojila u Drugom balkanskom ratu 1913.), a vodio je, zasigurno, računa i o činjenici da bi buduća pretpostavljena “Velika Srbija”, po svemu sudeći, ostala i bez Banata (sve do Beograda), kojega bi Srbija, po ultimatumu sila Antante, trebala ustupiti Rumunjskoj (kao nagradu za njezin ulazak u rat na strani Saveznika).
Jedna tehnička (iako i više od toga) napomena: Londonski ugovor od 26. travnja 1915. bio je službeni akt najvišeg ranga, potpisan na najvišem savezničkom nivou. U Londonu su ga potpisali predsjednici vlada i ministri vanjskih poslova četiri države – Velike Britanije, Francuske, Rusije i Italije. Ultimatum pak sila Antante Srbiji, iz kolovoza 1915., bio je također službeni akt, ali znatno nižeg ranga, na razini poslanika savezničkih zemalja u Srbiji, tijekom Prvoga svjetskog rata. Ta su trojica poslanika u Srbiji bili: Charles de Grazz (britanski), Auguste Boppe (francuski) i knez Grigorije Nikolajevič Trubecki (ruski).
Nikola Pašić je, bez mnogo dvoumljenja, odlučio kategorički odbiti ponudu/ultimatum Saveznika, ali kako je Kraljevina Srbija bila zemlja s parlamentarnim sustavom, tu je njegovu odluku trebala ratificirati, tj. izglasati Srpska narodna skupština. Tajna sjednica Srpske narodne skupštine na kojoj se o tome odlučivalo održana je u Nišu od 20. do 23. kolovoza 1915.
Za vrijeme svojih beogradskih istraživanja uspio sam doći do zapisnika s te sjednice. On je pohranjen u Arhivu SANU, a sastavio ga je (rukom, na ćirilici) tadašnji (iz 1915.) sekretar Srpske narodne skupštine Petar Jovanović. Ključni su bili drugi i treći dan zasjedanja, 21. i 23. kolovoza 1915.
Drugoga dana sjednice Pašić je zastupnicima srpskog parlamenta detaljno elaborirao zašto je on, kao predsjednik Vlade Srbije, energično protiv prihvaćanja savezničkog ultimatuma. Rekao je, među ostalim: “Nama se oduzima mnogo, i to zemlje ne samo nekoliko puta krvlju zalivane, no zemlje koje po celoj prošlosti i istoriji samo su srpske, - za naknadu daju nam se opet srpske zemlje, ali one bi trebalo i bez dosad uloženih žrtava biti naše”. Prilično samouvjereno, pa i megalomanski rečeno, nema što.
A onda se, 23. kolovoza 1915., pristupilo glasanju. Ukupno je glasalo 127 zastupnika. Ishod glasanja bio je 103 : 24 “za predloženi dnevni red”, tj. za odbijanje savezničkog ultimatuma - onako kako je to predložio, tj. elaborirao Pašić. Za Antantinu ponudu glasala su dva zastupnika Samostalne radikalne stranke, dva tzv. radikalna disidenta, tri socijalista (ili socijaldemokrata) i 18 liberala, dok su 69 od ukupno 103 glasa protiv savezničkog ultimatuma Pašiću osigurali članovi njegove Narodne radikalne stranke.
Postoji, zapravo, nekoliko razloga zašto je Nikola Pašić ponudu sila Antante o stvaranju “Velike Srbije” odlučio, figurativno rečeno, baciti u koš za smeće i prepostaviti joj jugoslavensko rješenje, tj. ukidanje (naravno, ne odmah, nego po završetku Prvoga svjetskog rata) postojeće Kraljevine Srbije i njezinu ugradnju (ili “utapanje”, kako to mnogi danas kažu) u buduću jugoslavensku državu. Spomenut ću njih pet.
Prvo, on nije htio derogirati, tj. poništiti već proklamirane ratne ciljeve Srbije, formulirane u Niškoj deklaraciji od 7. prosinca 1914. – ciljeve u koje je, osim same ratne pobjede, ulazila i ideja o ujedinjenju svih Srba, Hrvata i Slovenaca u zajedničku državu nakon Prvoga svjetskog rata. Drugim riječima, poistovjetio je rješenje srpskog nacionalnog pitanja s pitanjem ujedinjenja Južnih Slavena - iako je danas stajalište većine srpskih povjesničara da su to trebala biti dva sasvim odvojena pitanja i procesa.
Drugo, Nikola Pašić bio je opsjednut pijemontskom ulogom Srbije - jednako kao i tadašnji regent, a budući jugoslavenski kralj Aleksandar.
Treće, Pašić se nije htio odreći (istočne) Makedonije, za koju je mnogo krvi bilo proliveno osobito u Bregalničkoj bitci, u Drugome balkanskom ratu 1913. To jest, nije ju ni po koju cijenu želio isporučiti smrtnim neprijateljima Srba, Bugarima. Pašić je bio načisto da bi prihvaćanje ponude/ultimatuma Antante značilo poništavanje rezultata i tekovina Drugoga balkanskog rata 1913.
Četvrto, Pašić je bio na pozicijama tzv. velikog nacionalnog programa Srbije, koji je pretpostavljao obnovu nekadašnje nemanjićevske Srbije (tj. povratak na jug, u Staru Srbiju), i smatrao je da se može i protiv Bugarske i protiv Austro-Ugarske. Sasvim obrnuta opcija od toga bio je tzv. mali nacionalni program, koji je osobito gorljivo zastupao Pašićev prethodnik na dužnosti predsjednika srpske Vlade i tvorac Balkanskog saveza iz 1912. (po kojem je istočna Makedonija trebala pripasti Bugarskoj) Milovan Milovanović.
I peto, Nikola Pašić bio je čvrsto uvjeren da ni u ponuđenoj, tj. pretpostavljenoj “Velikoj Srbiji” - ma kako ona velika bila - ne bi bilo potpuno riješeno srpsko nacionalno pitanje. To je nešto šire obrazložio u svojoj bilješci koju je sastavio za posjeta Rusiji, u travnju i svibnju 1916. Naime, velik broj Srba ostao bi i dalje živjeti izvan te “Velike Srbije”, zapadnije od njezinih zapadnih granica (na Baniji i Kordunu, te u Lici i Dalmaciji), dok bi, s druge strane, ta ista “Velika Srbija” imala čak 40 posto nesrpskog stanovništva (oko milijun Hrvata, Mađara i Albanaca, plus muslimani), koji bi dugoročno težili rješavanju svojih vlastitih nacionalnih pitanja, uključujući i pripajanje svojim matičnim nacionalnim državama.
No sve te argumente Pašića i njegovih istomišljenika srpska nacionalna inteligencija iz razdoblja SR Srbije i SFRJ, s Dobricom Ćosićem na čelu, nije prihvaćala. Naprotiv, to je proglasila najvećom greškom i najvećom zabludom u srpskoj politici u cijelom 20. stoljeću, gotovo proglasivši Pašića izdajnikom. Ćosić mi je otvoreno rekao: “To je bila tragična i katastrofalna pogreška! Samo je fanatizam nacionalni, fanatizam jugoslavenski, mogao odbiti ovakvu ponudu sila Antante! Kad ti netko nudi kraj rata, a prije svega ti ispunjava nacionalni program, ujedinjenje Srba, daje ti Bosnu kao teritorij, daje ti pola Dalmacije, rješava vječno sporno pitanje s Bugarima - podjelu Makedonije, čime se ukida motiv neprijateljstva između bugarskog i srpskog naroda - a ti to ovako odbiješ! Vidite, da nije bilo te pogreške, stvorila bi se apsolutno druga historijska perspektiva Srbiji i cijelome ovom prostoru. Ne znam bi li uopće i (socijalistička, u Drugome svjetskom ratu - op. a.) revolucija bila moguća...”
Ovdje je vrlo važno upozoriti i na trenutak u kojem su Dobrica Ćosić i njegovi sumišljenici, protagonisti srpskog intelektualno-opozicijskog pokreta u SR Srbiji i SFRJ, formulirali ovakvo svoje izrazito kritičko, pa i osuđujuće gledanje na Nikolu Pašića i njegov čin iz 1915. Bilo je to u drugoj polovici 70-ih, nakon završene ustavno-pravne reforme jugoslavenske federacije i donošenja (u biti konfederalnog) Ustava SFRJ iz 1974.
Srpski su nacionalni stratezi i ideolozi tada “izračunali” da je Srbija najveći i jedini pravi gubitnik u Jugoslaviji (najprije u prvoj, a onda pogotovu u Drugoj, Titovoj), a da su svi ostali narodi u njoj profitirali. Ona, koja je jedina prije osnutka Jugoslavije 1918. imala svoju nacionalnu državu, sada je - u drugoj polovici 70-ih - svedena na tzv. užu Srbiju, a svi ostali jugoslavenski narodi, koji su prije stvaranja Jugoslavije mogli samo sanjati o svojim nacionalnim državama, njih sada imaju crno na bijelo, ali i u svakodnevnoj političkoj praksi, i praktički su pred osamostaljenjem.
Na temelju takva izračuna srpski su stratezi razdoblje od 1915. - od Pašićeve kobne “pogreške” - do sedamdesetih i osamdesetih proglasili “izgubljenim vremenom” za Srbiju i srpske nacionalne interese. To je bila polazna točka u formuliranju novog srpskog nacionalnog programa, oživotvorenog u Memorandumu SANU iz 1986.
U našem razgovoru iz 2009. srpski filozof, Ćosićev bliski suradnik i jedan od tri glavna autora Memoranduma SANU, dr. Mihailo Marković politiku Nikole Pašića proglasio je “ciničnom”, rekavši mi da je Pašić živio u zabludi kako će u novoj, jugoslavenskoj državi Srbi imati trajnu hegemoniju nad Hrvatima i ostalim narodima zahvaljujući nekim svojim bitnim, komparativnim prednostima. Nabrojio mi je pet tih prednosti: njihova brojčana većina u Jugoslaviji, vojska, monarhija (jaka dinastija), velike srpske političke partije (koje će pobjeđivati na svim izborima) i savezništvo s najvećim silama u Europi (stečeno zajedničkom pobjedom u Prvom svjetskom ratu).
- E sad - istaknuo je Marković - Pašićeva je velika greška bila u tome što nije predvidio povijesne promjene koje će s vremenom nastati. Sve te prednosti Srba, koje su postojale 1918., s vremenom su se istopile, pokazavši svoj privremeni karakter.
Svemu tome valja, međutim, dodati da u Srbiji danas postoji vrlo jaka i utjecajna struja među nekim tamošnjim (kritičkim) povjesničarima i intelektualcima, koja se snažno protivi tome da se odluka Nikole Pašića iz 1915. oko odbijanja ponude/ultimatuma sila Antante o stvaranju “Velike Srbije” okarakterizira “greškom”. U taj krug, osim već spomenutog Đorđa Stankovića, spadaju, među inima, Dubravka Stojanović i Vesna Pešić. Uz načelnu napomenu da pogreška kao takva može postojati samo u matematici i fizici, a ne i u povijesti i politici, oni, osvrćući se na događaj iz 1915., ističu u prvi plan tri vrlo značajna momenta.
Prvo, situacija u međunarodnoj politici i diplomaciji u Europi radikalno se promijenila već nakon prve dvije godine Prvoga svjetskog rata pa je veliko pitanje, sve da je Pašić i pristao na ponudu Saveznika iz 1915., što bi se od svega toga po završetku rata doista moglo provesti u djelo.
Drugo, tijekom druge polovice Prvoga svjetskog rata tzv. politika teritorijalne kompenzacije ustuknula je pred novim valom europskih državnika i diplomata koji nisu bili skloni tajnim diplomatskim akcijama trgovanja tuđim, uglavnom jugoslavenskim (tada još austrougarskim) teritorijima. Na njihovo mjesto došli su drugi ljudi, s posve drukčijim senzibilitetom.
I treće, u rat 1917. ulaze Sjedinjene Američke Države, a američki predsjednik Woodrow Wilson 1918. formulira program “14 točaka” u kojem jedno od ključnih mjesta zauzima načelo samoodređenja, što će biti jedan od preduvjeta stvaranju novih nacionalnih država na Balkanu, odnosno na teritoriju propale Austro-Ugarske.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....