ŠTO OD SDP-a HOĆE LJEVIČARI Sedmero intelektualaca socijaldemokratske orijentacije: Evo kojim bi smjerom stranka trebala ići i kakvog lidera treba

Kada će nekoliko desetaka tisuća članova, 19. ili 26. studenoga, izabrati novog lidera Socijaldemokratske partije Hrvatske, jedino što će se znati jest upravo to tko će u idućem razdoblju voditi SDP. Ali puno više toga ostat će nepoznato, a poglavito kojim smjerom će krenuti socijaldemokrati, sada kao oporbena stranka, kojoj prijeti stagnacija, ako ne i urušavanje.

Nepoznanica

Jer, što je SDP, osim općepoznatih podataka, ako je riječ o najjačoj stranci lijevog centra i opozicije? Odgovor na ovo pitanje, a još više kakvu politiku namjeravaju voditi, potpuna je nepoznanica, mada je od ponedjeljka poznato tko su ljudi koji će se boriti za stolicu u kojoj su u posljednjih četvrt stoljeća sjedili tek Ivica Račan i Zoran Milanović.

Sadašnja situacija u SDP-u je takva da kandidati za Milanovićevog nasljednika tjednima govore o unutarstranačkoj demokraciji, stranačkim tijelima i njihovim ovlastima, o pravima članova i formiranju frakcija, klanovima, ili o tome tko je čiji igrač. U stvarnosti oni raspravljaju o stranačkoj birokraciji, ali toga nisu svjesni. Nasuprot ovoj internoj igri, nitko od njih, realno gledano, nije ponudio svježu ideju u skladu s lijevom ideologijom, niti je podvrgnuo ozbiljnoj socijaldemokratskoj kritici sadašnje hrvatsko društvo koje trpi posljedice desničarskog udara Karamarkova HDZ-a. U međunarodnim odnosima nitko nije ozbiljno doveo u pitanje neoliberalnu ekonomsku filozofiju Europske komisije koja se iz Bruxellesa u obliku direktiva distribuira u male zemlje članice poput Hrvatske.

Potpuna je nepoznanica, recimo, jesu li u vodstvu SDP-a bliži socijaldemokraciji koju zagovara njemački SPD, francuski socijalisti, laburisti u Britaniji ili netko četvrti.

Nitko se od predsjedničkih kandidata SDP-a ne obraća izvanstranačkoj ljevici, građanima koji su zainteresirani za umjereno lijevu Hrvatsku. To je onih 30-ak posto koji glasaju za SDP ili nešto više od trećine biračkog tijela koje je glasalo za koaliciju lijevog centra.

Bez svjetonazora

Tek tu i tamo dođe do ponekog iskakanja, kao kada Ranko Ostojić izjavi da je za poništenje Vatikanskih ugovora s Katoličkom crkvom ili Karolina Leaković objasni da se hrvatski socijaldemokrati trebaju povesti za Jeremyjem Corbynom, koji je Laburističku stranku preusmjerio iz centra nalijevo, i najavio potpuni raskid s krupnim kapitalom, bankama, a možda i NATO savezom.

Gdje je nestao svjetonazor u SDP-u? Može se tek nagađati što kandidati za šefa stranke misle o sporazumu Europske unije i Kanade, odlasku pripadnika HV-a na granicu Litve i Rusije, doseljavanju stranaca u Hrvatsku i može li ovdašnje društvo prihvatiti veći broj useljenika neeuropskog porijekla. Ili kako smanjiti široku ksenofobiju među mladim generacijama, kako će SDP u sredinama u kojima je na vlasti pomoći nezaposlenima da se ne iseljavaju u inozemstvo, treba li parlament ograničiti područje rada Ustavnog suda, na koji način reformirati obrazovni sustav i, uostalom, imaju li ideju kako odgovoriti na pokušaje katoličke klerikalizacije. Nabrojano predstavlja tek manji dio tema kojima bi se trebale baviti sve političke stranke, a posebno one najveće koje utječu na donošenje odluke, ali za sada o svemu ovome od ekipe koja želi preuzeti vlast na Iblerovom trgu – ni mu ni bu.

Kastracija

A za to više nije odgovoran Zoran Milanović. Koliko god da je Milanović intelektualno poprilično kastrirao Socijaldemokratsku partiju, očekivalo bi se kako će kandidati koji ga pokušavaju naslijediti ponuditi vatromet inicijativa i predstaviti viziju novog SDP-a, koji će pomoći u izgradnji socijalne i demokratske Hrvatske. Umjesto toga, nude se razgovori o “unutarstranačkoj demokraciji”, koji birače ljevice uopće ne zanimaju, pa sada već i SDP-ovi insajderi neslužbeno govore kako nitko ne zna što će biti sa i unutar stranke.

“Sve je moguće, ali nitko nema kristalnu kuglu. Nitko nemože znati kakvo je pravo stanje. Treba se čuvati ‘navijača’ jer samo oni znaju sve. A što se tiče budućnosti SDP-a – que sera sera”, sarkastično je komentirao član vodstva SDP-a kada smo ovih dana razgovarali o perspektivama socijaldemokrata i tome tko bi ih mogao povesti.

Kada se već iznutra ne čuju svježe ideje, idemo vidjeti što predlaže i kakvu budućnost SDP-a prognozira sedmero intelektualki i intelektualaca socijaldemokratskog usmjerenja.

---------------------------------

Dr. Nadežda Čačinovič, profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i predsjednica hrvatskoga PEN-a: SDP se mora boriti za društvo u kojem će svi imati jednake polazišne mogućnosti

Ovo što slijedi su očekivanja od SDP-a kao stranke, a ne mogući program neke “lijeve” politike.

Socijaldemokratske stranke nisu stranke prevrata nego stranke koje polazno prihvaćaju pravila parlamentarne demokracije i ne dovode u pitanje tržišnu privredu, privatno vlasništvo kao osnovni model, globalni kapitalizam općenito. No kao socijalno-demokratske stranke u programu moraju imati dopunu osnovnog modela demokracije kao jednakog prava svih građana da sudjeluju u procesima odlučivanja o poslovima zajednice, u proceduri, i moraju u tu proceduru unosite prijedloge koji se odnose na bolje funkcioniranje zajednice i na bolji život većine.

Socijalni demokrati moraju naglašavati činjenicu polazišne nejednakosti u mogućnostima koja ugrožava demokratsko pravo pa se moraju zalagati za svima dostupno školovanje (uz stipendiranje), dostupnost zdravstva, izjednačavanje regionalnih razlika, solidarnu brigu o infrastrukturi, dakle cestama, željeznicama i tako dalje, za dobre mogućnosti sudjelovanja u kulturnom životu i za postojanje javnosti kao prostora slobodne rasprave (uključujući i neprofitne medije) a onda i, ne najmanje, moraju se boriti za radno zakonodavstvo koje daje sigurnost u radnom odnosu i dohodak od kojega se može preživjeti (adekvatni minimalac, redovitost isplate i slično, neometano sindikalno organiziranje).

To zvuči posve blago i benigno, no socijalno-demokratska stranka se legitimira argumentima protiv navodne nemogućnosti da se sve to realizira zbog krize, oskudice, europskih uputa, svih pritisaka koji su načeli i ugrozili tzv. socijalnu državu.

Doživjeli smo masivno ulaganje zajedničkih, porezom prikupljenih sredstava za izbavljenje tržišnih promašaja – velika lekcija o tome da tržište po sebi svojom nevidljivom rukom ne vodi najboljim rješenjima za sve. Državne intervencije su neodvojive od funkcioniranja današnjega sustava, ali postaju meta osporavanja kada je namjera pravedna ili barem pravednija redistribucija. SDP mora imati precizne odgovore, mora imati znanja o tome što je npr. učinak povećanog minimalnog dohotka na cjelinu gospodarstva i mora znati čije interese zastupa.

U europskoj politici mora tražiti savezništvo s drugim strankama, a protiv pogubnih posljedica nekih nametnutih pravila.

Mora nastupati protiv populističkih pojednostavljenja i tražene monolitnosti svake vrste te isticati neizbježnost konflikta što se rješava u demokratskoj proceduri.

---------------------------------

Josip Juratović, zastupnik SPD-a u njemačkom Bundestagu: Valja uspostaviti dobre odnose sa sindikatima: oni su najbolji senzori za pravednost

Ono što se očekuje od SDP-a ponajprije je to da se čvrsto pozicionira kao demokratska stranka sa svim obilježjima demokratskih vrijednosti unutar stranke jer samo tako može vjerodostojno graditi demokratsko društvo prema van. Prvobitno, omogućiti različitost razmišljanja i slobodu dijaloga, a onda tražiti kompromis i poštivanje mišljenja većine te jedinstveno nastupati u javnost.

Dakle jasno se distancirati protiv svakog oblika totalitarizma, kako iz prošlosti tako i danas. Socijaldemokrati su bili žrtve svih totalitarnih sistema, i fašističkih i komunističkih, i u najvećoj su opasnosti da postanu žrtve nadolazećih autokratskih režima. Pogotovo je u današnje doba u kojem postoji velika opasnost od uništenja reprezentativne demokracije bitno da socijaldemokrati stanu na bedem obrane demokratskih vrijednosti. Upravo reprezentativna demokracija koja se bazira na traženju društvenog kompromisa osigurala je 70 godina mira i prosperitet u Europi. To sve dolazi u opasnost zbog autokratskog trenda koji se bazira na društvenoj podjeli i isključivosti. Zato je bitna svijest da su upravo socijaldemokrati ti koji su decenijama gradili i koji će i ubuduće graditi svoju politiku na temeljima demokratskih vrijednosti.

Hrvatska i europska socijaldemokracija je tradicionalno politička opcija koja traži promjene u smislu daljnjeg razvoja dok konzervativne snage pokušavaju ono što se pokazalo dobrim što duže zadržati.

Opstanak Europe ovisi isključivo o socijalnom miru i prosperitetu u društvu u kojem živimo. Ono mora biti tradicionalno, ali još uvijek aktualno bazirano na vrijednostima, a to su pravednost i solidarnost kroz društvo jednakih mogućnosti.

Zato je za budućnost hrvatske socijaldemokracije neophodno na demokratski način tražiti rješenja koja će ljudima dati nadu u bolju i pravedniju budućnost. Da bi im to uspjelo, potreban je otvoreni dijalog u stranci, ali i izvan nje s ljudima svih slojeva i dijelova društva, s pitanjem: “Kakvo društvo želite, u kojem biste rado živjeli?” I prema tome naći kompromis za društvo u kojem možda nitko nije sto posto sretan, ali se u njemu može snaći i osjećati zaštićenim.

Tu su bitni dobri odnosi sa svim dijelovima društva, a pogotovo sa sindikatima koji imaju iste korijene kao i socijaldemokrati i koji su kao interesna skupina radnika najbolji senzori za pravednost i prosperitet društva. Ali isto je tako bez intelektualne i kulturalne podrške teško graditi i razviti potrebnu svijest u društvu. Zato je neophodno uključiti široke slojeve društva i izgraditi viziju o boljoj i pravednijoj budućnosti i na tom putu stvarati kompromise i uporno kročiti cilju. Samo tako će socijaldemokrati ostati vjerodostojni i dalje ostati ta politička opcija koja nudi ljudima boljitak, mir i sigurnost.

---------------------------------

Dr. Danijela Dolenec, profesorica na Fakultetu političkih znanosti: Vrijeme je da SDP prestane biti zastupnik interesa privilegiranih skupina

Diljem Europe socijaldemokratske stranke bilježe pad potpore birača. U Njemačkoj ankete SPD-u daju oko 19 posto, što predstavlja dramatičan pad potpore u odnosu na prije petnaestak godina kada su bili iznad 40 posto. Slično tome, u Španjolskoj su socijaldemokrati s 40 posto potpore prije desetak godina danas pali na oko 20 posto. Svi smo pratili urušavanje PASOK-a u Grčkoj, s 40 posto 2009. godine na manje od pet posto 2015. godine. U srednjoeuropskim zemljama poput Mađarske i Poljske socijaldemokratske stranke imaju manje od 10 posto biračke potpore. Drugim riječima, socijaldemokratska politika je doista u krizi, i pad podrške SDP-u u Hrvatskoj je u tom smislu dio šireg trenda.

Strankama je pad podrške na izborima sigurno poticaj za promjene, ali te promjene mogu ići u raznim smjerovima. I pod Milanovićem se SDP mijenjao, ali u smjeru liberalnih politika, odnosno prema političkom centru. Ako pogledamo malo suvremene političke trendove, to je svakako bilo pogrešno. Širom Europe pada podrška strankama centra, a nasuprot njima javljaju se različiti novi izazivači, slijeva i zdesna, koji artikuliraju široko prisutnu frustraciju građana postojećom političkom elitom, koja sve više sliči na plutokraciju. U vremenu za koje kažemo da oblikuju sile globalizacije koje teže što više domena obuhvatiti tržišnim natjecanjem, društvene skupine koje se teže prilagođavaju sve žešćem natjecanju, zbog nedostatka obrazovanja, traženih vještina ili nekih drugih otegotnih okolnosti, odbacuju ekonomski liberalizam. S druge strane, za društvene skupine i pojedince koji imaju potrebne resurse, informacije i obrazovanje daljnja ekonomska liberalizacija je poželjna jer je njima otvoren cijeli svijet. Ključni je problem u tome što socijaldemokratske stranke već dulje vrijeme zastupaju interese ovih drugih, privilegiranih skupina, a napustili su one prve, koji predstavljaju temeljno društveno uporište ljevice.

Za socijaldemokratske je stranke stoga imperativ da se ponovno usidre u društvo, kako kroz otvaranje prema građanima i svojim članovima, tako i kroz suradnju s civilnim društvom i društvenim pokretima. Na već spomenutom primjeru Španjolske vidimo da Podemos, kao nova lijeva stranka koja je ozbiljno ugrozila socijaldemokrate (PSOE), svoj uspjeh uvelike duguje Indignadosima i drugim društvenim pokretima koji su se borili za očuvanje prava na grad, za javne prostore i zajednička dobra.

Meni se iz dosadašnjih nastupa Karoline Leaković čini da bismo jedino pod njenim vodstvom mogli vidjeti temeljitije promišljanje socijaldemokracije u Hrvatskoj, kako u smislu organizacije stranke tako i prioriteta za naredno razdoblje. Činjenica da ona naglašava razvoj novih modela kvalitetnog i demokratskog upravljanja javnom infrastrukturom, te sektorima poput obrazovanja i zdravstva, čini mi se kao dobar smjer. Također, u konzervativnom društvu kao što je naše, koje primarno valorizira mačo identitete za muškarce te majčinske uloge za žene, smatram bitnim da ljevicu vodi feministkinja koja bi se snažno borila protiv patrijarhalnih kulturnih obrazaca i istovremeno adresirala probleme radničkih prava i nejednakosti – ne samo žena nego svih društvenih skupina.

---------------------------------

Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke lige Hrvatske: Dosljedna zaštita ljudskih prava i borba za veću socijalnu pravednost

Što očekujem od SDP-a formulirao sam, zajedno s Draganom Markovinom i Želimirom Bralom, krajem lipnja u Prijedlogu za obnovu socijaldemokratske politike. Taj Prijedlog sastavili smo poslije šestomjesečnog iskustva s djelovanjem radikalno desne politike, dominantne u HDZ-Mostovoj vladi, a koja je direktno išla na destrukciju građanskog društva. Tome su se u prvom redu suprotstavile neke nevladine udruge, veći broj novinara pa i HND, za tu priliku organizirani “Kulturnjaci”, Radnička fronta, ljudi koji su podržali kurikularnu reformu i po koji saborski zastupnik. Ali SDP, kao socijaldemokratska stranka i najjača stranka u opoziciji, taj je period uglavnom odšutjela.

Početkom srpnja, u želji da iznesemo zabrinutost, i nas i mnogih naših kolega, mogućnošću da na budućim izborima pobijedi ekipa koja je u prvom polugodištu poticala nacionalističku politiku i klerikalizam, razgovarali smo s predsjednikom SDP-a. Svrha razgovora bila je da ga upozorimo da bi se SDP trebao okrenuti svom prirodnom biračkom tijelu, ljudima koji glasaju za socijaldemokratsku opciju ili ne glasaju uopće, da je SDP izgubio i prošle i predsjedničke i lokalne izbore zbog toga što je u jalovom pokušaju da privuče glasače desnice razočarao svoje glasače, da do izbora ima još dva mjeseca i da oni, trenutačnoj nepopularnosti HDZ-a unatoč, još nisu dobiveni. Milanović je otklonio mogućnost gubitka na izborima i proglasio da je izborna pobjeda gotova stvar, što je tada i prema anketama izgledao najvjerojatniji ishod.

Što se tiče našeg Prijedloga, što bi trebale biti osnove socijaldemokratske politike – od zaštite temeljnih ljudskih prava i trajnog opredjeljenja za postizanje veće socijalne pravednosti do obrazovanja u kritičkom duhu lišenog svake dogme, činilo se da smo se u načelu složili. Nama se činilo da smo se složili i oko našeg upozorenja da bi se u ovom kratkom vremenu do izbora trebalo koncentrirati na animiranje glasača socijaldemokratske opcije.

Milanović je postupio upravo suprotno i zbog toga izgubio izbore. O onom razgovoru koji su njegovi uvaženi sugovornici snimili i dostavili medijima muka mi je i govoriti.

Hrvatskom društvu potrebno je oslobađanje od stalnog guranja u prošlost, od poticanja nacionalizma, straha i netrpeljivosti, od političkih oriđinala koji otvoreno zazivaju mržnju i nasilje, ne u birtijama, nego u Saboru. Oslobađanje od tog prokletstva prošlosti, psihoze rata koji u glavama mnogih nije završio prije 21 godinu i koji svoje mržnje prenose na nove generacije, ide kroz suočavanje s tamnim stranama te prošlosti, kroz nalaženje snage da se izrazi pijetet prema žrtvama drugih jednako kao i prema žrtvama svojih.

Hrvatskom društvu potrebno je i dosljedno inzistiranje na ciljevima kakvi su navedeni u Prijedlogu za obnovu socijaldemokratske politike. Poslije opisanoga iskustva ovdje je naglasak na dosljedno.

I jedno i drugo već 25 godina javno zagovara vrlo mali dio društva, nekoliko novinara, nekoliko aktivista NVO, nekoliko pojedinaca. To nije ništa novo; pozitivne promjene u društvu koje su presudne za boljitak tog društva uvijek u početku zagovara manjina.

Na odgovornoj socijaldemokratskoj stranci je da pokaže hrabrost da prihvati takve promjene, koje predstavljaju nedvojbene etičke vrijednosti, kao svoje ciljeve i onda kad te promjene nemaju većinsku podršku, da se argumentacijom izbori za promjenu javnog mnijenja.

To je, vjerojatno, jedini put da se društvo učini boljim.

---------------------------------

Dalibor Matanić, filmski redatelj: Neka se napokon počnu baviti zaštitom radničkih i socijalnih prava

SDP muče iste muke kao i većinu stranaka ljevice u ostatku Europe. Dodatni problem ovdašnjih socijaldemokrata je to što je njihov glavni konkurent, a to je Andrej Plenković, uspio maknuti ekstremni nacionalizam iz HDZ-a i pomaknuti se u politički centar. SDP na to nije uspio odgovoriti,pa su čak nekim svojim potezima skrenuli udesno.

Mislim kako bi bilo pametno da se u SDP-u sjete nekih tekovina ljevice i ideala koji mogu reanimirati njihove birače, makar, iskreno govoreći, ne vidim nikoga unutar Socijaldemokratske partije tko bi mogao napraviti takav iskorak. Ovdje ne mislim samo na to da u SDP-u ne vidim nikoga tko bi postao Plenković na ljevici, nego je problem da ne možemo čuti puno zanimljivih poruka od kandidata za novog stranačkog lidera. To bi prvenstveno trebao biti odmak od neoliberalnog koncepta koji posljednjih godina dominira SDP-om, i umjesto toga baviti se zaštitom radničkih i socijalnih prava, što bi moglo privući mnogo ljudi. U nekim područjima kao što je kultura, SDP je vodio kvalitetnu politiku i ne treba mijenjati gotovo ništa, iako sada i tu dobivaju konkurenciju jer Nina Obuljen je najbolja ministrica kulture koju je Hrvatska imala već dugo vrijeme.

---------------------------------

Velimir Visković, književni kritičar i leksikograf: Inzistirati na obrani sekularnog društva i čuvati antifašističke temelje

Središnja stranka hrvatske ljevice mora sebe pozicionirati na poziciji lijevog centra, jer ljevičarskom radikalizacijom teško da bi mogla računati kako će ikad doći na vlast (dakle, mora imati otvorenu mogućnost suradnje sa strankama koje djeluju u samom političkom centru, prije svega sa strankama liberalne orijentacije).

Ne bi, međutim, bilo dobro da se proteže i desnije od centra, jer primjer zadnjih izbora pokazuje zašto SDP ne smije u izbornim kampanjama preuzimati ideologeme radikalne desnice; ne smije to prije svega iz načelnih razloga – jer ksenofobija i šovinizam načelno ne smiju biti osobine ljevice. I u čisto pragmatičnom pogledu to se pokazalo pogrešnim, jer SDP ne može privući glasove nacionalista kad se služi nacionalističkim parolama, a pritom takva radikalna nacionalistička retorika pasivizira dio lijevoga glasačkog tijela, koje razočarano ne izlazi na izbore. SDP-u ne smije biti stran hrvatski patriotizam, ali uvijek utemeljen primarno na pozitivnom odnosu prema hrvatskom nacionalnom i državnom nasljeđu, ali nikad na mržnji, nesnošljivosti i podcjenjivanju drugih nacija i tradicija.

SDP mora biti čvrsto utemeljen na poštovanju antifašističke tradicije i boriti se protiv aktualnog povijesnog revizionizma. Dakako uz kritički odnos prema negativnim pojavama iz poratnog i i socijalističkog perioda.

U današnjim uvjetima kad je očita tijesna sprega radikalnog krila Katoličke crkve i stranaka na vlasti, pa se i najviši dužnosnici pojavljuju na skupovima katoličkih fundamentalista, SDP mora inzistirati na obrani sekularnog društva; zaštiti ženina prava na izbor (i općenito na zaštiti ženskih prava ugroženih repatrijarhalizacijom društva). Također treba pokazivati visoku senzibliziranost za sva manjinska pitanja, bilo da se radi o etničkim manjinama, bilo o spolnim.

Ključno pitanje, od kojega se ne smije odustati, jest pitanje kurikularne reforme na tragu one odgojne platforme koju je postavila radna grupa dr. Jokića: priprema kreativnih mladih građana, otvorenih prema novim znanstvenim i tehnološkim postignućima, koji samosvjesno i kritički promišljaju svijet oko sebe.

Kad je riječ o gospodarstvu i međunarodnom položaju Hrvatske, mogućnosti izbora su prilično sužene: determinirani smo svojim članstvom u EU i NATO-u te visokom zaduženošću zemlje. Sasvim je siguran dalji pritisak međunarodnih institucija u smjeru privatizacije svih domena gospodarskog, pa i društvenog života. Želio bih da u tom neizbježnom diktatu nužnih ekonomskih poteza budući predsjednik/ica SDP-a čvrsto brane hrvatske prirodne resurse i one državne tvrtke koje su u poziciji monopolista, bar u ovom trenutku. Također, podrazumijevam i brigu o onima koji će se naći na ulici bez posla, ili biti prisiljeni na prekarni rad; ne treba to prepustiti samo Živom zidu.

Nadam se i oporavku industrijske proiz­vodnje, ali i da ta proizvodnja neće ugroziti ekološku ravnotežu; ekologija mora biti važan aspekt djelovanja ove stranke.

Naravno, budući da dolazim iz sfere kulture, želio bih da kultura ne bude na repu zanimanja onih koji vode taj segment aktivnosti u stranci, kao što je – nažalost – bila u prethodnom razdoblju... Bilo bi dobro da se obnovi aktivnost savjeta koji bi okupljali vodeće lijeve intelektualce i kulturnjake, bez obzira na to jesu li oni formalno članovi stranke.

I, naposljetku, koga vidim na čelu takve stranke? Iskreno rečeno, možda su mi i kriteriji previsoki, nitko baš potpuno ne ispunjava ono što očekujem. Ali od onih koji se pojavljuju u utrci, čini mi se kako Ranko Ostojić ima neke bitne osobine koje ga čine potencijalno dobrim socijaldemokratskim liderom.

Prije svega, način kako se nosio s izbjegličkom krizom pokazuje da je dobar organizator, da privatno ima osobine očinske figure bliske malim ljudima u problemima. Svojim javnim istupima pokazao je kako dosljedno brani sekularne društvene vrijednosti, poštuje prava manjina, zagovara antifašističke vrijednosti. Budući da je bio sudionik Domovinskog rata, nitko mu neće moći prigovoriti kako je čuvao svoje dupe dok se ginulo za ovu zemlju. Čini mi se ipak dovoljno osobina da bi mogao biti dobar lider!

---------------------------------

Branko Čegec, pisac, književni kritičar i izdavač: Zadatak br. 1 za SDP-ovce: oslobodite se ulizištva i počnite raditi

Po mom mišljenju, među kandidatima i nema nekog izbora. No, oni u SDP-u sada nemaju ništa drugo, jer su stranku totalno devastirali, nisu stvorili nijedno novo ime, nisu se otvorili nikome iole karizmatičnijem, jer to pored Milanovića nije bilo moguće. Sada treba raditi, otvoriti se, privući nove ljude, osloboditi se poltronstva i ulizištva i tu nema instant-uspjeha! Oni moraju stranku vratiti socijaldemokraciji, a onda je mukotrpnim i dugotrajnim radom učiniti uvjerljivom...

I to je skoro sve što bih sada mogao reći jer za detalje je zasad zbilja prerano.