'TERORISTI ME ŽELE UBITI I ZAPALITI KOSOVO!' Velika ispovijest odvjetnika i političara koji se prvi suprotstavio Miloševiću

Azem Vllasi je, nesumnjivo, osoba bez koje se ne može pisati povijest ne samo Kosova nego ni bivše Jugoslavije. Burni događaji za vrijeme Miloševićeve “jogurt-revolucije” u osamdesetima prošlog stoljeća upravo su njega lansirale u glavnog protivnika Slobodana Miloševića i simbol otpora nastojanjima Srbije da ukine autonomiju Kosova. Danas radi kao odvjetnik u Prištini, ali u njegovu se životu i dalje događaju burne stvari. Nedavno je, srećom, i spretnom reakcijom, izbjegao smrt kada je na njega pred kućnim vratima pucano pištoljem. Instinktnom reakcijom uspio je skrenuti ruku atentatoru, koji ga je pogodio u rame.

Njegovim uhićenjem 1988., koje je tražila masa na prosvjedima u Beogradu, Slobodan Milošević pokazao je što smjera i kako će se poslije ponašati u pokušajima stvaranja velike Srbije, a preuzimanje apsolutne vlasti na Kosovu, uz ukidanje autonomije, bilo je prvi korak u tome smjeru. Zato Vllasi i danas smatra da je to bio prvi korak u rušenju Jugoslavije te da su u ostalim dijelovima tadašnje države, iako je on upozoravao da Milošević neće stati na Kosovu, bili u iluziji da će se sve završiti ukidanjem kosovske autonomije, i to na godišnjicu Kosovske bitke.

Vllasi je bio predsjednik Saveza omladine Jugoslavije, organizacije bliske Josipu Brozu Titu, zatim je postao i šef Saveza komunista Kosova te se prvi suprotstavio šefu Saveza komunista Srbije Slobodanu Miloševiću, koji je poslije naredio i Vllasijevo uhićenje.

U razgovoru za Globus Azem Vllasi, danas odvjetnik u Prištini, ali diskretno prisutan i na političkoj sceni, iako ne aktivno, govori o tome tko, po njegovu mišljenju, stoji iza pokušaja ubojstva, kako vidi ideje o stvaranju “Balkanske carinske unije”, vjeruje li u trajno rješenje odnosa Kosova i Srbije, idejama o prekrajanju granica na Balkanu i uopće o dilemama koje na prostorima bivše Jugoslavije postoje o Titovu režimu i njegovoj ulozi u povijesti.

Nakon burne karijere doživjeli ste, prije nekoliko tjedana, i atentat. Kako ste to doživjeli i je li vam sad jasnija slika tko vas je i zašto pokušao ubiti?

- Po onome što se pojavilo na društvenim mrežama i po dokazima koje istražni organi posjeduju u vezi s atentatom na mene, radi se o jednoj strukturiranoj terorističkoj grupi koja djeluje iz Švicarske prema Kosovu i Makedoniji. Nazvali su sebe “Syri i kombit (Oko naroda)”. Prema nekim indicijama, vodstvo ove grupe u vezi je s obavještajnim službama dviju država koje neprijateljski djeluju prema Kosovu. Time se bave istražni organi, naše obavještajne službe. Glavna je zadaća te grupe da ubije desetke poznatih ličnosti albanske javne i političke scene zato što su, navodno, odgovorni što “albansko pitanje nije riješeno dokraja”. Na njihovoj listi za odstrel ima nas više od dvadeset s Kosova, među kojima sam i ja.

Od predsjednika Republike, premijera, ministra vanjskih poslova, ranijih i sadašnjih dužnosnika, ali i onih koji ne obnašaju službene dužnosti, no poznati su i utjecajni među Albancima. Ima tu i Albanaca iz Makedonije i s juga Srbije. Da je netko u Beogradu i Moskvi napravio taj odabir Albanaca za odstrel, ne bi bolje smislio kako da obezglavi albanski narod na Kosovu i u Makedoniji. Procjena je naših sigurnosnih službi da su od mene krenuli zato što nemam službenu zaštitu i zato što im je pristup meni kao odvjetniku veoma lak. Htjeli su vjerojatno ispitati kako će reagirati državni organi, kako će reagirati javnost. Srećom, naše službe sigurnosti su već imale saznanja o toj grupi i njihovim planovima. Zahvaljujući tome onaj tko je meni došao na vrata i pucao na mene, kao i njegova dva pomagača u toj akciji, istog dana su uhvaćeni. Istraga će pokazati mnogo toga.

Dakle, najkraće, na mene su pucali i plan za likvidaciju većeg broja uglednih Albanaca imaju plaćenici financirani iz krugova neprijatelja Albanaca i Kosova. Cilj je naručitelja i financijera da izazovu strah, nesigurnost i paniku među Albancima, nepovjerenje u sustav sigurnosti i da tako destabiliziraju stanje na Kosovu i u Makedoniji.

Jeste li zadovoljni reakcijom vlasti na Kosovu nakon napada na vas?

- Vlasti na Kosovu, mislim tu i na sigurnosne službe, reagirale su adekvatno, brzo, efikasno i profesionalno. Onaj koji je pucao na mene sam se predstavlja kao vođa te terorističke skupine. Istražni organi imaju šansu da otkriju cijelu grupu.

Iako su vas, kad ste bili proganjani od Miloševićeva režima, masovnim prosvjedima podržavali Albanci, ostalo je nejasno jesu li Albanci tada, u bivšoj Jugoslaviji, htjeli neovisnost ili ravnopravan status unutar bivše države. Za što ste se vi zalagali?

- Ja sam se zalagao za dvije stvari: ako bi opstala Jugoslavija po Ustavu iz 1974., da mi Albanci i Kosovo budemo ravnopravni s drugim federalnim jedinicama. Dakle, ravnopravni u Jugoslaviji, ali ne ovisni o Srbiji. Drugo, ako ne bude Jugoslavije, zalagao sam se za naše pravo da odlučimo kamo ćemo i što će biti s nama i s Kosovom, onako kao što će i drugi odlučivati o svojoj sudbini. Činjenica je da mi Albanci ni po definiciji nismo pripadali Jugoslaviji, jer nismo iz grupe južnoslavenskih naroda, niti smo mi bilo kada odabrali da budemo u njoj. Ali, glavni razlog mog žestokog sukoba s Miloševićevim režimom bio je u tome što su velikosrpske namjere preuređenja tadašnje Jugoslavije u veliku Srbiju krenule od nasilnog rušenja ustavne autonomije Kosova. A ona je bila temelj dostignutog stupnja naše ravnopravnosti s drugima. Zato je Miloševićev režim silom srušio takav ustavni status Kosova. Da bi to postigao, zastrašio Albance, Milošević je dao javni nalog za moje hapšenje, suđeno mi je, kojeg li apsurda, za “rušenje Jugoslavije i protivljenje naporima Srbije da stabilizira stanje na Kosovu”. Dok su se rušili komunistički režimi na istoku Europe, a politički sudski procesi odlazili u zaborav, meni se sudilo 14 mjeseci. U travnju 1990. izašao sam iz zatvora, ali ne na slobodu, nego na Kosovo, okupirano od Srbije, i to gotovo jedno desetljeće, sve do lipnja 1999.

Kosovo je, i kada ste vi bili bliski suradnik Josipa Broza Tita, postupno dobivalo sve više ovlasti kao autonomna pokrajina. Je li Tito bio spreman i formalno taj status podići na status Republike?

- Uvjeren sam da jest. Imali smo podršku od Tita da Kosovo kao autonomna pokrajina dobije kapacitet vlastitih ovlasti u svemu kao republike, te da preko svojih izabranih predstavnika bude direktno predstavljeno u federalnoj vlasti. Isto je bilo i s Vojvodinom. Ali još nismo imali podršku i za naziv ”Republika Kosovo” da se ne bi Srbija u toj fazi pretjerano iritirala. No, sa Srbijom su, prema Ustavu od 1974., ostale tek neke formalne, tako reći simbolične i nevažne, nefunkcionalne veze. Tito je, zajedno s Edvardom Kardeljom i Vladimirom Bakarićem, imao ideju da jačanjem pozicije Kosova i Vojvodine u Federaciji smanji premoć Srbije spram drugih republika.

U državama nastalim nakon raspada Jugoslavije postoje podjele o liku i djelu Josipa Broza Tita. Kao osoba koja je bila bliska njemu, kako danas gledate na njegovo mjesto u povijesti i na njegov režim?

- Tito je imao veliku političku moć i bio je nesporan autoritet. Bilo je u njegovo vrijeme političke represije i netolerancije prema ljudima drugačijeg mišljenja i stava, ali nije bilo toliko političke represije koliko u drugim komunističkim državama. U njegovo vrijeme građani Jugoslavije živjeli su mnogo bolje i slobodnije. Drugo, nije on jedini odgovoran za sve loše što se događalo.

Je li 80-ih godina bilo dovoljno otpora porastu velikosrpskog nacionalizma s Miloševićem na čelu na federalnoj razini. Je li njegov nastup u Gazimestanu dovoljno shvaćen u ostalim dijelovima tadašnje Jugoslavije?

- Osim nas na Kosovu nitko drugi u Jugoslaviji nije pokazivao spremnost za ozbiljan otpor velikosrpskom nacionalizmu i Miloševićevu agresivnom nastupu. Svi su manje-više vjerovali da on samo ima namjeru da Kosovo i Vojvodinu vrati pod ustavnu nadležnost Srbije, a da će druge ostaviti na miru. Upozoravao sam tada svoje kolege da se on neće zaustaviti samo na Kosovu, ali oni, nažalost, nisu ozbiljno shvaćali moja upozorenja. Tek s mojim uhićenjem, širokom represijom prema Albancima i nasilnim gaženjem ustavne autonomije Kosova 1989. shvatili su da Miloševićeva velikosrpska politika ima veće ambicije i opasne nakane i prema drugima, posebno prema Hrvatskoj i Bosni.

Koliko su događaji na Kosovu tada utjecali na ubrzanje procesa osamostaljenja Hrvatske i Slovenije?

- Nakon neustavnog i brutalnog nastupanja Miloševićeva režima prema Kosovu i Albancima, u Hrvatskoj i Sloveniji ubrzani su procesi državnog osamostaljenja. Spas od arogancije velikosrpskog nacionalizma i Miloševićeva režima potražili su u bijegu od Jugoslavije.

Bili ste oličenje pokreta protiv Slobodana Miloševića krajem osamdesetih. Vašim uhićenjem Milošević je tada i učvrstio vlast. Zašto sada više niste aktivni u kosovskoj politici?

- Ja sam nastavio politički angažman za neovisnost Kosova i po izlasku iz ratova 90-ih sve do oslobođenja Kosova od srpske okupacije 1999. I nakon toga sam angažiran kao politički konzultant ljudi na vlasti. Ali, operativno nisam pristupio ni jednoj političkoj formaciji, te ne sudjelujem u sistemu vlasti. Mislim da mi to ne treba, ne nalazim se u aktualnom načinu političkog djelovanja niti mislim da bih tu nešto bitno mogao promijeniti. Za interes Kosova mogu raditi i na drugi način.

Nedavno ste u izdanju “Kohe” objavili knjigu “Kosovo: nezaboravni početak” koja se, kako čujemo, dobro prodaje. Na koji to nezaboravni početak mislite?

- Moja najnovija knjiga s tim naslovom moje je autentično svjedočenje o važnim događajima koji su prethodili raspadu Jugoslavije. U fokusu mi je mjesto i zbivanja na Kosovu i u vezi s Kosovom u tim događajima. One koji su zaboravili ili ne znaju podsjećam da je raspad Jugoslavije počeo na Kosovu. I to tako što je Srbija nasrnula na ustavni položaj Kosova i prava Albanaca, što je drugima bio signal da spas za sebe potraže u bijegu od takve Jugoslavije koja bi bila nešto kao proširena Srbija, kakvu su kanili stvoriti velikosrpski nacionalisti predvođeni Miloševićem.

Smatrate da je s Kosovom počeo i završio proces raspada bivše Jugoslavije? Je li taj proces doista okončan?

- Na Kosovu je počeo raspad Jugoslavije 1989. i tu je okončan 1999., kad je i Kosovo dobilo slobodu, a potom i neovisnu državu. Ali, Srbija nije odustala od teritorijalnog proširenja. U Memorandumu II stoji da se ciljevi koji nisu postignuti tijekom ratova devedesetih godina trebaju ostvariti političkim, diplomatskim i drugim sredstvima. Za početak, treba okriviti druge – Hrvate, Albance, Bošnjake – za sve ono što su Srbi u tim ratovima činili i okriviti ih za zločine protiv Srba. Ljudi na vlasti u srpskom korpusu dosljedni su nastavljači Miloševićeve politike, svi su oni izašli iz te ”političke škole” i revno realiziraju taj Memorandum II SANU. Nećete čuti ni jednu riječ ograde od te politike niti spominjanje zločina koje su oni počinili na teritoriju susjednih republika i Kosova. Prema Kosovu imaju neskrivene teritorijalne pretenzije. Prema pola Bosne, prema Crnoj Gori također, na nešto drugačiji način… Gorčinu zbog izgubljenog rata s Hrvatskom 1995. ne mogu preboljeti… Ne odustaju.

Kako gledate na ideje o ponovnom prekrajanju granica na Balkanu? I albanski lideri spominju mogućnost ujedinjenja Kosova s Albanijom, a podjela Bosne i Hercegovine neprestano visi u zraku.

- Opasno je igrati se s idejom prekrajanja granica na Balkanu. Zbog teritorijalnih pretenzija prema drugima samo Srbiji odgovara novi konflikt u vezi s granicama, premda i ona može stradati kao što se to desilo u proteklim ratovima koji su, zapravo, bili ratovi Srbije za granice velike Srbije.

Kako komentirate dramatična zbivanja u Makedoniji, u kojoj se stanje ni nakon incidenta u Sobranju ne smiruje?

- U Makedoniji je na djelu politička, a ne međuetnička kriza. Na djelu je sukob između nacionalističke opcije koju zastupa VMRO-DPMNE i njezin lider Nikola Gruevski i Socijaldemokratskog saveza, koji zastupa Zoran Zaev. Albanci kojih u Makedoniji ima oko 30 posto prihvatili su da uđu u koaliciju sa Zaevom zato što on ima više razumijevanja za njihova prava. Makedoniju mogu sačuvati kao jedinstvenu državu samo zajedno i ravnopravni Makedonci i Albanci. To je formula koju su prihvatili i Albanci i Socijaldemokratski savez Zorana Zaeva. Zato su stvorili koaliciju i osigurali parlamentarnu većinu te imaju ustavno pravo formirati Vladu čiji će premijer biti Zaev. Dio je koalicijskog sporazuma da Albanac Talat Xhaferi bude predsjednik Sobranja. Gruevski vodi Makedoniju u propast jer političku krizu može prenijeti na međuetnički sukob. Zlonamjerna je propaganda Nikole Gruevskog i njegova poslušnika predsjednika Đorge Ivanova da je Zaev prihvatio nekakvu “Tiransku platformu”. Ne postoji takva “platforma”. U pregovorima do koalicijskog dogovora prihvaćeni su određeni razumni zahtjevi Albanaca koji ni po čemu ne dovode u pitanje ustavni poredak Makedonije. Međuetnički raskol može dovesti u pitanje opstanak Makedonije. A to će biti veoma loše i za Makedonce i za Albance jer ni jedni ni drugi ne znaju kamo će bez Makedonije. Eventualni međuetnički raskol i raspad Makedonije stvorili bi tešku krizu i u regiji. Razumne i odgovorne političke snage i ljudi mogu prevladati ovu krizu, te VMRO-DPMNE dostojanstveno otići u opoziciju.

Protivite se podjeli Kosova. Ako do nje dođe, kakve bi mogle biti posljedice?

- Kosovo je dobilo državni suverenitet na teritoriju i s granicama koje sada ima. Nama je potrebna međunarodna afirmacija i stabilizacija unutarnje strukture države u ovim granicama. Uostalom, u prvom članku našega Ustava piše da Kosovo nema pravo da se ujedini s drugom državom niti pravo na dijelove teritorija drugih država. Ne smijemo ući u ono zbog čega bismo mogli izgubiti podršku moćnih zapadnih zemalja. Ako dođe do podjele Kosova, gubitnici možemo biti mi jer riskiramo da gubimo strateški vitalni dio sjevernog dijela za kojim će posegnuti Srbija.

Je li moguće ovakvim dijalogom između Kosova i Srbije koji se s posredovanjem EU odvija u Bruxellesu doista potpuno normalizirati odnose?

- Ovakvim dijalogom ne može se postići puna normalizacija odnosa između Kosova i Srbije. Došlo je vrijeme kada se moraju riješiti suštinska pitanja, a to su: da se iz Ustava Srbije izbaci Kosovo kao dio Srbije; da Srbija prestane ometati Kosovo u procedurama za učlanjenje u međunarodne organizacije; da se označi vrijeme, ne dulje od godinu dana, kada će Srbija i Kosovo potpisati sporazum o međusobnom priznavanju te uspostaviti pune diplomatske odnose. Tada će početi era normalnih međusobnih odnosa i teška prošlost može biti ostavljena iza nas. To bi bitno pridonijelo poboljšanju položaja srpske zajednice na Kosovu, koja tvori 5% stanovništva.

Današnje političko vodstvo Srbije pokušava rehabilitirati Slobodana Miloševića. Oni govore o pogledu u budućnost, a ne okretanju prošlosti. Vjerujete li da su iskreni u tome?

- Pokušati rehabilitaciju Miloševića znači ostati privržen njegovoj zločinačkoj politici koja je poticala i povela sve ratove u kojima su izvršeni veliki zločini, genocid... To znači ostati u ružnoj prošlosti, a ne može biti okretanje budućnosti. Nitko na ovim prostorima, ali ni u svijetu, još nije čuo iskreno ograđivanje srpske elite od politike iz Miloševićevih vremena. To je dobrim dijelom razlog što još nema stvarnog pomirenja na ovim prostorima.

Mogu li se odnosi između Srbije i Kosova ikada normalizirati ako Srbija ustraje u stavu da nikada neće priznati neovisnost Kosova?

- Stalno ponavljanje kako Srbija nikada neće priznati Kosovo zapravo je neskriveno izražavanje teritorijalnih pretenzija prema Kosovu, a time i izražavanje neprijateljske politike prema nama. Zapadne zemlje koje toleriraju ovakvo ponašanje Srbije i žele je takvu u EU, s takvim stavom prema Kosovu, zapravo pomažu Srbiji da zadrži taj neprijateljski stav prema nama.

Premijer Srbije Aleksandar Vučić sve češće spominje Tita, pa i kada govori o potrebi stvaranje neke carinske unije na Zapadnom Balkanu.

- Vučić, kao politički đak četničke provenijencije, spominjući Tita, zapravo ismijava njegovo ime. Ta ideja s carinskom unijom je čisto foliranje. Sada smo na prostorima bivše Jugoslavije, u vanjskopolitičkom pogledu, podijeljeni oštro na dvije strane: Srbija je na strani Rusije, a svi mi smo na drugoj, na strani EU i SAD-a. To jasno govori tko ohrabruje ambicije Rusije prema prostorima Balkana i time stvara nestabilnost u regiji. A taj isti Vučić govori da je Srbija faktor stabilnosti koja ”čuva” mir u regiji. Srbija, koja postaje vojna baza Rusije, kupuje ratne MiG-ove, iako dotrajale, raketne sisteme? Ne znamo od koga se to Srbija treba braniti. Od Kosova, Makedonije, Crne Gori ili Bosne? Nitko od njih ne prijeti Srbiji. Uostalom, posljednje ratove Srbija je vodila na teritorijima drugih država, a ne obrnuto.