GLOBUSOVA ANALIZA

Todorićeva sudbina ne znači više ništa za budućnost Agrokora

S izvjesnim izručenjem hrvatskom pravosuđu i s potvrdom Agrokorove nagodbe, koja ga je izbacila iz vlasničke strukture koncerna, Todorić se prošlog petka u jednom danu od najjačeg hrvatskog tajkuna u egzilu transformirao u najtragičnijeg protagonista hrvatske tranzicije
Ivica Todorić
 Simon Dawson / REUTERS

Sve što se događalo u Agrokoru od veljače 2017. do danas, ali i dugo prije toga, možda najbolje sumira jedna rečenica Ivice Todorića koju je on uputio Vladi Andreja Plenkovića, a koju u svojoj netom objavljenoj knjizi navodi i Martina Dalić: “Bankrotira li Agrokor, ja ću možda biti odgovoran, ali vi ćete biti krivi, nikome nećete moći objasniti zbog čega se dogodila ovakva katastrofa.” Izgovoren na ovaj način, na prvom susretu najjačeg hrvatskog poduzetnika s tada još novim premijerom, ovakav stav u mnogočemu je odredio slijed budućih Vladinih postupaka.

Danas znamo da je Vlada tada odbila dati financijsku injekciju Agrokoru. To potvrđuje čak i čelnik mosta Božo Petrov, tadašnji predsjednik Sabora, bivši Plenkovićev koalicijski partner, a danas vjerojatno najžešći protivnik Vladine politike u sabornici. Petrov se s Plenkovićem razišao gotovo u svemu osim u jednome: Agrokor je trebalo demontirati, jer takav kakav je bio postao je prevelikim utegom za malu Hrvatsku. Već prvi dogovori o načinu kako to treba napraviti doveli su prvo do oštrih nesuglasica, a onda i do razlaza koalicije HDZ-a i Mosta.

Nakon što je Visoki trgovački sud prije nekoliko dana potvrdio vjerovničku nagodbu, Agrokor načelno više ne bi trebao biti Vladin problem. Ivica Todorić, koji u Londonu čeka izručenje hrvatskom pravosuđu, s time se dubinski ne slaže, ovako je na svojem blogu komentirao posljednje vijesti iz Zagreba: “Plenković i njegovi ortaci pustili su rješenje o Nagodbi Visokog trgovačkog suda u trenutku kada su čuli da se vraćam u Zagreb, sve iz razloga da od mog dolaska naprave spektakl kako bi Nagodba prošla bez komentara, neopaženo.” Poručuje im zato da će javnost saznati “sve i o najskrivenijim detaljima kriminalne Nagodbe”.

Tri su točke koje Todorić danas zamjera prvo Vladi, a onda i izvanrednoj upravi Agrokora.

Prvo, piše Todorić, osnovali su “nizozemski Agrokor”, tvrtku koja služi otimanju i uzimanju svega dobrog iz “domaćeg Agrokora” i to odnosi u Nizozemsku. Drugo, Hrvatskoj ostavljaju “hrvatski Agrokor”, tvrtku koja će biti ostavljena poreznim obveznicima, a na svojoj bilanci će imati samo dugove, tužbene zahtjeve, terete i neplaćene poreze.

Treće, Agrokor grupa Hrvatska otišla je u restrukturiranje. Vjerovnici su otpisali apsolutno sve dugove tako da smo mogli imati hrvatsku kompaniju Agrokor, bez duga. Ali umjesto Agrokoru Hrvatska, dugovi su sada otpisani Agrokoru Nizozemska koji nema nikakve veze s Agrokorom Hrvatska. Ukratko, zaključuje Todorić, riječ je o “prijevari, otimanju, poklonima, likvidaciji i pljački”. Vlada će, znači, narodu ipak morati protumačiti “zbog čega se dogodila ovakva katastrofa”.

Što se međutim doista dogodilo.

Ivica Todorić osnovao je 28. travnja 2014. godine, u vrijeme dok je Agrokor preuzimao slovenski Mercator, u Amsterdamu kompaniju pod nazivom Adria B.V. (B.V. je hrvatski d.o.o.), na koju je prenesen 98-postotni vlasnički paket zagrebačkog Agrokora d.d. Adria B.V. je imao (i danas ima) jednog vlasnika – Ivicu Todorića, kompanija je osnovana primarno s ciljem da nakon preuzimanja slovenskog Mercatora objedini novi veliki Agrokor i izvede ga, cijelog ili u dijelovima, na jednu od svjetskih burzi (tada se navodno razmišljalo o Londonu ili New Yorku).

Osnovana je u Nizozemskoj zbog jednostavnog i pouzdanog tamošnjeg zakonskog okvira koji je poticajan za pokretanje velikog biznisa te je zato privlačan ulagačima. Usput, nova i dugovima neopterećena nizozemska kompanija bila je i novi potencijalni izvor financiranja Todorićeva koncerna kojemu je dvije godine ranije Hrvatska narodna banka blokirala mogućnosti bankovnog kreditiranja u Hrvatskoj zbog, objašnjeno je tada, prevelike izloženosti domaćih banaka Agrokoru i, posljedično, potencijalne opasnosti za domaći bankarski sustav.

Upravo ta Todorićeva, nizozemska kompanija zadužila se na međunarodnom financijskom tržištu izdanjem založnih obveznica (PIK – od engleskog payment in kind) u nominalnoj vrijednosti od 505 milijuna eura. Vlasnici tih obveznica, veliki institucionalni investitori iz SAD-a, Kanade i više azijskih zemalja, jedini su među financijskim ulagačima u Agrokor nakon aktiviranja Zakona o postupku izvanredne uprave ostali na suhom. Adria B.V. nije obuhvaćen nagodbom, kao i njegov vlasnik Ivica Todorić, ostao je bez svoje osnovne imovine – Agrokora d.d. PIK obveznice na tržištu danas, zapravo, više ne vrijede ništa.

Ukratko: Ivica Todorić osnovao je “nizozemski Agrokor”. Na njemu je danas da objasni investitorima koji su uložili novac u njegovu nizozemsku kompaniju kako je i zašto u međuvremenu izgubio imovinu koja je bila zalog za osiguranje obveznica.

Drugo, vjerovnici Nagodbom nisu “otpisali sve Agrokorove dugove”, oni su se, srazmjerno visini svojih pozajmica, nagodili s izvanrednom upravom Agrokora o preuzimanju vlasničkih udjela u koncernu. Točno je da će i novi koncern, jednom kada Nagodba u potpunosti zaživi, imati ”krovnu” vlasničku kompaniju u Nizozemskoj, no to više ne predstavlja nikakvu značajnu promjenu, jer tako je bilo sve do aktiviranja Zakona o postupku izvanredne uprave.

Jedina je prava promjena što vlasnik nove kompanije neće biti Ivica Todorić, nego će vlasnici biti dosadašnji vjerovnici koncerna, pretežno strane banke i fondovi kod kojih se Agrokor obilno zadužio. Agrokorove tvrtke u Hrvatskoj nastavljaju poslovati s novim upravama. Pretpostavka je da će novim Agrokorovim dioničarima biti u interesu da kompanije koje su sastavnice koncerna (Konzum, Ledo, Jamnica, Zvijezda...) posluju dobro i da što prije otplate dug stare uprave Agrokora, kako bi ih mogli vratiti na tržište. Tvrtke koje posluju u Hrvatskoj, neovisno o adresi vlasnika, plaćaju porez hrvatskoj državi.

“Mi stvarno živimo u jednom okrutnom kapitalističkom sustavu. I ako ne poštujete pravila igre, jednostavno ćete iz nje ispasti”, rekao mi je Ivica Todorić u razgovoru koji je objavljen u Jutarnjem listu 2012. godine, u doba kada je Agrokor bio daleko najjača privatna kompanija u državi. I tada je Todorić bio svjestan rizika zaduživanja. “Agrokorove kompanije su kada smo ih preuzimali bile tehnološki, kadrovski, kapitalno uništene. Nova vrijednost koju smo stvarali nije bila dovoljna da sve to pokrene, morali smo uzimati i dug.

I uvijek se postavljalo pitanje što je važnije – koliko investirati u nove tehnologije, u nove tvornice, industrije, otvaranje novih radnih mjesta, jačanje konkurentnosti naših kompanija, pa i cijele države, a koliko izdvojiti za plaće i nagrade zaposlenicima”, objašnjavao je. Te je godine guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić domaćim bankama zabranio kreditiranje Agrokora.

Pitao sam ga tada u kakvim je odnosima s Vladom premijera Zorana Milanovića. Odgovor je i danas vrijedan citiranja: “A tko bi mogao voljeti više Vladu od mene? Tko bi mogao više od mene željeti da oni uspiju? Pa ako oni propadnu, ja propadam s njima. Ako agencije njima sruše rejting, srušit će rejting i meni. Razumijete? Svi mi i svi građani s nama imamo snažan zajednički interes da uspije ne samo Vlada nego i Ina, HT, Končar, Agrokor, ali i onaj mali poduzetnik koji ima kiosk na uglu ili seljak u Slavoniji.” I politika je tada voljela Todorića. Poreze je, tvrdili su, plaćao na vrijeme, a kao najveći poslodavac u državi olakšao im je bitku s lošom statistikom zaposlenosti.

Na često istican problem da se Agrokor ne pridržava rokova plaćanja dobavljačima, Todorić je uvijek odmahivao rukom: ” To vam je tako. Kad jednom netko napiše da imate boginje, onda ih imate, iako ih zapravo nemate i nikada ih niste imali. Svi znaju da Agrokor plaća. Mi odlično plaćamo.” Istina je bila složenija od zakasnjelog plaćanja. Agrokorovi dobavljači, a to nije mogao biti svatko, nego samo oni financijski najizdržljiviji, pristajali su na posebna pravila. Dugo su čekali isplatu isporučene robe, ali kako je inflacija godinama niska, a Agrokor je doista plaćao više od drugih i imao najveći prodajni lanac u državi, račun se na kraju pokazao isplativim. Dok se piramida nije urušila.

Todoriću se međutim može priznati jedno - bio je i ostao punokrvni poduzetnik, čovjek kojemu je kompanija bila i ostala smisao života. Ma kako to danas zazvučalo, on sam nije mislio da Agrokor gradi s lošim namjerama. “Nije li u prirodi svakog poduzetnika da pokuša zavladati tržištem”, pitao je prilikom jednog od opjevanih božićnih ručkova (2006.). On sam u to je vrijeme već bio vladar domaćeg tržišta, upustio se, zajedno s Blackstoneom, velikim društvom za upravljanje privatnim kapitalom, u bitku za preuzimanje Migrosa, jednog od dva vodeća lanca u Turskoj, Azerbajdžanu, Kazahstanu i Kirgistanu, te pripremao veliki, nikad realiziran, pohod na Ukrajinu.

Pitanje je što bi se dogodilo da je uspio preuzeti Migros. Transakcija koju mu je u veljači 2007. na kraju preotela američka kompanija Moonlight bila je teška 1,64 milijarde dolara, s time da je time Moonlightu tada pripalo 50,8 posto Migrosa i očekivalo se da nastavi sa šopingom dionica. Tada se na financijskim tržištima kalkuliralo da bi toliko teška transakcija Agrokor mogla u završnici izručiti Blackstoneu, koji je imao reputaciju najtvrđeg među tvrdim partnerima.

Gubitak Migrosa bio je Todorićev prvi veliki poraz, barem ga je tako on shvaćao, a i financiranje neuspješne akcije nije bilo posve bezbolno. Kada se ugasila i ideja o Ukrajini, Mercator se pokazao logičnom sljedećom metom. Prvo je u igru pokušao ući zajedno s regionalnim partnerima, Miroslavom Miškovićem, vlasnikom srbijanskog Delta Holdinga i Mercatorovim šefom Zoranom Jankovičem. Nije išlo. Onda je pokušao sam, dobio Mercator i zbog prevelikog financijskog zalogaja izgubio Agrokor.

S izvjesnim izručenjem hrvatskom pravosuđu i s potvrdom Agrokorove nagodbe, koja ga je izbacila iz vlasničke strukture koncerna, Todorić se prošlog petka u jednom danu od najjačeg hrvatskog tajkuna u egzilu transformirao u najtragičnijeg protagonista hrvatske tranzicije. Dok razmišlja o povratku u Zagreb, gdje mu slijedi zasad neodređeno dug boravak u remetinečkom pritvoru, njegov povratak za budućnost Agrokora više ne znači ništa, a njegovi Kulmerovi dvori već se iznajmljuju za svadbe i promotivne evente. Novac na računima je blokiran, obitelj treba zaraditi za početak novog investicijskog ciklusa.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 12:46