Izgradnja plutajućeg LNG-terminala u Omišlju na Krku za Vladu je projekt strateške važnosti, a lokalne vlasti, i na otoku i u Primorsko goranskoj županiji, spremne su na sve samo da ga zaustave, pa su za 3. ožujka najavili i veliki prosvjed na riječkom Korzu. Terminal za ukapljeni plin prerastao je i u prvorazredno političko pitanje. Američki veleposlanik u Hrvatskoj Robert Kohorst prošli je tjedan njegovu realizaciju ocijenio prioritetom ne samo za Hrvatsku nego i cijelu Europu, a koordinatorica za međunarodna energetska pitanja američkog State Departmenta Sue Saarnio obećala je tehnološku pomoć svoje zemlje tom projektu te naglasila kako je potrebno osnažiti energetsku sigurnost Europe diverzifikacijom opskrbe i dobavnih pravaca.
Protivnicima plutajućeg LNG-a glavni je argument njegova štetnost za okoliš jer će se kao sredstvo za čišćenje od algi koristiti klor koji će, tvrde, zagaditi more i tako ugroziti prirodu i turizam koji je na Krku najizdašnija gospodarska grana. Zagovornici se pak pozivaju na važnost energetske neovisnosti Hrvatske koja s LNG-terminalom, do kojeg bi ogromne količine plina u tekućem stanju mogle doploviti brodovima iz raznih krajeva svijeta, više ne bi bila ovisna o ruskom plinu. Jasno je da je riječ o projektu u kojem se sukobljavaju interesi dviju svjetskih sila. Koliko je on važan i Europskoj uniji pokazuje činjenica da je ona za njega u prosincu prošle godine pristala nepovratno izdvojiti 28 posto potrebnih sredstava odnosno 101,4 od ukupno 383,6 milijuna eura. Naravno da se na sve to vežu i brojni interesi privatnih kompanija koje bi rado sudjelovale u gradnji i održavanju tog velikog energetskog postrojenja.
Svoje ambicije ne skriva jedan od vodećih svjetskih graditelja LNG-terminala Gasfin sa sjedištem u Luksemburgu koji u Hrvatskoj ima tvrtku Trans LNG koja je u prosincu postala vlasnik kompleksa nekadašnje Dine Petrokemije koja je 2016. otišla u stečaj. Budući plutajući terminal trebao bi se nalaziti upravo uz obalu u sastavu kompleksa te tvrtke koja se bavila proizvodnjom polimera koju novi vlasnik planira što prije opet pokrenuti. Tko god da bude na tom mjestu gradio terminal za ukapljeni plin teško će moći bilo što poduzeti bez dogovora s Trans LNG-om čiji je jedan od ključnih ljudi, direktor za razvoj poslovanja Mladen Antunović koji je od sredine 2013. do kraja 2016. bio direktor tvrtke LNG Hrvatska koja je pripremala projekt LNG-terminala, i to kopnenog, a ne plutajućeg.
“Želimo sudjelovati u izgradnji LNG-terminala u Omišlju bez obzira na to bio on kopneni ili plutajući. No očekujemo da se prepoznaju sinergije i da se donese optimalno rješenje na temelju društvenog konsenzusa. Otvoreni smo za razgovore s Vladom i lokalnim vlastima, civilnim sektorom i svima ostalima. Tu smo i želimo biti dio rješenja. Nismo ni na čijoj strani, ali dobro znamo što su LNG-terminali jer gradimo i kopnene i plutajuće, u čemu imamo svjetsko iskustvo i znamo da postoji rješenje koje će zadovoljiti sve strane – i Vladu i lokalne vlasti i civilni sektor i Europu i Ameriku”, tvrdi Antunović.
Iako su se spominjale i neke druge lokacije osim Omišlja, prema njegovima saznanjima ideja je da terminal bude na njihovu zemljištu, odnosno na pristaništu koje je zapravo dio jedinstvene tehnološke cjeline industrijskog kompleksa Dine Petrokemije. Ako bude plutajući u obliku ogromnog usidrenog broda, on bi se trebao nalaziti na mjestu luke koju je Dina Petrokemija koristila za svoje potrebe, ponajprije dovoz sirovina. Novim je vlasnicima Dine Petrokemije, kaže Antunović, ključna obnova proizvodnje polimera, a da bi bila isplativa važna je upravo ta luka u sklopu samog tvorničkog kompleksa. Kada bi se na tom mjestu našla plutajuća grdosija od broda, veliko je pitanje bi li bilo dovoljno mjesta za pristajanje brodova sa sirovinama za polimere. Iako Antunović to eksplicitno ne potvrđuje, jasno je da plutajući terminal za njegovu tvrtku nije najsretnije rješenje.
“Nema nikakve razlike u cijeni i rokovima izgradnje između kopnenog i plutajućeg terminala. Odgovor na pitanje koji je bolji za Hrvatsku može dati rasprava koju treba pokrenuti na stručnim, političkim i javnim razinama. Treba stati na loptu i usporediti obje varijante pa da se vidi koja je prihvatljivija za državni proračun, lokalnu samoupravu, hrvatski građevinski sektor…” govori Antunović i otkriva kako je Gasfin u kupnju Dine uložio više od 100 milijuna eura, a u taj su posao ušli i dobili ga preko javnog natječaja.
Stečajem i likvidacijom Dine Petrokemije, objašnjavaju u Gasfinu, zbog hipotekarnih tereta zemljišnih čestica, taj se kompleks našao pod kontrolom državne agencije Ministarstva financija Republike Austrije poznate i kao HETA Assets Resolution koja prema pravilima svog poslovanja nije imala pravo svoju imovinu, odnosno založne nekretnine, koristiti na bilo koji drugi način osim da ih proda putem javne dražbe. HETA, dodaju, također nije mogla prodati izdvojeni dio hipotekarne imovine, odnosno samo dio na kojem je predviđena gradnja LNG terminala.
U Gasfinu, odnosno Trans LNG-u, podsjećaju na podatak da su se u nedostatku pravih alternativa kako realizirati LNG terminal, s obzirom na neriješena imovinsko-pravna pitanja i nemogućnost otkupa dijela hipoteka, postupno počele razmatrati potencijalne druge lokacije kao što su Plomin, Urinj i platforme na iscrpljenim plinskim poljima sjevernog Jadrana te druga tehnološka rješenja poput plutajućeg terminala. Sve do 2016. plutajući terminal nije se ni spominjao. Istodobno se više zainteresiranih tvrtki bavilo procjenom situacije oko kupovine hipotekarnih potraživanja kako bi preuzele Dinu. Gasfin je, kažu, još 2015., izjavio interes otkupa potraživanja i napokon ih otkupio krajem prošle godine.
“Ako bismo isključivo sagledali koncepciju vlastitog razvoja industrijskog projekta na bazi Dine Petrokemije te vlastitih potreba za trgovanje energentom, preferencijalna opcija bi svakako bio kopneni LNG-terminal manjeg kapaciteta”, stav je Gasfina. Antunović objašnjava kako imaju rješenje i u slučaju da država posve odustane od LNG-terminala u Omišlju. Tada bi u sklopu Dine sagradili manji LNG-terminal kako bi osigurali dovoljno plina za vlastite potrebe, odnosno proizvodnju struje potrebne za petrokemijsku industriju. Nekada je Dina imala elektranu na mazut koja je u današnje vrijeme potpuno neprimjerena. Prilikom proizvodnje polimera kao nusproizvod, naglašava on, nastaje toplina, a upravo je toplina potrebna da se ukapljeni odnosno LNG plin koji brodovima stiže kao tekućina vrati u plinovito stanje što je među ostalim i temeljna zadaća LNG-terminala.
“Toplina se može uzeti i iz mora koje se time hladi i u njemu završava klor ili se može koristiti toplina koja tu već postoji kao nusproizvod. U svojoj kogeneracijskoj plinskoj elektrani planiramo proizvoditi struju, ali i toplinu. Struja dakle treba Petrokemiji, a toplina LNG-u”, objašnjava Antunović sinergiju industrije polimera i LNG-terminala. Tvrdi kako još nisu uspostavili suradnju s Vladom, ali ni s lokalnim vlastima i ekološkim udrugama, iz čega bi se dalo zaključiti da nemaju nikakve veze s njihovom pobunom protiv Vladine odluke iako im se, zapravo, interesi podudaraju – i jedni i drugi vjeruju da je kopneni LNG na tome mjestu prikladnije rješenje od plutajućeg.
Projekt plutajućeg terminala, podsjećaju u Trans LNG-u, proizišao je iz zaključka Vlade Tihomira Oreškovića koja, u želji da udovolji zahtjevima SAD-a da se ubrza dostizanja hrvatske energetske nezavisnosti od monopolističke dobave plina, jednostavno nije imala druge nego prihvatiti rješenje plutajućeg terminala zbog nemogućnosti rješavanja problema s Dininim zemljištem.
“Smatramo da je plutajući terminal bio primjereno rješenje u takvoj pat-poziciji, premda potpuno razumijemo poziciju lokalne zajednice koja mu se protivi. Nismo ‘za ili protiv’ u pitanju izbora tehničkih rješenja. Za to postoje definirani kriteriji u donošenju odluka pa je na svim zainteresiranim stranama da se potrude i nađu uravnoteženo rješenje s najmanje negativnih posljedica. Da je bilo više javne i stručne rasprave u zadnjih par godina, situacija bi sigurno svima bila jasnija”, diplomatski komentiraju u Trans LNG-u.
“Poznato je da za Dinu Petrokemiju revitalizacija proizvodnje prije svega znači i optimizaciju dobave sirovina, što je isključivo moguće putem pristupa morem”, tvrde i ističu kako dio proizvodnje može započeti relativno brzo te da će u toj prvoj fazi otvoriti 150 do 200 radnih mjesta. Antunović zaključuje kako je dosad uloženih 100 milijuna eura tek početak njihovih investicija u Omišlju. Gasfin, dodaje, ima iskustva u iskustva u izgradnji tvornica za proizvodnju polimera, a njegov većinski vlasnik Vladimir Puklavec, Slovenac rođen u Varaždinu, ima svjetski ugled u LNG sektoru.
Direktor tvrtke LNG Hrvatska Goran Frančić je prošli tjedan kazao kako realizacija plutajućih terminala u odnosu na kopnene zahtijeva daleko manja kapitalna ulaganja i operativne troškove te iziskuje mnogo kraće vrijeme. Odbacio je tvrdnje da će brod-postrojenje imati negativan utjecaj na okoliš. Očekuje da bi do kraja ožujka mogli dobiti rješenje o prihvatljivosti plutajućeg LNG-terminala na okoliš uz primjenu propisanih mjera zaštite okoliša, praćenja stanja okoliša i izvještavanje. Frančić smatra da bi posebni zakon o LNG-u. tzv. lex LNG trebao pojednostavniti i ubrzati izgradnju terminala čime bi se potvrdio strateški karakter projekta. Izrađuje ga Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, a trebao bi se donijeti do kraja travnja.
Načelnica Omišlja Mirela Ahmetović iz SDP-a navodi glavne argumente protiv plutajućeg LNG-a. Tvrdi da on nije u skladu s prostorno-planskom dokumentacijom Općine Omišalj i Primorsko-goranske županije, odnosno da ne postoji u prostornim planovima. Također, dodaje, nije u skladu sa zakonima, što je potvrdila i sama Vlada na svojoj sjednici 1. veljače, kada je u Odluku o strateškom projektu LNG-terminala ugurala riječ “plutajući” kako bi izbjegla sudske tužbe.
“Nije zasnovan na ekološki prihvatljivim standardima, nego, dapače, prema riječima Gorana Frančića, da bi projekt bio jeftiniji i investitorima priskrbio veći profit, koristit će se ekološki neprihvatljive metode uplinjavanja i ispiranja izmjenjivača. Ne donosi nikakve gospodarske benefite Općini Omišalj, otoku Krku niti Primorsko-goranskoj županiji, nego, naprotiv, vrlo negativno utječe na našu stratešku gospodarsku granu – turizam”, govori Mirela Ahmetović i naglašava da kopneni terminal zadovoljava sve uvjete. Tvrdi da nema nikakve informacije o novom vlasniku Dine Petrokemije, nego samo zna da je Gasfin otkupio je potraživanja od austrijske HETA-e.
“Do danas se Općini Omišalj nitko nije obratio s interesom za bilo kakvom investicijom na tom području. Općina se kroz čitav period propadanja bivše Dine Petrokemije do danas po medijima nagledala raznoraznih investitora od kojih do danas ni traga, ni glasa”, tvrdi načelnica kojoj je ovih dana podršku dao i IDS-ov europarlamentarac Ivan Jakovčić. Najavio je da će, u slučaju da se hrvatska Vlada i EU ne žele odlučiti za kopneni, nego će inzistirati na plutajućem terminalu, on ustrajati da se istraže još tri lokacije kao što su Bakarski zaljev, Urinj ili Plomin, gdje se nalaze već “uništeni zaljevi”. Pozvao je Vladu da vodi hrvatsku, a ne niti rusku niti američku politiku.
Prosvjednike će podržati i predsjednik stranke Bura Hrvoje Burić koji se na zadnjim izborima s Vojkom Obersnelom natjecao za gradonačelnika Rijeke.
“Županijska skupština prihvatila je gradnju kopnenog LNG-terminala, a sada je prijedlog Vlade da se gradi plutajući. Protivimo se plutajućem jer još nema okolišne dozvole. Kada se izdavala dozvola za kopneni, rečeno je da se za plutajući ne može izdati. Kako je sada odjednom plutajući terminal prihvatljiv za okoliš? U SAD-u u Meksičkom zaljevu odobren je projekt izgradnje plutajućeg LNG-terminala 80 kilometara od obale. Zašto Amerikanci grade na otvorenom, a ne uz obalu? Razlog je ekologija. Podržavam kopneni terminal koji nije toliko štetan kao plutajući”, govori Burić koji će, ako se donese Lex LNG, blokirati Krčki most.
Tajnik HDZ-a Primorsko-goranske županije Dinko Beaković neće na prosvjede iako ih smatra legalnima te se slaže da treba uvažavati mišljenje stanovnika Krka.
“No treba voditi računa i da je to objekt strateškog interesa za državu i zato treba naći neki kompromis. Nije država ni maćeha ni neprijatelj vlastitim građanima. Ako je kloriranje i hlađenje mora zaista toliko štetno, onda to ne može biti prihvatljivo, ali ne vjerujem da bi Krku netko podmetnuo nešto što bi ugrozilo prirodu i turizam i dovelo do nesagledivih posljedica”, govori Beaković.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....