Umjesto da se profilira kao autoritativni premijer, Plenković se ponaša kao nesigurni diplomat

G. R. Beveridge, M. Keens-Soper i T. G. Otte napisali su knjigu 'Diplomatska teorija od Machiavellija do Kissingera' prema kojoj su naraštaji studenata političke znanosti u Hrvatskoj studirali diplomaciju i međunarodnu politiku. Među najveće znalce teorije i prakse diplomacije, u društvo jedinstvenih Firentinaca Machiavellija i Guicciardinija, Nizozemca Huga Grotiusa, Francuzâ Richelieua, Wicqueforta i Callièresa, Engleza Satowa i Amerikanca Kissingera, autori su svrstali i Harolda Nicolsona, znamenitog teoretičara diplomacije i praktičnog diplomata irsko-škotskog podrijetla iz prve polovice 20. stoljeća. Nasuprot prilično proširenu pučkom mišljenju da su diplomati obični dokoličari i beskarakterne sluge svojih gospodara, kakvi god oni bili – lakoumni monarsi, brutalni diktatori ili pristojni demokrati, Nicolson je tvrdio da idealne diplomate krase istinoljubivost, točnost, mirnoća, staloženost, strpljivost, umjerenost i odanost.

Osim toga, moraju biti inteligentni, obrazovani, razumni, mudri, gostoljubivi, šarmantni, marljivi, hrabri i taktični kako bi dobro obavljali svoj posao. A posao im je da pridonesu postizanju ciljeva vanjske politike svoje države mirnim putem. Da bi to postigli, oni se informiraju, dogovaraju, pregovaraju, savjetuju, konferiraju, usuglašavaju, sporazumijevaju, prilagođavaju, ustupaju, spletkare, kalkuliraju, taktiziraju kako bi izašli nakraj sa svojim suparnicima i protivnicima iz drugih zemalja i u konačnici ih nadigrali.

Unatoč znanjima i umijećima što ih mogu imati, diplomati nisu tvorci nego izvršitelji politike. Oni nisu arhitekti nego “izvođači radova” koji rade prema tuđim nacrtima i planovima. Diplomacija može potencijalno biti kreativna samo u načinima, oblicima i stilovima ostvarenja zadanih ciljeva, ali ne i u njihovu postavljanju i artikuliranju. Politiku kroje legitimna politička tijela: predsjednici država, vlade i parlamenti. A kada se diplomati nađu na čelu tih tijela, što se može dogoditi? Onda se može dogoditi ono što gledamo u Hrvatskoj.

Nikad se još nije dogodilo da tri najviša politička položaja u državi zauzimaju ljudi koji su potekli iz diplomacije. Predsjednica države i predsjednik Sabora bivši su ministri vanjskih poslova. Predsjednica države ujedno je i bivša veleposlanica Hrvatske u Washingtonu. Predsjednik Vlade bivši je zamjenik hrvatskog veleposlanika u Parizu i zamjenik šefa diplomatske misije u Bruxellesu. Jesu li oni bili idealni diplomati? Je li, primjerice, predsjednica države mudra i istinoljubiva, je li predsjednik Vlade marljiv i taktičan, a predsjednik Sabora hrabar i odan? No to sada nije bitno.

Bitno je da kao diplomati nisu gradili i oblikovali nego samo provodili politiku koju su utvrdili drugi, a kao hrvatski diplomati dodatno su bili ograničeni vrlo izraženim ambicijama premijera i predsjednika države da svoje ministre vanjskih poslova i diplomate pretvore u poslušne sluge vlastitih politika. Zna se da je pravi ministar vanjskih poslova u vladama Ive Sanadera bio sâm Sanader, a ne Kolinda Grabar-Kitarović i Gordan Jandroković. No sada bi ti diplomati na najvišim državnim položajima trebali graditi, oblikovati i provesti cijeli skup javnih politika – zdravstvenu, obrazovnu, znanstvenu, socijalnu, mirovinsku, migracijsku, industrijsku, energetsku, prometnu, medijsku, sportsku, da spomenem samo neke od najkritičnijih među njima – a to ne ide. Ne ide pa ne ide. A rijetko su kada vlasti unutarnje političke okolnosti toliko išle na ruku.

Poslije svršetka samostalne vladavine u formativnom razdoblju hrvatske države devedesetih godina prošlog stoljeća, nikad dosad HDZ nije bio tako dominantna politička snaga u zemlji. Politička dominacija HDZ-a nakon parlamentarnih izbora 2016. posljedica je dvaju usporednih procesa: konsolidacije HDZ-a i dekonsolidacije SDP-a. Konsolidiranje HDZ-a nakon političke implozije na parlamentarnim izborima 2011. nije bilo dovršeno do redovnih izbora 2015., što se očitovalo u izbornim rezultatima koji stranci nisu omogućavali da samostalno preuzme vlast, koju je morala podijeliti s Mostom, pa čak ni da zasjedne na mjesto predsjednika Vlade. No do prijevremenih izbora 2016. HDZ se uglavnom konsolidirao te je preuzeo kontrolu nad Vladom.

Istodobno, SDP je znatno oslabio od redovnih izbora 2015. do prijevremenih izbora 2016., ponajprije zahvaljujući volji birača, ali i velikodušnoj ili paničnoj, ovisi kako tko gleda na to, dodjeli mjesta na zajedničkim koalicijskim listama HNS-u i ostalim partnerima. I dok se poslije izbora 2015. zajednički oporbeni blok još nekako održavao na okupu, nakon izbora 2016. raspao se na šest dijelova: klub međusobno zaraćenih zastupnika SDP-a, prebjege iz HNS-a koji su ušli u koaliciju s HDZ-om, ostatke HNS-a koji su formirali stranku Glas, osamostaljenu frakciju HSS-a, labilni HSU koji je uvijek spreman na trgovinu sa svima te nekoliko neovisnih zastupnika među kojima je najpoznatiji notorni Tomislav Saucha, bivši pročelnik ureda Zorana Milanovića, a sadašnji pouzdanik HDZ-a.

HDZ nije potpuno kapitalizirao rasap opozicije, i to zbog gubitka Mosta kao trajnijega strateškog koalicijskog partnera koji to ne bi bio samo nominalno, kao HNS SDP-u, nego i stvarno jer se pokazao sposobnim samostalno osvajati znatan broj mandata. Plenković zbilja nije imao razloga trijumfirati kada je izbacio Most iz Vlade. Uz HDZ, sadašnju parlamentarnu većinu čine zastupnici još osam stranaka i osam predstavnika nacionalnih manjina: HNS (5), Neovisni za Hrvatsku (3), HDS (2), HSLS (1), HDSSB (1), Reformisti (1) SRS (1) SMSH Stranka međugeneracijske solidarnosti (1). Predsjednik Sabora Gordan Jandrović nedavno je izjavio da u Saboru postoji čvrsta većina od 78 ruku. Treba im pribrojiti i nekoliko fluktuirajućih ruku onih koji se nazivaju neovisnim zastupnicima. No kako se na njih ne može pouzdano računati – u što su se uvjerile stranke na čijim su listama izabrani u Sabor - zacijelo postoji sigurna većina od 78, a možda i više zastupnika.

I što u tim okolnostima radi premijer Plenković? Umjesto da se profilira kao autoritativan predsjednik Vlade koji vodi odlučnu politiku, on se pretvara u nesigurnog diplomata koji stalno prikuplja informacije, razgovara, pregovara, dogovara se, savjetuje se, sporazumijeva, usuglašava, kalkulira, taktizira ne bi li očuvao parlamentarnu većinu i svoju Vladu, ali i jedinstvo svoje stranke koje bi narušio pad Vlade. Moćna desničarska struja u HDZ-u podnosi liberalnije predsjednike stranke i Vlade, poput Sanadera i Plenkovića, samo dok stranku drže na vlasti i omogućuju brojnome i nezasitnom stranačkom članstvu i još brojnijoj i nezasitnijoj stranačkoj klijenteli pristup državnima i javnim resursima. To je bitan razlog zbog kojega Plenković svaku tešku i rizičnu mjeru, a da se ne govori o temeljitijima ekonomskim i političkim reformama, žrtvuje očuvanju HDZ-ove vlasti.

Vlast je, naime, HDZ-ova, budući da iskustva govore da u koalicijskim vladama HDZ-a vlada samo HDZ. Mali koalicijski partneri zadovoljni su mrvicama sa stola gospodara, a katkad su sretni samo zato što su na vlasti. Stoga je tragikomično hvalisanje potpredsjednika Vlade i predsjednika HNS-a Predraga Štromara o ključnom utjecaju te strančice na politiku Vlade i sudbinu zemlje. Tek kada je izašao iz sjene lokalne varaždinske politike postalo je vidljivim koliko je Štromar, nekoć nazvan “jakim čovjekom” HNS-a, intelektualno i politički potkapacitiran da se bavi nacionalnom politikom. Ne bi stoga bilo čudno da ga ubrzo na čelu HNS-a zamijeni “arhitekt” postojeće koalicije HDZ-a i HNS-a Ivan Vrdoljak. U ozračju posvemašnjega moralnog relativizma u politici ima mjesta i za patološke lažljivce poput Vrdoljaka.

Ova Vlada nema političke vizije, nema političke odlučnosti i hrabrosti, nema spremnosti i volje da preuzme odgovornost za oblikovanje i provedbu teških i nepopularnih javnih politika. Temeljni je obrazac njezina ponašanja – neizvjesna odgoda. Možda ćemo otkupiti dionice INA-e od MOL-a – ali kasnije. Možda ćemo privatizirati dio HEP-a – ali kasnije. Možda ćemo provesti kurikularnu reformu – ali kasnije. Možda ćemo smanjiti PDV – ali kasnije. Možda ćemo uvesti porez na nekretnine – ali kasnije. Možda ćemo uvesti porez na stare automobile – ali kasnije. Možda ćemo poskupjeti dopunsko zdravstveno osiguranje – ali kasnije. Možda ćemo vratiti institut pripravništva – ali kasnije. Možda ćemo ukinuti drugi mirovinski stup – ali kasnije. Možda ćemo graditi LNG na Krku – ali kasnije. Možda ćemo dopustiti kontrolirani stečaj Agrokora – ali kasnije. Možda ćemo ratificirati Istanbulsku konvenciju – ali kasnije. Možda ćemo riješiti granične sporove sa susjednim državama – ali kasnije. Možda ćemo zabraniti pozdrav “Za dom spremni” – ali kasnije. Možda ćemo ukloniti postojeću HOS-ovu ploču iz Novske – ali kasnije. Možda ćemo se obračunati s nasljeđem totalitarnih režima – ali kasnije.

Takvo ponašanje vlasti uzrokuje političku paralizu države i emocionalnu hibernaciju nacije. Status quo se čini jedinom opcijom zemlje. Najtragičnije je pritom što Plenkovićeva Vlada nema stvarnih razloga za takav strah od promjena. U Vladinoj parlamentarnoj većini nema ama baš nijedne stranke i ama baš nijednog pojedinca koji žele nove izbore. Na novim izborima svi bi oni bili zbrisani s političke pozornice. Najava referenduma o ukidanju zakonskog prava nacionalnih manjina na rezervirana mjesta u Saboru utišat će nezadovoljstvo manjinskih zastupnika i zatomiti želju za pobunom protiv Plenkovićeve Vlade. Jer, ojačala desnica može iznijeti takav referendum, čemu bi umnogome pridonijeli neartikulirani smisao radikalne deskriptivne reprezentacije manjina i iritantno ponašanje nekih manjinskih zastupnika.

Ni opozicija ne želi izbore. SDP je rastrojen, a politički sve problematičniji i sve izbezumljeniji Davor Bernardić usredotočen je poglavito na očuvanje mjesta predsjednika stranke svim sredstvima, premda je svima jasno da nije dorastao tom poslu. Saborski klub SDP-a pun je dembelana koji mjesecima pa i godinama sjede u Saboru ne radeći i ne govoreći ništa. Kada je posljednji put u Saboru nešto rekao Zdravko Ronko, zastupnik u više saziva? Sjeća li se itko nekoga saborskog istupa Romane Jerković, Vedrana Babića ili Damira Tomića? Tko su uopće Alen Prelec, Marta Luc-Polanc, Mario Habek i drugi? Zašto se ministarska ekipa iz Milanovićeve Vlade – Ostojić, Grčić, Opačić, Lalovac, Varga, Mrsić – zavila u šutnju u saborskoj govornici, a “divlja” po medijima i portalima? Jesu li svjesni koliko je njihovo ponašanje politički neodgovorno? A bez jakog SDP-a, u Saboru neće biti ni HSS-a, ni Glasa, ni HSU-a, ni drugih potencijalnih klijenata.

Ukratko, Plenković i njegova Vlada imaju sve političke pretpostavke da vode proaktivnu unutarnju politiku na svim područjima društva bez ozbiljnijeg otpora u koaliciji i opoziciji. Sve se pak više čini da nemaju ni znanja, ni sposobnosti, ni volje za to.