USTAŠKA MLADEŽ '41.: MI SMO POGLAVNIKOVI, POGLAVNIK JE NAŠ! Povjesničar Goran Miljan objavio je intrigantnu knjigu o mladeži i ustašama u 2. svj. ratu

Ovog svibnja britanski izdavač I. B. Tauris objavio je intrigantnu knjigu hrvatskog povjesničara sa švedskog Sveučilišta u Uppsali Gorana Miljana “Croatia and the Rise of Fascism – the Youth Movement and the Ustasha During the WWII” (Hrvatska i uspon fašizma – Mladež i ustaše u Drugom svjetskom ratu). Knjiga predstavlja rezultat višegodišnjeg istraživanja arhivske, novinske i memoarske građe te mnoštva inozemne literature koja se bavi sličnom tematikom u okviru studija fašizma.

– Prvotna ideja o istraživanju Ustaške mladeži i njezine uloge u NDH 1941.-1945. javila se tijekom moga doktorskoga studija na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti, gdje sam pod mentorstvom sveučilišnoga profesora Constantina Iordachija uspješno (summa cum laude) obranio doktorsku disertaciju na tu temu - kaže nam Goran Miljan. Knjiga je napisana na engleskome jeziku, što joj donosi dodanu vrijednost jer se time rad otvara međunarodnoj znanstvenoj zajednici i podvrgava recenzijama međunarodnih stručnjaka. Također, objavljivanje na engleskome jeziku ukazuje na činjenicu da postoji međunarodni interes za tu temu te da je ona u području znanstvenog interesa mnogo širem krugu znanstvenika nego što se to često pretpostavlja.

Goran Miljan rođen je u Zaboku prije 36 godina. Diplomirao je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu, a doktorirao je na Central European University u Budimpešti. Trenutačno je zaposlen u Centru “Hugo Valentin” na Sveučilištu u Uppsali, gdje radi na projektu koji se bavi ulogom pripadnika Ustaške mladeži u Holokaustu 1941.-1945.

Prema Miljanu, važnost njegove knjige vidljiva je u tri segmenta. Naime, to je prva knjiga koja obrađuje tematiku uloge i prakse Ustaške mladeži. Drugo, knjiga je čvrsto situirana unutar suvremenih znanstvenih konceptualnih i teorijskih poimanja istraživanja fašizma te, kao treće, knjiga također ima komparativni i transnacionalni karakter jer pokazuje međusobnu povezanost, sličnosti i razlike te međusobne dodire Ustaške mladeži s Hlinkovom mládeži, Gioventù Italiana dell’ Littorio i Hitlerjugendom.

– Pitanje odnosa i uloge mladeži u fašističkim pokretima i režimima već neko vrijeme zauzima značajan prostor u suvremenim historiografskim istraživanjima fašizma, što je posebno došlo do izražaja posljednjih godina u okviru istraživanja usporedbe i transnacionalnih aspekata fašizma. I dok se većina autora usmjeravala na centralne aktere i njihove organizacije mladeži, tj. Hitlerjugend i Gioventù Italliana dell’ Littorio, tzv. periferni slučajevi ostali su relativno zanemareni i neistraženi, a djela koja su se njima bavila većinom su bila deskriptivne naravi i objavljivana na “lokalnim” jezicima poput, primjerice, knjiga “Hlinkova mládež 1938-1945” autora Michala Milla – objašnjava Miljan.

Zašto je i koliko važno istraživati Ustašku mladež da bi se razumjela ustaška država i participacija ustaša u “teoriji i praksi” fašizma?

– “Croatia and the Rise of Fascism” prva je knjiga koja obrađuje pitanje fašizma i ustaškog pokreta/režima s naglaskom na ideju, praksu, simboliku i ustašku viziju mladeži kao ključnoga segmenta “nove”, “preporođene” hrvatske nacije unutar šireg okvira komparativnih studija fašizma. Upravo segment “preporoda” ili onoga što se naziva palingenetikom, da upotrijebim konceptualni izraz koji je skovao Roger Griffin, ukazuje na važnu ulogu mladeži kao nove generacije u fašističkim organizacijama i režimima. Potpuno ista uloga dana je mladeži i u NDH. Mladež je trebala razumjeti, po cijenu života štititi i prihvatiti ulogu koju su joj namijenile “izvorne” ustaše. Dakle, na mladež se gledalo kao na onaj segment društva koji nije “zatrovan” starim istrošenim ili destruktivnim ideologijama i praksama. Zbog toga se mladeži pridavala uloga jedinoga budućeg nosioca novostvorenoga fašističkoga poretka u Europi. Od starijih generacija zahtijevala se poslušnost jer se smatralo da njihov odgoj, razvoj i svjetonazor proizlaze iz staroga, zatrovanoga društveno-političkog sistema trule demokracije i dekadentnog kapitalizma te stoga oni ne mogu postati nosioci “novoga” fašističkoga poretka u Europi. S obzirom na to da su “izvorne” ustaše nosioci novoga i revolucionarnoga pogleda na državu i naciju, jedino oni i mladež imaju pravo postati njezinim nositeljima i čuvarima. Kako je to obrazložio Milivoj Karamarko u svome članku “Raditi i stvarati” iz rujna 1941.:

“Ustaše povratnici i ustaška omladina bili su i jesu jedini nosioci ustaštva, jedini garanti države, jedina Poglavnikova vojska. Ustaška omladina ima jedina prava da organizira, vodi i odgaja ostalu hrvatsku mladež u jednoj i jedinstvenoj organizaciji […] Mi smo Poglavnikovi, Poglavnik je naš […]”

Znači da se Ustaška mladež stvarala po obrascu Hitlerjugenda.

– Upravo zbog tih načela Ustaška mladež se formira samo tri mjeseca nakon uspostave režima, postaje jedina dozvoljena organizacija mladeži unutar NDH te se država, pored obitelji i škole, nameće kao treći i najvažniji faktor u odgoju i obrazovanju mlađeg naraštaja. Sama organizacija bila je podijeljena na Ustašku uzdanicu (7-11), Ustaškog junaka (11-14), Ustašku Starčevićevu mladež (14-18) i Sveučilišnu mladež, a na čelu je bio Administrativni zapovjednik Ivan Oršanić. Mladež je trebala prihvatiti disciplinu i autoritet, tj. trebala se naučiti svemu onome što su “prvotne” ustaše prošle tijekom razdoblja emigracije. Također, snažno je bila naglašena i militarizacija i potreba žrtve ako bi to od njih zatražio poglavnik. Još jedan važan aspekt u odgoju bio je i konzervativan, patrijarhalni pogled na ulogu roda. Tako su dječaci od malena obučavani i odgajani da budu ratnici, da predstavljaju utjelovljenje neke davne, mitske hrabrosti i vojničke vrline Hrvata, dok su djevojke trebale biti prije svega žene i majke. Kao što je u svome članku “Odgoj vodja Ustaške mladeži” objavljenom u Plavoj reviji, siječanj-veljača 1943., rekao Julije Makanec: “Žena po svojoj prirodi nije pozvana da bude politički vođa i da se suviše zapliće u dnevni politički život, nego je svojom prirodom više određena za obiteljski život, za to da bude dobra majka svojoj djeci.”

Svaki totalitarni režim nastoji od “nevine dječice”, nekakve tabule rase, da tako kažem, stvoriti “novu klasu”. Koje su bile osnovne poluge indoktrinacije?

– Mogli bismo reći da je mladeži, kao i u svim totalitarnim režimima, dana uloga nositelja svojevrsne antropološke revolucije koja je trebala dovesti do potpunoga preobražaja budućih generacija te stvoriti “novoga” Hrvata – ustašu. Dakako, kao primjer hrabrosti, vizije, intelekta i autoriteta toga “novog” Hrvata stajao je poglavnik kao karizmatski vođa, koji je utjelovio ideju države i naroda, njihove povijesti i budućnosti, opstanka i propasti. Kako je i sam Jere Jareb, urednik lista Ustaška mladež, rekao u svome članku “Poglavnikova mladež” iz srpnja 1944.: “Poglavnik je naš vladar i naš vođa [...] Današnje pokoljenje hrvatske mladeži jest Poglavnikovo [...] Kult Poglavnika, kult hrvatske vlasti i moći od danas, od današnje generacije treba strujati žilama hrvatskog čovjeka.” Dakle, uloga mladeži u fašizmu važna je jer, s jedne strane, predstavlja ključan faktor za shvaćanje i realizaciju ideje preporoda hrvatskoga naroda i države, a s druge strane predstavlja generaciju koja nije “kontaminirana” starim ideologijama i praksama te će se iz nje stvoriti “novoga” Hrvata – ustašu. Mladež je predstavljala onaj segment društva na koji je fašizam, tj. karizmatski vođa i njegova karizmatska aristokracija, da upotrijebim izraz Constantina Iordachija, polagala nade kao buduće nositelje i zaštitnike novoga poretka. Sažeto, bez mladosti nema fašističke budućnosti.

Knjigu “Croatia and the Rise of Fascism – the Youth Movement and the Ustasha During the WWII” (Hrvatska i uspon fašizma - Mladež i ustaše u Drugom svjetskom ratu) objavio je britanski izdavač I. B. Tauris

Danas u Hrvatskoj revizionisti povijesti nastoje “dokazati” kako ni ustaški pokret, pa ni ustaška NDH nije bila nacifašistička tvorevina, a da su ustaše zapravo borci za nacionalnu stvar i nacionalnu državu, pa tako, na neki način, ustaše postaju “good guys” čija je borba utkana u borbu za (današnju) neovisnost.

– Htio bih ovdje samo skrenuti pažnju na upotrebu pojma “nacifašizam” kao novotvorenice koja je često prisutna u diskursu kada govorimo o ustašama. Smatram da bismo taj termin trebali izbjegavati jer ne objašnjava ništa. Štoviše, čini mi se da samo unosi zbunjenost među čitatelje bez neke dodane vrijednosti. Ono što je danas u međunarodnim znanstvenim krugovima prihvaćeno jest da imamo fašizam kao generički pojam. On kao takav predstavlja idealno-tipski koncept u onome obliku kako je to definirao Max Weber, koji nam omogućava da određene historijske pojave i njihov razvoj možemo lakše definirati, kontekstualizirati i shvatiti. Dakako, niti jedna povijesna pojava nije postojala u takvom idealno-tipskom obliku, ali to ne znači da bismo a priori to morali odbaciti. Naprotiv, takav pristup nam omogućava da detektiramo zajedničke elemente određenoga fenomena koji istražujemo te otvara prostor za nova istraživanja i nova pitanja. Također, on omogućava odmak od često prisutnog “ograničenog” gledanja na povijesne događaje i njihov razvoj, u kojima je često zanemarena uloga i važnost međusobnih utjecaja nacionalnoga i transnacionalnoga, tj. transfera i njihova utjecaja na razvoj povijesnih fenomena.

Koliko je ustaštvo bilo kopija njemačkog nacizma, neka vrsta nacističkih epigona?

– Ne bih rekao da je ustaštvo bilo samo kopija. Ustaštvo je bilo izraz hrvatskog ultranacionalizma, snažno oslonjenog na nasilje kao sredstvo koje opravdava cilj, koje je tijekom tridesetih godina dvadesetoga stoljeća prošlo kroz svoju transformativnu ideološku fazu, a nakon 1941. godine i praktičnu. Upravo tijekom te transformativne faze ustaše su prihvatili ideju i prakse tada dominantne ideologije na europskome kontinentu, fašizma. Dakle, ovdje se radi o interakciji između nacionalnoga i transnacionalnoga te prilagodbe transnacionalnoga na ponekad specifične nacionalne društvene i političke prilike. Tu igru, isprepletenost i razlike, prvi je primijetio Eugene Weber sada već davne 1964. godine u svojoj knjizi “Varieties of Fascism” dok ju je intelektualno veoma zanimljivo i metodološki zahtjevno objasnio David D. Roberts u svojoj knjizi “Totalitarian Experiment in Twentieth Century Europe”.

Možemo li govoriti da je ustaštvo “autohtoni hrvatski fašizam”?

– Ustaški pokret jest autohtono hrvatski. Naime, ono što je dovelo do njegova nastanka bilo je uvjetovano specifičnim razvojem događaja i okruženjem nastalim u doba međuratne Kraljevine, te su samim time i njegovi idejni začetnici bili pod utjecajem događaja toga razdoblja. Međutim, također je bio i autentični fašistički pokret. Kao što sam prethodno spomenuo, poglavnik i njegovi sljedbenici veoma brzo dolaze pod utjecaj fašizma, oni ga vide u političkoj i društvenoj praksi Mussolinijeve Italije te nakon 1933. i Hitlerove Njemačke. Stoga ustaški pokret upravo tijekom tridesetih godina prolazi kroz svoju transformativnu ideološku fazu u kojoj postaje jasno vidljiv pomak prema usvajanju i prihvaćanju fašizma, tada već dominantne političke ideologije i prakse u Europi.

Je li ustašama prema načinu vladanja, uspostavi rasnih zakon te njihovoj “striktnoj” provedbi bio bliži nacizam od možda nekakve ublažene varijante talijanskog fašizma, barem kad je u pitanju “rasni” odnos prema Židovima, Romima i Srbima.

– Ne bih se složio da je ustašama bio bliži nacizam. Štoviše, čini mi se da postoji više elemenata, pogotovo u društvenoj i ekonomskoj sferi, koje nalazimo u fašističkoj Italiji. Što se tiče politike prema Židovima, Romima i Srbima stvari su mnogo kompliciranije. Riječ je ovdje o rasizmu i antisemitizmu te njihovoj ulozi u ustaškoj ideologiji. Riječ je o ulozi i shvaćanju nasilja kao sredstva za postizanje političkih ciljeva. Također, radi se o ideološkoj matrici koja se bazira na ideji dekadencije i mogućeg uništenja “esencije” hrvatskoga naroda od pogubnih ideologija i praksi komunizma i liberalizma. Sve ovo sastavni je dio ustaške ideologije, koji svoj izražaj nalazi u totalitarnoj politici i radikalnoj praksi koja je trebala dovesti do preporoda hrvatskoga naroda. Dakle, radi se o dvjema revolucijama, kako se to često naziva, tj. “revoluciji krvi” i “revoluciji duha”, a koje u osnovici predstavljaju dvije varijable jedne ideje, ideje potrebe preporoda, tj. onoga što Aristotle Kallis naziva regenerativnom fašističkom utopijom.

Njemački povjesničar Alexander Korb kaže kako je NDH bila polunezavisna država, a ustaški je režim imao priličnu potporu stanovništva 1941. godine. U tom razdoblju ustaški režim nije zastupao političke stavove većine hrvatskog stanovništva, ali je većina Hrvata podržavala pravo na vlastitu državu. Isto tako, NDH nije bila “takozvana”, kako se često opisuje, nego stvarno nezavisna država, s priličnom potporom državnosti među stanovništvom.

Ustaška mladež se formira samo tri mjeseca nakon uspostave režima, postaje jedina dozvoljena organizacija mladeži unutar NDH te se država, pored obitelji i škole, nameće kao treći i najvažniji faktor u odgoju i obrazovanju mlađeg naraštaja

– Slažem se s kolegom Korbom da NDH nije bila “takozvana” i da je imala puno više samostalnosti nego što se to donedavno smatralo. Međutim, ne bih se u potpunosti složio s njegovom tvrdnjom da “ustaški režim nije zastupao političke stavove većine hrvatskog stanovništva, ali je većina Hrvata podržavala pravo na vlastitu državu”. Naime, ako je većina Hrvata podržavala stvaranje vlastite države, a jedino su ustaše u svom političkom programu imale uspostavu samostalne države, ne proizlazi li onda iz toga da su upravo ustaše predstavljale političku opciju koju je onaj dio Hrvata koji je želio državu mogao podržavati? Za razumijevanje ovih odnosa ključno je razdoblje od 1937. do 1941. godine, tj. razdoblje povratka istaknutih pripadnika ustaškoga pokreta i njihovo djelovanje u Kraljevini, koje je dosta zanemareno u istraživanjima. Prema mome mišljenju, a dotakao sam se toga perioda u jednome segmentu svoje knjige, to predstavlja ključno razdoblje za razumijevanje utjecaja, mobilizacije i potpore koju ustaški pokret dobiva u Kraljevini zahvaljujući povratku Mile Budaka i ostalih pripadnika pokreta te njihovim izdavačkim i organizacijskim aktivnostima. U konačnici, veoma je problematično i nezahvalno iznositi tvrdnje vezane uz stavove stanovništva, jednostavno jer za to ne postoje nikakvi podaci pomoću kojih bismo te stavove mogli mjeriti.

Nadalje njemački povjesničar kaže kako treba biti oprezan s terminom genocid kad su ustaše u pitanju jer je politički cilj ustaškog režima bilo uništenje manjina koje su živjele u NDH i stvaranje etnički homogene hrvatske države. Naime, kaže on, treba uzeti u obzir da je u trenutku nastanka NDH hrvatsko-katoličko stanovništvo činilo samo 60 posto populacije, ali kod upotreba termina genocid treba biti pažljiv.

– Slažem se s njegovom tvrdnjom da je “politički cilj ustaškog režima bilo uništenje manjina koje su živjele u NDH i stvaranje etnički homogene hrvatske države”. Međutim, ono što smatram problematičnim jest inzistiranje na nekom masterplanu u smislu jasno definiranog i razrađenog dokumenta koji bi služio kao dokaz o genocidu. Naime, ako je politički cilj bilo uništenje manjina, nije li to upravo dokaz intencije? Primjerice, koliko je meni poznato nije postojao nikakav masterplan za uništenje Roma u NDH. Znači li to da nije bilo genocida nad Romima? Ako uzmemo da se genocid definira kao intencija uništenja, te ako znamo da se to počelo provoditi u NDH, ne nalaže li onda logika da zaključimo da to jest bio genocid, ili barem pokušaj genocida, s obzirom na to da je intencija bilo uništenje manjina? U konačnici, kada govorimo o pitanju genocida nad Srbima, koje jest istraživački problematično na više razina, skloniji sam znanstvenom i teorijskom pristupu i objašnjenju koje je ponudio profesor Tomislav Dulić u svojoj knjizi “Utopias of Nation”. U knjizi je Dulić sofisticiranom kombinacijom socioloških i historiografskih metoda i teorijski inovativnim pristupom analizirao masovna ubojstva u BiH 1941.-42. Ne odbacujući koncept genocida, Dulić ga razrađuje u svome modelu u vidu četiriju potkategorija: genocid, pokušaj genocida, etnocid (etničko čišćenje) i masakr. Ono što predstavlja značajan doprinos u ovoj studiji jest činjenica da su ustaška masovna ubojstva bila organizirana i sistematična u punoj većoj mjeri nego što se to obično pretpostavlja. Prema Dulićevim analizama, napad na Židove, Rome i Srbe bio je institucionalno i pravno organiziran i implementiran. Također, kada je u pitanju srpsko stanovništvo s područja NDH, Dulić je ukazao na direktnu povezanost lokalnog nasilja i ciljeva elite, pritom problematizirajući pitanje radi li se o genocidu, pokušaju genocida ili etnocidu.

Koliko je današnji revizionizam u Hrvatskoj prema NDH te ublažavanje ustaša opasan za radikalizaciju političkog i društvenog života?

– Mislim da je opasan onoliko koliko mi kao društvo dopustimo da on postane institucionaliziran. Nažalost, vidimo da su u današnjem društvu fašistički simboli i pozdrav postali sveprisutni i nekako općeprihvaćeni. Tome je nesumnjivo pridonijela i politika koja se pravi da ne vidi što se događa po tom pitanju samo zato što joj to u određenom trenutku odgovara. Međutim, ono što je, prema mome mišljenju, veća opasnost jest tendencija da se na ustaše i fašizam gleda kao na izolirani fenomen koji nije imao nikakve doticaje s vanjskim svijetom, koji nije bio izložen utjecaju tada dominantne fašističke ideologije i prakse, te koji, prema tome, s fašizmom nije imao nikakvih dodirnih točaka. Nažalost, kada govorimo o historiografskim istraživanjima o ustašama i fašizmu, ostvarilo se upozorenje cijenjene profesorice Mirjane Gross iz 1997. godine o opasnosti da historiografija ostane zatvorena u “vlastitom dvorištu”. Stoga smatram da se upravo ovdje nalazi odgovor na moguću opasnost revizionizma, a to je nužna potreba da se naša historiografija otvori prema suvremenim međunarodnim istraživanjima, konceptualnim shvaćanjima i teorijskim promišljanjima fašizma. Naime, žalosna je činjenica da se većina radova piše za uski krug ljudi te se većina knjiga i članaka pretežito objavljuje u matičnim izdanjima visokoškolskih i istraživačkih institucija. Povežemo li to s činjenicom da dok se s jedne strane zauzimaju veoma čvrsti, gotovo dogmatski stavovi u debatama namijenjenima uskome krugu istomišljenika, s druge strane se u potpunosti izbjegava predstaviti te argumente i voditi debate na međunarodnim konferencijama i u međunarodnim časopisima.

Danas povijesni revizionisti žele dokazati da ustaše nisu bili nacisti nego tek borci za nacionalnu slobodu, pa smatraju da je u toj “borbi” sve dopušteno te nam se ustaše danas nude kao oni koji su “sanjali hrvatsku državu nasuprot srpskokomunističkoj Jugoslaviji”, čime se sav njihov zločin, fašizam i rasizam ne neki način želi opravdati.

– Iako revizionizam u svojoj osnovi ne mora biti negativan, bojim se da kada su u pitanju ustaše i fašizam on jest upravo takav. Naime, postavlja se pitanje, ako odbacujemo historiografska tumačenja iz razdoblja socijalističke Jugoslavije, zašto onda revizije te povijesti nisu temeljene na suvremenim međunarodnim historiografskim istraživanjima i postignućima. Zašto se to uporno izbjegava te se umjesto takvoga pristupa nameće strogo nacionalna, jednoznačna perspektiva i “istina”. Što se tiče opasnosti radikalizacije hrvatskoga društva, ponovno je ta opasnost prisutna i moguća upravo ako dopustimo institucionalizaciju revizionizma. Institucionalizirani revizionizam opasan je za radikalizaciju društva općenito jer on dopušta, primjerice, da se priča o Anti Paveliću a da se ne istražuje fašizam i kontekstualizira njegov ideološki i intelektualni razvoj i kontekst, a da se ne govori da on jest bio fašist te da je prihvatio fašizam kao takav, da je vodio fašistički pokret i režim koji je odgovoran za Holokaust i genocid. Gledanje na Pavelića bez gore navedenoga dovodi do toga da ga društvo, na temelju takvog institucionaliziranog revizionističkog “autoriteta”, jednoznačno počinje prihvaćati kao borca za slobodu i kao žrtvu komunista i njihove ideologije. Priča je mnogo kompleksnija i mnogo složenija, ali je pitanje želimo li, možemo li i hoćemo li konačno priznati sami sebi da su ustaše i ustaški pokret bili fašisti. Oni koji su aktivno sudjelovali u politikama ustaškog režima i podržavali ga nisu nužno bili fašisti u ideološkome smislu, ali su svakako bili njegovi suradnici, profiteri i tihi podržavatelji ustaške ideologije i prakse. Dakako, uz čast određenom broju iznimaka.