Vjeruje li ljevica da još ima “svog” čovjeka na Pantovčaku?

Stara novinarska fraza-štaka “čeka nas vruća politička jesen”, kojom se svi mi u novinama podupiremo potkraj ljeta iscrpljeni manjkom događaja u domaćoj politici, nikad se ne može dokraja izlizati. Koliko god bila raubana iz godine u godinu, čak i takva dobrano otrcana ona uvijek nekako ostaje svježa i zvuči kao vijest za naslovnicu ili kao efektan uvod u televizijskom dnevniku. I gotovo se uvijek pokaže točnom. Ne zato što su novinari obdareni parapsihološkim sposobnostima pa vide ono što je drugim ljudima nepronično, nego zato što kalendar političkoga života diktira takvu dinamiku da ljetno zatišje neizbježno vodi u jesensku buru. Jednostavno, nakon sezone srpanjskih i kolovoskih dopusta - u kojima se najtemeljitije odmaraju saborski zastupnici, pa prema tome i stranke, a donekle i ministri te, mnogo manje, premijer i predsjednik - u politici se opet razgore vatrice i vatre, a znaju buknuti i požari.

No ovaj put politička jesen možda neće biti tako vruća. Toplinski udari izredali su se u domaćoj politici još zimus i proljetos. Do lipnja smo već doživjeli vrhunac opakoga trećeg epidemijskog vala i suočili se s jednako opakim valom vakcinoskepticizma, obavili smo lokalne izbore iz kojih se ispilila nova velika snaga Možemo, bili smo svjedoci havarije nekoliko jačih stranaka i konačnog upokojenja niza malenih, vidjeli smo i kako Milanovićevu favoritkinju za predsjednicu Vrhovnog suda u sekundi samelje saborska glasačka drobilica – sve je to već iza nas. Stoga je teško vjerovati da rujan može donijeti veća uzbuđenja i značajnije promjene. To više što nas od idućeg važnog političkog natjecanja, izbora za Europski parlament u svibnju 2024., dijele gotovo tri godine, pa se teško političko oružje još ne vadi iz arsenala. Umjesto vruće političke jeseni prije bi se reklo da nas čeka jesenski smiraj, kad se beru plodovi minuloga rada. A oni su, ako je o strankama riječ, većinom nedozreli ili pak uveli, ili čak posve truli. Dobrom berbom i zdravim plodovima moći će se pohvaliti samo HDZ i platforma Možemo.

Jesenas se neće dogoditi ništa što se već, u glavnini, nije dogodilo. Na redu su reprize (HDZ bez napora iz ankete u anketu prenosi svojih 30 posto, a Možemo s lakoćom raste) i posljednje, oproštajne epizode dviju najvažnijih političkih sapunica, SDP-ove i DP-ove. Neće biti osobito zanimljive. Tko se nada novom dramskom zapletu u Domovinskom pokretu i Socijaldemokratskoj partiji, vjerojatno će se razočarati. Kulminacija je prošla, a ni peripetija više nije zagonetna jer preokret, kakav god bio, ništa neće ni preokrenuti ni iznova pokrenuti u tim dvjema strankama. Čeka se, tako reći ravnodušno, samo rasplet. Odnosno odgovor na pitanje tko ostaje na zgarištu kadrovskih ratova i koji će to “vizionar” ili fantast pokušati pokretašima i partijcima, gadno izubijanima u internim makljažama, vratiti vjeru u bolje sutra, i napose tko je taj politički genij ili karizmatik koji bi ucviljene DP-ove birače i mazohističke SDP-ove pristaše mogao uvjeriti da ima smisla ostati lojalan suicidalnim strankama.

Možemo li zamisliti gori rusvaj na desnici od onoga što ga je izazvala Škorina ostavka-neostavka i veću lakrdiju od domovinskog zanovijetanja tko je popio koliko vina iz šefovih bačava, tko se od njega napio a tko na njemu zaradio u doba kad su svi još unisono klicali: “Zato što svoje volimo”?

Možemo li zamisliti mračniju političku periferiju od one u koju je zalutao lijevi centar s Grbinovim staljinoidnim čistkama bernardićevaca i sumorniju prognozu od one da bi SDP uskoro mogao potonuti ispod psihološke granice od 10 posto, u zonu u kojoj je tavorio 90-ih?

Možemo, ali zamišljanje još gorih scenarija samo je gubljenje vremena. Ni SDP ni Domovinski pokret više ne kormilare svojom sudbinom. Valovi ih stihijski nose i pitanje je tek hoće li ih potopiti ili nasukati na hridi. Malo je vjerojatno da će ta dva rasklimana broda završiti u mirnoj luci gdje će im ostrugati ruzinu, remontirati ih i pripremiti za novo porinuće. Jedan je brod izgubio kapetana, kapetan drugoga izgubio je živce, a posade obaju titanika panično se ukrcavaju u čamce za spašavanje.

Za SDP i DP, dakle, nema govora o vrućoj jeseni. Oni ulaze u dugu, hladnu agoniju.

Nasuprot njima kao dva masivna pilona političke stabilnosti stoje Zoran Milanović i Andrej Plenković. Ni njih dvojicu neće zapahnuti jesenski vrućinski val. Predsjednik premijera i dalje provocira, a premijer predsjedniku, po običaju, docira, ali sad je to sasvim drugačija igra moći od one proljetošnje. Već tri mjeseca ne čujemo za “plamene jazavce”, “komunističke gojence”, “54-godišnje šmrkavce”. Jedan drugomu ovih dana vade mast na mnogo suptilniji način, gotovo džentlmenski. U stilu: Molim lijepo, udarit ću te malo ispod pojasa, ali nemoj se ljutiti, nije to ništa osobno.

Naime, između njih dvojice tek je odnedavna uspostavljena ravnoteža sile odnosno snage. A da bi se to dogodilo, Milanović je morao zasukati rukave i svojski zapeti, jer Plenković ne samo što operativno upravlja državom nego suvereno vlada kudikamo najjačom i najpostojanijom strankom. Nakon godinu i pol dana mandata i marljivoga oranja domoljubne njive predsjednik je postigao važan cilj: stekao je povjerenje značajnog dijela desnice (pozitivno o njemu misli 43 % HDZ-ovih i 56 % Mostovih birača – Crobarometar, kolovoz), a (još) nije izgubio naklonost ljevice. Plenković je s druge strane pouzdani čuvar desnoga centra, no dobro pazi da ne dadne gotovo nikakav razlog umjerenoj ljevici da se s njim i njegovom Vladom ideološki konfrontira. Sad su obojica čvrsto ukopani na sredini političkoga terena i povoda za žešći rat nema. Ostaju samo njihovi karakteri, cijepljeni protiv bilo kakve trajnije međusobne suradnje. Tvrda kohabitacija neće postati meka, ali Plenković, koji je Milanoviću tvrdoćom zaprijetio na samom početku njegova mandata, sad mora računati da na Pantovčaku više nije esdepeovski predsjednik, nego predsjednik kojemu desnica jede iz ruke. A to znači – dugoročno opasan konkurent. S takvim se ne treba kvačiti bez prijeke potrebe.

Milanoviću je pak jasno da kao predsjednik s tankim ustavnim ovlastima i kao političar koji iza sebe nema nikakve stranačke divizije Plenkoviću može parirati samo snagom svoje retorike. Zato ni on neće izazivati više nego što je “normalno”.

Sasvim sigurno, Milanović će se prigodno razgoropaditi bude li HDZ-ova saborska većina pokazala palac dolje i njegovu drugom favoritu za predsjednika Vrhovnog suda Radovanu Dobroniću, no pazit će da u reakciji ne prijeđe svaku mjeru. Držat će na umu da među biračima tog istog HDZ-a ima lijep klub svojih štovatelja i da nije mudro sasuti na Plenkovićevu stranku drvlje i kamenje. Crnčio je osamnaest mjeseci da se oslobodi utega ljevičarskog predsjednika i da otopi ledena srca domoljubnih desničara, pa zašto bi onda potratio taj kapital na bitku u kojoj ionako ne može pobijediti sam, bez pristanka HDZ-a i njegovih parlamentarnih saveznika? Bolje je časno izgubiti svojega kandidata nego nepraktično prokockati simpatije tolikih hadezeovaca koje je osvojio suverenističkim šarmom.

Što se onda, u takvoj političkoj konstelaciji, može očekivati idućih mjeseci? Kad se sve sabere, realno je pretpostaviti da je pred nama više mlaka nego vruća jesen. Ako u njoj bude išta istinski vruće, onda će to biti konačna spoznaja da od trojice najmoćnijih i najpopularnijih političara, a to su Milanović, Plenković i Tomašević, samo jedan pouzdano pripada ljevici. Ili ljevičari i dalje vjeruju da na svojoj strani imaju dvojicu?