ZA GLOBUS MIRJANA KASAPOVIĆ

Za razliku od Orbana, Putina i Vučića, svoju je moć temeljio na dva potrošena mita

Za razliku od Orbana, Putina i Vučića on je svoju moć temeljio na dva potrošena mita
 Damjan Tadić / CROPIX

Prvi mit: Karamarko je vrhunski obavještajac, izvanrednih operativnih sposobnosti, koji je digao HDZ iz postsanaderovskog pepela. Istina je da je, zapravo, bio visokorangirani državni birokrat

Drugi mit: vodio je HDZ u pet veličanstvenih izbornih pobjeda. Zar ima išta veličanstveno u pobjedi s 0,17 posto glasova prednosti nad SDP-ovom koalicijom, akterima “najgore vlade u povijesti Hrvatske”?

Na obilježavanju 66. obljetnice tragedije u Bleiburgu u svibnju 2011. govorio je i Tomislav Karamarko kao izaslanik predsjednice Vlade Jadranke Kosor. Bio je to jedan od najčudnijih, ali posljedično najdalekosežnijih političkih istupa u povijesti Hrvatske. Čudno je bilo to što je Kosor odabrala da joj izaslanik bude ministar unutarnjih poslova. “Ministri policije” obično nisu ni skloni ni vični političkim istupima na masovnima javnim okupljanjima, pogotovo ako su ideološki snažno obojeni kao skup u Bleiburgu. Ni javnost općenito ne gleda blagonaklono na političke istupe ministara unutarnjih poslova. Čudno je bilo i to što je Kosor, predsjednica Vlade u kojoj je HDZ bio stožerna stranka, odabrala da joj izaslanik bude ministar koji nije bio član HDZ-a pa nije mogao potpuno vjerodostojno predstavljati ni HDZ niti HDZ-ovu Vladu.

No najčudnije je bilo to što je Karamarko održao politički govor kao da jest predsjednik HDZ-a i predsjednik HDZ-ove Vlade. Prvo će ubrzo i postati, a drugo će mu izmaknuti, što će biti glavno vrelo njegovih problema i glavni uzrok izvjesnoga, makar odgođenog, kraja političke karijere. Jer, kakvu političku sudbinu može očekivati predsjednik HDZ-a kojega vlastita stranka smatra nepodobnim i neprikladnim da bude premijer? Zar se s takvim osobom može ići na buduće izbore?

Otkako je došao na čelo HDZ-a nedugo nakon što mu je Jadranka Kosor uručila člansku iskaznicu HDZ-a – a to je učinjeno na prilično neproziran način koji je nalikovao na pozadinsko polupučističko djelovanje različitih interesnih skupina u stranci i oko nje - svoju je političku moć gradio na dva narativa koja su sustavno promicali HDZ-u skloni mediji.

Prvi narativ temeljio se na mitu o Karamarkovim izvanrednim organizacijskim i operativnim sposobnostima zahvaljujući kojima je digao HDZ iz postsanaderovskog pepela. Neizrečenu potku tog narativa, njegovu implicitnu argumentacijsku uvjerljivost, činila je Karamarkova profesionalna biografija. Dugogodišnji visoki dužnosnik hrvatskih obavještajnih službi prikazivan je kao vrhunski obavještajac, premda je bio tek visokorangirani državni birokrat. Tome u prilog govori i to što je iz medijskih fabula naposljetku izronila figura Karamarka kao nekovrsnog “orgseka”, organizacijskog sekretara komunističkih partija, pozadinskog gospodara kojega su odlikovali dubinsko poznavanje “terena” i “kadrova”, robusna ideologija i nedelikatna politika. No komunistički “orgsekovi” nisu se morali brinuti za ideologiju i politiku. Za to su bili zaduženi “gensekovi”, generalni sekretari komunističkih partija, najmoćnije političke figure u državama kojima su vladale te partije. Karamarko pak nije imao svoga “genseka” u HDZ-u. Druga najmoćnija osoba u stranci, Milijan Brkić, također je bio “orgsek” sa sličnom profesionalnom pozadinom; štoviše, iz stranke su se širile informacije da je Brkić ustvari glavni “orgsek” HDZ-a.

Uz dvije vodeće figure takva profila, u HDZ-u nije bilo mjesta za nekoga tko bi mogao autoritativno formulirati ideologiju i politiku stranke. “Ideologiju” HDZ-a stoga je sve više činio osobni Karamarkov svjetonazor, skup anakronih i retrogradnih pogleda na državu i društvo, nekakvih ideoloških inkrustata, koje je sam definirao kao projekt retuđmanizacije Hrvatske. Nije to imalo ništa zajedničko s Tuđmanom i tuđmanizmom, budući da se težište Karamarkova ideološkog djelovanja sve više pomicalo k povijesnom revizionizmu koji bi Tuđman smatrao politički nepromišljenim i osobno neprihvatljivim. On se očitovao u neuravnoteženu pristupu hrvatskom fašizmu, s jedne, i jugoslavenskome i hrvatskom komunizmu, ali i antifašizmu koji se sve više svodio na puki “predtekst” komunizma i ocjenjivao iz naknadne povijesne perspektive, s druge strane: nije valjao komunizam, pa ne valja ni antifašizam koji mu je prethodio i na krilima kojega je institucionaliziran. Svoj odnos prema fašizmu i komunizmu Karamarko je retorički apsolvirao frazom o osudi “svih totalitarizama”, ali se ni toga nije držao dosljedno.

Prema vlastitom priznanju, na odavanju počasti žrtvama Jasenovca prvi je put bio kao potpredsjednik Vlade 2016., premda je imao formalne prigode da to učini kao Mesićev šef kabineta te ministar u vladama Ive Sanadera i Jadranke Kosor godinama prije, kao što se, uostalom, pojavio kao formalni govornik u Bleiburgu 2011. U Jasenovcu je odao počast žrtvama bez govora, usputnom osudom “svih totalitarizama”, ne spominjući ni ustaški režim ni Antu Pavelića, ali je u Bleiburgu održao napaljen politički govor te dao izjave kojima je konkretno osudio jugoslavenski komunistički režim i Josipa Broza Tita. Može li itko zamisliti njemačku kancelarku Angelu Merkel i predsjednika SR Njemačke Joachima Gaucka, dvoje konzervativnih demokratskih političara koji su odrasli u Istočnoj Njemačkoj, u kojoj je postojao jedan od najrigidnijih komunističkih režima u Europi, da na obilježavanju oslobađanja zatočenika iz Auschwitza, u nazočnosti preživjelih logoraša i predstavnika židovske zajednice Njemačke, izreknu tek opću osudu “svih totalitarizama” i ne spomenu nacističku diktaturu? Ne može, dakako, pa je stoga Gauckova i Merkeličina kritika komunizma vjerodostojna, a Karamarkova nije.

U Domoljubnu koaliciju, politički megasavez s kojim je izašao na parlamentarne izbore u studenome 2015., Karamarko je uključio krajnju političku desnicu prožetu ustašofilstvom, kao i kršćanske fundamentaliste iz civilnih udruga, omogućio im ulazak u parlament te tako unovačio zastupnike koji će postati njegovi ideološki glasnogovornici i glasnogovornici desnog krila HDZ-a. U Vladu je instalirao ministra koji je potekao iz krajnje pravaške desnice i dodijelio mu ideološki osjetljiv resor kulture. Postavivši na glavna urednička mjesta na HRTV-u članove parapolitičke udruge Hrvatski novinari i publicisti, širom je otvorio vrata medijskoj promociji revizionističkih stavova “domoljubnih povjesničara”, skupine parohijalnih historiografa koji svoja znanja o povijesti nisu stjecali na inozemnim sveučilištima, razvijali u međunarodnima znanstvenim projektima i testirali na međunarodnim konferencijama i u stranim znanstvenim publikacijama. Čitaju li oni uopće povijesna djela na stranim jezicima? Vide li oni kako je NDH zauvijek uvela Hrvatsku i Hrvate u sve svjetske udžbenike i studije o fašizmu, genocidu, protusemitizmu, političkom kriminalu svake vrste?

Iz svoje “znanstvene” perspektive oni sustavno relativiziraju kriminalnu prirodu ustaškog režima i NDH, ograničavajući se na osudu “ustaških zločina” kao da je riječ o elementarnoj nepogodi, dok istodobno bezostatno kriminaliziraju jugoslavenski i hrvatski antifašistički pokret i komunistički režim, ne zaustavljajući se na osudi njihovih zločina i smještajući te zločine u samu bit pokreta i poretka. Hrvatskoj su nasušno potrebni “nova historiografija” i “novi historičari” koji će fašističko i komunističko razdoblje naše povijesti istraživati na osnovi novih historijskih izvora, suvremenih teorijskih pristupa i metodoloških postupaka te, sukladno rezultatima do kojih dođu, revidirati postojeće historiografske spoznaje i dogme. Potrebni su nam znanstveni revizionisti, a ne ideološki recenzenti povijesnih događaja.

Neshvatljivo je kako mnogima ništa ne znači to što su NDH i svi suvremeni izljevi pozitivnih osjećaja prema njoj trajno, teško pa i nesnosno breme za suvremenu Hrvatsku. Hrvatski ministar vanjskih poslova Miro Kovač “zaboravio” je tijekom nedavnog posjeta Izraelu da za vrijeme Drugoga svjetskog rata još nije postojala Država Izrael, ali nema ministra vanjskih poslova Izraela koji bi zaboravio da je u tom razdoblju postojala Nezavisna Država Hrvatska, protusemitska fašistička tvorevina zasnovana na rasnim zakonima, koncentracijskim logorima i općem nasilju. Kako bi i zaboravili kada je toj NDH saveznik bio i najveći izraelski i židovski neprijatelj u arapskom svijetu, veliki jeruzalemski muftija Hadži Emin El Huseini, Hitlerov obožavatelj i srčani pobornik konačnog rješenja židovskog pitanja. Usred masovnog pokolja europskih Židova El Huseini dolazi 1943. u Zagreb kako bi izrazio potporu “hrvatskim muslimanima”, islamskoj zajednici u NDH i samoj NDH, ohrabrio “hrvatske muslimane” da ustraju u ulozi predziđa islama u Europi i priključe se SS-ovoj muslimanskoj diviziji Handžar kojoj je namijenio povijesnu zadaću istrebljenja balkanskih Židova.

U Zagreb je došao na inicijativu hrvatskog poslanika u Berlinu Mile Budaka, pisca romana “Ognjište”, koji se u recent­nim kulturnim emisijama HTV-a proglašava najboljim romanom hrvatske književnosti, boljim od Krležinih, Marinkovićevih i Andrićevih djela. Valjda će se u budućemu Hrvatskom povijesnom muzeju, glavnome kulturnom projektu ministra Zlatka Hasanbegovića, naći mjesta i za fotografiju nasmijanog Budaka u društvu El Huseinija. Što li je bilo tako dobro i veselo u Europi 1943. da se Budak slika nasmijan i zadovoljan? Što li je moglo izazvati njegovo zadovoljstvo u društvu El Huseinija, jednoga od vodećih protusemita u doba holokausta, koji je došao u Zagreb da pogura novačenje u “Himmlerovu bosansku diviziju” za borbu protiv Engleza i Rusa te za istrebljenje Židova, Srba i Roma, kako je svoju studiju o 13. SS-diviziji Handžar naslovio američki povjesničar George Lepre? Od koliko li je samo užasnih, sramotnih i još uvijek nedostatno poznatih elemenata satkana povijest NDH!

Drugi narativ zasnivao se na mitu o nizu od pet veličanstvenih HDZ-ovih izbornih pobjeda pod Karamarkovim vodstvom. Pa kako te veličanstvene pobjede činjenično izgledaju na dvojim najvažnijim, predsjedničkim i parlamentarnim, izborima?

U prvom krugu predsjedničkih izbora u prosincu 2014. kandidat SDP-a Ivo Josipović dobio je 38,5 posto, a kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović 37,2 posto glasova. U drugom krugu u siječnju 2015. Grabar-Kitarović je dobila 1.114.945 ili 50,74 posto, a Josipović 1.082.436 ili 49,26 posto glasova. Josipović je, dakle, dobio 32.509 ili 1,48 posto glasova manje od Grabar-Kitarović. Pobjeda je pobjeda, ali što je u tome bilo veličanstveno?

Na parlamentarnim izborima u studenome 2015. HDZ je sa svojom Domoljubnom koalicijom u Hrvatskoj dobio 744.626 ili 33,98 posto, a SDP sa svojom koalicijom Hrvatska raste 742.909 ili 33,81 posto glasova. SDP-ova koalicija dobila je, dakle, samo 3.717 ili 0,17 posto glasova manje od HDZ-ove megakoalicije. Da nije bilo HDZ-ove biračke klijentele iz BiH, koja godinama glasuje u fiktivnim prebivalištima u Imotskom, Vrgorcu, Metkoviću, Slavonskom Brodu i drugim pograničnim mjestima, rezultat bi vjerojatno bio drukčiji.

Da nije bilo Milanovićeve nepromišljene i kapriciozne politike prema IDS-u, pa da se IDS-ovih 42.193 ili 1,92 posto glasova slilo koaliciji Hrvatska raste, HDZ bi izgubio izbore. Obje su koalicije u zemlji dobile po 56 mjesta u Saboru. Kako je dobio sva tri mandata u dijaspori, zapravo u BiH, HDZ je stekao mandatnu prednost pa je pobjednik izbora za državni parlament Hrvatske odlučen izvan Hrvatske. Pobjeda je pobjeda, ali što je u tome bilo veličanstveno? Zar ima išta veličanstveno u pobjedi s 0,17 posto glasova prednosti nad akterima “najgore vlade u povijesti Hrvatske”, kako su Karamarko i HDZ nazivali SDP-ovu vladu? A onda su stvorili neusporedivo najgoru vladu u povijesti Hrvatske koja je svojom tragikomičnošću izazvala pozornost i podsmijeh i izvan zemlje.

Ako s tako tijesnom izbornom pobjedom i potporom samo trećine glasača netko sniva o kulturnoj revoluciji, onda računa na, u najmanju ruku, ideološko nasilje kao sredstvo provedbe svoga projekta. Karamarkov HDZ nije kao Orbanov Fidesz, Putinova Naša Rusija, Erdoğanova Stranka pravde i razvoja ili Vučićeva Srpska napredna stranka dobio natpolovičnu većinu glasova i mandata da bi samostalno kontrolirao političke institucije i oblikovao javne politike – radio praktično što god hoće, kao što rade spomenuti vlastodršci u Mađarskoj, Rusiji, Turskoj i Srbiji. Stoga je na tom putu naišao na nepremostive prepreke u demokratskim političkim institucijama i građanskom društvu koji se opiru “ideološkom čišćenju” i kulturnoj revoluciji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 21:11