GRIJEH CRKVENIH STRUKTURA

ZAŠTO JE VEĆINA VJERNIKA IZGUBILA POVJERENJE U KATOLIČKU CRKVU 'Ako je nešto u Crkvi u Hrvatskoj bolesno, onda to nipošto nije vjernički puk'

 
 Ronald Goršić / CROPIX

Nedavno objavljeno istraživanje zagrebačkih sociologa dr. Krunoslava Nikodema s Filozofskog i dr. Siniše Zrinščaka s Pravnog fakulteta (“Između distancirane crkvenosti i intenzivne osobne religioznosti”, Društvena istraživanja, br 3, 2019.) razveselilo je, da ne kažem zabavilo, dio hrvatske javnosti koji ne simpatizira Crkvu, dok same ljude iz Crkve, tj. svećenike i biskupe, nije iznenadilo. Nema u njemu ničega (ili gotovo ničega) što svećenici ne bi i svojim vlastitim golim okom zamjećivali. Ili za što ne bi znali iz svoje svakodnevne svećeničke prakse.

U svom znanstvenom radu Nikodem i Zrinščak tvrde da se religioznost u Hrvatskoj, “doduše sporim tempom, polagano smanjuje”, i tu svoju temeljnu konstataciju potkrepljuju nizom brojčanih pokazatelja, poput ovoga: “God. 2018. 40,5 posto stanovništva ne pohađa vjerske obrede nikada ili rijetko, a 34,9 posto redovito (mjesečno i češće)... Upravo se udio onih koji vjerske obrede ne pohađaju nikada ili rijetko udvostručio od 1999. godine (20,1 posto) do 2018. godine (40,5 posto)...”

Jedna od ključnih poruka istraživanja dvojice zagrebačkih sociologa glasi da je među hrvatskim katoličkim vjernicima sve veći gap između crkvene i osobne religioznosti, tj. da dobar dio njih svoju religioznost prakticira kod kuće, u svom privatnom ili intimnom ambijentu, a ne redovitim odlascima na nedjeljne sv. mise (a da o odlascima u crkvu tijekom radnoga tjedna i ne govorimo). Utoliko oni, u svom istraživanju, zaključuju: “Uz nereligioznost, distancirana crkvenost postaje trajnim obilježjem religijske slike Hrvatske, a što se vidi ne samo u nedosljednosti dimenzije religioznosti nego i sve većem nepovjerenju u Crkvu kao instituciju.”

Kažem, nema u Hrvatskoj (barem ne u Zagrebu) praktički nijednog svećenika ili teologa koji za sve ovo ne bi znao i bez spomenutoga sociološkog istraživanja. Razgovarao sam s nekolicinom njih i baš nitko tvrdnjama i zaključcima iznesenim u njemu nije bio iznenađen ili zatečen. Primjerice, poznati zagrebački svećenik don Anton Šuljić rekao mi je, u razgovoru što smo ga ovih dana vodili u prostorijama Kršćanske sadašnjosti:

- Mene ovo istraživanje nije iznenadilo. Štoviše, potvrdilo je moje dosadašnje iskustvo koje imam o pohađanju vjernika u crkvu. U Hrvatskoj u crkvu realno ide oko 30 posto vjernika. U ruralnim je sredinama taj postotak daleko veći i kreće se između 80 i 90 posto, dok je u nekim gradovima broj onih koji redovito idu u crkvu i manji od 30 posto. U Rijeci je on razmjerno mali, dok je u Zagrebu blizu 30 posto. Mi u Crkvi nemamo točnih, egzaktnih podataka o tome, s crkvene strane nitko ne radi ovakva istraživanja...

Don Šuljić mi je pritom posebno istaknuo:

- Istina je da su se u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj doista dogodila neka značajnija segmentiranja u pogledu intenziteta pohađanja vjerskih obreda. Ima određen broj ljudi koji se distancirao od Crkve kao institucije jer vidi da u Crkvi postoji “ljudski element”, pa i grijesi Crkve. Kao što ima i onih koji ne mogu prihvatiti crkvene discipline, primjerice strogost sakramenata, pa radije ostaju izvan toga, iako za sebe tvrde da vjeruju i bez institucije.

Međutim, postoje, s druge strane, neke grupe vjernika, posebice one koje pripadaju određenim pokretima - fokulari, neokatekumeni, karizmatske zajednice, skupine mladih itd. - koje su daleko više i češće prisutne na vjerskim slavljima nego što je uobičajeno, neke od njih čak i svakodnevno. Nezanemariv broj vjernika, posebice mladi, svjedoči svoje iskustvo vjere na taj način što se redovito, svakog tjedna, okuplja kod Kamenitih vrata na molitvu krunice, što ranije nije bio slučaj...

Mi u Crkvi stojimo na stajalištu da je ipak Crkva, i to ponajprije kao zajednica, a ne toliko kao institucija, nužan prostor za ispravnu vjeru, tj. da jedino ona garantira ispravnost naše vjere. Kakva god bila ta naša Crkva, koja je puna slabosti i grijeha, ipak je ona ta koja nam daje polog vjere i koja nam jamči da će vjera koju ćemo dobiti biti ispravna. Kršćanstvo je imanentno zajedništvo, to je uvijek communio. Vjera je osobni odnos prema Isusu Kristu, to je prije svega događaj - susret sa živim Bogom. Zato kršćanstvo u klasičnom smislu riječi i nije religija, premda se može kao religija sociološki istraživati.

Toliko, u najkraćem, o recentnom istraživanju profesora Nikodema i Zrinščaka o stanju religioznosti među vjernicima u Hrvatskoj i prvim (zasad neslužbenim) reakcijama na nj. Ali ima ovdje nešto, po mom mišljenju, vrlo važno što se u njihovu istraživanju nigdje ne spominje (ili se, u najmanju ruku, stavlja u drugi ili treći plan). Iskoristit ću ovu prigodu da kažem nešto više o tome.

Kada uzmemo u obzir doista sve objektivne okolnosti i parametre, moramo priznati da je stanje među vjerničkim pukom u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj zapravo veoma dobro, da ne kažem: izvanredno, posebice kada ga usporedimo sa situacijom u Crkvi u zapadnoeuropskim zemljama. To da trećina hrvatskih vjernika (još uvijek) nedjeljom uredno ide na sv. misu, kako tvrde profesori sociologije - to je, zapravo, izvrstan rezultat i to je daleko iznad svih (ili barem velike većine) europskih zemalja, s iznimkom Poljske, koja je, iz niza razloga, specifičan slučaj.

U Njemačkoj, Italiji, Austriji, Španjolskoj i drugim tradicionalnim europskim katoličkim zemljama crkve su danas mahom prazne i puste, i u njima se crkvene prostorije sve češće preuređuju u barove, diskoteke ili neke druge svjetovne prostore, koji nemaju ama baš nikakve veze s vjerom. Ili čiji su sadržaji vjeri izravno suprotstavljeni. A kod nas je to još uvijek nezamislivo, kod nas nedjeljom moraš u crkvu doći najmanje 5 ili 10 minuta prije početka sv. mise da bi bio siguran da ćeš u njoj naći slobodno mjesto, osobito u “boljim” redovima (nešto je slabija posjećenost u crkvama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj te na sjevernom Primorju i u Istri).

U nas je vjera na zavidnoj visini osobito među mladima i tu Hrvatska apsolutno prednjači u cijeloj Europi (uz tradicionalno superkatoličku Poljsku). To je pokazao i nedavni koncert duhovne glazbe “Progledaj srcem” u prepunoj zagrebačkoj Areni (gdje se okupilo 20.000 uglavnom mladih vjernika), a popularni slavljenički band Božja pobjeda, koji prati duhovne aktivnosti karizmatičnog svećenika salezijanca don Damira Stojića, bez ikakva problema uspijeva svake godine okupiti oko 2000 mladih u velikoj dvorani zagrebačkoga Hypocentra (današnja City Plaza Zagreb, na Slavonskoj aveniji), i već je postala tradicija da je na njihovim priredbama uvijek veliki “muving”, kao i na koncertima najpoznatijih svjetskih rock-bandova.

To je jedan aspekt priče koji ovdje treba imati u vidu - i on je, sasvim sigurno, vrlo tijesno povezan s činjenicom da je Hrvatska tek prije četvrt stoljeća izišla iz komunizma/socijalizma (tj. iz jednoga nedemokratskog sustava u kojem je upravo Katolička Crkva u Hrvatskoj odigrala ključnu ulogu u oblikovanju cjelokupne kulturne, društvene, pa i političke svijesti hrvatskoga katoličkog puka, koji, po službenim statistikama, tvori oko 80 posto ukupnoga hrvatskog stanovništva).

Međutim, ima tu i jedan drugi aspekt, sa sasvim suprotnim predznakom - ali koji se ne tiče vjerničkog puka (koji je ovdje pomalo nepravedno okrivljen), nego one, nazovimo je tako, “druge strane” u ovoj priči, a to je - crkvena hijerarhija. Ili barem jedan njezin dio. A on nam govori, ili nas opominje, da bi se i Crkvi u Hrvatskoj moglo, u dogledno vrijeme, dogoditi tragično iskustvo Zapada, tj. spomenutih tradicionalnih zapadnoeuropskih katoličkih zemalja - ako se neke negativne pojave koje su se u crkvenoj hijerarhiji ukorijenile, osobito u zadnjih 25 godina, otkako Hrvatska postoji kao samostalna država, ne uklone. Ili se barem ne smanje na neku, uvjetno rečeno, prihvatljivu mjeru.

O tome mi je posvjedočilo nekoliko istaknutih hrvatskih svećenika i teologa, ali sa zamolbom da, zbog osjetljivosti ove teme, u ovome svom članku ne spominjem njihovo ime i prezime. Jedan mi je od njih vrlo otvoreno rekao: “Ako je nešto u Crkvi u Hrvata bolesno, onda to svakako nije vjernički puk nego - dio crkvene hijerarhije; u njemu je problem!”

Riječ je, u najkraćem, o četiri negativnosti (ili o četiri skupine negativnosti), koje najjednostavnije i najprikladnije možemo nazvati sintagmom “grijeh crkvenih struktura” - da parafraziram poznatu izjavu zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića o “grijehu struktura”, izrečenu na početku njegova nadbiskupskog mandata, 1997. (s tim da je on, kada je to izgovorio, mislio na “grijeh političkih struktura”, tj. na vladajući HDZ).

Te su temeljne negativnosti u Crkvi u Hrvatskoj: novac (1), politička moć (2), neke anomalije koje dolaze do izražaja u tzv. službenoj teologiji na hrvatskim katoličkim sveučilištima (3) i - licemjerje (4).

Prvo - novac. Još mi se pokojni don Živko Kustić u našim čestim druženjima u razdoblju 2007.-2013. znao potužiti kako je Katolička crkva u Hrvatskoj svoju misijsku i evangelizatorsku ulogu u hrvatskom narodu puno uspješnije i djelotvornije obavljala dok je bila siromašna, tj. dok se nije obogatila - a to znači prije demokratskih promjena početkom devedesetih. U jednome od naših razgovora iz 2011., u kojem je posebno (u pozitivnom kontekstu) apostrofirao splitsko-makarskog nadbiskupa Franu Franića, rekao mi je:

- Franić je bio među onima malobrojnima koji su isticali da Crkva mora biti siromašna i da mora braniti siromahe, inače da nije autentična. Siromašna Crkva - to je ona Crkva koja je sklona siromaštvu, koja živi sa siromasima, koja se odriče bogatstva kako bi u narodu bila vjerodostojna. Dakle, da župnik bude siromah, da biskup bude siromah, da se ne kupuje mercedes nego fićo, da se bude narodu bliži u siromaštvu... Temeljna je misija Crkve svjedočiti duhovne vrijednosti i propovijedati evanđelje, vrlo je opasno kada u njoj materijalno zavlada dokraja!

Upravo me don Živko, zajedno s mons. Vladimirom Stankovićem, motivirao i ohrabrio da u ljeto 2010. objavim u Globusu jedan vrlo kritički intonirani članak o vrhu Katoličke crkve u Hrvatskoj, u kojem sam reagirao na odluku hrvatskih biskupa o izgradnji velebne tzv. palače Hrvatske biskupske konferencije na Ksaveru, u sjevernom, reprezentativnom dijelu Zagreba, u neposrednu susjedstvu također raskošno projektiranih i sagrađenih zgrada Vojnog ordinarijata i Apostolske nuncijature.

Temeljni je problem bio u tome što je završetak gradnje palače HBK koincidirao s početkom velike svjetske (samim time i hrvatske) recesije, koja je znatan dio hrvatskih vjernika, ali i ostalih hrvatskih građana, osiromašila, a neke od njih dovela i do prosjačkog štapa. Hrvatski je episkopat tim svojim činom s popriličnom dozom oholosti pokazao da ne želi dijeliti sudbinu svojega “stada”, tj. hrvatskih vjernika, što sam ja u svom članku okarakterizirao grijehom koji sigurno neće ostati nekažnjen.

Jedan moj sugovornik, vrlo blizak najužem vodstvu Katoličke crkve u Hrvatskoj, rekao mi je, u našem nedavnom razgovoru:

- U Hrvatskoj novac dramatično utječe na ponašanje crkvenih struktura. Kad novac biskupima dođe iz nekog izvora, tj. budžeta oko kojega se nisu morali potruditi (aluzija na državni proračun RH - op. a.), oni se više ne trude biti među ljudima, među vjernicima, i ne žele suosjećati s njihovim problemima. Taj novac, koji ti dođe po nekom automatizmu i koji ti odjedanput rješava hrpu problema, jednostavno te čini i duhovno i radno lijenim, i vodi te u oholost.

I onda te izolira od tvoje zajednice, od tvojega stada kojemu bi ti trebao biti pastir. Jer pastir tada ne trpi sudbinu svojega naroda, nego živi nekim svojim izdvojenim životom, zatvara se u neki svoj virtualan svijet i postaje nedostupan ljudima. To je suprotno nauku Isusa Krista, koji je sebe i svoje apostole smatrao slugama, a ne vladarima. U Markovu se evanđelju jasno navode ove Isusove riječi: “Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi!”

U ovoj prvoj kategoriji, vezanoj za novac, ne možemo prešutjeti ni brojne, vrlo ozbiljne financijske nepravilnosti, koje su se tijekom mandata aktualnoga zagrebačkoga nadbiskupa dogodile među prebendarima na Kaptolu, kao ni pojavu netransparentnih odnosa nekih velikih građevinskih tvrtki s Kaptolom, o kojima su mi svjedočili pojedini ljudi koji su u tu problematiku dosta upućeni.

Problem br. 2 sadašnjeg vodstva Katoličke crkve u Hrvatskoj (točnije rečeno: jednoga njegova dijela) tiče se njegovih neutaživih težnji i aspiracija ka političkom utjecaju i moći (a u čemu novac također nerijetko ima glavnu ili jednu od glavnih uloga). Taj se problem manifestira u dva karakteristična oblika. O prvome moj izvrsno informirani sugovornik kaže:

- Biskupi nerijetko znaju intervenirati kod političara za razne poslove i zapošljavanja - recimo, da bi nekog svog “frenda” progurali da bude na nekoj značajnoj funkciji, u državnim tvrtkama ili u gospodarstvu. To je vrlo opasno, jer se na taj način stvara vazalski odnos između politike i Crkve. To se događa i na višim i na nižim razinama vlasti, najčešće kada je u pitanju HDZ, ali i neka druga stranka koja je u određenoj sredini na vlasti.

I tu onda Crkva ozbiljno gubi vjerodostojnost. Jer, kada od političara traži i dobiva neku konkretnu materijalnu pomoć ili uslugu, tada Crkva o njima ne može slobodno i otvoreno govoriti i kritizirati ih, kada je to potrebno - jer je od njih na neki način ucijenjena. I tu se u javnosti stvara vrlo ružna slika o povezanosti Crkve i državnih struktura.

Drugi karakterističan oblik ove negativnosti tiče se petljanja Crkve u tipične (dnevno)političke teme, odnosno svrstavanja Crkve na određenu političku stranu - bilo da je riječ o nekoj političkoj stranci (najčešće HDZ-u) ili pojedincu. Nažalost, i neke su građanske udruge s kršćanskim (katoličkim) predznakom, koje su svoje djelovanje počele kao udruge bez ikakve navezanosti na politiku, s vremenom postale vrlo politizirane, postavši umjesto mjesta odakle se šalju evanđeoske poruke bratstva, solidarnosti i ljubavi mjesta s kojih se vodi čista politička borba.

Tu je najkarakterističniji primjer udruga Željke Markić “U ime obitelji”, kojoj je Zaklada Rhema zbog takve njezine orijentacije početkom ove godine uskratila dalju financijsku potporu.

- Ogroman broj vjernika, osobito mladih - tvrdi jedan od mojih sugovornika - ne želi i ne prihvaća bilo kakvu povezanost vjere i politike. Ta je povezanost ono što ih od Crkve odbija. Crkva treba odgajati ljude i učiti ih kako se žive kršćanske vrijednosti, a onda neka ti ljudi u punoj slobodi donose svoje političke odluke - ne treba im to govoriti s oltara.

Sasvim suprotan primjer ovoj nepravilnosti imamo kod hrvatskih isusovaca (u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj vrlo važnih i zbog toga što se oko njih okupljaju brojne i vrlo snažne laičke organizacije mladih), čije se vodstvo nedavno javno distanciralo od patera Ike Mandurića i praktički ga uklonilo iz svoje središnjice, pošto ni nakon nekoliko učestalih upozorenja i opomena nije prestao sa svojim (najčešće preko Facebooka) političkim djelovanjem.

Problem br. 3 u ovoj našoj ad hoc napravljenoj kategorizaciji “grijeha crkvenih struktura” tiče se relativiziranja nekih ključnih vjerskih istina, koje obično počinje na studijima teologije (dakle na KBF-u, na Hrvatskom katoličkom sveučilištu itd.), ali se onda, već po inerciji, širi i puno dalje. Osobno sam te pojave prvi put postao svjestan na tradicionalnim Teološko-pastoralnim tjednima na Šalati (koji se održavaju svake godine potkraj siječnja), kada bi nakon dugog i zamornog predavanja nekog učenog profesora o izabranoj temi pojedini svećenici (poput patera Bone Zvonimira Šagija) znali s negodovanjem zavrtjeti glavom i reći, otprilike: “Kad slušaš sve te naše jako pametne profesore i teologe, dođeš u napast da sve manje vjeruješ!”

Jedan od mojih sugovornika mi je o tome rekao:

- Na današnjim studijima teologije imamo na djelu znatno udaljavanje od onoga što čini bit vjere, tj. bit Isusova nauka, vrlo jasno opisanog u Bibliji. Od Postanka, koji se sve češće interpretira kao puka priča, pa sve do čuda koja su se događala u Isusovo vrijeme - sve se te bitne vjerske istine danas, na određen način, relativiziraju. Studente ne uče molitvi, bogoslove ne uče o mariologiji i demonologiji; umjesto da studente uče jasno propovijedati Isusov nauk uče ih da govore nekim čudnovatim jezikom, da kompliciraju jednostavne Isusove istine. A Isus je govorio najobičnijim, svakome razumljivim jezikom...

A tu je, kao anomalija br. 4, i licemjerje. Vrlo raširena i vrlo pogubna pojava u dijelu Katoličke crkve o kojoj bi se mogao napisati poduži esej, no za ovu ću prigodu citirati samo ono što mi je prije nekoliko dana rekao jedan moj dobar znanac iz crkvenih struktura (znakovito je da je i ovdje, kao i u nekim prethodnim primjerima, riječ o nezdravoj i za Crkvu posve kontraproduktivnoj vezi između Crkve i politike):

- Ako je neki političar govorio suprotno kršćanskim istinama, a inače dolazi na slikanje u crkvi da bi kod svojih birača dobivao bodove, Crkva bi se od toga trebala distancirati. Crkveni prostori ne smiju biti prostori za političku promociju, u njima bi svi trebali biti jednaki. Valja se upitati: kada će u Hrvatskoj nekom političaru biti uskraćena pričest i je li to realno očekivati?

Moj je znanac, kad mi je to rekao, zapravo aludirao na nedavno objavljenu vijest na katoličkim (ali i na nekim svjetovnim) portalima o tome kako je svećenik iz savezne američke države Južne Karoline, vlč. Robert Morey, uskratio pričest bivšem američkom potpredsjedniku Joeu Bidenu - i to zato što je kao istaknuti politički dužnosnik podržavao i zagovarao legalni i državno financirani pobačaj. Vjerujem da će se u ovoj epizodi prepoznati mnogi hrvatski političari, osobito oni na vlasti ili pri vlasti, ali isto tako i svećenici/biskupi koji im daju pričest.

Grijeh hrvatskih crkvenih struktura dubok je, višestruk i kompleksan, o tome nema nikakve dvojbe, i zacijelo tu leži pravi odgovor na pitanje zašto mnogi hrvatski vjernici sve više gube povjerenje u (institucionalnu) Crkvu te svoju osobnu, individualnu religioznost stavljaju iznad crkvene ili institucionalne - da se izrazim terminologijom profesora Nikodema i Zrinščaka iz, na početku ovoga teksta spomenutoga, znanstvenog istraživanja.

Na početku svojega pontifikata bivši papa Benedikt XVI. rekao je da je Crkva brod koji pušta na sve strane, dok sadašnji papa Franjo čini doslovce sve što je u njegovoj moći, pa i više od toga, da Rimsku kuriju, kao srce otuđene crkvene strukture - otuđene od naroda i od vjerničkog puka - očisti od nezdravih, štetnih i kompromitantnih elemenata. I u organizacijskom, i u financijskom, i u kadrovskom, i u svakom drugom smislu.

Nažalost, dijelovi Katoličke crkve u Hrvatskoj papu Franju ne prihvaćaju jer u njegovim nastojanjima vide silno veliku opasnost za same sebe, za svoj privilegirani položaj i za ono što rade (ili ne rade, ali bi, kao crkveni dužnosnici, trebali raditi). I onda se upuštaju u jednu posebno opaku (pod)vrstu licemjerja, koju mi je moj sugovornik opisao ovim riječima:

- Znajući koliko su Hrvati i hrvatski vjernici senzibilizirani za kardinala Stepinca, ti licemjeri sada koriste upravo njega, Stepinca, da bi u hrvatskoj katoličkoj javnosti podgrijavali atmosferu protiv pape Franje - koji je privremeno obustavio postupak Stepinčeve kanonizacije. Eto na što su oni sve spremni da bi svoj poljuljani ugled u javnosti popravili. Oni kažu: “Mi se protiv pape Franje borimo da bi Stepinac bio svetac!” A Stepinac je bio na robiji jer je bio i ostao vjeran Vatikanu i papi! I time se lanac licemjerja zaokružuje. Drama se valja iza brda - ovo istraživanje dvojice sociologa bavi se samo površinskim pojavama. Ali je, zapravo, izvrsno jer pokazuje da hrvatski vjernici, unatoč svemu, nisu izgubili vjeru u Boga.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 07:37