POSLJEDNJI KRALJ YU ROCKA U SUBOTU U ZAGREBU: 'Živimo u nekom vremenu uzburkanosti u cijelom svijetu...Opet osjećam neki nemir...'

Nije mi sad nešto luđački žao što se Jugoslavija raspala. Jugoslavija, Hrvatska... ah. Osoba sam klasnog, a ne nacionalnog pogleda na stvari. Ali kad sam, pripremajući se za intervju s Momčilom Bajagićem Bajagom, rock kantautorom, svugdje, ali baš svugdje, podučena bila da je on “srpski rock muzičar”, i to i jest, nekako mi je bilo... što ja znam.

Ni pramička spomena na onaj zimski dan početkom 1986., kad sam Bajagu slušala u velikoj dvorani Doma sportova. Dvorana je bila opasno puna, ljuljala se zajedno s upaljačima koji su gorjeli u rukama, i to se očekivalo, pa je oko mene bio cordon sanitaire mojih prijatelja, jer sam samo koji tjedan ranije operirala kamen znatnih razmjera iz desnog bubrega, a flaster kojim je rana bila povezana znao je prokrvariti poput božura... ali ne, ne... sve je to bilo nepotrebno, nikada kao na Bajaginu koncertu nisam osjetila sigurnost, spokoj, zajedništvo.

Prva sam koja će se na riječi poput “spokoj” i “zajedništvo” naceriti, sarkastično izbeljiti. Sve sam svoje knjige o jugoslavenskoj rock i pop kulturi razdijelila, što je bilo bilo je, ali ponekad je naprosto nužno reći svojoj ciničnoj prirodi da odjebe. I dok je te 1986. godine 14 tisuća ljudi zajedno pjevalo “Hajde Bože budi drug / pa okreni jedan krug unazad planetu / noć je kratko trajala, a nama je trebala / najduža na svetu...”, morala sam pomisliti, a danas sigurno znam, da je u svemu tome nečeg bilo. I, vidi vraga, nije nestalo.

OK, Bajaga je bio abnormalno zgodan frajer (nešto kao Lepi Vlada iz “Idola”, pokoj mu duši, na čijoj je komemoraciji Bajaga otpjevao Vladinu “Rusiju”), ali na dijametralno suprotan način. Danas na pitanje koliko mu je izgled pomogao u karijeri, Bajaga kaže: “Nisam se nikad mnogo vozio na to, uvijek me zanimala pjesma. Nikad nisam sebe doživljavao kao pretjerano lijepog čovjeka, prava energija ipak dolazi iznutra...”

Da, baš...! Tipičan odgovor nekoga tko nikad nije pljunuo u ogledalo u koje se ogleda, a pogotovo ga nije razbio, nekoga tko je, rekla bi nobelovka Doris Lessing, cjeloživotno seksualno privilegiran, i pojma nema kako je onim drugima. Na tu primjedbu se i Bajaga nasmije, ali Bajaga je ipak profesionalac od glave do pete. Uredno obrijan, s mjerom podšišan, prikladno odjeven. S riječima diskretan, s emocijama zakopčan, s osmijehom nepredvidljiv, s činjenicama škrt – u kritici velikodušan... I vrijeme za intervju i fotkanje bilo je striktno određeno – sat vremena.

U Zagrebu je Bajaga ovog ponedjeljka bio zato što promovira mini turneju koju će imati sljedećih tjedana, u sklopu “Tuluma”, manifestacije koja već godinama traje, neke vrsti mini festivala. “U svakom od tri grada, u Zagrebu 24. listopada u velikoj dvorani Doma sportova, u Splitu i Rijeci, sviramo s još jednim ili dva domaća benda, to je nešto što ima tradiciju... za mlađu publiku uz nešto niže cijene... Tko je sad naša publika? Najrazličitija, naša generacija i stariji, klinci, djeca naših fanova koja su sad porasla. Često zavisi i od mjesta na kojem sviramo. Kad smo u Beogradu imali koncert u Areni, publika je bila najšireg profila, kad smo svirali u Sava centru, gdje se sjedi, pa je bila malo starija... imamo sreće da imamo publiku skoro svih generacija.”

Bajaga i ne zna koliko je puta svirao u Zagrebu, kamoli u Hrvatskoj. I prvi koncert u karijeri bio mu je u “Kulušiću”, 12. travnja 1984. Te godine pokojni Dražen Vrdoljak bio je urednik kulturnog programa u Kulušiću, a Bajaga je, dok je još bio član Riblje čorbe, izdao solo album kao “Bajaga i instruktori”, “Pozitivna geografija”, i tražio neko mjesto da ga promovira, a Dražen je bio u Beogradu “da vidi što se događa”, pa je rekao – mi imamo u Zagrebu super klub za to! “Ja sam znao za Kulušić kao za legendu, i kad smo imali koncerte ovdje u Tvornici, uvijek su bili posvećeni Kulušiću. Žao mi je što ne radi, isto kao što mi je žao što ne radi Marker u Londonu i Akademija u Beogradu... Imali smo popunjeno pola koncerta, 200-300 ljudi, ali i puno naklonosti publike... Tek poslije toga imali smo prvi koncert u Beogradu.”

Drugi album, “Sa druge strane jastuka”, izišao je u proljeće 1985; ove godine Bajaga slavi njegovu 30. godišnjicu.

“Što se u međuvremenu promijenilo? Pa... sve! Triput se promijenilo ime države, iako se ja iz Beograda nisam maknuo. Tad, ne samo da nije bilo interneta, nego nije bilo ni diskova, nego ploče, i tek su počele kazete, Betamax i VHS... O tome djeca više nemaju pojma. Što se tiče muzike, suština se nije promijenila, meni je drago da i dalje mogu raditi posao koji volim... I dalje uživam i u koncertima i u komponiranju.” Tvrdi da raspad starog tržišta čak i nije smanjio njihovu publiku. U vrijeme kad se nije moglo raditi na području bivše Jugoslavije, kako kaže, mnogo se mladih raselilo po svijetu, a oni su krenuli za njima. Puno su vremena proveli po dijaspori, jedino nisu bili u Južnoj Americi.

“U prosincu nas očekuju dva koncerta u Sydneyju i Melbourneu, meni će to biti sedmi put da idem za Australiju i Novi Zeland. U petom mjesecu bili smo na turneji u Americi, imali smo pet koncerata. Je, malo je naporno, malo smo i navikli, a nekako u ovim godinama imamo i veće iskustvo i veće tržište, a mi se ne trudimo da radimo više, nego udobnije, i bolje... Da, znam da ima političkih ekstremista, ali nikad nismo imali probleme s njima. Mislim da nam dolazi publika iz svih republika bivše države, a mi sviramo u dvoranama u kojima nastupaju i američki i australski bendovi. U Americi smo nastupali u dvorani u kojoj je sin Franka Zappe svirao očeve stvari, ‘Zappa plays Zappa’... dakle, sviramo po mjestima gdje ipak dolaze bendovi nekog kalibra, ne po mjesnim zajednicama i salama za narodno veselje.”

Momčilo Bajagić rodio se u Bjelovaru, 19. veljače 1960. godine. Bjelovarsko rođenje bila je slučajnost, jer njegova je majka iz Grubišnog Polja, i već je bila u braku s njegovim ocem u Beogradu, a u visokom stupnju trudnoće došla je u posjet svojima. Kad je bilo vrijeme da Momčilo, velika beba, dođe na svijet, nije bilo druge nego da se to dogodi u Bjelovaru. Cijeli život živi u Beogradu, i upravo zahvaljujući tome da je ljeti dolazio u Grubišno Polje, prvi put je vidio i kako neke domaće životinje uopće izgledaju. “Znate kako lijepa znaju biti ljeta na selu... lijepe uspomene iz djetinjstva”, kaže.

Tu je vrijeme da ipak priznam da ne znam. Bojim se kokoši, pasa, roktanja svinja, ali Bajagi je to bilo super. Osim što je oduvijek znao da će biti muzičar, iako je gitaru počeo svirati relativno kasno, u osmom osnovne, a s nepunih 18 je već svirao u Ribljoj čorbi. Nije to došlo samo tako. Vježbanje, vježbanje, bendovi, muzika... Upisao je Jugoslavenske jezike i književnost, zanimalo ga je, ali nikad nije završio jer je već prve godine s Ribljom čorbom imao preko 200 koncerata. “A kad se danas sve zbroji, imam jedno 3000 do 4000 live koncerata u karijeri. To je, onako, jedno osam, devet godina neprestano na bini”, nasmije se.

Izvodi i “Kad hodaš” i “Ja sam se ložio na tebe” koje je napisao za Riblju čorbu; dok je u njoj bio. “’Ja sam se ložio na tebe’ mogla je”, kaže, “’ladno da uđe i na ‘Pozitivnu geografiju’, ali nekako se tako dogodilo da su albumi snimani u isto vrijeme, pa je otišla na Čorbin album, posljednji koji sam radio s njima, ‘Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju’. Ali izvodim ih na koncertima, a ponekad i neku od pjesama koje je radio moj prijatelj Žika Milenković, koji je radio i muziku za ‘Ruski voz’, te ‘Život je nekad siv, nekad žut’, za ‘Veselu pesmu’. Malo ljudi za njega ovdje zna... pa onda nije loše da se spomene...”

Bajaga tvrdi da bi mogao podijeliti svoj život na četiri perioda: u bivšoj Jugoslaviji; u ratu i pod sankcijama; pa onda taj postperiod, koji je bio nekako pun optimizma, nečega lijepog što su svi očekivali, i sadašnje vrijeme krize i perturbacija u svjetskim razmjerima. Krizu osjećaju, ali za tih 35 godina, koliko svira sa svojim bendom, toliko je mjesta koja su upoznali, i ona njih... da i nije tako strašno. U svim državama u kojima su svirali sviraju i sad, ali ne više u toliko gradova u kojima su svirali prije 5-6 godina.

“A da ne govorimo o tom sad nekom vremenu uzburkanosti u cijelom svijetu, migranata, azilanata, novih ratova... Kao neko peto doba, koje će zahvatiti i mene, nas. Nisam ja sad neki prorok da znam što će biti, ali prosto osjećam neki nemir. A već sam pred nekih dvadeset i nešto godina napravio pjesmu ‘Neka svemir čuje nemir’... Što ja mislim, može li umjetnost u takvim vremenima ostati pod staklenim zvonom? Točno, ja radim pjesme uglavnom intimističkog karaktera, ali kad su bila ta neka grozna vremena, ja sam imao album ‘Muzika na struju’ koji je u osnovi antiratni album s nekoliko pjesama koje su bile baš izrazito antiratne, i po meni, to je jedini način na koji umjetnost može pomoći... inače... podržavati bilo koju opciju – to je ipak za politiku, ne za umjetnost. Dakle, ja sam to već jednom radio, i sad ne znam bih li mogao napraviti istu stvar ponovo. Predosjećao sam loše vrijeme i pjevao o tome, a i kad je došlo loše vrijeme pjevao sam i o tome... sad, nekako mislim da ću se više baviti muzikom kao muzikom, i da se neću obazirati na ‘vrijeme’... Ja sam napisao više od 300 pjesama, što za sebe, što za druge, i ne volim obrađivati iste teme ponovo. Ne mogu da se zakunem da neću, ali trudit ću se da novi album najviše ima posla s dušom, a manje s vremenom u kojem nastaje.”

Bajagi su iz Hrvatske zamjerali što je za vrijeme bombardiranja Beograda javno svirao, zajedno s ostalim bendovima, doprinoseći “podizanju morala” stanovništva – svrstali su ga u one koji podržavaju Miloševićevu opciju.

“Smiješno”, odmahuje Bajaga. “Pa svi znaju da nisam podržavao tu opciju.”

Ili se možda trebao veseliti što mu bombardiraju grad u kojem živi cijeli život?

Ali nije to dugo trajalo, ljudi kapiraju kakav sam ja. Imam puno prijatelja, po cijelom ex-jugoslavenskom prostoru, pa čak bih to proširio i na Rumunjsku i Bugarsku i još neke zemlje gdje sviramo. U svim tim zemljama imam iste prijatelje koje sam imao i prije 30 godina. Valjda sam imao sreće da su svi ti moji prijatelji ostali normalni, i svi smo bili u fazonu – eto, šta nam se dešava. I kad su se veze ponovo počele uspostavljati, bili smo među prvima koji su to podržali. Radilo je to i puno muzičara iz Hrvatske, Bosne – kud ćeš ljepše? Ja sam uvijek to vidio kao u ‘Ratovima zvijezda’, kao svijetlu i tamnu stranu Sile... e, pa ja sam uvijek bio za svijetlu stranu.”

Bajaga trenutno, osim pripremanja koncerata u Hrvatskoj, snima i pjesme za novi album, koji bi mogao izaći do početka sljedeće godine. Postoji i ponuda za pisanje filmske glazbe, ali kako još nije potpisao ugovor... ššššš. Dosad je napravio glazbu za film “Ni na nebu ni na zemlji” Miše Radivojevića i Duška Kovačevića “Profesionalac”. Gostovao je na albumu jednom prijatelju, Dragoljubu Crnčeviću, i njegovoj grupi Point Blank, koji sviraju blues i najstarija su blues grupa u Beogradu. “A znate kako bluzeri, to su ljudi koji najslabije zarađuju, možda slabije i od džezera, ali, nevjerojatno, kako njega svi vole, on je počeo pozivati muzičare, najprije gitariste, Vlatka Stefanovskog, Vedrana Božića, Josipa Bočeka, još neke, svi su se odazvali... onda Caneta iz Partibrejkersa, mene, da mu otpjevam, i tako... gostujem na jednom albumu... on piše na engleskom, ali mi smo htjeli otpjevati na svom jeziku, pa sam preveo njegovu pjesmu namijenjenu meni, sad se zove zbilja romantično... ‘Kad mjesec prospe rijekom zvijezda sjaj’. Gitaru svira legendarni gitarist Dragi Jelić... mislim da će se pojaviti za jedno dvadesetak dana.”

Bajaga smatra da Beograd nije toliko napučen turbofolkom koliko se misli. “Turbofolk je”, kaže, “uglavnom orijentiran na splavove, pa može treštati do zore – nikom ne smeta: ali ima dosta dobrih i rock klubova, i jazz klubova, i ima publike za sve. Napune njihove zvijezde Ušće, ali napune i Rolling Stonesi Ušće, napunimo i mi Kalemegdan – imali smo ondje 30.000 ljudi.”

Ali, to im nije bio najveći koncert u karijeri, ne. Još 1985. s Bijelim dugmetom su svirali u Parku Gorki u Moskvi u sklopu neke delegacije koju je tadašnja Omladina Jugoslavije slala i novine su pisale da je bilo 250.000 ljudi, na kraju je koncert prekinut, Dugme nije ni sviralo zato što je došlo previše ljudi – oni su očekivali maksimalno 50-60 tisuća, a prekinuli su jer je već stvarno postojala opasnost da se izgaze međusobno... “Bila su to druga vremena, Park Gorki je veliki park, ali je Moskva tada bila dosta tih grad. I baš je jedan stručnjak iz Zagreba, Braco Radović, radio ozvučenje, dovukao je dva šlepera opreme, mislim da do tada nitko u Moskvi nije postavio toliko ozvučenje. Neću da umanjujem popularnost Bijelog dugmeta, za nas uglavnom nisu bili ni čuli, ali bar polovina publike je došla da vidi što je to, kakva je to buka... naprosto iz sigurnosnih razloga koncert je prekinut, i prekinuli bi ga bilo gdje drugdje...”

Za Bajagu bi se, barem ovako na prvi pogled, moglo reći da je smiren i benevolentan rock muzičar srednjih godina. Kad si mlad, objašnjava, imaš puno energije i malo iskustva, kad si stariji, manje energije i više iskustva, i sad se trudimo da sve racionalnije napravimo, da ne rasipamo energiju, da je koncentriramo na bitan trenutak. I ne, ne misle stati.

“Poslije promjena u Srbiji, poslije 5. oktobra, šest mjeseci bio sam predsjednik Udruženja džez, rok i zabavne muzike, i onda mi je bila čast da gospodinu Bubiši Simiću dodijelim plaketu za 60 godina profesionalne karijere... pa sam ga pitao sjeća li se svog prvog nastupa – a on mi je odgovorio – ‘Kako ne, bilo je to 30. aprila 1940, nakon što su Nijemci ušli u Beograd, u nekoj ženskoj školi na igranci. Honorar je bio 50 dinara, to je više nego sada 50 eura. Znaš, muzičar je zanimanje u kojem nema penzije...’ Tako da ću i ja, kad budem još stariji, sigurno nastupati... samo vjerojatno bliže kući, neću tako daleko putovati. A komponirati – to ne mogu prestati. To vam uđe u metabolizam, tu nema prestanka...”

Iako je komponirao veliki hit “Dobro jutro džezeri”, on sam uvijek se držao rocka. Zato što to zna raditi. U njegovoj muzici ima utjecaja i reggea, i bluesa, i jazza, Milesa Daviesa i Johna Coltrainea koje spominje i u samoj pjesmi, voli i Keitha Jarreta i “Weather Report”, sluša i klasičnu glazbu, “hitove” klasične glazbe, smije se, ali, naprosto, ne voli se prtljati u ono što ne zna raditi, objašnjava.

Bajaga ima dvoje djece, sina od 25 godina kojemu još jedan ispit nedostaje da na Fakultetu dramskih umetnosti (državnom, naglašava Bajaga, jer državni fakulteti, kao uostalom i u Hrvatskoj, jamče solidniju naobrazbu) diplomira produkciju, i kćerku na trećoj godini dizajnerske škole (također državne) i malo više interesa pokazuje za glazbu: malo svira gitaru, klavir, pjeva... ali, onako, za sebe.

Odnosi Srba i Hrvata nisu zadnjih mjeseci onako dobri kao su bili zadnjih godina. Brine li ga to? Brine utoliko ukoliko su svi sukobi sa susjedima “besmisleni”. “Ali mislim da to nije nešto suštinski, nego je i kriza s izbjeglicama i migrantima napravila jedan ‘opšti haos’, ne samo između Srba i Hrvata, nego i Mađara, Slovenaca. Razlog je nešto što se događa dosta daleko odavde, mi smo kolateralna žrtva... to je malo uzburkalo te odnose. Ali ja mislim da će se to srediti.”

Ne znam zašto mi se taj Bajagin koncert 1986. tako urezao u sjećanje, uostalom, jednako sam voljela i Haustor i Idole... Čini mi se, ipak, da je to bio posljednji rock koncert naše mladosti. Sljedeće godine uglavnom smo sve bile s bebama u trbuhu, sve su trudnoće bile divne, brakovi baš i ne... i nikad se nismo ponovo na taj način skupili. A Bajaga će ostati “srbijanski kantautor, autor hitova ‘Kad hodaš’, ‘Muzičari koji piju’, ‘Ja sam se ložio na tebe’, koautor pjesama ‘Draga, ne budi peder’, ‘Dva dinara druže’, ‘Kazablanka’ i autor svih onih drugih, na albumima Bajage i instruktora, jednog od najpoznatijih jugoslavenskih megabendova.” Ma...

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: