Postoji li doista razlika između komunizma i liberalizma?

Malo koja uistinu zanimljiva knjiga u novije vrijeme bila je ignorirana, iako je napisana na engleskom, kao ona poljskog filozofa Ryszarda Legutka pod znakovitim naslovom “The Demon in Democracy”. Jednako tako, malo koja inicijativa vrhunskih europskih intelektualaca je bila ignorirana kao Pariška deklaracija “Europa u koju možemo vjerovati”, koju je potpisao i Legutko, a govori o pogubljenoj Europi, identitetski šupljoj. Jamačno, sam provokativni sadržaj Legutkove knjige je sigurno jedan od razloga ignoriranja. Njezina teza sažeta je u pitanju: Jeste li sigurni da postoji razlika između starog komunističkog režima i modernog liberalnog sustava? Da, postoje enormne razlike, ali i enormne sličnosti. Legutko, koji je kao Poljak živio i u komunističkom i u liberaldemokratskom sustavu (danas je europarlamentarac) ovako sažimlje temeljnu sličnost komunizma i liberalne demokracije: Oba politička sustava prožimaju cijeli društveni poredak, sve institucije, norme, mentalitet. I komunizam i liberalna demokracija postavljaju se kao zadnje referentne točke za sve što se događa u društvu. “U komunizmu je”, piše Legutko, “sva stvarnost morala biti i zvati se komunističkom. Nije postojao odgoj, već komunistički odgoj, nije postojala obitelj, već komunistička obitelj, nije postojao moral, već komunistički moral... Malo kasnije, kada je naša zemlja prihvatila novi sustav, vidio sam, s izvjesnim razlikama, da u liberalno demokratskom sustavu svaka stvarnost također mora postati liberaldemokratska: obitelj treba postati liberalna i demokratizirana, isto vrijedi i za škole, za moral, mentalitet općenito.” Čak se i religija, u liku pape Franje, uzvisuje ukoliko se Crkva liberalizira i demokratizira, inače kuš! Pridjev komunistički nekoć, kao i liberalan danas, označava superiornog čovjeka, sve drugo je ili sumnjivo, ili manje vrijedno. U tom slučaju, kao u komunizmu, radi se o neprijatelju naroda, ili, kao u liberalnoj demokraciji, da citiramo Poppera, “neprijateljima otvorenog društva” i slobode kao takve. Kao i komunizam, i liberalna demokracija ima globalne ambicije, ona je globalistička, pa se također izvozi uz pomoć bombi i tenkova proizvodeći “proljeća”, bila ona arapska ili iračka u kojima onda “procvjeta tisuću cvjetova”, od ISIL-a do Muslimanske braće. I jedan i drugi sustav kontrolu temelje na kontroli jezika, bilo verbalnim deliktom (govor mržnje u liberalizmu), bilo političkom korektnošću. Niti za jedne ni druge nije važno što je dobro ili istinito, već što je (ideološki, politički) korektno, ispravno, u skladu s dominantnim poretkom.

Kako su u Poljskoj, tako i u Hrvatskoj, mnogi komunisti devedesetih preko noći postali liberali, za Legutka, ironično, to nije nešto neobično, dapače, to je bio prirodan proces. Naime, i komunizam i liberalna demokracija u četiri stvari su identični.

Prvo, i komunizam i liberaldemokracija (bili) su dva najveća sna moderne političke povijesti. I jedan i drugi se smatraju konačnim ostvarenjem ljudskih težnji. “Ljudski rod”, piše Legutko, “vjerovali su i vjeruju, ne bi trebao ići dalje onkraj političke evolucije koju je dovršio komunizam prema jednima, odnosno liberaldemokracija, prema drugima.” Fukuyama bi rekao da se i jedan i drugi sustav smatraju “krajem povijesti”. I jedan i drugi sustav za sebe smatraju da – nemaju alternative. To su, stoga, sekularne religije koja, kao i svaka, ima svoju ortodoksiju i svoje heretike. Bio to Trocki nekoć, ili zagovornici neliberalne demokracije poput Orbana danas.

Drugo, u trenutku kada se i jedan i drugi sustav smatraju konačnima, krajem evolucije političkog procesa, nije moguć kompromis s onima koji ih kritiziraju. Tko ih kritizira, nije kritičar, već – neprijatelj! S nekomunistom nema razgovora, kao što nema razgovora s neliberalom. Kao što se u komunizmu sve snage okupljaju oko partije, tako danas u Europskoj uniji, nestankom klasične ljevice i desnice stopljenih u sveprisutni centrizam, koji je sam sebe nazvao, poput Plenkovićeve mantre, “mainstream”, svatko tko nije “mainstream” je ili lud ili fašist. Ili i jedno i drugo. Zato Europskoj uniji idu na živce “neposlušni”, poput Orbana, koji odudaraju od “mainstreama”.

Treće, oba sustava se smatraju (pa onda i EU, kao SSSR) najvećim eksperimentom modernizacije u povijesti, koje jedni identificiraju s komunizmom, drugi s liberaldemokracijom. I jedan i drugi sustav su protiv staroga, a za novo. Oba sustava legitimitet nalaze u nadilaženju prošlosti. Prošlost se gleda sa sumnjom i podcjenjivanjem. Kada se dihotomija novo/staro usadi u kolektivnu svijest, ona se ne primjenjuje samo na tehnologiju već na cijeli društveni ambijent, na kulturu, na moral, na odgoj, na umjetnost, na sveučilišta. Tko nije u tom komunističkom ili liberaldemokratskom “mainstreamu”, i jedan i drugi sustav etiketiraju “retrogradnim”, nazadnim snagama, nasuprot progresivnim. Bernardić je protivnike Istanbulske nazvao doslovno “nazadnim snagama”. Iz njega je istovremeno progovorio Tito i Juncker. Nakon pada Berlinskog zida Ignazio Ramonet je u Le Mondu početkom devedesetih isti proces u EU nazvao novim jednoumljem.

I komunizam i liberaldemokracija želi stvoriti novog čovjeka, preodgojiti starog. I komunisti i liberaldemokrati, piše dalje Legutko, kao svi modernizatori entuzijasti, umišljeni su i preziru barijere, limite, prirodne moralne restrikcije i povijesno utemeljene norme. “Komunisti su nastojali promijeniti tok rijeka u Sibiru, liberaldemokrati žele redefinirati brak i obitelj.” Prvima je u tome glavna snaga bio proleter, drugima homo-inter-trans-seksualac.

Četvrto, i jedan i drugi sustav imaju reducirano shvaćanje čovjeka, i snažno su antimetafizični. Pustimo za trenutak neliberalnog demokrata Orbana i njegovo pozivanje na kršćanske korijene, na domoljublje, na vrijednosti proizišle iz kršćanske kulture. U tom smjeru krenuo je i Macron kada je, obraćajući se francuskim biskupima, rekao da je bez metafizičke, duhovne dimenzije, bez katolika, Francuska nezamisliva. Macron je protiv reduciranog materijalističkog shvaćanja čovjeka kakvim ga vidi bilo liberaldemokracija, bilo komunizam, govorio poput pape, kako Francusku teško pogađa relativizam i nihilizam i inzistirao pred katolicima da se snažnije uključe u društveni i politički život, tvrdeći kako naši suvremenici “moraju utažiti žeđ za apsolutnim”. Macron je potom, od tolerantnih zagovornika liberaldemokracije bio popljuvan uzduž i poprijeko, a njegov govor proglašen skandaloznim. U Bruxellesu, glavnom gradu Sovjetskog Saveza, pardon, Europske unije, među mnogima je zavladala konsternacija, šok i nevjerica, nisu znali je li to izgovorio Putin, Kaczynski, Orban ili neki peti zagovornik neliberalne demokracije koja ne negira slobodu, ali u okviru identitetskih i vrijednosnih pitanja te poštovanja vlastite prošlosti i vrijednosti koje su izgradile njihove kulture i narode. To je ujedno suštinska razlika između liberalne i neliberalne demokracije. Liberaldemokratima, kao i komunistima, prošlost nije važna, ona je teret ili naslijeđe koje treba prevladati i prevrednovati. Neliberalnim demokratima ona nije tek razlog za restauraciju ili povratak na nešto na što se i tako nije moguće vratiti, već izvor nadahnuća, bilo kulturnog, bilo identitetskog, bilo moralnog.

Ovdje ne zagovaram ni Orbane, me gdje bili, ni liberalnu ni neliberalnu demokraciju, tek skrećem pozornost na urgentnost trenutka, kako je baš u ovom kontekstu upozorio ruski filozof Aleksandar Dugin, koji poziva da počnemo promišljati ono što on naziva “Četvrta politička teorija”. Nakon fašizma, komunizma i njihovih strahota, liberalizam, kao treća politička teorija, treba biti premišljen, propitan, jer se sve više svodi na ekonomizam i diktaturu eksperata, s elementima orvelovske distopije te ide rasapu društva atomiziranih pojedinaca svedenih na puke konzumente. Dugin, s kojim inače ne dijelim mnoge ideje, četvrtu političku teoriju u samouništenju liberaldemokracije nihilizmom i relativizmom o kojem je implicitno, ali jasno govorio Macron, vidi u obrtanju procesa “zaborava bitka”. Citirajući Heideggera, Dugin kaže kako on nije “beznadni pesimist” jer kaže da je ništa samo druga strana čistoga bitka. Taj bitak je (i) povijestan, samo ga treba dešifrirati, iščitavati kako bi se narodima i čovječanstvu donio novi sok. Četvrta politička teorija je rizik, veli, ali sada smo u slijepoj ulici, pa taj rizik, koji je zadaća svih, a ne tek grupe odabranih, trebamo preuzeti. Jer, liberalna demokracija, iako za sebe misli da je konac povijesti i da nema alternative, samim tim posta(la) je soft totalitarizam, kako upozorava Legutko.

Je li, onda, izlaz u neliberalnoj demokraciji? Ne brzajmo s odgovorima, puno je važnije otvoriti prava pitanja. I osluškivati bitak...