VELIKE VOĐE MALIH STRANAKA

PREDIZBORNO ISTRAŽIVANJE: Kamo vodi Treći put – u pobjedu ili zaborav?

Protiv sam bilo kakve privatizacije, kaže sinčić. Iskustvo nas uči da se privatizacija u Hrvatskoj vrši da bi se namirili pojedinci u partijskim tvrtkama, a ne zbog toga da se poboljša rad tih tvrtki
Zagreb, 131014.Crnciceva 18.Zastupnik u Europskom parlamentu Davor Skrlec predstavio je novi ured i posadio stablo oraha sa Mirelom Holy.Na fotografiji: Mirela Holy uz stablo oraha.Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
 Tomislav Krišto / CROPIX








U ovome trenutku gotovo je sto posto sigurno da ni SDP-ova kolicija Hrvatska raste niti HDZ-ova Domoljubna koalicija neće moći same formirati Vladu nego će morati ući u neku vrstu post­izborne koalicije upravo s nekom od malih stranaka ili strančica iz tzv. “Treće opcije”.

Mnogi promatrači zbivanja na političkoj sceni – dapače, i sami njihovi protagonisti – trenutačno procjenuju da je SDP-ov koa­licijski potencijal nešto veći od HDZ-ova. Time je moj razgovor s čelnicima “Treće opcije” posljednjih dana dodatno dobivao na važnosti i intrigantnosti.

S predsjednicima “trećih” stranaka ili samostalnih lista sastao sam se u pravilu uživo, u Zagrebu, na kavi. A tamo gdje to nije moguće jer mnogi od njih žive izvan Zagreba (Radimir Čačić u Varaždinu, Slavko Linić u Rijeci, Božo Petrov u Metkoviću, Boris Miletić u Puli itd.), komunicirali smo telefonom i putem e-mailova.

Bez obzira na način komunikacije, svima njima postavio sam 15-ak kratkih i vrlo konkretnih pitanja, tražeći na njih isto tako kratke i konkretne odgovore (katkad samo u jednoj riječi ili rečenici). Tako sam najjednostavnije i najpreciznije mogao “iščitati” njihov profil i konkretnu političku i svjetonazorsku orijentaciju uoči izbora na kojima će nastupiti.

Možda se najzanimljiviji trenutak ovoga moga mini-researcha dogodio u petak 2. listopada, kad sam uzastopce razgovarao s Mirelom Holy, predsjednicom ORaH-a, i Ivanom Viliborom Sinčićem, predvodnikom Živoga zida – ambicioznim političarima koji su relativna novost na našoj političkoj sceni i za čije se stranke pretpostavlja da će gotovo sigurno prijeći izborni prag.

Oni su u mnogim stvarima slični (ni generacijski, uostalom, nisu daleko), ali se u nekim pitanjima ipak nešto jače, pa i oštrije, razlikuju. Trebalo je međutim vidjeti koja su to pitanja ili barem nijanse koje ih međusobno (možda i nepremostivo) dijele. S Mirelom Holy razgovarao sam u kavani “Dubrovnik”, na Jelačićevu trgu, a onda sam se lagano prošetao na drugu stranu Trga, do Gradske kavane, gdje me čekao Ivan Vilibor Sinčić.

“Puklo” je, ako mogu tako reći, već na prvom pitanju, koje je glasilo: “Jeste li bliže ljevici ili desnici?” Mireli Holy nije bilo neugodno reći da je ORaH izrazito lijeva, dapače najljevija politička opcija u Hrvatskoj, dok je Ivan Vilibor Sinčić kategorički otklonio bilo kakve veze Živoga zida i s ljevicom i s desnicom, barem u onom smislu kako se ti pojmovi obično upotrebljavaju u hrvatskome političkom životu.

Konkretan odgovor Mirele Holy glasio je:

– Mi smo zelena ljevica, mi smo ljeviji od drugih lijevih opcija u Hrvatskoj. Ne dolazi u obzir bilo kakva naša suradnja, bilo kada, s desnom opcijom.

Mirela Holy mi je ujedno ispričala da je na nekoj nedavno održanoj TV-emisiji, na Mreži, u kojoj je gostovala Vesna Pusić, bila organizirana anketa TV-gledatelja u kojoj se odgovaralo na pitanje koje su političke stranke u Hrvatskoj najljevije. Pobijedio je ORaH s 53 posto glasova, dok je SDP bio drugi sa 23 posto glasa.

Ivan Vilibor Sinčić mi je na isto pitanje odgovorio ovako:

– Mi nismo ni jedno ni drugo, ni ljevica ni desnica, i smatramo takvu podjelu zastarjelom. Mi stvaramo novi koncept. Mi smo organizacija koja okuplja dužnike – na sličan način na koji je nekada Stjepan Radić okupljao seljake. Dužnici međutim nisu samo oni koji su digli kredit pa ga sada teško mogu otplaćivati, nego su to svi oni koje je sama država zadužila. Dužnici smo, dakle, svi mi, građani Hrvatske. Mi smo stoga pokret protiv postojećeg financijskog sustava koji je nepravedan.

Druga bitna razlika, ili drugo bitno nesuglasje između Mirele Holy i Sinčića vidjelo se na pitanju: “Jeste li za to da nova vlast provede lustraciju, tj. zabranu javnog i političkog djelovanja ljudima koji su bili na istaknutim političkim dužnostima u bivšem sustavu?”

Mirela Holy mi je na to pitanje odgovorila kategorički negativno, dakle sa “ne”, uz napomenu da se zločinima ne treba baviti politika nego pravosuđe, a da je zadatak politike rješavanje problema u sadašnjosti, kako bismo imali pravednije društvo u budućnosti.

Sinčićev je odgovor bio posve drukčiji, a glasio je:

– Mi smo apsolutno za lustraciju. Iz društvenog života potrebno je ukloniti one koji su prije svega svojim političkim djelovanjem štetno djelovali na razvoj hrvatske države i društva.

U nastavku odgovora međutim Sinčić je donekle modificirao svoj odgovor, detaljnije pojasnivši za kakvu bi se lustraciju Živi zid zalagao, kada bi to bio u mogućnosti:

– Snažno se zalažemo za donošenje zakona o političkoj korupciji, a najvažniji alat unutar toga zakona trebao bi biti registar imo­vine pojedinog javnog dužnosnika, koju bi on u cijelosti morao opravdavati.

Naposljetku, treću sam bitnu razliku između Mirele Holy i Sinčića uočio kad sam im postavio pitanje, odnosno dva vrlo slična i međusobno povezana pitanja – mogu li sebe zamisliti u vladi kojoj je predsjednik Tomislav Karamarko, odnosno u vladi kojoj je na čelu aktualni premijer Zoran Milanović.

Što se Karamarkove vlade tiče, Mirela Holy je bila posve jasna i kategorična i njezin je odgovor glasio: “Ne”.

Ali u vezi s Milanovićevom vladom, njezin je odgovor bio manje jasan i svakako manje odlučan. Kazala je:

– Bila sam u njegovoj vladi, tako da je to besmisleno... Iskreno, nemam takve ambicije, da opet budem u njoj. Zoran nije držao do svojega programa, i ja mu ne vjerujem kao političaru.

Kad sam Mirelu Holy zamolio da mi svoj odgovor malo više pojasni i konkretizira, rekla je:

– Ako nakon izbora nijedna od ovih velikih stranaka neće imati većinu za sastavljanje Vlade, mi ćemo sjesti za stol s lijevom opcijom. Ali naša suradnja sa SDP-ovom koalicijom može biti samo programska, tj. s jasno definiranim programom Vlade, kao i s jasnim rokovima i jasno definiranim izvršiteljima pojedinih mjera. A ako se to ne provede, onda neka dođe do novih izbora. Drugim riječima – možemo za isti stol, ali ja definitivno ne mogu biti u vladi Zorana Milanovića!

Ovim mi je riječima Mirela Holy definitivno potvrdila ono što smo svi mi dosad pretpostavljali, da će, bude li to potrebno, ORaH svoje glasove (nakon izbora) “isporučiti” SDP-u, ali da to neće biti učinjeno u obliku političke trgovine, budući da se Mirela Holy (kao ni bilo koji drugi član ili dužnosnik ORaH-a) nije spremna “prodati” za ministarsku fotelju u SDP-ovoj (ili bilo kojoj drugoj) vladi.

Moj ukupni dojam, na kraju razgovora, bio je da je Mireli Holy, iako ju je Milanović jako razočarao, HDZ “još gori”, i to, kako mi je istaknula, ponajprije zbog nacio­nalizma.

Odgovori Ivana Vilibora Sinčića na spomenuta dva pitanja bili su nešto drukčije strukturirani. On sebe, kako je rekao, “vrlo teško može zamisliti u obje vlade”, dakle i u Karamarkovoj i u Milanovićevoj, i tu kod njega nisam mogao primijetiti nikakvu razliku u pogledima na ta dva političara, čak ni u tonu. Međutim vrlo određeno objasnio mi je što bi on konkretno tražio od Karamarka, odnosno od Milanovića, kad bi se uopće postavilo pitanje kojemu se “jatu” Živi zid, bude li to potrebno, treba prikloniti. Ovako je rekao:

– Reforme koje mi tražimo, a to su promjene kadrova u državnim institucijama, Karamarko nikad ne bi prihvatio jer bi time uništio biračku bazu HDZ-a. Zato je naša koalicija s HDZ-om teško moguća. A što se SDP-a i Milanovića tiče, mi bismo od njih tražili da se promijeni državni odvjetnik, tj. da na to mjesto dođe mladi, neovisan i ničim opterećen specijalist, koji ne bi bio politički uvjetovan. Zoran Milanović međutim to sigurno ne bi prihvatio jer bi tako reorganizirano Državno odvjetništvo i USKOK vrlo brzo našli grijehe što ih je napravio sam SDP, tako da bi na kraju sankcionirali njihov kadar.

Na moje potpitanje znači li to da nakon izbora neće ići ni s kim, ni s HDZ-om ni sa SDP-om (u smislu postizborne koalicije), Sinčić je odgovorio da je Živi zid i poslije izbora spreman djelovati u oporbi. Pritom je naglasio:

– Čak i ako budemo u oporbi, mi nećemo djelovati šaljući dopise paraliziranim institucijama i držeći nepotrebne govore, kao što su to radili Laburisti, nego ćemo djelovati terenski i vršiti pritisak na institucije da rade po zakonu i da na vrijeme rješavaju konkretne probleme građana.

Završna je rečenica u Sinčićevu polusatnom razgovoru sa mnom glasila:

– Osovina HDZ – SDP mora cijela otići, mi moramo gledati kako da ih uklonimo s političke scene, a ne da im držimo ljestve!

Moram priznati da sam ovakav prilično oštro intoniran odgovor dobio, na ista pitanja, od još dvojice mojih sugovornika. Bili su to Radimir Čačić, šef Reformista i supredsjednik koalicije Uspješna Hrvatska (u kojoj je, odnedavna, zajedno s bivšim predsjednikom RH Ivom Josipovićem), i gradonačelnik Metkovića Božo Petrov, koji predvodi nezavisnu listu MOST.

Čačić mi je rekao, posebno istaknuvši da “sebe ne zamišlja” ni u Karamarkovoj ni u Milanovićevoj vladi, da su u Hrvatskoj ugroženi i nacionalni i socijalni interesi “činjenicom da Hrvatskom u kontinuitetu upravljaju dva pola ili predznaka koji u suštini nastavljaju tradiciju državnog parazitizma, odnosno da sve ono što građani stvore usisavaju za svoje stranačke potrebe”.

– Obje stranke, i SDP i HDZ – naglasio je Čačić – djeluju po principu: iz budžeta plaćaj mir, bez obzira na to koliko nas u budućnosti to bude ugrožavalo. Kad treba kupiti glasove tuđim novcem, ništa nije skupo. Ali kad treba donijeti takve odluke gdje možete izgubiti glasove, e onda se takve odluke nikada neće donijeti!

Sa svoje pak strane Božo Petrov mi je poručio:

– Da, smatram da su u Hrvatskoj ugroženi nacionalni interesi, a ugrožavaju ih dvije isprepletene političke hobotnice koje se svađaju u javnosti, a surađuju u pozadini i izmjenjuju se na vlasti u proteklih 20 godina!

Ovim mi je riječima Božo Petrov opravdao imidž i reputaciju nezavisne liste MOST koja smisao i prostor za svoje djelovanje na hrvatskoj političkoj i ukupnoj društvenoj sceni traži u onome što obično nazivamo “nepolitičkim” (ili “apolitičkim”) djelovanjem, u užem smislu te riječi.

Među pitanjima što sam ih postavljao svojim sugovornicima dva su bila posebno delikatna i provokativna. Jedno od njih je glasilo: “Jeste li za legalizaciju (dekriminalizaciju) tzv. lakih droga, tj. da se njihova upotreba ni prekršajno ne kažnjava?” A drugo je pitanje bilo: “Biste li prihvatili da vam sin ili kći sklopi brak s imigrantom s Bliskog istoka?”

Evo kako su mi na pitanje o opijatima odgovorili pojedini politički čelnici.

Odgovor Mirele Holy glasio je: “Da, mi se zalažemo za potpunu legalizaciju i dekriminalizaciju konoplje, tj. marihuane, jer smatramo da je odnos društva prema marihua­ni licemjeran. Marihuana izaziva daleko manju ovisnost nego nikotin i alkohol, koji se smatraju društveno prihvatljivim, iako imaju daleko teže posljedice za društvo.”

Sinčićev odgovor na isto pitanje bio je gotovo istovjetan:

– Da, zalažemo se za legalizaciju industrijske i indijske konoplje. Konoplja je izrazito korisna biljka od koje se mogu raditi tisuće proizvoda poput hrane, goriva, lijekova i građevinskog materijala. Također je poznato da se konoplja uspješno koristi u liječenju karcinoma.

Svoj “da” na ovo pitanje dao je i predsjednik Reformista Radimir Čačić, uz napomenu da se upotreba lakih droga u medicinske svrhe ne bi smjela kažnjavati čak ni prekršajno.

Mnogo je međutim suzdržaniji, pa i uvjetovaniji, bio odgovor Slavka Linića (koji će na parlamentarne izbore izaći sa svojom nezavisnom listom u Rijeci), a koji je glasio:

– Protiv sam legalizacije lakih droga, ali za dekriminalizaciju njihove upotrebe uz prekršajno kažnjavanje.

Vrlo je specifičan bio i odgovor Bože Petrova iz nestranačke inicijative MOST, koji je glasio:

– Ključ nije u legalizaciji ili dekriminalizaciji lakih droga, nego u lovu na “krupnije ribe”, a ne sitne konzumente!

Na pitanje o lakim drogama (odnosno o njihovoj legalizaciji) dobio sam i tri vrlo eksplicitna negativna odgovora. Ljubo Jurčić, predsjednik Novog vala – stranke razvoja, koji je prije nekoliko dana koalirao sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem, rekao mi je jasno i glasno “Ne!” – tj. da se odlučno protivi legalizaciji i dekriminalizaciji marihuane – dok mi je predsjednik IDS-a Boris Miletić na to pitanje ovako odgovorio:

– Protivim se legalizaciji upotrebe lakih droga u rekreativne svrhe, sve dok se ne provedu stručne studije o posljedicama liberalizacije lakih opijata. Mislim da to pitanje treba prepustiti struci.

Jadranka Kosor mi je, opet, svoj stav da je protiv legalizacije i dekriminalizacije lakih droga argumentirala tvrdnjom da, zapravo, “nema teških i lakih droga”.

Što se migranata s Bliskoga istoka tiče, velika mi je većina sugovornika dala vrlo sličan ili čak istovjetan odgovor – da hrvatsku granicu pred migrantima ili izbjeglicama iz Sirije i drugih zemalja u načelu ne treba zatvarati (naravno, isključivo za njihov transport ili tranzit prema zemljama Zapadne Europe) i da je Hrvatska po tom pitanju dužna preuzeti svoj dio odgovornosti, u dogovoru s ostalim članicama Europske unije – međutim ono što je mojim razgovorima s čelnicima stranaka “Treće opcije” dalo poseban pečat bila je činjenica da nitko od njih nije izrazio svoje apriorno protivljenje mogućnosti da se njegovo dijete uda ili oženi s imigrantom (imigranticom) s Bliskog istoka.

Evo kako mi je na to pitanje točno odgovorio svatko od njih:

Mirela Holy: “Ja nemam djecu, ali zašto ne? To su emocije, ljudi su ljudi.”

Ivan Vilibor Sinčić: “Prihvatio bih izbor koji napravi moje dijete.”

Radimir Čačić: “Apsolutno da.”

Slavko Linić: “Mladi trebaju sami odlučiti o svom životu, a osobno nisam opterećen ni bojom kože ni vjerom.”

Jadranka Kosor: “Sve odrasle osobe, starije od 18 godina, samostalno donose odluke s kim će sklopiti brak. Svaki roditelj jednako voli svoje dijete bez obzira na sve njihove odluke.”

Božo Petrov: “Kad mi svako od moje djece sklopi brak, bit ću sretan. A izbor će, naravno, biti njihov, a ne moj.”

Boris Miletić: “Da, prihvatio bih izbor svog djeteta, pa ne živimo u srednjem vijeku da roditelji dogovaraju brakove!”

Jelena Pavičić-Vukičević (potpredsjednica Bandićeve Stranke rada i solidarnosti): “Sklapanje braka osobni je čin svakog pojedinca na koji roditelji i obitelj, zajednica i društvo u cjelini ne bi trebali utjecati jer i to predstavlja oblik diskriminacije, govora mržnje i širenje netolerancije.”

Najuvjerljiviji je bio odgovor Ljube Jurčića, predsjednika Novog vala – stranke razvoja. On ne samo da mi je na to delikatno pitanje odgovorio jasnim i neuvjetovanim “da”, nego mi je taj svoj pozitivni stav dodatno potkrijepio i vlastitim životnim primjerom. Njegova se kći, naime, udala za američkog crnca iz Dallasa, košarkaša Chrisa Warrena (koji, doduše, nije migrant, ponajmanje s Bliskog istoka), tako da danas on, Jurčić, ima četverogodišnjeg unučića (Dominika) koji je mulat i kojega on obožava. Mobitel mu je pun njegovih fotografija, napravljenih u Hercegovini (Jurčić je podrijetlom iz istoga sela odakle je i Bandić, tako da i to donekle objašnjava zašto su njih dvojica ovih dana napravili predizbornu koa­liciju).

Ali Jurčić mi je na pitanje o migrantima napravio još jedan, dodatni iskorak, na koji se moji ostali sugovornici (barem zasad) nisu usudili. On je jedini, od svih njih desetero, stoposto pozitivno (dakle ničim uvjetovano ili “zamuljeno”) odgovorio na pitanje treba li Hrvatska trajno primiti dio migranata kako bi poboljšala svoju demografsku strukturu i kako bi se naselili raseljeni krajevi poput Like.

Priznao je da je Lika danas pusta, da je u njoj nekada živio veći broj Srba koji su po zanimanju bili stočari, i da bi Liku danas ponovno trebalo, i to organizirano, naseljavati. On osobno procjenjuje da bi Hrvatska trajno mogla primiti (ali uz prethodne temeljite pripreme i analize) oko 50.000 migranata.

Što se regionalizacije Hrvatske tiče, svi su se moji sugovornici – dakle kompletna hrvatska Treća opcija – kategorički izjasnili za nju, i to upravo u opreci spram stajališta i politike dviju dominantnih opcija u Hrvatskoj, HDZ-ove i SDP-ove, koje su a priori protiv bilo kakve regionalizacije. Radimir Čačić mi je taj njihov generalni stav ovako formulirao:

– Na toj temi, da se Hrvatska ne smije regionalizirati, imamo potpuni konsenzus HDZ-a i SDP-a, a njima se u tom pitanju priklonio i HNS. Mi međutim mislimo drukčije.

Svejedno, unutar Treće opcije postoje dva potpuno različita pogleda na regionalizaciju koja se, koliko ja osobno mogu procijeniti, nikako neće moći pomiriti. Pritom stvar, ako mogu tako reći, “puca” upravo na Istri, koja je po mnogo čemu simbol za sam pojam regije ili regionalizacije u Hrvatskoj.

Naime, po onome kako Mirela Holy i Ivan Vilibor Sinčić vide i doživljavaju regionalizaciju Hrvatske, naša bi zemlja trebala biti podijeljena na četiri regije (Istočnu Hrvatsku ili Slavoniju, Središnju Hrvatsku, Zapadnu Hrvatsku i Južnu Hrvatsku ili Dalmaciju, plus Zagreb kao zasebni distrikt), pri čemu bi svaka od njih imala oko 800.000 stanovnika, po uzoru ili po modelu kako je to prije nekoliko godina napravljeno u Danskoj (koja je po broju stanovnika vrlo slična Hrvatskoj).

Na moje konkretno pitanje gdje bi, u takvoj statističko-administrativnoj podjeli Hrvatske, bila Istra, Mirela Holy mi je odgovorila:

– Istra bi bila u Zapadnoj Hrvatskoj. Kulturni identitet nema veze s upravnim funkcijama. Ukoliko na ovakav način izdvajate jednu regiju ili područje Hrvatske, koje nedvojbeno ima svoj kulturni identitet i svoju vlastitu tradiciju, onda činite presedan na koji se mogu pozivati i sva ostala područja u Hrvatskoj. Moraju vrijediti jednaka pravila za sve!

S ovakvim se mišljenjem nikako nisu složili moji ostali sugovornici, u čijoj viziji regionalizacije Hrvatske svakako treba imati mjesta i za Istru (s Primorjem). Najoštriji je bio Radimir Čačić, koji je način razmišljanja Mirele Holy i Ivana Vilibora Sinčića nazvao “kabinetskim” i pritom napomenuo:

– Ti mladi ljudi žive u Hrvatskoj, oni nisu i nikada neće doći u situaciju da komuniciraju s cijelom Hrvatskom. Njihov je način mišljenja zapravo jako opasan, tj. opasno je to da ne poznajete stvarni život a krojite tuđe sudbine.

Slavko Linić bi, sa svoje strane, Hrvatsku podijelio na najmanje šest regija, Ljubo Jurčić na njih pet (među kojima bi, kako mi je rekao, bila i “Istra do Rijeke”), dok je predsjednik slavonskoga HDSSB-a Dragan Vulin poručio:

– Naš je prijedlog okrupniti hrvatske županije, tako da ih umjesto današnjih 20 i Gradom Zagrebom kao dvadeset i prvom ima pet. Ovdje se ne radi ni o kakvom dijeljenju naše domovine, nego samo o racionalnijoj upravi i njezinoj decentralizaciji.

Najprecizniji, ali i najkompetentniji odgovor na pitanje treba li nova vlast provesti program intenzivne privatizacije dobio sam od Radimira Čačića, koji mi je rekao da se ne smiju privatizirati samo oni monopoli koji su po definiciji nezamjenjivi (npr. prijenos u HEP-u, tj. dalekovodi, JANAF, PLINACRO itd.), dok sve ostalo, uključujući i HŽ i Hrvatske autoceste, privatizaciji može biti podložno.

Privatizaciji se međutim odlučno protivi Ivan Vilibor Sinčić. Po njemu, i Hrvatske autoceste, i HŽ, i HEP moraju biti u vlasništvu države, a kad sam ga zamolio da mi takvo svoje stajalište malo detaljnije argumentira, odgovorio mi je:

– Iskustvo nas uči da se privatizacija u Hrvatskoj vrši prije svega zato da bi se namirili pojedinci u partijskim tvrtkama, a ne zbog toga da se stvarno poboljša rad takvih tvrtki.

Na moje iduće pitanje, treba li u Hrvatskoj provesti oštre, restriktivne mjere u gospodarstvu (tzv. bolne rezove), najodlučnije “ne” dobio sam ponovno od – predsjednika Živog zida Sinčića (“Protiv smo daljnih rezova i mjera štednje, glavni problem Hrvatske nije preveliki javni sektor nego veoma slabo razvijen realni, proizvodni sektor”, kazao mi je), međutim dosta sam sličan, iako ne tako apodiktički, odgovor dobio i od profesora Ljube Jurčića, koji mi je naglasio:

– Nema potrebe za bolnim rezovima u Hrvatskoj. Jer, Hrvatska je “pothlađena” ekonomija, a rezovi se primjenjuju samo kod “pregrijanih” ekonomija, koje imaju punu zaposlenost i potpunu iskorištenost kapaciteta, i kojima prijeti inflacija.

Nasuprot njima, bolne je rezove među svim mojim sugovornicima najviše podržao bivši ministar financija Slavko Linić, koji mi je rekao:

– Da, bez takvih reformi nećemo definitivno zaustaviti javni dug, a to znači da neće biti novih radnih mjesta i većih plaća i mirovina.

Kad sam već kod Slavka Linića, valja spomenuti da mi se on generalno deklarirao kao bivši ljevičar (“Pripadao sam ljevici” – tako se točno izrazio), a na moja pitanja može li sebe zamisliti u vladi u kojoj je predsjednik Tomislav Karamarko, odnosno u vladi na čijem je čelu Zoran Milanović, na oba je pitanja odgovorio sa “ne”, ali je njegov negativni odgovor u slučaju vlade Zorana Milanovića imao i ekstenziju “nikako” (uz argumentaciju da ga je sadašnja Milanovićeva vlada čak i policijski proganjala).

Donekle mi je slično odgovorio i Ljubo Jurčić. Energično “ne” dao je za varijantu s vladom Zorana Milanovića, a puno mekše i posve uvjetovano “ne” za kombinaciju s eventualnom Karamarkovom vladom.

– Ovisi o ekonomskim pitanjima – naglasio je pritom Jurčić. – Ja sam s Karamarkom dobar, ali on sam ne odlučuje, on u HDZ-u ima razne interesne grupe...

Posve mi je obrnuto pak na to isto pitanje odgovorio predsjednik IDS-a Boris Miletić. Njegov odlučan “ne” išao je na adresu Karamarkove vlade (ako do njezina formiranja uopće dođe), dok je za kombinaciju s vladom Zorana Milanovića rekao:

– U slučaju da se dogovori konkretan program rada vlade koji uključuje decentralizaciju, jasno definirane mjere decentralizacije i ključne projekte koje vlada namjerava realizirati, IDS bi sigurno mogao dati svoj doprinos. U protivnom, IDS neće biti član takve vlade.

Sa svoje pak strane, Jelena Pavičić-Vukičević mi je, u ime stranke Milana Bandića, priopćila:

– Naša stranka ne kalkulira i ne dogovara se s drugim političkim opcijama uoči izbora, ali nakon provedenih izbora i zadobivenog povjerenja građana pretočenog u saborske mandate, planiramo sjesti za isti stol sa svim političkim opcijama kojima je Hrvatska i boljitak njezinih građana na prvome mjestu.

Svoje četverodnevno druženje s čelnicima i nositeljima hrvatske tzv. Treće opcije završio sam razgovorom s bivšom predsjednicom HDZ-a i premijerkom Jadrankom Kosor.

Nije mi htjela reći s kime će na izbore, ali u trenutku dok pišem ovaj tekst (utorak, 5. listopada) doznajem da bi trebala biti na listi Reformista Radimira Čačića.

Za razliku od Radimira Čačića, koji je sebe deklarirao kao pripadnika lijevog centra, Jadranka Kosor je istaknula: “Oduvijek sam bila i jesam centar desno”.

Na moje pak pitanje može li sebe zamisliti u vladi kojoj je predsjednik Tomislav Karamarko, kontrirala mi je protupitanjem:

– A možete li vi zamisliti da je Karamarko, kojeg sam ja upisala u stranku, stavila prvog na listu u 3. izbornoj jedinici, omogućila mu ulazak u Sabor (u kojem se nije pojavljivao), mene izbacio iz stranke?!

A na antipod toga pitanja, bi li se moglo dogoditi da postane članicom vlade Zorana Milanovića, Jadranka Kosor mi je odgovorila sa “Mogu” – ali je na tu riječ, “Mogu”, vrlo zagonetno nadodala:

– Ja predsjednica, on ministar!

Što se lustracije tiče, Jadranka Kosor je izrazila svoje energično protivljenje takvom “projektu”, rekavši mi gotovo isto što mi je, u razgovoru sa mnom, kazao i predsjednik Reformista Čačić:

– Moja su stajališta o lustraciji istovjetna stajalištima dr. Franje Tuđmana. Ta bi vrsta lustracije i njega samoga isključila iz političkog djelovanja!

U vezi s privatizacijom, ona naglašava da je “poštena privatizacija nužna”, dodajući tome da “sve u čemu država ima do 25 posto udjela treba odmah prodati”.

Ujedno podržava i provođenje tzv. bolnih rezova u gospodarstvu i javnoj upravi, ističući:

– Nažalost, svi govore o oštrim rezovima, ali se nitko ne usuđuje reći koje bi to mjere trebale biti. Dapače, najavljuju se nova davanja građanima i povećavanje deficita.

Kao ni svim ostalim mojim sugovornicima, tako ni Jadranki Kosor nije bitno, odnosno najpresudnije, da predsjednik Vlade i predsjednik Republike nužno budu hrvatske nacionalnosti i katoličke vjere (“To može biti hrvatski državljanin s navršenih 18 godina”, kazala je), a, poput svih drugih, izrazito je neprihvatljivim, pa i štetnim, okvalificirala i prijedlog da se pozdrav “Za dom spremni” uvede kao službeni pozdrav u Hrvatsku vojsku, istaknuvši:

– Zaprepaštena sam mlakim reakcijama na taj prijedlog. Trebalo ga je oštro i nedvosmisleno osuditi umjesto označavanja “neprihvatljivim”.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus_naslovna_1291

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 00:52