ENA BEGOVIĆ (1960.-2000.)

PRIČA O ENI:Sa 20 godina postala je zvijezda, sa 28 osvojila Zlatnu arenu, ali je nije htjela primiti. Tada se zamjerila mnogima...

Sa 20 godina postala je filmska zvijezda, sa 23 je hladnokrvno odbila niz dobrih ponuda iz Hollywooda, sa 28 se vratila filmu i odmah osvojila Zlatnu arenu, ali je nije htjela primiti. Tada se zamjerila mnogima...
 Kristina Fazinić








Mlada plavokosa Veronika u bijeloj haljini spušta se niz stijenje. Zagazi do bedara u more, triput se prekriži, pere ruke i lice, ritualno izgovarajući molitvu: “S mene kuga, s mene svrab, sutra nam je sveti Ivan.” Potom zaroni. Za njom po kamenju juriša partizan Davorin, u debelom vunenom prsluku, naoružan, znoji se i nervozan je. Veronika izranja, more se čulno pripilo uz njeno bajkovito tijelo. “Ča radiš ovod?” promuklo će Davorin (Daniel Olbrychski), nemoćan pred iskonskom ljepotom. “Kupam se”, nevino-posprdnim smješkom odgovara Veronika. Ljeta 1981. Venera se ponovno rodila iz morske pjene. Ona je, dakako, Ena Begović u slavnom prizoru “Pada Italije” Lordana Zafranovića, možda najerotskijoj sceni hrvatskog i jugoslavenskog filma ikad. Ostat će zapamćeno u kolektivnoj memoriji da je toga ljeta jedna 21-godišnja studentica druge godine zagrebačke Akademije dramske umjetnosti lansirana na svoj streloviti zvjezdani put bez povratka. Tada još, onako od prve svi adrenalinski zaljubljeni u nju, nismo ni slutili da ćemo je prekratko zadržati u našoj galaksiji.

U dvadesetak godina eksplozivne karijere Ena Begović je odigrala 51 kazališnu, 16 filmskih i 28 televizijskih uloga, sagorivši doslovce u svakoj od njih, bez kalkulantske fige u džepu. Čak i u onima kojima intimno nije bila zadovoljna. Da bi definitivno prešla iza granice mitskog, njezinoj je ikoni, poput mnogih globalnih filmskih i glazbenih mitova pop kulture u povijesti, nažalost pomogla okrutna prečica: prerana smrt. Tek je četrdesetu napunila kad je otišla zauvijek. Barem iz dimenzija koje smo u stanju pratiti. Lijepa do bola, usamljenija od slave koja ju je sebično pratila u stopu i crpila ono najbolje iz nje. Devetnaest godina nakon izranjanja iz velikog plavetnila, 15. kolovoza 2000. Ena Begović izdahnula je u nesreći na Braču, smrskana pod prevrnutim Grand Cherokeejem. Bila je vanzemaljka, ispred vremena u kojem je rođena. A, opet, paradoksalno ukotvljena u davnim holivudskim erama kad su zvijezde glamurozno blještale pod mekocrtačima, a crveni tepisi doista bili staze u hramove a ne tek izlizani shortcuti u mrcvareće žutilo.

“Naravno, na prvi pogled je to bila fascinantna ljepota. Imala je nešto plemenito u sebi, nešto od tih starih likova Dalmacije koje je danas, nažalost, teško sresti. Bilo mi je važno da već u ‘Okupaciji’ porazgovaramo, da propitam njene mogućnosti”, prenosi mi svoje memorije Lordan Zafranović. U njegovoj se maestralnoj “Okupaciji u 26 slika” 1978. prvi put, još kao maturantica, Ena pojavila ispred kamere. Jedva za treptaj gledateljskog oka, praktički protrčavši kroz kadar maskirana u skojevku. Lordan ju je slučajno zamijetio u jednoj predstavi znamenitog dubrovačkog kazališnog inkubatora – Studentskog teatra Lero. “Na prvoj godini Akademije, odnosno početkom druge, kad sam je uzeo za glavnu ulogu u ‘Padu Italije’ vrlo brzo je prolazila kroz moje prve instrukcije o filmskoj glumi, sve ono što ih na Akademiji uglavnom ne uče. I onda je došla u ruke vrhunskog svjetskog glumca Olbrychskog, koji je bio izuzetan partner i sasvim je dobro uz njega sjela, bio sam vrlo zadovoljan njome”, ističe Zafranović: “To je bio film dugih kompliciranih kadrova sa dvjestotinjak statista i tridesetak glumaca, i s tim se Ena superiorno nosila. Zato što je imala talent koji se osjetio odmah i trebalo je taj talent samo poticati i izvlačiti iz njene osobnosti. Baš po toj osobnosti je ostala zapamćena u filmu i na teatru, naravno koji put uspješno ili manje uspješno, koji put izvanredno...” Zafranović drži da je itekako bila klasa za međunarodne izazove u čemu ju je prerana smrt nepravedno spriječila: “To je lice zaslužilo jednu zvjezdanu situaciju kao što je Claudia Cardinale, Monica Vitti, kao što je Brižitka... Po svom kapacitetu, glumačkom talentu i načinu na koji je obavljala stvari u filmu, sigurno je bila spremna za međunarodnu karijeru.”

Rođena u Splitu (8. srpnja 1960.) nakon završene osnovne škole u Trpnju na Pelješcu, u Dubrovniku je pohađala gimnaziju. Jedno vrijeme je stanovala u đačkom domu, a osjetljiva i ranjiva impulzivno je reagirala na nepravdu (ta će joj vrlina u kratkom životu priskrbiti mnoštvo hejtera), tako da je čak bila izbačena iz doma i morala u podstanare. Zlatokosa savršenih renesansnih proporcija lica stidljivo se uklanjala pogledima okrutnog procjenjivačkog Straduna. Iako ogromne socijalne inteligencije, druželjubiva, otvorena i srdačna, beskrajno raskriljenog srca prema bližnjima i anonimnima, Ena je nagonski voljela samoću. Koliko god kasnije bila okružena reflektorima nabrijane javnosti, stanje samoće nekako će do posljednjeg daha biti Enino prirodno pribježište. I njezina vjerojatno najdublja performerska i ljudska tajna.

Kako to već u životu biva, nije onako kako je planirano nego kako je suđeno. U početku se blaženo nezainteresirana odupirala sudbini glumice i nije se odmah navukla na sirenski zov tvrdog egzibicijskog kruha. Neopterećena raskošnim izvedbenim talentom pod kožom, isprva je u Zagrebu upisala Pravni fakultet. Možemo sad maštati o nekoj prodornoj, britkoj, elegantnoj i suverenoj odvjetnici Begović u suhoparnim dvoranama naših sudova (prema kojoj bi američke odvjetnice iz serija djelovale kao zadnje amaterke) ili pak suverenoj i tvrdoglavo nepodmitljivoj čuvarici Ustava...

Međutim, pravda je trijumfirala, sreća naša da je Ena u ranu jesen 1978. nabasala na brkajliju u tvrdoštavljenim čizmama koji će joj nepogrešivim instinktom darovati kompas za njen jedini mogući izazov – glumački. Naime, redateljski mag Ljubiša Ristić kojemu, by the way, hrvatsko glumište (zbog predstave “Oslobođenje Skoplja”) duguje svoj najveći svjetski uspjeh svih vremena, tada je za Televiziju Zagreb prema vlastitom scenariju režirao tv-dramu “Ivan Goran Kovačić”. U jednom kafiću nedaleko Zagrebačkog kazališta mladih, Ristić je upoznao Enu i odmah joj ponudio opaku misiju, da uz Radu Šerbedžiju zaigra glavnu žensku dionicu u njegovoj ekspresionističkoj viziji Goranova martirija. Ena je pristala.

“Oči zelene, plave, sa zlatnim iskricama. Kosa riđa, plava, ogromna, zlatne kovrdže, vitka, tanka, baletanke. Zlatni osmijeh, blistavi zubi, dugi prsti bez prstenja, dugi vrat labudice, kratak korak djevojčice...”, poetski opisuje Ristić svoju prvu impresiju u susretu s Enom. “Napisao sam fantazmagoriju o posljednjih desetak dana pjesnika ’Jame’ koga četiri ukleta jahača apokalipse vuku po nedođijama oko Foče dok se ne poubijaju međusobno i njega ubiju usput. Nad pjesnikom sve vrijeme njegove golgote bdiju grčki bogovi i pjesnici... Tražili smo Afroditu, boginju ljubavi koja je i jedina znana pjesnikova kratka ljubav iz sanatorija na Sljemenu Senada Delahmetović. Treba da je sasvim mlada, sasvim lijepa, da zrači, da ne glumi, da ne laže, zagonetna, erotična, nevina, lice Fedre, ruke proročice iz Delfa... Nema je i nećemo je naći. Mjeseci prolaze, treba snimati...”, svjedoči Ristić kako su već gubili nadu, a onda se ukazala ona, Ena, baš onako iz njegove vizije.

Nakon izvrsno urađenog posla, Ena je ipak popustila savjetima Ristića (i ‘80. joj je povjerio glavnu ulogu u filmu “Luda kuća”), Šerbedžije i redateljice i koreografkinje Nade Kokotović da ne sputava svoju pravu vokaciju, naposljetku se ostavila Prava te upisala ADU u Zagrebu. Ubrzo su je zapljusnule glavne ženske uloge iz tadašnje bogate svejugoslavenske filmske produkcije. Međutim, na Akademiji se morala boriti protiv ohole malograđanske skepse pojedinih profesora koji su je iz puke zavisti tretirali kao provincijalnu starletu. Žestokim radom i borbom za preživljavanje suprotstavljala se okoštalim predrasudama. A Jugoslavija je počela ludovati za njom. Nakon uragana podignutog s “Padom Italije”, u godinu dana žestokog ritma snimila je “Piknik u topoli” Zorana Amara, “Idemo dalje” Zdravka Šotre i “Hoću živjeti” Miroslava Mikuljana.

Osobito je važna bila suradnja sa Šotrom, vrijedno iskustvo u njegovoj nepretencioznoj nježnoj melodrami o partizanskom učitelju Milošu (Dragan Nikolić) koji bije bitke za osjetljive dječje duše. Za mladu početnicu Šotrina pedagogija i apsolutno povjerenje morali su djelovati kao očinsko zaleđe. Film je šarmirao publiku gdje god se prikazivao, a potom je pretvoren i u gledanu tv-seriju. Prema glasovima čitatelja TV Novosti, Ena Begović i Dragan Nikolić su 1983. proglašeni za “glumački par godine” i na Filmskom festivalu u Nišu primili su nagradu “Ona i On” koju dodjeljuje taj beogradski magazin.

Nakon diplome Ena 1983. potpisuje stalni angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, čijoj je sceni (uz brojna sudjelovanja u produkcijama drugih kuća i festivala) ostala vjerna do smrti. “Zajedno smo upisale Akademiju, zajedno smo studirale, zajedno radile u HNK, zajedno prale rublje, telefonirale u potrazi za stanovima u blizini kazališta, zajedno kuhale večere, zajedno slavile rođendane, tugovale, tračale, učile, polagale ispite i tako redom...”, emotivna je Sanja Ivić, dramaturginja zagrebačkog HNK. “Bila je potpuno oslobođena od bilo kakvog osjećaja umišljenosti. U prvim godinama je stalno ponavljala da svoju karijeru u HNK treba zahvaliti Miri Furlan jer je dva puta uskočila umjesto nje u predstave, kao Celimena u ‘Mizantropu’ Molièrea i Margarita u ‘Majstoru i Margariti’ Bulgakova. Kasnije je zajedno s Almom Pricom preuzela dramski repertoar igrajući velike i glavne ženske uloge sve do svog nestanka. Tumačila je ženske likove koji su često preuzimali sudbinu u svoje ruke, no nikada nije prestala biti ženstvena i osebujna. Ljepota je težak teret, Ena je bila svjesna toga, no ponekad je kombinacija ljepote, talenta i dramske predstave bila upravo fenomenalna. Prije završnog čina predstave ‘Otelo’ Shakespearea u režiji Mladena Škiljana, Ena ulazi posljednji put na scenu kao mlada Desdemona, odjevena u plisiranu spavaćicu, raspuštene kose, a u gledalištu prvo muk, a onda huk, da, da, huk oduševljenja i divljenja. Nikada više takav huk nisam čula u HNK.”

Godine 1983. Ena čini jedan od svojih brojnih riskantnih životnih poteza, što su, između ostalog, svjedočili o njenoj snazi i samosvojnosti. Nevjerojatnom zrelošću za mladu turbo zvijezdu kojoj se svijet u hipu bacio pod noge, naprasno odlučuje “stati na loptu”. Povlači se u petogodišnje izgnanstvo s filma, hladnokrvno odbijajući uloge (čak i zamamne ponude iz Hollywooda) kojima je loši redatelji kane strpati u ladicu i eksploatirati isključivo kao seks simbol za pin-up duplerice. Bez pretjerivanja, u svjetskim razmjerima tu posve istu moć imala je samo još Marylin Monroe. Zato su ih zluradi tipovi tako rado pokušavali poniziti, sanjajući o tome da će im skinuti skalp. Ena se nije dala tek tako, nikad bez borbe.

“Privatno nemam ništa protiv skidanja, nisam puritanka, isto kao što po svojoj prirodi nisam ni nudist­kinja. Ja sam ipak Dalmatinka koja je prilično konzervativno odgojena. Ne želim više tumačiti ženske koje su uglavnom svedene na lijepe predmete ili ukrase koji vode ljubav, da se ovako blago izrazim. Za takve uloge režiseri moraju tražiti druge glumice, jer ja to više neću raditi. Zbog takvih uloga doživjela sam mnogo ružnih i neugodnih situacija”, rekla je u jesen 1985. u razgovoru s Aleksandrom Veljićem za tjednik Studio, nakon što je u godinu dana nanizala Grand Slam: ofenzivno igrajući Shakespeareovu Desdemonu, Sofoklovu Antigonu i Bulgakovljevu Margaritu. U istom je razgovoru prvi put dala do znanja kako je spremna na dugu rudarsku bitku za usavršavanje svoga umijeća, stvaranje i kontroliranje istinske kvalitete. Kao i kroćenja nepomirljivih suprotnosti u onome što ona doista jest i kakvu predodžbu javnost ima o njoj: “Rad u kazalištu znači da čovjek mora imati stanovitu dozu samozatajnosti, odnosno već unaprijed pristati na to da neće biti tako popularan kao na filmu ili televiziji. Pitanje popularnosti često je relativna a katkad i neozbiljna stvar. Popularnost nije istodobno i pitanje kvalitete. Kad bi to bilo tako, onda bi to i meni mnogo više značilo. Ovako ne – pa i ne razmišljam mnogo o tome. O meni još postoje dva suprotna mišljenja, iako mnogo manje nego prije. Jedno imaju oni koji me nikada nisu vidjeli u kazalištu, a drugo oni koji me gledaju u kazališnim predstavama. Kao da je riječ o dvjema različitim osobama. No, ja sam danas sasvim drukčija osoba. Baš to moje nezadovoljstvo filmskim ulogama prisililo me da se mijenjam i da se stalno pitam što želim u životu. Dugo sam sebi time razbijala glavu, proživljavala depresije... ali sada znam što hoću. Za razliku od onih vemena kad su mi se događaji jednostavno nametali, danas već mogu njima upravljati, kontrolirati ih.”

Samonametnutu filmsku pauzu Ena Begović prekida 1988. Prihvativši se kapitalca: lika i djela barunice Castelli u Vrdoljakovom pretencioznom pseudobaroknom filmu “Glembajevi”. Glumački je međutim film prštao od izvrsnih partija. Ena je (trpeći prigovore čaršije da je premlada za baruničinu fiktivnu dob) u all star ekipi, uz Mustafu Nadarevića i Tonka Lonzu, pokazala svu raskoš zagonetnog baruničinog lika. “Drago mi je da me se Tonči sjetio. Uzeo je mene i vjerujem zaprepastio sve, pa i mene. Mislila sam da se šali ili da je napravio krivu podjelu, jer po godinama sam tada mogla igrati sestru Angeliku”, govorila je nakon snimanja: “Preplašila sam se scenarija, jako puno je bilo njemačkog, a ja k tomu trebam igrati zrelu ženu. Mislila sam da neću biti spremna. Ipak, nisam mogla odbiti takvu ponudu. Danas sam sretna da sam to snimila. Sve je ispalo taman.”

No, pravo je iznenađenje stiglo toga ljeta, na 35. Pulskom filmskom festivalu. Ena čini upravo brandovsku gestu i prezrivo odbija Zlatnu arenu koju joj je žiri udijelio za – epizodnu žensku ulogu! Pokušaju srozavanja jednog od najkompleksnijih ženskih fikcionalnih karaktera hrvatske i svjetske literature, Ena je beskompromisno pokazala zube.

Iako je bila odlična Castellica u filmskom mediju, čini mi se da je Ena ipak žešće, kockarskije, kao da joj život ovisi o toj ulozi, obranila barunicu na kazališnoj sceni, 1993. u produkciji HNK Zagreb i režiji Georgija Para. Gledao sam jednu izvedbu na prijepodnevnoj matineji. Puna dvorana bučnih nezainteresiranih đaka. Ide kultni prizor u III. činu. Ena bukvalno šakama riba ravnodušne haenkaovske daske, četveronoške obilazeći oko Leona (Rene Medvešek), rastvarajući utrobu, divlja i zanosna. I, bogme, đaci su se utišali. Dvorana je zamrla. Ukrotila ih je, opčinila svojom igrom na ivici oštrice.

Kazališni kritičar Bojan Munjin iznio mi je zanimljivu tvrdnju da je Enu mastodontska matična kuća zapravo kočila, te da si je ona više slobode izborila na filmu. “Ena je, primarno, u domaću umjetnost filma unijela bogomdanu ljepotu mlade žene i ta osobina mi se čini jednakovrijednom kao i to da se radi o karakternoj glumici kompleksnih uloga. Ona nije bila samo zgodno žensko lice koje je prešlo preko ekrana, nego je imala vještinu pretvarati svoju ljepotu u estetsku vrijednost, a to je ipak nešto drugo. Dokaz za takvu tvrdnju su dvije Zlatne arene u Puli, od kojih je jednu čak odbila”, analizira Munjin: “Što se tiče kazališne pozornice, njezina smrt nam je uskratila mogućnost – jednako kao i njoj samoj – da se ta karijera zaokruži zrelošću, poticajnim redateljima i dobrim predstavama. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu u kojem je nastupala od sredine 80-ih do svoje smrti bilo je često izbrazdano unutarnjim krizama i staromodnim repertoarom, da bi bilo iole značajnijim mjestom za razvoj rasne glumice. Stoga je status nacionalne prvakinje HNK za Enu Begović više predstavljao opterećenje a manje poticaj, jer nije bio plod spontanog razvoja, već prerane arbitrarne odluke. Stoga, umjetnički, Ena je bila bolja kao barunica Castelli na filmu nego u kazalištu, kao Svilena u filmu ‘Čaruga’ nego kao Shakespeareova Desdemona. Na kraju, i u životu i u kazalištu, Ena nije imala sreće. Da ju je imala, siguran sam da bi ju gledali kao neku novu Blanche u ‘Tramvaju zvanom čežnja’ , Lady Macbeth ili Marthu u ‘Tko se boji Wirginije Wolf’...”

Svi moji sugovornici s kojima sam rekonstruirao priču o ikoni Ene Begović slažu se da je donosila urođenu otmjenost i opojno je rasipala kao vilinski prah usred primitivne balkanske stvarnosti. Također mahom ističu da je, uz bogomdani talent, bila neumorni radoholik i vrhunski profi.

“Negdje sredinom 90-ih dogodilo se sljedeće: sjedim u zimsko predvečerje u Kazališnoj kavani. Čekam kolegu pisca, s kojim dogovaram, kao ravnatelj Drame HNK, postavljanje njegove nove drame na program kazališta. Za susjednim stolom sjede četiri zagrebačke gospođe. Živahno razgovaraju. Zato ih, valjda, primjećujem. Ležerno prisluškujem i gledam kroz veliko staklo prema satu. U tom momentu prolazi Ena. Perfektno ‘zrihtana’, u smećkastoj bundi, svijetlosmeđim čizmama, uređene frizure, grabi prema teatru. I čujem sljedeći razgovor: ‘Glete, Ena Begović ide u teatar.’ ‘Kak je elegantno zrihtana. Sigurno je večeras na programu drama.’ ‘Da, igraju Glembajeve. Čula sam...’ Tu prestanem prisluškivati i osjetim se izuzetno sretan i zadovoljan”, priča redatelj Želimir Mesarić, s kojim je Ena delikatno ostvarila još jednu Krležinu egzistencijalističku amazonku, Klaru.

“Podsjetilo me to na neka prošla, bolja vremena, kad su mnoge velike glumice i glumci bili primjećivani i tretirani s poštovanjem pri dolasku i odlasku s predstava u HNK. Bio je to istinski glamur kazališnih umjetnika za razliku od danas. Ena je bila osoba koja je tome pripadala. Njezin autentični, južnjački, ženski šarm i istinska, profinjena scenska erotičnost, smisao za lijepo ‘rihtanje’, davali su joj ono što nazivamo glamurom u najboljem smislu značenja te riječi. S Enom sam radio tri kazališne predstave: ‘Ponoćnu igru’ Dubravka Jelačića-Bužimskog (adaptirana i snimljena kao tv-drama također u mojoj režiji), ‘Kletvu’ Augusta Šenoe i Nine Škrabea i ‘Ledu’ Miroslava Krleže. Niti jedna predstava u kojoj je igrala Ena, poslije nje nije mogla preživjeti. Bilo je, naprosto, nemoguće zamijeniti nezamjenjivo”, uvjeren je Mesarić.

O Eninoj pak iznimnoj profesionalnosti i posvećenosti poslu, dramatičar, teatrolog i profesor produkcije na zagrebačkoj ADU, Darko Lukić govori kroz prizmu svoga svojedobnog ravnateljstva Teatrom &TD. Ondje je Ena Begović nastupila u predstavi “Top Girls” Caryl Churchill, u režiji Petra Selema. “Samo dva puta, nažalost, susurađivao sam s pokojnom Enom kao dramaturg, jednom i kao producent predstave. Prvo čega se u vezi s njom uvijek sjetim, osim te posebne i čudesne ljepote, je njezina uzorna profesionalnost”, veli Lukić: “Nikad nije zakasnila, štoviše, dolazila je ranije kako bi se zagrijala i pripremila za pokus. Nije se oslanjala samo na golemi dar koji je imala, dodavala mu je teški rad. Pažljivo je slušala redatelje, dramaturge, kolege, onda pitala, proturječila, predlagala, ukratko, vrlo koncentrirano je kreativno sudjelovala u stvaranju predstave. Uvijek puna poštovanja prema kolegama i svima s kojima radi, od starijih glumaca i tehnike do studentica glume. S nevjerojatnim strpljenjem podnosila je obožavatelje i medije koji su je najčešće opsjedali poput rojeva dosadnih muha. Iako je imala status neupitne zvijezde, nikad se nije ponašala tako da pokazuje i dokazuje takav status.”

Kao neupitni superstar imala je šesto čulo za medije. Svjesna njihove konstantne gladi, ali inteligentno sposobna da im kraljevski dozira jaku robu iz svoje neprikosnovene kontrolne sfere, no, i da sama odluči kad će poput atomskog skloništa zatvoriti svoju intimu.

“Moj prijatelj operni pjevač, inače iskusni haenkaovac kaže kako bi ga zanimalo bi li Ena danas pristala igrati u sapunicama?” govori Ana Lederer, teatrologinja i ex-intendantica HNK Zagreb: “To je jedno od mogućih pitanja vezano uz razvoj njezine tragično prekinute karijere, koju Ena sigurno ne bi prilagođavala banalnom trošenju svojih glumačkih ambicija pod svaku cijenu općeprihvaćenih tržišnih trendova na skučenom i ne baš kreativno izazovnom tv-produkcijskom prostoru. Film je, naime, bio prostor njezina interesa i filmografija bi joj sigurno narasla proteklih petnaest godina: Ena je znala i čekati i birati svoje filmske uloge, izboriti se za njih. Tako rijetke dobro napisane tv serije nisu isključene, sigurno bi ih prihvatila. Nadam se da bi joj ponudili ulogu i u humorističkoj seriji, jer Ena je imala izrazit, nedovoljno iskorišten komičarski nerv: i privatno je bila duhovita osoba.”

Upravo je 1998. u filmu “Tri muškarca Melite Žganjer” redateljice Snježane Tribuson, Ena ostvarila majstorsku autoironijsku persiflažu (za autoironiju sposobni su samo najjači) igrajući junakinju latino soap-opere.

Ana Lederer podsjeća na Eninu vrhunsku glumačku inteligenciju i u načinu na koji je gradila karijeru, vjerujući da bi u tom smjeru nastavila: “Matični HNK Ena sigurno nikada ne bi promijenila, jer to je bila pozornica njezina formata i vokacije. Po prirodi skromna i samozatajna – iako to paradoksalno zvuči s obzirom na njezin javni imidž dive onoga profila kakva se do danas, nakon njezina odlaska nije pojavio – Ena je sustavno radila na sebi. Ozbiljna kazališna karijera put je koji ona nikada ne bi promijenila, iako su je zanimali neki novi izazovi. Ena bi se znala izboriti za repertoarne iskorake izvan svoje prirodne predodređenosti za klasičan repertoar, u prostore kazališnih različitosti i mogućega kazališnog avanturizma, pa bi njezina karijera u proteklih petnaest godina, sigurna sam, bila jako zanimljiva”, iskustveno nagađa Ana Lederer.

Svoje dvije najbolje filmske uloge Ena Begović ostvarila je u djelima dvojice sjajnih žanrovaca – Živorada Tomića i Zorana Tadića, redatelja bez kojih bi hrvatska kinematografija bila gadno osiromašena. Tomićev debitantski film “Kraljeva završnica” (1987.) izvrsno je režiran triler s hičkokovski upetljanim građaninom Brankom Kraljem (Irfan Mensur), otuđenim poslovnjakom koji pasivnost prema ženi (Ena Begović) i ljubavnici (Vladica Milosavljević) plaća upadanjem u vrtlog osvete – kada mu trojica baraba u vlaku siluju suprugu dok on na drugom kraju vlaka igra šah. Tomić je u klaustrofobičnom ugođaju savršeno iskoristio pritajeni vulkan ispod Enine platinaste distance. Nakon što je još 1989. realizirao također maestralnu i važnu “Diplomu za smrt”, Tomić je nebrigom zaboravljen i odstranjen s filmske scene.

Zoran Tadić je s “Trećom ženom” 1997. učinio delikatnu posvetu “Trećem čovjeku” Carola Reeda, prebacivši dešperatnu auru Beča nakon Drugog svjetskog rata, u sumornu gamu Zagreba u jesen ‘91. Pritom se odlučio za genijalnu inverziju i muške protagoniste (koje su kod Reeda tumačili Joseph Cotten i Orson Welles) pretvorio u žene, pozvavši Enu Begović za bijelu pozitivku a Almu Pricu za crnu negativku. Kvaka je u tome da njihove karizme i glumačke tajne u svakom trenutku daju na znanje da su uloge mogle biti i obrnuto podijeljene. Ena je te godine u Puli nagrađena za glavnu žensku ulogu, a Alma za epizodnu.

“S Enom dijelim mnogo kazališne prošlosti. I samo jednu filmsku – ‘Treću ženu’. Na žalost, ni redatelj filma, Zoran Tadić nije više među nama, kao niti još nekoliko sudionika te crno-bijele filmske pustolovine. Na početku je Zoran zamislio da Ena igra ulogu koju je glumio Welles, a ja da budem kao Cotten. A onda se iznenada predomislio - na veliku radost Eninu, a i moju! Ena je bila sretna zbog dobre i kompleksne uloge, u kojoj je mogla pokazati glumački raspon različitih emotivnih stanja bez vanjskog glamura, koji joj je i samoj ponekad bio suvišan teret. Iako, Enina se ljepota ničim nije mogla prikriti i zatajiti. A ja sam bila ugodno uznemirena zbog mogućnosti igranja ‘zlice‘, tipa uloga koje ne dobivam često. Uživali smo snimajući taj film”, prepričava Alma Prica uspomene. Kaže da se Ena hrabro nosila s ulogom a da je jedini strah imala kada su se morale popeti na visoke skele zagrebačke katedrale u obnovi. “Ni meni nije bilo ugodno na toj visini, kao Alma najradije bih bila vrištala, ali mi je ‘drzak’ lik ulio umjetnu hrabrost”, priznaje Prica: “Na visini pravih skela prave katedrale nismo bile zaštićene kazalištem. Čudno, kako kazalište daje glumcu osjećaj sigurnosti. Kao da ti se na sceni ništa loše ne može dogodit, kao da si zaštićen nevidljivim plaštom iluzije. Ena je obožavala tu prividnu sigurnost kazališta. Uvijek predana, do kraja profesionalna. Često smo dijelile istu garderobu, ali smo izuzetno rijetko zadirale jedna drugoj u intimne prostore naših privatnih, različitih, života. Ni svjetonazori nam se nisu često poklapali, ali susretale smo se i nalazile jedna drugu u ljubavi prema glumačkom poslu. Poštovale smo međusobno onu nevidljivu crtu diskrecije koju u nekim relacijama ne prelaziš, kako ne bi povrijedio krhki teritorij tuđe osjetljivosti.” Naposljetku Alma se sjetno sjeća jednog od posljednjih susreta: “U kasno proljeće 2000. godine, slučajno smo se srele kod kina ‘Eruropa’, Ena je bila u visokoj trudnoći, u očekivanju svog, kako je govorila, najsretnijeg životnog trenutka, nikad mirnija, nikad ozarenija... Rekla mi je da želi na jesen sa mnom popiti kavu izvan prostora kazališta, i porazgovarati o nečem za što sada nema vremena ni koncentracije. Iako nedefinirana, rečenica je bila intonirana toplo i blisko. Nisam pitala što bi to bilo, čekala sam jesen… Nažalost, nikada neću saznati temu tog našeg budućeg-bivšeg razgovora.”

Notorno za sredinu koja ne oprašta uspjehe, cehovski odnos prema Eninom doprinosu izvedbenim umjetnostima najčešće se kretao od netrpeljivosti i zavisti do ohole rezerviranosti ili neiskrene laskavosti. U predgovoru impresivne monografije “Ena”, dramatičar Nino Škrabe, urednik knjige, piše: “Nalik junakinji iz grčke tragedije, istovremeno je bila ambiciozna i borbena, bespomoćna i sjetna, ponekad izgubljena u vremenu i prostoru, željna ljubavi i prijateljstva, vječno izložena nemilosrdnom oku javnosti, predodređena za slavu i aplauze, osuđena na osamljenost, zavist i zlu kob, hrvatsku čast i hrvatski jal.” Slično zaključuje i Ana Lederer: “Sukladno fenomenu čuvenoga hrvatskoga jala koji podrazumijeva poštovanje nečije darovitosti i uspjeha samo i isključivo post mortem, ozbiljnost Enine karijere i umjetničkih mogućnosti nije bila dovoljno priznata kad je zračila u našem skromnom teatarskom svijetu.”

Jednog usijanog podneva u lipnju ‘93. (istoga dana kada je sahranjen jedan drugi mit, Dražen Petrović) radio sam s Enom intervju, u njenoj zagrebačkoj garsonijeri u Dežmanovoj. Sjedila je ispod svog trojnog akta izašlog iz impresije Zlatka Kauzlarića Atača i povjerila mi se: “Bilo bi divno odustati. Svaki glumac koketira s time. Ne možeš se toga riješiti, možda ako ti puste krv... Ali, nemam ideju što bih radila, ne znam ništa drugo raditi osim malo glumit’. Možda ću jednog dana biti prisiljena nešto drugo raditi, jer od glume se kod nas ne može živjeti. Jer mi smo ovdje strašno siromašni, u duhu i materijalno. A ja volim putovati, gladna sam putovanja... Ma, zapravo ne odustajem. Svoja sam i to je antipatično. Možda bi i meni jedna takva Ena Begović bila antipatična a možda bih je i poštovala. Ne znam biti drugo. Nije me lako voljeti...”

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus_naslovna_1291

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 14:29