Sasvim predano, tvrdoglavo pješačiti čitav mjesec, većinom i duže, trag svojih potplata ostaviti duž sjeverno-španjolske rute od gotovo 800 kilometara, previjati mučne žuljeve, vidati usjekline naramenica ruksaka na koži, ne bi li zaneseni, ponekad razočarani, nikad ravnodušni, stigli pred katedralu sv. Jakova, u galicijskom Santiagu de Composteli, gdje, priča legenda, stoji grob apostola Jakova... Što to znači modernim hodočasnicima, među kojima je sve više i Hrvata? U doba srednjeg vijeka hodočašće je grešnicima donosilo oprost, danas se sv. Jakovu, ako je suditi po godišnjem broju hodočasnika, utječu više negoli ikad ranije. Uz Jeruzalem i Rim, hodočašće sv. Jakovu u neveliki, samo 150.000 stanovnika, Santiago de Compostelu (Sant Yago, španj. sv. Jakov) treće je najpoznatije među kršćanima. Hodočasnički put sv. Jakova krenuo je u 12. stoljeću, političkim i prosvjetiteljskim mijenama unatoč, do danas se nije ugasio. Posljednjih desetak godina ponovno osiromašen, i inače slabije razvijen španjolski sjever svoj je turizam fokusirao na hodočasnike, više od 200.000 ljudi iz cijelog svijeta prehoda taj put što vodi sjeverno-španjolskim pokrajinama Navarrom, La Riojom, Kastiljom i Leoneom te Galicijom.
Marijana Labaš, marketinška stručnjakinja u 30-ima, s hodočašća u Santiago vratila se prije mjesec dana, govori emotivno, nije joj još dana vremenska distanca: “Camino (hodočasnički put) je izazov, a ima i duhovnu stranu, vjernica sam, ali vrlo kritična prema crkvi, rijetko idem na mise, vjera mi je više intimna duhovna dimenzija. Ima neko vrijeme da sam čula za to hodočašće, no zadnje tri godine su mi bile vrlo intenzivne, priželjkivala sam, a nisam mogla otići.”
Na koncu je ‘spojila’ stari i novi godišnji. “Htjela sam ići proljetos, da izbjegnem vrućine, nisam uspjela, krenula sam u lipnju. Skupila sam konačno hrabrost i otišla. Sama. Stigneš sam, ali već za pet minuta upoznaješ ljude i polako stvaraš ‘camino family’.” Dok priča o caminu puno je u nje hibridnih, englesko-španjolskih sintagmi, valjda i stoga što je veći dio prohodala s Amerikancima.
“Počneš svaki dan sretati iste ljude, jer hodate po istim mjestima. Teže se osamiti nego naći društvo. Hodala sam 32 dana do Santiaga plus još tri dana do Finisterre, ‘kraja svijeta’, na obali Atlantika, gdje su u srednjem vijeku vjerovali da završava Zemlja. Prevalila bih od 20 do 30 km dnevno. Ovisno jesam li se penjala na planinu ili išla ravnicom...” S mladićem iz Bostona pregazila je Pirineje, s Rogerom (67) i Aillaom (30) iz New Yorka prošla dobar dio puta kroz Navarru i Kastilju. “Roger i Ailla upoznali su se na caminu prije pet godina i ove godine odlučili skupa doći. Mnogi dođu s nakanom da te godine naprave tek dio od oko 800 km puta, pa se vrate kad opet uhvate priliku.”
Različite ljude na camino nose različiti motivi. Priča tako o Rumunju koji je hodočastio s nakanom da pronikne je li muško ili žensko, Kanađanka je nosila urnu s prahom šogora ne bi li ga prosula u Finisterri, njujorški budist, opterećen poslom i obiteljskim obavezama, došao se ‘posložiti’, dvojica francuskih umirovljenika, braća, na caminu tragaju za idejom što bi mogli napraviti za lokalnu zajednicu. Mnogi hodočaste iz zahvalnosti za ozdravljenje, drugi mole za to...
“Jedan dan na caminu je intenzivan koliko mjesec dana u uobičajenom životu. Ljudi koje upoznaš putem drukčiji su, iskreni, otvoreni, vlada izraziti osjećaj zajedništva. Ne pričaš s njima o besmislicama, već o puno dubljim, intimnijim temama, pa su i te veze puno jače. Na caminu su svi isti pa nitko nema potrebe dizati zidove oko sebe. Camino te brzo nauči da ne osuđuješ i ne prosuđuješ druge”, zaključuje.
Kako to da ste strancu na kojeg naletite u šumi kestena Navarre spremni izlanuti o sebi i ono što niste povjerili nikome, možda dotad ni priznali samom sebi, pitam donedavno novinara, budućeg fratra, pri kraju postulature, Riječanina Sinišu Pucića, koji je sv. Jakovu hodočastio lanjskoga ljeta. “Živimo ubrzano, svi smo opterećeni, sve manje razgovaramo s bližnjima. Na caminu konačno imaš vremena pa se otvoriš i govoriš i ono što svojima kući nikad nisi rekao. Tamo nisi zakačen za internet, srećeš ljude licem u lice.” Putovao je s 12 ljudi iz cijele Hrvatske, grupa se okupila preko Facebooka. Nije ih cijelo vrijeme pratilo samo kontemplativno, duhovno ozračje, sasvim će iskreno: “Dođe i do trzavica, pucanja živaca, recimo, računamo da imamo smještaj, a kad tamo sve je već popunjeno. Nemamo gdje, mrak se spustio, a ti hodaj do drugog prenoćišta, dodatnih 20 km. Čovjek u tim situacijama uči nešto i o sebi.”
Španjolsku je odavno poharala sekularizacija, tamošnjoj Crkvi nedostaju kadrovi. “Prošli bi i po stotinu kilometara a da nismo naišli na župnu crkvu, na takvim je mjestima misa samo nedjeljom, kad iz filijale dođe svećenik”, kaže Pucić. Lokalni ljudi rijetko idu na bogoslužje, nije rijedak slučaj da je na misi više hodočasnika negoli domaćih. Najpoznatija je tzv. francuska hodočasnička ruta, koja kreće od mjesta Saint Jean Pied de Port na jugozapadu Francuske. Od srednjeg vijeka na raznim je rutama do Santiaga izgrađeno oko 1800 vjerskih i svjetovnih povijesno značajnih građevina. S vremenom su kuga, protestantska reformacija, politički nemiri u 16. i francusko prosvjetiteljstvo u 18. stoljeću bitno smanjili broj hodočasnika. Još 1970-ih godišnje bi hodočastilo manje od stotinu ljudi.
Doba masovnih komunikacija i popularna kultura camino su ponovno učinili atraktivnim. Sve više je dokumentaraca i putopisa o caminu, neki su čitali Coelhova “Hodočasnika”, možda gledali “The Way” s Martinom Sheenom... ljudi su se vratili hodočašću.
Predaja kaže da su tijelo sv. Jakova njegovi učenici brodom iz Jeruzalema dovezli do Galicije i tamo pokopali. Grob mu pada u zaborav sve do 8. stoljeća, dok Arapi toliko ne poharaju prostore današnje Španjolske da je nakon stotinu godina njihovih osvajanja ostalo neokupirano samo nekoliko kršćanskih državica na sjeveru. Pustinjak Pelayo uočava iznad jednog humka u polju tajanstveno svjetlo, pronalaze mramornu grobnicu i u njoj ostatke čovjeka odrubljene glave. Iznad groba je ubrzo sagrađena crkva, tako je nastalo svetište Santiago de Compostela.
Godine 840. stižu hodočasnici iz cijele Europe. Legenda kaže da je sv. Jakov donio kršćanstvo Keltima na Iberijskom poluotoku te posmrtno štitio kršćanske vojnike u okršajima s Maurima. Priča o sv. Jakovu i njegovu grobu bila je veliko nadahnuće u borbi protiv muslimanskih osvajača Europe, govori o tome i moderni hodočasnik, nizozemski autor Cees Nooteboom u knjizi “Skitnje do Santiaga” zaključujući da je hodočasničko kretanje milijuna pješaka utjecalo ne samo na ekonomski razvoj i političku situaciju Španjolske već “nije pretjerano reći da je u dolinama Asturije promijenjena povijest Europe, a time i povijest svijeta”.
Europa nije progutana u muslimanskom osvajačkom valu, nije pregažena zahvaljujući Španjolcima. Da Španjolci nisu zaustavili islam, nije sasvim nezamislivo da bi ne samo Europa nego možda i Amerika došle pod muslimansku vlast, tvrdi povjesničar Claudio Sanchez-Albornoz.
Pobožnost sv. Jakova u Hrvatskoj, za razliku od Španjolske, nije osobito prisutna. “Cilj mi je bio stići do Santiaga baš na dan blagdana sv. Jakova, doživjeti proslavu njegova dana u gradu kojem je zaštitnik. Impresionirala me bazilika, jedna od najvećih na svijetu, nekoliko trenutaka smo proveli na samom grobu sv. Jakova, u kripti, čekali smo dugo, jer tamo gužva nikad ne prestaje, dugi red se nikad ne smanjuje”, govori budući franjevac.
Književnik Roman Simić Bodrožić put svetom Jakovu prošao je prije 18 godina, 1997. U to doba pred kraj studija hispanistike, Španjolska mu odavno nije bila terra incognita, svake je godine odlazio na Iberijski poluotok, našao kakav posao i posjećivao neki dotad mu nepoznat dio zemlje.
“Tako sam naišao na ljude koji su mi oduševljeni pričali o Santiagu. Bio sam pri kraju fakulteta, htio malo ‘razbistriti glavu’, vidjeti što ću dalje, pa mi se avantura od 800 km učinila dobrim mjestom za to. Nisam vjernik, nisam krenuo s pozicije vjernika, ali nisam a priori ništa ni odbacivao. I zapravo mi je taj put pomogao utoliko što sam tad posve načisto došao do toga da – vjernik nisam. Jer, kopao sam, prebirao nešto, camino mi je bio prilika da se osamim. Nisam odgajan u katoličkom duhu, i nikad se nisam snalazio u sakralnim prostorima gdje, činilo mi se tada, svi osim mene znaju kako se treba ponašati, pa sam se u njima osjećao nelagodno. Ali, kad u ranu zoru sam naiđeš na praznu crkvicu iz 14. st. i uđeš, onda ta pravila ne vrijede i možeš bez nelagode sjesti, samovati, tragati. Na caminu sigurno ima nešto duhovno. To duhovno nose ljudi, ali i ta hodočasnička ruta, te crkve, ta sela, jer oni pamte dugi trag svoje uporabe, to su mjesta gdje su ljudi dolazili, uzdali se, ostavljali nešto svoje, vjerovali...”
Dugo, kaže, nije razmišljao o caminu. “Ljudi idu iz različitih razloga, vjerskih, avanturističkih, sportskih, lijepo je meni bilo sretati i jedne i druge i treće i sve moguće motive čuti. Nitko te tamo neće isključiti koji god da ti je motiv za camino. Nema da ćeš naletjeti na nekoga tko će te uvjeravati da je njegov motiv, ako je drugačiji od tvojega, bolji, više ispravan.”
Simića Bodrožića gledali su k’o, kako sam kaže, “neku rijetku zvjerku”, jer u to doba na caminu nije bilo puno Hrvata, a i camino 90-ih nije ni izbliza bio tako globalno popularan kao danas. “Bilo je puno manje informacija. Došao sam s prastarom kartom sjeverne Španjolske, nepripremljen, ljudi bi u prenoćištima ostavljali poruke tipa: ‘U sljedećem selu nema vode, nemoj tamo spavati...’ Govorim španjolski, pamtim razgovore s lokalnim ljudima, baku od 90 godina koja možda nikad nije napustila selo u kojem živi i spontano mi je recitirala poeziju toga kraja, oplemenjenu nekim njezinim darom.”
Marijana Labaš pokazuje kartonsku hodočasničku ‘putovnicu’ što ju je dobila u uredu za hodočasnike na početku puta, u nju se skupljaju žigovi po prenoćištima ili crkvama koji potom u Santiagu služe kao dokaz da je hodočasnik prehodao cijelu rutu i zaslužio ispravu, tzv. compostelu. Posljednjih desetak godina i camino se komercijalizirao, duž staze lokalci gledaju zaraditi na hodočasnicima, sad žigove već utiskuju i razne krčme i kafići. Za compostelu nije uvjet prijeći 800 km, dovoljno je pješice odvaliti stotinu, biciklom 200, compostele se izdaju i onima koji do Santiaga stignu na konju ili magarcu.
“Hodala sam 35 dana, prvih deset dana čistiš se od svakodnevnog stresa, tek poslije zapravo počinje camino. Iskusiš fizički napor koji te gura do granica, psihički napor, svaki dan ustaješ u šest i hodaš, bez obzira na blato i kišu ili vrućine od 40 stupnjeva, koje su zahvatile Španjolsku baš kad sam hodala po messetama, ravnim poljima pšenice, gdje nema hlada, sjene, ničega... kao da hodaš po pustinji. Život mi se sveo na vrlo osnovne stvari, nije više bilo 100 mailova dnevno, nije zvonio telefon, osim s bratom i ocem, s drugima nisam često kontaktirala, moj zadatak je bio dići se, doručkovati, hodati, večerati, oprati odjeću na ruke... Razviješ intenzivna prijateljstva, uobičajeno je da potpuni stranci pomažu jedni drugima. Jedan dan mi je bilo silno loše (kombinacija sunčanice, neispavanosti i trovanja hranom), hodala sam samo 15 km, nisam mogla dalje. Došla sam do jedne albergue (prenoćišta), srušila se u krevet, gladna, premorena. Žena sa susjednog kreveta, Linda iz Kanade, makar me prvi put vidi, a da me i ne pita, ode u dućan i donese mi tost i banane. Amerikanac Roger imao je jake bolove u ramenu pa smo po dolasku u jedno mjestu tražili ljekarnu, prolaznica je rekla da ne radi, jer je nedjelja. No, pitala je što trebamo, ušla u svoju kuću i donijela nam tablete protiv bolova.”
Na putu prema Santiagu hodočasnici prođu Cruz de Ferro, brdo kamenja na kojem je željezni križ gdje namjernici ostavljaju svoje kamenčiće, često donesene od kuće, a koji personificiraju osobne probleme koje na putu žele zasvagda ostaviti. “Tako hodaš i razmišljaš dok ideš prema Cruz de Ferro, čini ti se, imaš deset problema, među njima tražiš najveće. Je li to završiti faks? Nije, to ću lako! Je li to riješiti problem s curom? Nije, i to ću lako... za pola tih problema za koje misliš da te muče, kako ih putem ljuštiš, shvatiš da i nisu veliki, da ima načina riješiti ih”, dočarava Simić Bodrožić.
Na caminu se, govore svi, ne možeš izgubiti, što zbog staza, označenih žutim strelicama i simbolom camina – školjkom znanom kao Jakobova kapica, što zbog ljubaznosti lokalnog stanovništva. Čim spaze nepoznato lice s ruksakom odlutalo s puta, viču “Camino!” i pokazuju pravi smjer. Uz službene oznake na mnogim su mjestima žute strelice iscrtali i po kamenju, pročeljima kuća, prometnim znakovima... “Problem nastaje jedino kad vlasnik lokalnog bara nacrta žutu strelicu na putu prema svom baru kako bi preusmjerio hodočasnike. Ali brzo naučiš razlikovati nijanse žute boje”, smije se Marijana Labaš.
Šibenska pjesnikinja Maja Klarić na caminu je bila prije pet godina. Priroda joj se, pamti, doimala najzamamnije na samom početku puta: “Prvi, drugi dan, kad se prelaze Pireneji, a oni nisu oštri i nepristupačni, već lagano brdoviti, po njima pasu ovce, sve je bilo zeleno... Išla sam više da dobijem vrijeme za razmišljanje. I baš tamo sam zaključila da su putovanja - pješice, biciklom, ruksak na leđima i autostop - ono čime želim ispuniti sljedeće godine. Dečko i ja smo donijeli odluku pustiti se ‘cesti’, onome što život nosi. On od tada gleda što više putovati pješice. Hodao je, primjerice, od Umaga do Rima.” Vodila je dnevnik, pa je na caminu nastao poetski putopis “Vrijeme badema” koji uskoro planira objaviti.
Putuje puno, lanjsku je zimu provela u Boliviji, Peruu i Ekvadoru. Ipak, Camino je bio njezino najposebnije putovanje. “Obično kad krećem na put želim ići tamo gdje još nisam bila, ali na camino bih išla ponovo – camino čine ljudi koje sretneš, a znam da ljudi koje bih ovaj put srela ne bi bili isti. Ako ideš tamo da riješiš neki problem, nađeš neki odgovor – do njega ćeš doći slučajno, kroz slučajne razgovore s ljudima.”
Čitava je filozofija oko pakiranja ruksaka za camino, Facebook, YouTube, forumi razni, prepuni su savjeta. Ne preporučuje se nositi više od 10 posto vlastite težine. Prije hodočašća Marijana Labaš provela je nekoliko dana u Parizu, pa je njezin ruksak na početnoj točki camina imao - više od 10 kg. “Uhvatila me panika kad su mi u uredu za hodočasnike objasnili da ću ići po planini, kiši, žezi, nositi vodu, jer je putem često nema... Što sad? No imaš opciju da višak stvari pošalješ u Santiago, da te tamo čekaju (oko 100 eura) ili da kupiš manji ruksak i dio stvari svaki dan šalješ prijevozom da te čekaju u sljedećem prenoćištu, to košta pet eura dnevno. Tako sam na leđima nosila 4-5 kg, ostatak slala svaki dan ispred sebe.”
Lakše je putovati nego stizati. “Kad sam stigao u Santiago, osjetio sam prazninu, razočaranje. Dok hodaš Santiago je cilj, još 15 dana, još 5 dana... Kakav god da to grad bio, ne može zadovoljiti ono što u njega upisuješ dok ga ‘čekaš’, sam dolazak mi je bio totalni antiklimaks, tuga. Što sad? Stigao sam, a to je grad kao bilo koji drugi! Po putu do Santiaga upoznao sam grupu Galježana koji su me kasnije vodili po selima, feštama, osjetio sam te njihove keltske korijene i to je za mene bio najljepši kraj camina i Santiaga”, govori Simić Bodrožić.
Marijana Labaš imala je drukčije iskustvo.
“Svi se pitaju kako će se osjećati u Santiagu, vidiš ljude kako, kad dođu do katedrale, plaču, skaču, dižu bicikle. Do katedrale sam stigla u 22 sata, nisam imala potrebu za vanjskim manifestacijama veselja. Osjećala sam nevjerojatan mir. Taj mir sam sa sobom ponijela kući i još me drži. Ne možeš ga samo tako izbrisati. Nije to profano. Sjela sam tako ispred katedrale i palo mi je na pamet tko li je uopće bila ona žena koja je krenula na putovanje iz Zagreba. Osjećala sam se kao da sam drugačija od nje, promijenjena!”
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
