RAT SJEVERA I JUGA Grci kao Srbi, Nijemci kao Slovenci, EU 2015. kao Jugoslavija 1986.: I tada je počelo velikom svađom, završilo znate kako...

Pošto je Europska unija pritjerala Ciprasovu vladu u kut i nametnula Grčkoj i Sirizi novi, brutalni i po mnogima dugoročno nerealistički paket mjera za financijsku pomoć, i Grčka i Europa, pa i mi kao mali brabonjak na toj velikoj geopolitičkoj karti, vratili smo se u ono stanje koje se obično zove business as usual.

U Grčkoj, banke i bankomati opet rade. Turoperatori i hotelijeri u Grčkoj opet primaju bukinge za sezonu. Atenom se vuku demonstracije, ali te su demonstracije mlake i razočarane, onakve kakve budu demonstracije bez jasnog političkog cilja, dakle nešto poput Pernarovih fejsbuk prosvjeda. I u Hrvatskoj sve je business as usual. Turisti su došli, vele nam da izvoz raste, vele nam i to da će EU platiti Pelješki most – most koji sada vodi prema zapaljenom ništa. Proteklih mjeseci, čitamo kako su EU fondovi sufinancirali jedan splitski hotel, šetnicu uz šibenski kanal. Moja supruga ove je zime prikupljala dokumentaciju za znanstveni EU projekt kojem je jedna od nositeljica bila iz Grčke. Moji prijatelji pripremaju aplikacije za EU projekte za zaštitu zaštićenog prirodnog prostora u gradu. Prošlog mjeseca bio sam u Istri na dva filmska festivala koja su sufinancirana europskim novcem. Europski novac služi tome da organizatori kupe europske filmove i plate avionske karte za europske režisere i glumce, te da ih ugoste i odvedu na večeru. Europski novac, novac (i) naših poreznih obveznika služi da bi se prikazali filmovi koje su platili isti ti europski porezni obveznici, a te filmove festivali kupuju od privatnih posrednika, sales agent ureda u Parizu i Berlinu. Na jednoj je strani javni novac, na drugoj također javni novac, a oni koji u tom pseudokapitalizmu zarađuju mala su skupina posrednika. I u kulturi – ukratko – sve je u redu, sve teče kao europski business as usual.

Ali, barem što se mene tiče, ništa nije isto. Preko svega toga napukla je tanka, ali očita pukotina koja pokazuje da se taj svijet cijepa i lomi. U pozadini svega je ružan, zagušujući šum koji nas upozorava da je pretvaranje završeno. Sad točno znamo u kakvoj Uniji živimo. Točno znamo, ako nismo dosad.

Kako znamo, EU i MMF skršili su Grčku. Mjere koje su nametnute Grčkoj nisu samo teške i teško provedive. One nisu samo ekonomski nerealističke, barem ako je vjerovati ozbiljnim ekonomistima. One su – što je najgore od svega – namijenjene da budu poniženje, one su sačinjene s ciljem da budu ekonomska vendeta, kazna za ideološki neposluh. Kad je sve to s Grčkom završilo, gotovo da mi je bilo žao što Cipras nije pristao i na posljednje, najgorče poniženje, da grčku infrastrukturu, javna dobra i zemljopis prepusti fondu koji bi bio fizički dislociran iz Grčke i kojim bi upravljali kreditori. Jer, na taj način, da je EU osnovala svoju Europsku Istočnogrčku Kompaniju, barem bismo bili načistu o čemu je riječ. Odnosno, da je riječ o čistoj ekonomskoj okupaciji, gubitku suvereniteta i formalnom ukidanju posljednjeg privida demokracije. Posljednjim poglavljem svoje grčke politike Europska unija pokazala se točno onakvom kakvom je oslikavaju eurofobni nacionalisti kao Nigel Farage: kao polutotalitarna, ćudljiva životinja koja će pogaziti demokratsku volju nacije ako je ta volja na putu njima samima i njihovoj ideologiji. Nakon onog što se dogodilo, sad više ništa nije isto, i – barem ja – ne gledam više isto ni na taj novac koji nekako, od nekamo pritječe i pretače se u naše znanstvene projekte, filmske festivale, mostove i edukativne info-ploče. Nakon onog što se dogodilo, ne mogu više u tom novcu ne vidjeti ono što to jest: klasno mito. Mito kojim se plaća maloj, obrazovanoj i utjecajnoj manjini – političarima, kulturnjacima i poduzetnicima – a zato da bi šutjeli zbog štete koju EU radi onima koji nemaju društveni glas, glas u Saboru, u novinama, na kulturnim festivalima, za fakultetskom katedrom.

Kao društvena elita, mi smo konačno kupljeni. Vi ste kupljeni, i ja. Plaćaju nam naše sitne ili ne-sitne projekte zato da bismo šutjeli kad se nekom drugom dogodi ono što se dogodilo Grcima. A ono “što se dogodilo Grcima” nije ništa drugo nego prijesna, banalna politička odmazda. I Sjever i Jug – naime – znaju da su Grci za svoj dug uvelike sami krivi, ali ti “Grci” koji su krivi ponajprije su dvije stare, tradicionalne centrističke stranke koje se sada Sirizi protive. I Sjever i Jug zna da grčki dug nije nastao, ili barem nije nastao samo zato, jer su Heleni bili lijeni i loše plaćali porez. I Sjever i Jug znaju da je taj dug nastao iz mnogo razloga, od kojih je najvažniji taj što je Grčka ulaskom u EU istovremeno prvi put dobila pravu državu blagostanja, ali i u konkurenciji jačih ekonomija izgubila proizvodnju i unutrašnje tržište. I Sjever i Jug znaju da Grci svoj dug nikad neće vratiti, ni ovim ni bilo kojim drugim alternativnim planom. Ovaj plan stoga nikad nije ni služio tomu da bi se dug vratio. Taj plan čin je ideološke purifikacije, prinudni prelazak na drugu vjeru. Tim planom Sjever pred svojim glasačima (kojima Grci taj novac duguju) simulira strogost, igra se pedagoškog igrokaza kojem je cilj da stvori uobrazilju kako “južne lijenčine” neće dobro proći sa svojim nestašlucima, te kako naši skrbni političari šparno i domaćinski paze na novac koju su im posudili. Tim planom Sjever je poručio da ne trpi krivovjerje, ekonomsku heterodoksiju, i da će heretici biti tretirani metodom spaljene zemlje.

Pri tom obje strane – Jug i Sjever – operiraju zapaljivim klišejima. Jedan paket tih klišeja onaj je o pojasu češnjaka, zemljama PIGS, južnim džabalebarošima koji bi sjedili na verandi uz ouzo i živjeli na naš dug. Jug na te stereotipove odgovara svojima: o sjevernim kamatarima, tvrdokornim lihvarima koji rade u korist bankara i koji ne traže neki konkretni, stvarni i postojeći novac, nego ideološku apstrakciju. Na vrhuncu ognjice, taj rat stereotipa poprima jasne protofašističke konotacije. Na jednoj strani – Južnoj – su niže rase, nevrijedni crnpurasti Mediteranci koji ne mogu dosegnuti arijevske vrijednosti reda, štednje i organizirana društva. Na drugoj su Cicije, bankari, Shylocki, oslikani u skladu s antisemitskim stereotipima o lihvaru koji je bogat, a opet nam guli kožu. Ti stereotipi – ujedno – svakom tko je živio na jugoslavenskim prostorima moraju zvučati zastrašujuće poznato. Umjesto Nijemaca stavite Slovence, umjesto Grka Srbe, i najednom dobijete Jugoslaviju 1985/6, godinu dana prije uspona Miloševića. Sjever, koji dominira našim tržištem, prodaje nam svoje šporete i frižidere rađene u davno amortiziranim pogonima koje smo sufinancirali “mi”. I Jug, koji je parazitski, živi od fondova za pomoć nerazvijenima i redistribucije novca, Jug koji gradi knjižnice i ceste dok se kod nas autoputovi ne dovršavaju, a ljudi nemaju posla. Ako ste živjeli u Jugoslaviji 1985., naslušali ste se takvih rečenica, čuli ste ih stoput, a sad slušate na puno većoj skali njihov zvučni eho. U Jugoslaviji, te su rečenice izgovarane, a pet godina potom, buknuo je rat.

A problem EU danas nije ni problem lijene Grčke, ni problem zloćudne, lihvarske Njemačke. Njemačka i Grčka u ovoj su priči samo dvije strane novčića, dvije vlade koje pokušavaju zaštititi interes svojih glasača u jednom potpuno pogrešno osmišljenom, suicidalnom i opasnom eksperimentu. A taj eksperiment zove se EU. Taj eksperiment je zajednica koja će imati jednu valutu i kamatu, ali plaća policajca u Dublinu i Sofiji neće biti ista. Zajednica u kojoj postoji jedinstveno tržište dobara, a istovremeno i strašni nerazmjeri konkurentnosti. Zajednica koja se nije pretvorila u državu, ali zato svojim državama članicama sustavno otima alate ekonomske samooobrane: tečaj, subvencije, investiranje javnog novca u gospodarstvo. Zajednica koja zadržava proceduralnu vanjštinu demokracije, ali u političkoj praksi svako ideološko strano tijelo ispljune kao nekompatibilno. Zajednica u kojoj se politički život potpuno otkinuo od ideološkog sadržaja, jer se razgovor o ideologiji smatra za ekstremizam. Govorimo o zajednici koja je doslovno opasna za svoje članice, jednako sjeverne i južne, koja je urušila visoko postavljene kulture demokracije u brojnim europskim zemljama, te koja svojim ekonomskim mehanizmima u ovom trenutku Sjever i Jug konfrontira i vodi prema bratoubilačkoj omrazi. Govorimo – ukratko – o jednom pogrešno postavljenom političkom projektu koji – međutim – ima podršku društvene elite. A ima dijelom i zato što je pokretni bankomat za samoispunjavajuća proročanstva: europski novac koje ćete potrošiti na svog asistenta u Europskoj uniji, na projekte koje će oni odabrati, na potpore koje će oni razrezati, na projekte koje ćete zbog njih smisliti a možda vam i ne trebaju, koje ćete potrošiti na to da njihovim novcem kupite njihove filmove koje su oni platili od kapitalističkog posrednika. Dio tog novca doći će – naravno – vama. Ne nužno vama u džep: vašoj udruzi, fakultetu, filmskom projektu, književnom festivalu, turističkoj zajednici, građevinskoj tvrtki, političkoj stranci.

I to je dovoljan razlog da šutite. Da šutimo. I da se pretvaramo da pukotina ne postoji, da je sve u redu, business as usual.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: