REPORTAŽA IZ ROMSKOG SLUMA 'U Rijeci metem ulice, a ovdje sam vrhovni poglavar derviškog reda. Padamo u trans, meditiramo i probadamo obraze šiljcima'

Topla halva topi se u ustima poput šećerne vate, a kad je zaliješ zašećerenim, vrućim indijskim čajem, tijelo zatrepti od miline.

Hajrulah Osmani ne pije i ne jede jer posti.

Usta su mu suha, čak malo zapinje dok govori, ali je pun snage, kao mladić od 20 i kusur godina.

Njegov najstariji i njemu najsličniji sin Sali iz spavaće sobe donijet će poveći prsten pa ga tutnuti ocu u ruku.

“Ne taj, onaj drugi”, povikat će Hajrulah Osmani, ali strogi pogled brzo će mu kliznuti u topli smiješak, vedrinu i jednostavnost po kojoj je na Pehlinu poznat.

Sat će jedva otkucati nešto iza 15 sati kad će Osmani ustati pa krenuti prema spavaćoj sobi.

Oko struka će prvo povezati debeli, kožnati crni remen, a potom će na bijelu polo majicu i plave traperice navući dugačku, crnu platnenu halju čiji će rubovi lagano doticati perzijski tepih.

Preostalo je još samo pokrivalo za glavu: crveno-crna okrugla svečana kapa, i u samo nekoliko trenutaka Hajrulah se pred mojim očima iz radnika riječke gradske Čistoće pretvorio u šejha, vrhovnog poglavara derviškog reda, nešto poput derviškoga Pape, kako me kroz smijeh upozorava.

Na brdu ponad Rijeke, u jednom od najvećih i najsiromašnijih romskih slamova, usred ilegalnog odlagališta otpada i najzloglasnijeg riječkog kvarta, u čardaku ni na nebu ni na zemlji, smjestila se jedna od rijetkih preostalih derviških tekija, utočište i crkva siromaha i skromnih ljudi po kojima su drevni derviši davno dobili ime.

52-godišnji Rom Hajrulah Osmani derviški je poglavar, onaj koji zaređuje i stvara nove šejhove, onaj kojeg slušaju i čija je riječ posljednja, šejh reformator i riječki pometač, s metlom u jednoj i obrednim štapom u drugoj ruci.

K’o za vraga, na zloglasnom Pehlinu preostale su čak tri derviške tekije koje većinom pohađaju pripadnici redova rufaija i sinanija, poklonici mračnih i mističnih obrednih rituala u kojima si derviši, u transu i potpunoj meditaciji, zabijaju šiljke u tijelo, i to navodno bez osjećanja bol ili patnje.

“Evo, pogledaj mi obraze. Ako se zagledaš bolje, vidjet ćeš ožiljke taman iznad usana kroz koje mi je prošao šiljak i izašao s druge strane obraza”, objašnjava mi šejh Osmani pa primakne glavu kako bih ga bolje vidjela.

Bilo je to prije mnogo godina, na jednom od obrednih rituala kakvi su uobičajeni među derviškim skupinama i o kojima Rijekom kruže glasine.

Neki derviši svoje obrede izvode kroz ples – takvi se obično nazivaju vrtećim dervišima pa nije čudno da nastupaju čak i u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Ali ovi naši pehlinski redovi i dalje se radije probijaju šiljcima pa je mala vjerojatnost da će nastupati u kakvim kulturnim ustanovama.

Riječ je o ritualima koji se odvijaju samo u posebnim prilikama.

Derviši se kao i inače okupljaju u tekiji, a potom slijedi obred koji slavi Alaha i koji se naziva zikr.

Predstavlja približavanje Bogu i čišćenje tijela i duše od grijeha.

Molitva u takvim prilikama traje i do nekoliko sati, a obred završava ritualnim činom probadanja tijela: derviši si igle dugačke između 30 i 50 centimetara navodno zabijaju u trbuh, jednjak, oči, uši, obraze, a da pritom ne proliju ni kap krvi, osjete bol ili kakvu drugu fizičku manifestaciju.

Glasine kruže da se tim obredima probadanja gdjekad podvrgavaju i derviška djeca. Zbog toga je Rijeku prošloga tjedna pohodio muftija Aziz ef. Hasanović kako bi pehlinske derviše zamolio da prestanu u ime vjere s tim strašnim obredima.

Šejh Hajrulah Osmani uvjerava me kako se obredi u njegovoj tekiji već godinama ne provode.

“To nije za ovaj svijet i za ovu zajednicu, ona nije dovoljno duhovno sazrela za takve obrede. Bodeži se koriste kako bi se ljudima pokazalo i dokazalo meditativno stanje. Evo, pa i Isus je činio mnoge nepotrebne stvari samo kako bi ljudima dokazao vjeru. Budio je Lazara, hodao po vodi... Tako i derviši...” objašnjava mi Osmani pa me ponudi još jednim komadićkom tople i ukusne halve.

Materinji jezik mu je albanski, a na Pehlin je iz Kosovske Mitrovice stigao 1980. godine, nakon što je napustio srednju vojnu školu za medicinu u Novom Sadu.

Zaposlio se u 3. maju, bio dobar majstor, a nakon rata završio u riječkoj Čistoći u kojoj radi metlom i sretan je da “ne misli na ništa”.

U dvorištu jedne od prvih zidanih kuća na Pehlinu Osmani je uz pomoć drugih derviša vlastitim rukama sagradio dervišku tekiju, 20-ak kvadrata veliku prostoriju za održavanje svakodnevnih molitava, s jednom dodatnom sobom iz koje obrede promatraju žene.

Tekija je obojana u svijetlozelene tonove, na zidovima su derviši sami ispisali arapska slova, riječi i cijele stihove, po podovima su rasprostrli perzijske tepihe kako bi im bilo lakše klečati i slušati molitvu vrhovnoga vođe.

Ipak, šejh Osmani je, kaže za sebe, reformator pa i nama ženama dopušta da prisustvujemo molitvi. Na ulazu ćemo samo izuti cipele i sjesti uza zid tekije, tik do ozbiljnih i kontemplativnih derviša koji će se rasporediti ukrug oko šejha Osmanija.

Oboružani su udaraljkama, a meni će osmijeh razvući naljepnica Guinnessa koju je jedan derviš zalijepio na kožu svoga defa.

Ipak, obred je prilično ozbiljan.

Sastoji se od pjesme i molitve, a derviši tijekom pjevanja obično jednoličnim tonom izgovaraju nekoliko riječi ili pojmova.

Jedna od njih je, u prijevodu, “nema Boga osim Alaha”, druga je pak riječca Hu, odnosno On, Bog, Alah.

Nema probadanja niti dokaza meditativnih stanja, a šejh Osmani s vremena na vrijeme prekine pjesmu kako bi nam objasnio što dalje slijedi u obredu.

U ruci drži drveni štap imena asa, reminiscenciju na Mojsijev štap i simbol koji legitimira duhovnog vođu zajednice.

Tekija je mala, ima možda dvadesetak kvadrata, a kad se ispuni dervišima vrućina postaje nepodnošljiva.

Rashladiti se moguće u Osmanijevu dvorištu: tamo je ispred tekije familija postavila nekoliko plastičnih stolaca i jednu spravu za bildanje leđa i tricepsa.

Hajrulah je htio da sinovi vježbaju, ali sprava se već izlizala i zahrđala pa danas više služi kao naslonjač pohabanog sjedala.

Sat je jedva otkucao 16, a čelo Hajrulaha Osmanija prekrilo se grašcima znoja koje povremeno prebriše čistom, bijelom maramicom.

Dio obreda kleči, dio sjedi, dio pjeva, dio govori, dio pak prepušta svome najstarijem sinu koji je vješt pjevač i budući derviški vođa.

Osmanijevi, objašnjava mi šejh, pripadaju porodici derviša podrijetlom iz Turske i Irana, a derviška se povijest, tvrdi mi Hajrulah, u ovoj porodici može pratiti sve do Otomana.

Za šejha se tako zaredio i Hajrulahov sin Sali, ozbiljan 30-godišnjak dobroga sluha i ritma, također radnik u Čistoći i odmetnuti Pehlinac koji se prije nekoliko godina sa suprugom preselio na Grobnik.

Šejh Osmani ima šestero djece.

Četvero sinova, dvije kćeri, devetero unuka i unučica.

Na Pehlin je, priča mi, stigao kako bi se oženio i sagradio kakvu baraku, a ispalo je da će biti prvi među stanarima koji će na brdu iznad Rijeke sagraditi zidanu kuću.

Ona je vesela baš kao i familija Osmani – fasada je obojena u tamnozelenu boju, tekija je izvana tamnonarančasta, a uz zidove derviške crkve Hajrulah je posadio margarete jer obožava cvijeće.

Govori mi kako je vjera itekako kultivirala Pehlince.

“ Teško je biti musliman, a zamislite onda kako je tek biti musliman i Cigan. Trebalo je znati živjeti u ovim uvjetima, boriti se s predrasudama, podizati djecu. Kad sam se ovdje doselio, ljudi su oko kuća bacali smeće, nije bilo struje ni vode, kupalo se u bunaru, a pehlinska djeca bila su stigmatizirana kao neuka i loša”, prisjeća se.

Za većinu Riječana, Pehlin se baš i nije puno odmaknuo od te slike zabiti i slama.

Na njemu živi začudna zajednica Albanaca, Aškalija, Hrvata, Srba i Bošnjaka, no prevladavaju Romi, i to većinom muslimanske vjeroispovijesti.

Pehlinski derviši i ostalo stanovništvo u stvarnosti su prilično nezavidnog socijalnog stausa, pripadnici etničkih manjina, socijalno i ekonomski nedovoljno integrirani u društvo.

Dobar dio žitelja i dalje tamo živi u sklepanim, limenim kućercima bez dozvola, naselje nema asfaltirane ceste, javna rasvjeta gotovo da i ne postoji, od kanalizacije godinama ni traga.

Ipak, zlobnici će reći da su Cigani oduvijek imali dobar njuh za biznis pa nisu uzalud nakon Drugog svjetskog rata doselili baš na Pehlin, mjesto gdje su tada uglavnom bili samo krš i napušteni bunkeri, a danas se to smatra jednom od potencijalno najljepših i najskupljih riječkih lokacija.

Od Korza je Pehlin udaljen najviše desetak minuta automobilom, a kad čovjek tamo dođe, s rubova riječkog slama pružit će mu se jedan od najljepših pogleda što preko dokova riječkog brodogradilišta seže prema Kvarneru i krčkom mostu.

Pogled doduše ide preko ruševnih romskih nastambi, kuća koje su umjesto u fasade omotane u limene ploče za tisak novina, a na čijem bi mjestu, prema planovima gradskih vlasti, jednog dana trebao niknuti luksuzni stambeni kompleks.

Romi na Pehlinu dotle žive u skromnim uvjetima.

Odmah pored glavne ceste, na samoj granici između Rujevice i ostatka Rijeke, na zgarištu obiteljskoga doma sjedi 50-godišnji Mahir Beriša.

Ima sada već nekoliko tjedana otkako su se u njegovu domu zapalile instalacije, a vatra u samo nekoliko sati progutala cijelu kuhinju, dnevni boravak, kupaonicu i prostor za blagovanje.

“Šta ja znam odakle je krenuo požar? Evo vidi, sve je izgorjelo. Samo uđi u sobu pa pogledaj zidove”, govori mi Mahir pa otvori vrata kako bih zavirila u jedinu sačuvanu prostoriju.

Nešto sunca dopire kroz prozorčić koji gleda na dvorište, ali zidovi su tamnosivi poput neba prije oluje, osjeća se po zagorenome, po prstima ostaje siva prašina.

Preživjela je na tom zgarištu jedino stara, kamena izba na koju su Mahir i supruga nadogradili drvenu nastambu, skromnu, ali dovoljnu da ih zaštiti od kiše i ružnog vremena.

Nestali su u vatri i ključevi crvenog Reanult Clia pa automobil sad neupotrebljiv stoji u dvorištu, prekriven tepisima koje su spasili iz vatrene stihije.

Nisu imali puno, a ono u čemu su živjeli sagradili su na tuđem zemljištu i bez jedne dozvole.

Zgarište uglavom čiste sami, bez susjedske pomoći, onako kako je to i inače običaj kod riječkih Cigana.

Zajednica Roma ovdje je – kao što je to u većini Hrvatske – prilično razjedinjena, a kad glasaš za pogrešnog Cigana, nekako se ne priliči pomoć tražiti od onog drugoga.

“Teško je ujediniti različite romske zajednice jer ovdje više-manje svatko gleda za svojim interesom. No, nama je stalo da se romski mladi integriraju, da se obrazuju i uče kako bi imali bolju budućnost i veće šanse za kvalitetan život”, kaže mi Etem Fazli, predsjednik udruge mladih Roma “Romska budućnost”.

Etem je Mahirov nećak, ali ne živi na Rujevici.

Završio je studij prometa na Veleučilištu u Rijeci, dolazi iz riječke obitelji koja je za kruh zarađivala na Hrvatskim željeznicama, fakultet si je plaćao radeći kao student u pilani, a karijeru je prvotno započeo – kao mesar.

Njegova udruga danas broji možda stotinjak članova, a cilj im je jasan: ukazati mladim Romima na važnost obrazovanja i integrirati ih u društvo onako kako se to čini i s drugim nacionalnim manjinama.

Kad su u pitanju Romi s Rujevice odnosno Pehlina, dobar dio njih za život zarađuje skupljajući otpad i staro željezo, a žene su uglavnom kućanice koje danonoćno skrbe o pretežno mnogorodnim familijama.

“A vidi kakav ovdje imam zoološki vrt: dva zeca, pekinezera Fifi, jednoga mješanca i šestero djece”, kroz smijeh mi govori Albanac Hasan Ademi.

Kaže kako je prošlo 15 godina otkako je sa suprugom doselio na Rujevicu.

Žive u skromnom kućerku koji su nespretno nadograđivali godinama, sve u različitim materijalima i stilovima, a o krov je familija zakvačila barjak, kako se i priliči u tjednu krcatom blagdana.

Kuća je u suterenu, ispod kamenjara koji na Rujevici nazivaju glavnom ulicom, a do nje vode zidane stepenice na kojima je lako poginuti ne primijetiš li na vrijeme da ciglena ograda uopće nije zazidana, nego su cigle samo naslagane.

U romskom naselju nalazi se samo jedna trgovina koja je ujedno i kafić, ali naši nas sugovornici uvjeravaju kako je radnja smještena u najzloglasnijem djelu naselja te kako nam nije preporučljivo do tamo ići sa skupim kamerama.

“Ne idite dalje od ovoga. Ne vole se ovdje baš svi slikati i snimati, ljudi su skeptični i nikome ne vjeruju”, govori mi nekoliko sugovornika kad ih tražim da mi pokažu tu trgovinu.

Ipak, šejh Osmani me uvjerava kako je Pehlin u pola stoljeća doživio nevjerojatnu transformaciju, da ljudi žive dobro i složno, školuju djecu i pretežno rade u komunalnim poduzećima.

Tako i njihov obiteljski prijatelj, 46-godišnji Masar Hajdari, također derviš i zaposlenik opatijskog Komunalca.

S familijom Osmani prijatelj je od pamtivijeka, a danas im se druže djeca i Osmanijevi unučići.

Pehlinske derviše danas često pitaju što je uopće smisao njihove začudne doktrine.

Prvi organizirani derviški redovi javljaju se u 12. stoljeću, rituale obavljaju u tekijama koje su najčešće i šejhov dom, doktrina im je misticizam, a krajnji cilj “kroz vjeru suzbiti sve svoje negativnosti, amortizirati krutost te prihvatiti drugog kao subjekt s kojim je moguće ploviti”.

Pehlinski derviši, objašnjava mi Osmani, uz to još žele razbiti i predrasude koje zapadnjaci gaje prema islamu.

Recimo, poput one da musliman mora imati više od jedne žene ili da se mora boriti za svoju vjeru.

“Nazivaju me izvana pa me pitaju zašto se ne borim kad sam musliman. Ja im kažem da sam vjernik, ali da smatram da se čovjek treba boriti protiv vlastitih nedostataka, kao i za slobodu vjere”, objašnjava mi šejh Osmani pa kaže da je sasvim zadovoljan s jednom životnom družicom koja je uz njega već desetljećima.

Protivi se prisili u vjeri, ženama dopušta ulazak u tekiju, zaređuje i dervišane, a priznaje mi čak i to da je neredovit u postu.

“Zdravlje mora biti ispred svega. Ako osjećam da mi je od posta loše, radije nešto pojedem nego da se razbolim. Mislim da je to razumno”, tumači mi Osmani.

Samo dan nakon što nas je rado primio u goste, Hajrulah Osmani s dvojicom sinova zaputit će se prema riječkoj Čistoći gdje će s metlom u ruci nastaviti pometati ceste.

Na Pehlinu šejh, u Rijeci smetlar.

Nije zaludu “derviš” u prijevodu – siromah i skroman čovjek.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: