Škola u kojoj su učenici kraljevi

Mnogo je stvari koje sam naučila u Privatnoj klasičnoj gimnaziji, a najvažnije je saznanje da se sve može, naročito kad se nađe grupa entuzijasta. PKG moj brat i ja upisali smo prije desetak godina na savjet roditelja, koji su u toj školi prepoznali snagu profesora Klasične gimnazije i nove metode rada u malim grupama”, takva sjećanja ima dr. sc. Tamara Milošević, koja danas radi u Centru za interdisciplinarna istraživanja (Centre de recherche interdisciplinaire) na Sveučilištu Paris Descartes u Parizu.

Privilegij učenja i življenja u privatnoj školi Tamara Milošević obrazložit će racionalno, znanstveno – “to mi je profesionalna deformacija”.

Za nju i dan danas, premda je školsku klupu kod profesora Šešelja napustila 2001., privatno školstvo znači slobodu:

“Pedagozi i učitelji imaju mogućnost da budu pioniri u razvoju novih metoda učenja i vještina, koje će, nadam se, biti prihvaćene i u državnim školama. Danas se sve više uči kroz igru, praktični rad i znanstvena istraživanja. PKG njeguje i tematsku nastavu i putovanja koja prekidaju monotonost standardnih metoda u učionici i donose novi pogled na neku temu, bilo da se radi o srednjem vijeku ili o Srednjoj Dalmaciji.”

Iako je Tamara očito “materijal” koji bi poželjeli mnogi profesori, ona sama dio svog uspjeha pripisuje umješnosti profesorskog kadra.

Nakon gimnazije Tamara Milošević upisala je molekularnu biologiju na PMF-u u Zagrebu. I danas dobro pamti kako je prvi semestar za nju bio prilično šokantan:

“Na fakultetu sam bila samo broj. Od studenata se očekivalo da znaju ogromne količine informacija, ali rijetki su bili ti koji su nas pitali i za razumijevanje, a kamoli za stvaranje novih projekata.”

Tamara je uvjerena kako je u njezina znanstvena postignuća utkan i trud njezinih srednjoškolskih profesora.

“U današnje vrijeme, kad su informacije slobodno dostupne svima u svakom trenutku, više nije bitno što će djeca učiti u osnovnoj i srednjoj školi - bitno je kako će djeca učiti o svijetu oko sebe i na koji će način razviti vještine koje će im biti potrebne u svijetu koji mi ne možemo zamisliti, u poslu koji danas još i ne postoji”, zaključila je ona.

Tamara je i sama bila učenica pionirka koja je privatnu školu upisala 1997. Nije jedina koja se orijentirala na znanstveni rad. Njezine školske kolegice Anja Iveković-Martinis i Tena Šarić rade u Institutu za antropologiju. Prva je diplomirana antropologinja i književna komparatistica i radi kao znanstvena novakinja posvećena antropološkoj lingvistici i vizualnoj antropologiji. Druga je profesorica antropologije i sociologije, stručna suradnica u Institutu koja se bavi evolucijskom i molekularnom antropologijom. Jelena Šimunović angažirala se u Documenti, Centru za suočavanje s prošlošću, Jaša Kraus je odvjetnik, Loredana Divjak ansteziologinja, Lea Kašpar bila je prva u povijesti Filozofskog fakulteta koja je na sva pitanja točno odgovorila, danas je u Londonu, radi za UN…

Bile su to prve generacije učenika, one “pokusne” godine u kojima su privatne škole krčile put privatnog školstva prepun kritika, skepse, ignorancije države. U međuvremenu stasale su generacije koje će nesumnjivo biti vinovnici malih i velikih kulturnih i znanstvenih procesa, ljudi koji će u svojim strukama obilježiti naredna desetljeća. Bivši učenici koji će pojmu elita vratiti nešto od izvornog smisla te riječi – oni najbolji u svojoj generaciji, blistavih sposobnosti koji će utjecati na intelektualni i znanstveni život Hrvata. Već danas njihova imena nisu nepoznata široj javnosti; Marko Gregović iskazao se kao aktivist kad je pokrenuo Sindikat biciklista, a angažman oko biciklističke fronte u Hrvata motivirao ga je da odustane od predavanja filozofije, logike, politike i gospodarstva u Srpskoj pravoslavnoj opštoj gimnaziji…

Za jednog od njih već ste sigurno čuli. Zove se Nevio Marasović i kritičari su ga opisali kao novu generaciju redatelja filmaša koja će donijeti neke nove vjetrove. Za ništa novca snimio je film “Show musto go on” koji vrijedi 6,5 milijuna kuna. Lako što ga je snimio. Prikazao ga je u Puli i vratio se kući sa Zlatnom Arenom za najbolji scenarij i Zlatnom arenom za najbolje specijalne efekte. Da nije bilo bake koja mu je dala tisuću eura za kameru i atmosfere u PKG-u koja ga je osokolila, ne bi bilo ni redateljskog uspjeha. Barem ne još, kaže Marasović.

U PKG-u doživio je vlastiti preporod. Pogotovo nakon školovanja u Osnovnoj školi “Tin Ujević”, gdje je svako jutro morao slušati himnu. Iako je učio puno, presudnim smatra način rada, a ne vrijeme provedeno u učenju: tim intenzitetom u državnoj bih školi lako mogao pasti razred jer je tamo sve koncentrirano na zbrajanje bodova, a ne na samo znanje.

U osnovnoj je bio vrlo dobar učenik, ali je prošao testiranje u PKG-u, jer tamo ocjene nisu bile u prvom planu. Osim testa opće kulture i pisanja eseja ključan je bio razgovor s psihologicom i jednom profesoricom.

“Nismo mi bili djeca bogataša. Nije bilo nikakvog snobizma i skupih automobila. Svi ti klinci prošli su prijemni zato što su bili normalni”, priča Marasović. U PKG-u snimio je dva filma. U jednom je glumio i profesor povijesti Vladimir Posavec, koji usput ima i bend. Na prijemnom na Akademiji dramske umjetnosti Marasović je bio jedini koji je išta snimio, i to mu je bila komparativna prednost u odnosu na ostale…

Bojan Glavašević, tajnik kabineta Ministra branitelja, kaže: “Odabir srednje škole bio je moj drugi samostalni odabir u životu: prva je bila odluka da još u osnovnoj školi počnem učiti grčki i latinski. Moja osnovna škola bila je ‘Izidor Kršnjavi’, i imao sam veliku sreću pohađati školu koja je imala program klasičnih jezika, jer sam se u njih zaljubio ‘na prvi morfem’. Kada sam trebao upisati srednju školu, uopće nisam dvojio oko upisa u klasičnu gimnaziju, jer sam želio nastaviti učiti grčki i latinski.

Za Privatnu klasičnu gimnaziju rekla mi je jedna starija kolegica iz osnovne, koja je godinu dana ranije upisala PKG. Rekla je da se tamo radi na drugačiji način nego u većini škola, da se u radu stavlja naglasak na kreativnost i na razumijevanje gradiva, a ne isključivo na “štrebanje”. To me zainteresiralo pa sam se otišao informirati. Svidjelo mi se što je škola mala, stekao sam dojam (i nisam se prevario) da tamo učenici nisu samo imena ili brojevi u imeniku, nego da ih nastavnici doživljavaju kao osobe i imaju individualni pristup.

Izašao sam na prijemni ispit, položio ga i upisao se u Privatnu klasičnu gimnaziju.

Bez imalo pretjerivanja, to je vjerojatno najbolja odluka koju sam ikada donio. Iako ih ima mnogo, navest ću tri razlike između PKG-a i državnih škola.

Kao prvo, način učenja klasičnih jezika fundamentalno se razlikovao od onoga u državnoj školi jer smo ih učili kao “žive” jezike, kao što bismo učili, primjerice, engleski ili arapski. Učenje jezika, bilo kojeg, mora biti bazirano na lingvističkoj teoriji, a prema njoj ne postoje “mrtvi” i “živi” jezici.

Druga velika razlika od državne škole odražavala se u činjenici da profesor nije uvijek u pravu. Poticani smo na polemiku i borbu za svoje stavove. Upravo zbog toga je jako teško naći osobu koja je išla u PKG a ima strah od autoriteta. Poštovanje i uvažavanje svakako, ali ne i strah.

Treća razlika izašla je na vidjelo kada je trebalo upisati fakultet. U PKG-u se učenika za upis fakulteta priprema od prvog dana. Nama su pripreme bile organizirane u školi, u sklopu satnice. Nisam potrošio ni minute slobodnog vremena na dodatno učenje. Prijemni ispit na Filozofskom fakultetu položio sam kao jedan od 10% najuspješnijih kandidata, i na temelju toga sam dobio državnu stipendiju.

Nakon četiri godine PKG-a nisam imao dilemu oko toga što želim upisati. S potpunim pouzdanjem u svoj izbor, upisao sam lingvistiku i sociologiju, i nisam pogriješio. To sam mogao zato što su nam znanja prenošena uz objašnjenje da su to samo alati koji služe da pronađemo odgovor na dva važna pitanja koja definiraju odrasle, odgovorne članove zajednice: “Tko sam ja?” i “Što želim u životu?” Kada znate odgovore na ta pitanja, veliki životni izbori nisu toliko teški.

Bilo mi je teško otići s fakulteta jer zaista volim lingvistiku. Vjerujem da je ona moj poziv i da ću joj se vratiti. Međutim, moja veza s braniteljskom populacijom također je svojevrstan poziv. Činjenica da mogu pridonijeti poboljšanju kvalitete njihovih života velika mi je čast i zadovoljstvo. A znanost će uvijek biti tu, kao stari prijatelj, i znam da će me čekati”, zaključuje Glavašević.

Dok su roditelji Globusovih sugovornika izdvajali i plaćali školovanje svoje djece od 25.000 do 35.000 kuna, i kao porezni obveznici one u državnim školama, u široj je javnosti tema privatnog školstva uglavnom izazivala provale kritike. I frktanje nosom.

Zašto? Zašto su Hrvati u tranziciji prigrlili i privatno zdravstvo i osiguranja, privatne tvornice, hotele, vrtiće, dućane, novine, kina i festivale, čak i privatne otoke, a privatno školstvo im je dubinski odbojno?

“Zašto smo mi nevoljeno dijete ovog sustava trebale bi odgovoriti dublje sociološke analize. Na nas se gleda kao na ne baš jako željenu pojavu koju se ne može zabraniti jer u demokraciji svatko može raditi na području kojem hoće, ali nam se čitavim nizom vrlo jasnih signala kazuje da nismo poželjni dio sustava.

S ostalim je privatnicima nekako lakše, još smo u socijalizmu naučili da imamo privatnog zubara, ginekologa, odvjetnika… Socijalizam je omekšao taj odnos prema privatnom, neprivrednom sektoru. Prema školstvu ne, nikada. Ljudi su s pravom osjetljivi na prava svoje djece da se školuju besplatno, i to je velika stečevina socijalizma. Ljudi školstvo danas shvaćaju kao posljednju oazu svojih prava, zato je bunt na sveučilištu oko besplatnog studija bio žestok, to je točka prijepora koja je ostala neobično važna”, tumači Zlatko Šešelj.

Tako je bilo prije 15 godina. Tako je i danas. Loš image ne šire samo neupućeni laici nego i sami prosvjetari. Nedavno se na jednom predavanju o upisima u srednje škole, organiziranom za roditelje osmaša, što ga je držala profesorica gimnazije na dobrom glasu, mogao čuti pravi antipropagandni poklič:

“U privatne škole vam se upisuju oni koji nemaju bodove za dobre gimnazije, i osjetljiva djeca koja ne mogu izdržati gimnazijski dril, jer, znate, mi smo jako zahtjevni, kod nas treba jako puno raditi… Ma ima i dobre djece koja žele učiti, ali teško će to ostvariti u privatnoj školi jer će u razredu sjediti s pet ADHD-ovaca s kojima profesori ne znaju što bi.“

Radeći temu o privatnom školstvu, pukim smo slučajem naišli na šestero učenika “odbjeglih” iz gimnazije u kojoj radi spomenuta profesorica, onih koji nisu mogli izdržati taj dril i koji su proglašeni slabima i neprilagođenima. Jedan je ove godine, u sklopu terenske nastave, nagrađen besplatnim tjednom u inozemstvu zbog svog rada i doprinosa školskoj zajednici. Škola je njemu i njegovim roditeljima tu zahvalu – “Sretni smo što postojiš” - napisala crno na bijelom.

Drugi učenik kaže da napokon diše: “Tamo su bili prirodno zli...“ Treći je rasturio maturu. Četvrta kaže: “Umjesto jedinica koje nisam zaslužila, imam četvorke koje sam zaslužila…”

Domaći internetski forumi nabijeni su koncentriranom mržnjom i prijezirom prema privatnom školstvu. A arsenal uvreda i predrasuda je neiscrpan. U gadnoj varijanti zvuče ovako: niškoristi, obijesna dječurlija kojima roditelji plaćaju ocjene, drugdje bi propali, mekušci, snobovi, problematični…

Nakratko, ali samo nakratko, kritičari su utihnuli jer su prvi rezultati državne mature potkopali tezu o razmaženim đacima i kupljenim ocjenama. Privatna Gimnazija i ekonomska škola Benedikta Kotruljevića u Zagrebu po ukupnim je rezultatima 2010. nadmašila sve državne. U nizu predmeta briljirala su i djeca PKG. Za visoki plasman izborile su se i Srednja škola Zvane Črnje iz Rovinja i daruvarska Gimnazija…

“Zašto nitko nije prozvao javne škole što su radile 2010. kad su bile na dnu ljestvice po rezultatima mature? Istina, postoje škole u kojima se može proći bez ikakvog velikog truda, u koju se upisuju djeca slabijeg uspjeha naprosto zato što se ne mogu svi upisati u Petu gimnaziju, a sistem upisa je kriminalan – još prije 20 godina upozoravao sam na to da on dovodi do potpunog izobličenja cijeloga sustava. U tom sustavu valjalo je naći žrtveno janje – privatne škole. Rasprava o privatnim školama zlurado je korištena da bi se sakrila prava istina o hrvatskom obrazovnom sustavu koji je katastrofalan. Za mene su pravi pobjednici male škole iz provincije, gdje ljudi rade marljivo i samozatajno. Na otocima, primjerice, ne traže od djece da imaju 68 bodova, sretni su da ih imaju, ne ponašaju se kao veterinarska stanica za selekciju svinja, nego su škola koja se pobrine za sve one koji pokucaju na njezina vrata. To je plemenita funkcija škole koja se prečesto zaboravlja!”, kaže Šešelj.

To što su na putu stambeno-poslovnog zbrinjavanja prolazili, jako podsjeća na tipičnu katastrofu hrvatskog poduzetništva.

Jadranka Tudović, koja je sa suprugom Jadranom prije 12 godina osnovala Srednju informatičku školu u Zagrebu s ambicijom da program osmišljen za informatičku struku oplemeni vještinama potrebnim u realnom životu, priča kako su im otkazivali ugovore o najmu preko noći. Zato je danas uvjerena kako bi im država trebala pomoći. Razradili su ideju prema kojoj bi država, po uzoru na Europu, trebala biti jamac u kreditnim linijama za školovanje djece. Jadranka upozorava na još jedan golemi problem privatnog školstva: naplatu školarina. Njoj i suprugu roditelji učenika ostali su dužni 400.000 kuna!

“Mogu jedino na sud, a to znači nekoliko godina agonije. Grozna je to situacija, svih ovih godina samo mi je jedan tata došao reći da je u krizi i predložio nagodbu, ostali se jednostavno nisu obazirali na opomene. Kad sam se u jednom slučaju odlučila na nepopularnu mjeru – ispisivanje djeteta, porijeklom iz ugledne zagrebačke poduzetničke obitelji, i uvjetovala ispisnicu podmirivanjem duga, onda nas je tata prijavio Inspekciji za zlostavljanje djeteta. Inspekcija je nekim čudom promptno reagirala i prije nego što im je stigla službena prijava. Zanimljivo da je dijete prebacio opet u privatnu školu...”

Šešelj je jedan od rijetkih koji ima vlastitu školu i jedan od nerijetkih koji je u trajnom dužničkom ropstvu. Ni Šešelj nije siguran da bi se s današnjom pameti usudio upustiti u takvu avanturu.

“Nitko nikad nije pitao od države kako da nam pomognu, niti smo kao Udruga ikad išta uspjeli postići na tom području. Bili smo i ostali: neželjeno dijete. To se vidi po duhu i slovu zakona o školstvu, jer zakon koji bi trebao biti napisan za djelatnost kao cjelinu, pisan je samo za javne škole.”

Vera Šutalo, načelnica u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, reći će da su svakome tko je došao s idejom o pokretanju privatne škole pomogli.

“Mi smo prema privatnim školama benevolentni. Svima smo dali podršku osnivanja, pomogli oko uvjeta usklađivanja sa zakonom, dobile su naše nastavnike... Nema potrebe da ih se u zakonu posebno apostrofira jer za njih vrijede sva pravila kao i za druge..”, kaže Vera Šutalo. Po njezinu mišljenju, Hrvatska bi problem financiranja privatnih škola trebala riješiti kao i većina razvijenih zemalja – velikom participacijom lokalne zajednice, većom od one koju daje središnja vlast. Samo što, naglašava ona, škole trebaju biti spremne da će, kad dobiju novac, morati i podnositi račune o tome kako su ga potrošile i ispunjavati kriterije koje će im propisati država.

Vera Šutalo smatra da su se privatne škole mogle više iskazati, organizirati obrazovanje prema različitim pedagoškim koncepcijama, ojačati vlastitu autonomiju... Ovako, u većine njih program je isti kao i u državnim školama.”

Da je tu primjedbu izgovorio netko drugi, a ne Vera Šutalo, koja je Zadarskoj privatnoj gimnaziji dala dozvolu za eksperimentalni program, njezin vlasnik Nikica Simić, sigurno bi skočio kao oparen.

Profesor Simić kaže da je prošao golgotu i potrošio tri godine dok nije ishodio dozvolu Ministarstva za eksperimentalni gimnazijski program, koji je bazično usmjeren na rasterećenje učenika:

“Ponudili smo program po europskim standardima, recenzirali su ga doktori pedagogije, a Ministarstvo, na čelu sa Želimirom Janjićem, profesorom i političkim konvertitom, i Vesnom Hrvoj-Šic, dipl. politologinjom, te Agencija za odgoj i obrazovanje na čelu s ravnateljem Vinkom Filipovićem, profesorom i sindikalnim konvertitom, stalno nam ga je i stalno vraćalo. Ne znam ni danas zašto. I onda nam je u 15 minuta nova administracija, na čelu s Marijom Lugarić i mr. Verom Šutalo, po istom zakonu - dala dozvolu!”

Profesor Simić ogorčen je i zato što im je država obustavom potpore “ukrala 2,5 milijuna kuna koje su morali sami izmisliti u posljednje tri godine, a istodobno se nabacuje šakom i kapom za neke čudne stvari”.

Razlika između privatnog i državnog školstva nije samo razlika u željenoj kvaliteti podučavanja, kojima se na svojim web-stranicama diči svaka privatna škola u Hrvatskoj, komfornim kvadratima, teretanama u školi (neke čak imaju i bazene), individualiziranim pristup, metodama rada, projektnoj nastavi, terenskoj nastavi, ambiciji da se učenici osjećaju prihvaćenima – jer je to bitan motivacijski faktor i da školu osjećaju – o, kako to bajkovito zvuči – kao svoj drugi dom.

Profesorica hrvatskog jezika u Privatnoj jezično-informatičkoj gimnaziji “Svijet” Danijela Cvetković, koja je radila i u državnoj školi, ali tek sada u privatnoj “uopće nema osjećaj da radi, nego da živi u sretnoj, velikoj obitelji”. I njoj samoj ta je atmosfera bila presudna kad se doselila u Zagreb: “Ovdje je naprosto način rada takav da možete pokazati koliko možete, i profesori i učenici. Važan je i pozitivan pristup – mi tražimo vrline, a ne mane. Vjerujem da je to najbolji motivacijski faktor . Razredi su manji, od 14 do 20 učenika, svakog učenika dobro poznajemo i za nas posao ne završava sa završetkom predavanja.”

Njezina šefica Marija Šarić ravnateljica je “Svijeta”, manje razvikane gimnazije, ali sa stabilnim profesorskim kadrom – prvi znak da moto škole i popis svega onoga čemu teže na službenim stranicama škole nije tek puka demagogija. Marija Šarić, diplomirana politologinja i diplomirani kateheta, prije devet godina prodala je svoj stan da bi imala za osnivački kapital vjerujući da je privatna škola rizik koji se isplati. Predavala je vjeronauk u srednjoj školi u Požegi, krenula je s tri učenika, jedva preživjela prvih godina, ali danas mi s ponosom lista godišnjak i pokazuje tko je što od bivših učenika upisao.

“Naši profesori su vrijedni, zanimljivi, kreativni. Najbitnije je da smo u svakom trenutku tu ako nas učenici trebaju, neovisno o tome kakav savjet ili pomoć žele. U našoj školi nema informacija, razrednici su dužni svakog petka poslati mail roditeljima o napretku djece.”

Marija Šarić na kraju pojašnjava: “Nisam se ja puno promijenila, nisam drukčija nego što sam bila u državnoj školi. Ovo je lijep način rada u kojemu možete pokazati koliko možete.

Kao ravnateljici mi je stalo ne samo da djecu nešto naučimo nego da jednog dana misle kako im je srednja škola bila najljepši period u životu.”