'SPREMAN SAM UMRIJETI...' Zaboravljena ispovijest Vinka Žuljevića Klice!

Mislite li da bi narudžba za vaše ubojstvo još mogla biti aktualna? – pitao je Globusov novinar u rujnu 2003. godine Vinka Žuljevića zvanog Klica. Bilo je to samo tri dana nakon što je izašao iz zatvora zbog optužbe da je ubio Veselina Marinova. Žuljević je tada u stanu na zagrebačkom Laništu, okružen suprugom, troje djece i dvojicom bliskih prijatelja, kako je opisao novinar, odgovorio: “Spreman sam svakog momenta umrijeti, ali i u trenutku kad bi me metak pogodio, vjerujem da bih ubio onog koji je pucao. Smrti se ne bojim, tako sam formiran od početka, makar svaki čovjek treba biti oprezan, čak i kad prelazi preko pješačkog prijelaza. A ja sam prilično oprezan čovjek.”

No, dvanaest godina poslije, točnije u nedjelju, 3. svibnja ove godine, u 7.55 sati, poslije jutarnje mise, ubojice su Žuljeviću presjekle put, izvukle ga iz auta i likvidirale. Nije stigao “ubiti onoga koji je pucao”, kako je vjerovao da bi učinio. Presreli su ga u Škodi Octaviji s nepripadajućim BiH tablicama, a uz automobil se dovezao motocikl na kojem su bile dvije osobe. Paljbu su otvorili suvozači iz Škode i s motocikla. Anonimni svjedoci kažu da su ispalili desetak metaka, te da se Žuljevića čulo kako bolno zapomaže. Izašao je iz vozila kako bi pokušao pobjeći, štiteći se pancirnom dekom, na sebi je imao i pancirnu košulju, no ubojice nisu odustale. Svjedoci kažu da su naizmjenično pucali sve dok nije pao. Kad se prestao dizati, pokrivati dekom, kretati, opirati, nestali su. Policija je poslije pronašla zapaljenu Škodu...

Tog jutra na sesvetskom pločniku u 58-oj godini života preminuo je Vinko Žuljević Klica, umirovljeni pukovnik HVO-a povezivan sa zaštitarskim biznisima, zakonski upitnim poslovima, prijatelj Vjeke Sliška, koji je u samoobrani, kako je utvrdio sud, 2002. godine ubio Veselina Marinova. Istovremeno otac, suprug, te nositelj niza ratnih odlikovanja, koja mu je 90-ih dodijelio predsjednik Franjo Tuđman za uspjehe na ratištima u Zadru, Čavoglavama, na južnom bojištu i drugdje, gdje je ranjen u nogu, pa je 1999. godine stekao status ratnog vojnog invalida treće skupine s 90-postotnim oštećenjem organizma.

Neosuđivan, ali često privođen, ispitivan, praćen, živio je “na oprezu”: nije se skidao iz pancirne košulje, grozio se mobitela zbog straha od prisluškivanja i donedavno se uvijek kretao u pratnji zaštitara. No, proteklo nedjeljno jutro u sesvetskoj crkvi posljednji put viđen je sam, opušten, nasmijan.

Ova je likvidacija bez sumnje najveći izazov hrvatskoj policiji i sigurnosnim službama za mandata aktualne vlasti, a njezini krakovi ne završavaju u Hrvatskoj nego se šire u Bosnu i Hercegovinu.

Istraga neće biti jednostavna, jer su ubojice očito bile dobro pripremljene: poznavali su Žuljevićevo kretanje, a ubojstvo je izvršeno u nedjeljnim jutarnjim satima, kad je sesvetska ulica bila prilično prazna, stoga su izbjegnute kolateralne žrtve. Auto su odmah spalili, a na motociklu nije bilo vidljivo ni koje je marke. Zasad policija ne otkriva jesu li na mjestu zločina pronađeni tragovi koji bi mogli rasvijetliti istragu, no prekjučer su krenuli s provjerom svih poslova kojima je Žuljević na sebe možda navukao bijes zasad nepoznatih napadača.

Iako se Žuljevića u javnosti često dovodilo u vezu sa zaštitatskim biznisom, u registrima Trgovačkog suda nema mu ni traga. Službeno se njegovo ime nije nikad povezivalo ni s jednom hrvatskom tvrtkom. Spominjao se samo kao tajni suvlasnik zaštitarske tvrtke Bilić-Erić iz Sesveta, iako je Žuljević u spomenutom intervjuu 2003. tu informaciju demantirao.

Naš izvor blizak tvrtki i danas demantira da je Žuljević bio suvlasnik tvrtke te mu nije poznato ni da je imao ikakav ugovor s tim društvom, koji se ovih dana spominje u medijima. Poznato mu je da je ranije pomagao oko posla vlasnicima tvrtke, ali to je sve što je čuo. Spomenimo da je riječ o tvrtki koja danas solidno posluje: nekoliko godina prijavljivali su prihode od 60-ak milijuna kuna, da bi 2012. i 2013. narasli na 80 milijuna kuna te zapošljavaju više od 900 ljudi prema posljednjim podacima. Njihovi zaštitari čuvaju tvrtke kao što su Ikea, Zara, RBA, Ingra, Chromos, Euroherc, niz kladionica i automat-klubova, a radili su i s državnim tvrtkama, kao i s lokalnim vlastima.

Žuljevićev životni put od Bugojna do Zagreba u publicističkom izdanju “Zagrebačka mafija” opisala je novinarka Jasna Babić, a i u ovom članku koristili smo se nekim podacima iz njezine knjige.

Vinko Žuljević rodio se 1959. godine u selu Hrasnica kod Bugojna u srednjoj Bosni. Odrastao je s devetero braće i sestara, a već kao tinejdžer počeo je trenirati boks. U knjizi se spominje anegdota da je navodno na školskom dvorištu istukao nastavnika tjelesnog, te da je srednju školu morao završiti u Zagrebu.

Boksom se profesionalno nastavio baviti i nakon srednje škole, najprije u Subotici, a zatim i u Sarajevu, gdje je upisao Prirodoslovno-matematički fakultet, koji nikad nije završio, a zbog interesa za biologiju navodno je dobio nadimak Klica. Kasnije je pričao da je s fakulteta izbačen nakon što je fizički napao Biljanu Plavšić, tadašnju profesoricu, a poslije lidericu bosanskih Srba koja je zbog ratnih zločina završila na optuženičkoj klupi u Haagu. Žuljević se ubrzo preselio u Švicarsku, zajedno s Vladom Rajićem, koji će mu poslije postati kum i najbliži prijatelji. Nije poznato čime su se njih dvojica bavili u Švicarskoj, ali Žuljević je, navodno, boksao i vodio restoran. U Hrvatsku su se vratili čim je postalo jasno da će se Jugoslavija raspasti.

U službenim izvješćima stoji da se Žuljević u kolovozu 1991. kao gardist uključio u obranu Hrvatske. U obrani Zadra pokazao je izuzetne vojničke sposobnosti. Priključio se protuzračnoj obrani i 4. gardijskoj brigadi s kojom je uništavao zrakoplove nad Zadrom. Potom odlazi u Čavoglave, a ubrzo pohađa i školu za zapovjednika bitnice protutenkovske obrane. Pri povratku postaje zapovjednik bitnice Bofors na južnom bojištu. Početkom napada na Bugojno odlazi u obranu grada.

U izvješćima se navodi da ga je predsjednik Franjo Tuđman u veljači 1993. godine prvi put odlikovao, pa opet u rujnu 1995. Medaljom Oluja. Godinu poslije, 1996., Žuljević je postao pukovnik. Te godine predsjednik Tuđman dodijelio mu je i odlikovanje Red hrvatskog križa. U Bugojnu je Žuljević osnovao vlastitu paravojnu formaciju, koja je imala nadimak “Garavi” jer su bojili lica u crno, pokušavajući tako sakriti identitet.

Tih dana prisjetio se u intervjuu za Globus 2003. godine: “Dobio sam zadatak da na Kupresu pokušam rasteretiti naše postrojbe od djelovanja četnika i JNA, te smo od lokalnog stanovništva iz Bugojna, Kupresa i Uskoplja formirali dobrovoljačku postrojbu koju je narod tog kraja prozvao Garavi.”

Žuljevićevi “Garavi” kasnije su pripojeni HVO-u, pa i raspušteni. Žuljević je završio na Kupresu, gdje je dalje ratovao protiv srpskih postrojbi, te je 1994. u jednom okršaju ostao bez noge. Za vrijeme rata u BiH sprijateljio se s Mladenom Naletilićem Tutom, zapovjednikom Kažnjeničke bojne, a tada je upoznao i Tutina tjelohranitelja Veselina Marinova, kojeg će poslije ubiti s nekoliko metaka u zagrebačkom kafiću NBA.

“Je li točno da je Mladen Naletilić Tuta od vas naručio ubojstvo Marinova, jer je ovaj trebao biti svjedok tužiteljstva Haškog suda u procesu protiv njega?” pitao ga je novinar Globusa 2003. godine. Žuljević je odgovorio da su to insinuacije i laži.

“Čisto sumnjam da bi Marinov, kakav bio da bio, ikada išta svjedočio protiv Tute. To je totalna glupost. Tutu sam upoznao na ratištu i jako se iznenadio jer sam ga po pričama zamišljao kao ljudinu opasnog izgleda, a ispred sebe vidio onižeg čovjeka srednjih godina koji vuče svoj ruksak i pušku i vodi svoje dečke. O Tuti mogu reći samo sve najbolje”, kazao je Žuljević, te nastavio priču o tome kako su bili formirani “Garavi”:

“Na samom kraju rata, u srpnju 1994., ušli smo u sastav Kažnjeničke bojne pod zapovjedništvom generala Ivana Andabaka. U studenom 1994. zajedno smo priključeni 22. diverzantskom odredu HVO-a jer se krenulo u oslobađanje Kupresa. Garavi su zajedno s Kažnjeničkom bojnom dobili najteže ratne zadatke. Drugog dana tih borbi izgubio sam nogu, a nakon tri mjeseca provedena po bolnicama vratio sam se na ratište. Nažalost, više nisam mogao biti na čelu diverzantskih postrojbi, pa sam se vozio na tenku.”

Žuljević je u Zagreb stigao u jesen 1998. godine, a na pitanje novinara zašto, kaže da je bio vezan za Zagreb još iz vremena kad je tu išao u srednju školu. “Tu mi je živio kum, a Zagreb mi je odgovarao jer sam kao teški invalid stalno vezan za bolnicu. U Bosni mi je sve spaljeno, moje selo jedno je od rijetkih koje SFOR nije popravio.” Preko kuma Rajića, Žuljević se 90-ih povezao s Vjekom Sliškom, tadašnjim “kraljem poker-aparata”, koji je poslije ubijen u atentatu na Cvjetnom trgu.

Široj javnosti Žuljević je postao poznat upravo tijekom suđenja za ubojstvo Veselina Marinova, inače suradnika hrvatskih obavještajnih službi, u kojem je oslobođen svih optužbi. Sud je zaključio da je Žuljević u Marinova pucao u samoobrani, iako ga je pogodio s nekoliko metaka u glavu, a između ostalog mu je pucao i u potiljak. U Žuljevićevu korist na sudu je svjedočio njegov kum Vlado Rajić, kao jedini svjedok ubojstva. Rajić se posljednji put, spomenimo, u stupcima crne kronike spominjao 2013. kad je priveden zbog curenja povjerljivih policijskih podataka. Žuljević je te 2003. tvrdio da je do dana ubojstva Marinova vidio tek tri puta u životu.

“Marinov mi je nanio najmanje problema u životu i on je možda tisućiti čovjek kojem bih poželio bilo što loše. Mnogi su znali da tjedno barem pet dana provodim u kafiću NBA i iznenadio sam se kad je on tamo ušao. Zapravo, nisam ga odmah ni prepoznao. On je odmah isforsirao situaciju, napravio je suludi čin i doveo me u poziciju iz koje nema povlačenja. Reagirao sam kako sam reagirao, jer sam u ratu tako preživljavao u sličnim situacijama. Kad sam vidio pištolj i čuo pucanj, refleksivno sam reagirao. Mnogi su pitali zašto sam u njega ispalio pet metaka, a i ja sam se kasnije to pitao. Međutim, to je bila refleksna reakcija, te sam metke ispalio u intervalu od jedne do dvije sekunde. Treba reći da nikada prije nisam bio u zatvoru, nisam nisam imao nikakvih problema za zakonom, čak nemam ni prkršajnih prijava iz prometa. Za pištolj sam imao valjanu dozvolu za držanje i nošenje oružja, i nakon donošenja pravomoćne presude zatražit ću da mi ga vrate. Za taj sam pištolj vezan jer mi je obranio život.”

No, već tada se znalo da Žuljević i Marinov nisu bili u dobrim odnosima, prije svega zbog HIS-ove operativne akcije Barakuda s kraja 90-ih, u kojoj je Marinov, kao suradnik kodnog imena Mornar označio Žuljevića i s njim povezane ljude i HVO-a kao jednu od grupacija u Hrvatskoj koja se bavi švercom oružja. Zanimljiv je i podatak da je nadležno tužiteljstvo najprije pokrenulo istragu protiv Žuljevića za tzv. obično ubojstvo, a optužba je potkraj 2002. godine proširena tako da se Žuljevića teretilo za ubojstvo iz bezobzirne osvete. To se dogodilo nakon što je u istrazi svjedočio Josip Perković, koji je Marinova angažirao u akciji Barakuda.

U ožujku 2009. opet je ozlijeđen, i to u naletu vlaka na njegov automobil, a od ozljeda zadobivenih u toj nesreći otac mu je preminuo u bolnici. Na sprovodu Žuljevićeva oca među ostalima su bili Nikica Jelavić, Josip Antić Zefo, Zoran Pripuz, Ljubo Ćesić Rojs, Vice Vukojević, sinovi Hrvoja Petrača Novica i Nikola, Goran Obradović Pišta, Reno Sinovčić. Prije dvije godine Klica je bio priveden zbog sumnje da je zajedno sa suvlasnicima hvarskog kluba Carpe diem Nenadom Šepakom i Josipom Ćurkovićem te svojim vozačem Stipicom Brekalom pokušao iznuditi novac od Nikole Bušljete, suvlasnika paške Papaye i zagrebačkog restorana Lido.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: