ŠTO HRVATSKIM BIRAČIMA ZNAČI SPITZEN-KANDIDAT MANFRED WEBER? NIŠTA Ne poznaju ga, ne mogu glasovati ni za njega ni protiv njega

Europska pučka stranka nedavno je odlučila da će na izborima za Europski parlament u proljeće sljedeće godine njezin Spitzenkandidat biti Manfred Weber iz bavarske Kršćansko-socijalne unije (CDU), sestrinske stranke svenjemačke Kršćansko-demokratske unije (CDU) koju još uvijek vodi Angela Merkel. I ostale stranačke frakcije u Europskom parlamentu izabrat će svoje Spitzenkandidaten. U hrvatski politički i medijski život tako je ušla njemačka složenica Spitzenkandidat, koja se u tiskanim medijima pojavljuje u čudovišnima jezičnim oblicima: Špickandidat, špicenkandidat, špic-kandidat, spic-candidate itd. U Zagrebu, gdje je nekoć mnogo obrazovanih ljudi odlično znalo njemački jezik, a i mnogi su purgeri pomalo šprehali na njemu, danas malobrojni znaju materinski jezik stotinjak milijuna stanovnika Europske unije i europskog kontinenta uopće pa hrvatski mediji njemačke riječi, kako u izgovornima tako i u pisanima oblicima, izvrgavaju svakakvu ruglu.

Premda njemačka riječ die Spitze u različitim složenicama ima različita značenja – Spitzenspieler je vrhunski igrač, Spitzentanz je ples na prstima, Spitzenverkehr je najgušći promet itd. - Spitzenkandidat u političkom smislu označuje osobu koja se nalazi na prvom mjestu izborne liste i koja je kandidat za najviši položaj koji se može steći u respektivnim izborima. U europskome političkom rječniku i u krugovima briselske birokracije izraz se pojavio tek prije nekoliko godina. Prvi pravi Spitzenkandidat bio je Jean-Claude Juncker kojega su europski pučani proglasili svojim kandidatom za predsjednika Europske komisije ako pobijede, kao što su pobijedili, na izborima za Europski parlament 2014. No u njemačkoj politici i političkoj znanosti taj pojam postoji desetljećima. Pretvorio se u prvorazrednu političku kategoriju u doba procvata personalizacije izbora devedesetih godina prošlog stoljeća. Usko se vezivao za uspjehe ondašnjih novih političkih zvijezda Billa Clintona, Tonyja Blaira i Gerharda Schrödera, mladih, dinamičnih i medijski atraktivnih političara koji su se suprotstavili starima i medijski neprivlačnim političarima poput Georgea Busha st., Johna Majora i Helmuta Kohla. Djelovali su u različitima institucionalnim okvirima – Clinton u predsjedničkoj, a Blair i Schröder u parlamentarnoj demokraciji – ali ih je povezivala snažna personalizacija izbornih kampanja, stranaka iz kojih su potekli i koje su predstavljali te izvršne vlasti koju su osvojili.

Kada se govori o Spitzenkandidaten, najvažnija je njihova osobina sposobnost da izraženom, profiliranom i medijski brižljivo plasiranom personalnošću donesu svojim strankama dodatnu dobit, to jest da napune stranačke kutije osjetno većim brojem glasova no što bi ih stranke dobile bez njih. Stoga se u središte izbornih kampanja stavljaju vodeći kandidati, a ne stranke, politička i osobna svojstva kandidata, a ne stranački programi. Takvo dizajniranje izbornih kampanja nije bilo slučajno. Kada su stranke nepopularne, a obično su svuda prilično nepopularne, vodeće kandidate treba virtualno odvojiti od stranaka koje predstavljaju. Treba ih prikazati kao osobe koje nisu bezuvjetno vezane za svoje stranke - Nijemci to stručno nazivaju “Entkoppelung von Kandidat und Partei” - i koje su sposobnije i uključivije od njih, a time i prihvatljivije biračima izvan starih stranačkih utvrda i tradicionalnih glasačkih bazena. Ako više ne vjerujete stranci za koju ste dosad glasovali, ako se više ne pouzdajete u to da ona može riješiti društvene probleme koji vas najviše tište, glasi poruka, vjerujte ovom čovjeku koji je po svemu bolji i sposobniji od stranke kojoj pripada ili koju vodi.

Takva je izborna strategija urodila svakojakim posljedicama. Analitičari su pokazali da je vodila k prezidencijalizaciji stranaka, izbora i izvršne vlasti, pa su se premijeri u parlamentarnim sustavima počeli ponašati kao predsjednici država u predsjedničkim režimima, to jest kao nekakva unitarna egzekutiva koja je sve samostalnije i sve samovoljnije odlučivala o svima važnim pitanjima unutarnje i vanjske politike. Takva je politika nanijela velike štete strankama moćnih vođa. Blairova era davno je prošla, a britanska Laburistička stranka još se nije konsolidirala i osposobila da opet osvoji vlast. Schröder odavno nije u politici, a njemačka Socijaldemokratska stranka tone u sve dublju krizu i neizvjesna je njezina politička budućnost. U nas je prema svojima političkim sposobnostima i rezultatima s njima bio usporediv samo Ivo Sanader. I on je nakon naprasnog odlaska iz politike ostavio ideološki i politički metež u HDZ-u. Poslije turbulentnih mandata Jadranke Kosor i Tomislava Karamarka, Andrej Plenković nastoji obuzdati poludjelo ideološko klatno i usidriti stranku u desnom centru, ali teško mu to polazi za rukom. Ipak, nasuprot britanskima laburistima i njemačkim socijaldemokratima, HDZ se brzo vratio na vlast, što je spriječilo njegovu dugotrajniju krizu u postsanaderovskoj eri. No to je posebna hrvatska priča koja iziskuje šire objašnjenje.

Premda se naširoko govori o Spitzenkandidaten u sklopu predstojećih europskih izbora, oni bi umnogome mogli promijeniti značenje i smisao tog pojma. Ponajprije, ne postoje stranački kandidati za najviši položaj u Europskoj uniji - a to je mjesto predsjednika Europske komisije kao nekovrsne vlade Unije - za koje mogu glasovati svi građani Europske unije, odnosno građani svih država-članica. Za Manfreda Webera i njegovu stranku moći će glasovati samo birači u Njemačkoj. I za ostale vodeće kandidate i njihove stranke moći će neposredno glasovati samo birači država iz kojih potječu. Nema zajedničkih izbornih lista europskih stranka – pučana, socijalista, liberala i dr. – koje se natječu u svim članicama Europske unije i za koje bi glasovali birači u svima njima. Stoga će se birači u 26 država – u svim članicama Unije, osim zemlje iz koje potječu vodeći kandidat i njegova stranka – morati glasovati za “zamjenske” kandidate i stranke. Tko podržava Webera i njegovu stranku, u Hrvatskoj će morati glasovati za HDZ i njegove kandidate kako bi ušli u Europski parlament, pomogli europskim pučanima da dobiju većinu mjesta u tom tijelu i pravo da izaberu predsjednika Europske komisije. Ili, oni koji su na europskim izborima 2014. glasovali za HDZ, posredno su poduprli Junckerov izbor za predsjednika Europske komisije. Cinici bi rekli: glasuješ za Dubravku Šuicu, a u paketu s njom dobiješ Jeana-Claudea Junckera. Ili još drastičnije: glasuješ za Marijanu Petir, a u paketu dobiješ Junckera.

Što u tim uvjetima hrvatskim biračima znači Spitzenkandidat Manfred Weber? Ništa. Ne poznaju ga, ne znaju ni tko je ni kakav je, ne mogu glasovati ni za njega ni protiv njega, ne mogu dati glas ni njegovoj stranci ni njezinima političkim suparnicama. On je politička figura kojoj su oligarsi Europske pučke stranke – a među njima najutjecajnija je oligarhinja Angela Merkel - namijenili stolac predsjednika Europske komisije, ako izbori prođu onako kako oni žele. Taj mu stolac neće izmaknuti ni ako Weber loše prođe na izborima u vlastitoj zemlji, Njemačkoj, pod uvjetom da pučani u ostalim zemljama osvoje najviše glasova i mandata.

Nadalje, smisao i značenje Spitzenkandidata potencijalno se smanjuju institucionalizacijom preferencijskog glasovanja. Štoviše, preferencijsko glasovanje moglo bi učiniti smiješnom tu političku figuru ako se dogodi da niže rangirani kandidati na izbornoj listi i u stranačkoj hijerarhiji dobiju više glasova od vodećeg kandidata. Stoga bi predsjednici stranaka, koji su obično i vodeći kandidati na izbornim listama, mogli sastavljati liste tako da na njih hotimice stavljaju slabo prepoznatljive, pa čak i nepopularne kandidate kako ne bi ugrozili svoj status među biračima, a posljedično i u stranci. Time bi natjerali vjerne stranačke birače da odustanu od davanja preferencijskih glasova pojedinim kandidatima i da glasuju samo za cijelu stranačku listu. Na taj bi način Spitzenkandidat mogao ograničiti primjenu i političke učinke preferencijskog glasovanja. Premalo je iskustava da bi se pouzdano znalo tko će biti dobitnik, a tko gubitnik u toj neizvjesnoj političkoj igri.

Naposljetku, smisao i značenje te političke figure mogla bi potkopati i pojava lažnih Spitzenkandidaten. Spitzenkandidat je pravi, a ne prividni izborni natjecatelj. On se ne smije pojaviti samo zato da bi “povukao” svoju stranku i druge kandidate na njoj, nego se doista mora natjecati za najviši položaj koji mu je dostupan u respektivnim izborima. U nacionalnim izborima Spitzenkandidaten se uistinu bore da uđu u parlament, a potom postanu predsjednici vlade. U predstojećima europskim izborima, oni bi se stvarno morali natjecati da uđu u Europski parlament, jer je mjesto u tom tijelu najviše što mogu postići natjecatelji u Hrvatskoj.

No u hrvatskoj političkoj praksi odavno se uvriježilo izigravanje pravila poštene izborne utakmice pa su nositelji lista bili vođe stranaka koji nisu ni kanili ni mogli zauzeti položaje za koje su se natjecali. Dok je bio predsjednik države, Franjo Tuđman bio je Spitzenkandidat na listama HDZ-a na parlamentarnim izborima, premda su svi znali da se doista ne natječe ni za mjesto u Saboru ni i u Vladi. I Ivo Sanader bio je Spitzenkandidat na listama HDZ-a u svima izbornim jedinicama, premda je mogao ući u parlament samo s liste u jednoj izbornoj jedinici. Slično su postupali i predsjednici nekih drugih stranaka.

Čini se da ćemo se nanovo suočiti s tom nepoštenom političkom praksom. Još se nagađa o tome hoće li Plenković biti vodeći kandidat na izbornoj listi HDZ-a, premda sam tvrdi da ne kani napustiti premijersko mjesto. Navodno će Anka Mrak Taritaš predvoditi zajedničku izbornu listu Glasa, IDS-a i HSS-a, ali je teško povjerovati u to da se doista natječe za mjesto u Europskom parlamentu. Davoru Bernardiću politički će savjetnici zacijelo preporučiti da izbornu utakmicu prepusti drugima, pri čemu najviše izgleda da uspiju imaju deklarirani Bernardićevi politički protivnici u stranci. E to još nismo doživjeli. No Bernardića ništa ne može pokolebati: ni to što nije poželjan kao Spitzenkandidat svoje stranke ni na izborima u gradskim četvrtima, ni potencijalni izborni uspjesi istaknutih pripadnika protivničke stranačke frakcije, ni porazni rezultati ispitivanja javnog mnijenja o stranačkome i osobnom rejtingu. On je odlučio politički umrijeti zajedno sa svojom strankom ili, kako bi on rekao, zajedno “s članicama i članovima stranke koji su me izabrali”.