BRITANSKI POVJESNIČAR U GLOBUSU

DRUGA STRANA ISTINE O RUSKOJ REVOLUCIJI Ubijeni ruski car Nikola II. bio je grozan vladar

“Bio je veliki antisemit, nikad nije prihvaćao tuđe mišljenje niti smatrao da griješi”, kaže ugledni profesor Sveučilišta u Oxfordu koji je upravo objavio knjigu “Posljednji car: Nikola II. i Ruska revolucija”

Nešto se događa u Rusiji. Umjesto govorkanja o upletanju u američke predsjedničke izbore i o misterioznim potezima političara i moćnih oligarha čime se s velikom revnošću bavi Zapad, nešto drugo je u fokusu Rusa. Sve su oči usmjerene na izloge knjižara koje su ovih dana uređene u znaku Romanovih. Stotinu godina nakon revolucije koja će označiti brutalni završetak vladajuće obitelji i Ruskog Carstva, najveći nacionalni superstar je car Nikola II. koji ponosnim pogledom promatra prolaznike s korica knjige u izlozima na svakoj većoj gradskoj aveniji. S početkom godine i u mjesecima koji slijede Rusi obilježavaju stotu obljetnicu Ruske revolucije.

U svakoj naciji sjećanja na velike povijesne događaje odjeknu nacionalnim zanosom, no u Rusiji je sve ponešto kompleksnije nego na drugim mjestima. Za početak, mnogi zaboravljaju da su se 1917. ustvari dogodile dvije velike revolucije. Prije stotinu godina, u veljači, najprije je došlo do Februarske revolucije koja je dovela do rušenja cara Nikole II. No, taj je događaj godinama bio zanemarivan jer komunisti njezina postignuća – postavljanje liberalne provizorne vlade – nisu smatrali pobjedonosnima za radničku klasu, stoga su je odlučili ignorirati.

Do dana današnjeg spominjanje 1917. uglavnom se odnosi na Oktobarsku revoluciju koja je dovela do ukidanja Ruske Republike i stvaranja Saveza Socijalističkih Sovjetskih Republika. Revolucija koja će obilježiti mnoga desetljeća ruskog života i čije su posljedice neizbrisivi dio današnjice u životima milijuna Rusa.

Fizički simbol njezina značaja još je tu, u obliku Lenjinova mauzoleja koji nepomično leži na najvažnijoj lokaciji ruske prijestolnice, više od dva desetljeća nakon pada sustava temeljenog na njegovoj ideologiji. Tijekom istraživanja materijala za svoju netom objavljenu knjigu “Posljednji car: Nikola II. i Ruska revolucija” profesor ruske povijesti sa Sveučilišta Oxford proveo je mnogo vremena u šetnji ulicama Moskve, tražeći odgovore na pitanja ne samo o Rusiji 1917. nego i o njenoj suvremenoj inačici. Osim opisanih izloga, koji pokazuju i rusku opsesiju razdobljem 2. svjetskog rata – uz Romanove omiljena tema moderne ruske literature je Staljin, malo je toga što se može navesti kao dio službenog obilježavanje stote obljetnice Revolucije. Ono je, čini se, tek u nastajanju.

O percepciji koju, stotinu godina nakon što je promijenio sastav njihove domovine, Rusi imaju o jednom od najvećih događaja u svojoj povijesti razgovarala sam s profesorom Serviceom, jednim od najvećih svjetskih stručnjaka za rusku povijest i njenu ulogu u suvremenom životu Rusa.

Robert Service

Nagrađivani autor brojnih knjiga, od kojih je “Povijest suvremene Rusije” dostupna i na hrvatskom jeziku u nakladi izdavačke kuće Sandorf, iscrpno se bavio temama Revolucije, povijesti 20. stoljeća, komunizma, Hladnog rata i povijesnih individua kao što su Lenjin i Staljin.

Njegovo novo djelo nudi novi pogled na možda najromantičniju ličnost ruske povijesti, posljednjeg ruskog cara Nikolu II., kojeg je brojna postojeća literatura učinila svojevrsnim romantičnim herojem i žrtvom brutalnog komunističkog poretka. No, profesor Service zaključio je da je svijetu itekako potrebna još jedna knjiga o posljednjem ruskom caru, ponajviše kako bi se u prvi plan stavila povijest, a ne “bajka” koja nam se do sada pričala. U razgovoru za Globus profesor Service, koji je usred turneje promocije svoje nove knjige diljem Britanije, mi govori: “U Rusiji se puno govori o potrebi za pripremom događanja, ali sve je i dalje vrlo povjerljivo. Snimljeni su dokumentarci i televizijske emisije, no još nisu prikazani, očekuje se govor ili više govora Vladimira Putina, no nitko ne govori o tome kada, gdje i koliko. To pokazuje koliko je ova tema osjetljiva.”

Osjetljiva tema ogledalo je osjetljive povijesti još toliko svježe u svijesti Rusa. Unatoč važnosti koju nosi stotica, ovo nije prvi put da se u Rusiji obilježava sjećanje na 1917. U desetljećima komunizma ono je uključivalo vojnu paradu na Crvenom trgu koja je reklamirala svoje novitete ispred članova Partije. Nakon 1991. Revolucija je promijenila značenje. S Putinom, kojeg je zapala zadaća obilježavanja velike obljetnice, njeno značenje fomira se još jednom, iznova. Ruski predsjednik je bivše lice KGB-a koji vjeruje da je raspad SSSR-a “najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća”. Putin je istovremeno pobjednik ne samo toga sustava nego i onoga što je nastupilo nakon navedene geopolitičke katastrofe. U ovim danima obljetnice Putin ima veliki zadatak: uvjeriti Ruse da je aktualna Rusija stabilna, a zajedno sa svojom bogatom poviješću razlog zbog kojeg svaki Rus treba biti ponosan.

Kako su se ruski političari odnosili prema ovoj velikoj epizodi svoje nacionalne povijesti od pada SSSR-a do danas?

– Velika je razlika u načinu na koji su se odnosili prema povijesti, pogotovo ako govorimo o Revoluciji i desetljećima koja su uslijedila. Jeljcin je o sovjetskim desetljećima govorio kao o “totalitarnoj noćnoj mori” i on je nakon mnogo godina bio prvi koji je odao priznanje Romanovima što je bilo nezamislivo u sovjetsko doba. Gorbačov je pokazao nešto poštovanja prema Februarskoj revoluciji, odnosno iskazao je daleko manje grub način na koji ju je doživljavao.

Vladimir Putin je posve drugačiji od svojih prethodnika. On nastoji zaustaviti napadanje sovjetskog doba, on želi da se ono promatra u pozitivnom aspektu i neprestano traži način da pomiri ta dva sukobljena razdoblja ruske povijesti. To je vrlo težak posao. Sovjeti su ubili Nikolu II. i to je ono što on priznaje i opisuje kao čin nedopustivog kriminala. No, istovremeno, Putin poziva na sagledavanje drugih aspekata sovjetskog doba, osobito okupljanje teritorija bivšeg Ruskog Carstva te kulturološki i sociološki doprinos koji su Sovjeti imali u ruskom društvu. On je više puta kritizirao Lenjina, on prepoznaje probleme koji su bili prisutni u sovjetskom razdoblju, ali istovremeno prepoznaje velika industrijska i kulturološka postignuća pod svojim prethodnicima. Ipak, Vladimir Putin vrlo rijetko govori o Lenjinu jer smatra da je to još uvijek vrlo osjetljiva tema za mnoge Ruse. Stoga odbija premjestiti mauzolej, a sve događaje vezane uz obilježavanje Revolucije planira s velikim oprezom.

S aktualnim događajima na Zapadu, uključujući ishod američkih izbora, krizu Europske unije i rast populističkih opcija diljem Europe, osjeća li se svojevrsno kapitaliziranje te slabosti koju pokazuju zapadne zemlje?

– O, da, Putin neprestano govori o Rusiji kao državi u kojoj su održane tradicionalne vrijednosti. On ukazuje na problem u SAD-u i na Bliskom istoku i više je puta istaknuo da je propast tradicionalnih vrijednosti i pokušaj nametanja progresivnih vrijednosti na Bliskom istoku odgovoran za krvoproliće. Po njemu su Irak i Sirija završili u plamenu zbog neprikladnih progresivnih vrijednosti. Morate znati da je Putin veliki tradicionalist. On javno podržava ideju obi­telji i ostale stupove na kojima počivaju tradicionalne vrijednosti.

U modernoj Rusiji, kao i na Zapadu, priča o Romanovima privlači mnogo pažnje, ona je istovremeno romantična i brutalna i, čini se, nikada dosadna. U vašoj novoj knjizi car Nikola II. ipak je prikazan na drugačiji način?

– U pravu ste, Romanovi, osobito Nikola II. trenutno uživaju iznimnu popularnost. Objavljene su mnoge knjige i u pravilu sve prikazuju posljednjeg ruskog cara kao žrtvu koja nije učinila ništa krivo. Toliko je uvriježeno takvo prikazivanje Romanovih da je jedan producent u Rusiji odbio u svoju emisiju uvrstiti povjesničara koji nije imao pozitivno mišljenje o Nikoli II.

Ruski car jest žrtva u tome što je na tako brutalan način ubijen, ali ja sam odlučio da je takvo prikazivanje činjenica ustvari loše napisana povijest. Car Nikola II. bio je katastrofalan vladar, veliki antisemit koji je imao užasno mišljenje o Židovima, mišljenje koje je formiralo ideje mnogih fašista nakon njegove smrti. Moja istraživanja pokazuju da je on bio vladar koji nije prihvaćao tuđe mišljenje niti je smatrao da čini pogreške u načinu na koji vlada svojim carstvom. Pokušao sam se odmaknuti od romantika koji pišu povijest, jer to nije povijest Romanovih, nego bajka. On jest bio dobar obiteljski čovjek koji je volio svoju ženu i djecu, ali je kao političar bio grozan. Tijekom svog istraživanja pročitao sam sve knjige koje je on čitao dok je bio u zarobljeništvu. Ima tu svega, uključujući knjiga o Sherlocku Holmesu. No, među knjigama koje je čitao svojoj djeci nalaze se “Protokoli sionskih mudraca”. Mislim da to mnogo o njemu govori.

Jesu li Rusi kao nacija pomireni sa svojom povijesti?

– Teško je odgovoriti na to pitanje jer toliko je različitih segmenata mišljenja. Za mnoge Ruse dvadeseto stoljeće bilo je puno nasilja, no neki ljudi danas smatraju da je donijelo pozitivne promjene, drugi vide samo negativne segmente. Dakle, pri razumijevanju povijesti kao nacija Rusi su i dalje vrlo podijeljeni. To je problem s kojim se susreće Vladimir Putin, a susretat će se i svaki lider nakon njega. Ono što ujedinjuje sve Ruse potreba je za mirom i stabilnošću. Oni ne žele revolucije ni ratove i taj sentiment je, naravno, i Putinovu interesu. On i njegovi suradnici ne žele velike promjene, baš kao što to nije željela vladajuća klasa uoči Oktobarske revolucije.

U medijima se često spominje novi Hladni rat između Rusije i Zapada. Smatrate li takva upozorenja opravdanima?

– Nema sumnje da se nalazimo u razdoblju povećanog rivaliteta. No, reći da se radi o Hladnom ratu u svakom je slučaju pretjerivanje. Pojam Hladnog rata u vremenu u kojem je trajao imao je stvarno značenje jer je predstavljao sukob vrijednosnog sustava, ekonomskog sustava, ideologije. Danas to jednostavno nije tako. Rusija sudjeluje u tržišnoj ekonomiji, oni su otvoreni. Danas nema razlika između Zapada i Rusije u takvom obujmu kao što su one postojale u prošlosti. Osim toga, to što se govoriti o Hladnom ratu ne čini nikome uslugu, već samo kreira dodatne tenzije. To pomaže ekstremističkim strankama, umjesto da se uspostavi konstruktivan dijalog.

Napisali ste brojne biografije. Osim carem Nikolom II., bavili ste se životima Trockoga, Staljina, Lenjina… Kako će jednog dana povijest govoriti o Vladimiru Putinu?

– Smatram da će ga prikazivati kao daleko manje grandioznog lidera nego što se danas prikazuje i u ruskim i u međunarodnim medijima. Mislim da je njegov najveći promašaj u tome što nije iskoristio priliku diversifikacije ruske ekonomije. O tome se mnogo govori, no ništa se konkretno ne događa. To se događalo i 1917., s time da se car Nikola II. jednostavno nije upletao u ekonomska pitanja svoga carstva. Putin nema pravo na taj izgovor. Moje je mišljenje da će Rusi jednog dana na Putinovo doba gledati kao na doba nepotrebne ekonomske stagnacije, pomalo onako kako danas gledaju na razdoblje Brežnjeva. Putin ima nevjerojatne mogućnosti – poslušnu naciju, prirodne resurse, no jednostavno ih ne koristi. Zato smatram da će ga u godinama koje dolaze doživljavati kao manje značajnu osobu kojoj će se puno toga moći prigovoriti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. prosinac 2024 18:57