GEORGE H. W. BUSH, PREDSJEDNIK KOJI JE ZA AMERIKU I SVIJET UČINIO MNOGO VIŠE NEGO ŠTO MU PRIZNAJU On je, a ne Reagan, mirno završio Hladni rat

Posljednje riječi Georgea Herberta Walkera Busha, predsjednika SAD-a od 1989. do 1993., sinu Georgeu Walkeru, 43. predsjedniku SAD-a, bile su: “I ja tebe volim.” Nekoliko sati prije toga, popričao je s dugogodišnjim suradnikom, državnim tajnikom, Jamesom III Bakerom. “Hej, Bake, gdje ćemo večeras? “Pa, Jefe, idemo u raj”, odgovorio je stari prijatelj. “Odlično, i ja želim tamo.” Deset minuta iza 22 h, 30. studenoga 2018., George Bush je preminuo. Bio je najstariji bivši predsjednik SAD-a u povijesti. Bio je posljednji predsjednik s osobnim ratnim iskustvom.

U proljeće 2017. razmijenio je pismo sa zagrebačkim prijateljem, bivšim saveznim sekretarom za vanjske poslove SFRJ, Budimirom Lončarom. “Dragi Budimire, dugo je prošlo od našeg posljednjeg susreta i pisma. Ponekad se zapravo čudim i pitam: jesam li ja zaista bio predsjednik SAD-a? Čini mi se kao da je to bilo u nekom drugom vremenu”, pisao je čovjeku s kojim je kontakt uspostavio još početkom sedamdesetih, kada je NR Kina ulazila u Ujedinjene nacije, u kojima je tada bio stalni predstavnik SAD-a. Svijetu danas treba “mudrost i iskustvo”, konstatirali su. Mudrosti i iskustva manje je nego prije nekoliko desetljeća.

Dugi život Georga Busha bio je uglavnom “cavu” (“Ceiling and Visibility Unlimited”), prema slengu pilota koji, posebno u doba kada je letio George Bush, traže vrijeme bez vjetrova, bez padalina, dobre vidljivosti. Unatoč patricijskom porijeklu, sin senatora i bankara, kao dijete najbogatijih i najutjecajnijih, George Bush s navršenih 18 godina nije odmah otišao na Yale. Prijavio se u vojsku, otišao u rat i postao drugi najmlađi avijatičar u oružanim snagama. S 20 godina u jednoj su ga akciji spasili suborci. Ono što je primio od majke, koja je govorila kako je “mi” važnije od “ja”, sada je samo pojačao. Bush nije bio čovjek ekstrema, nije volio sukobe, nikada nije želio uvrijediti.

Nakon studija i Wall Streeta, sa suprugom Barbarom Pierce, koja je bila potomkinja predsjednika Franklina Piercea, preselio se u Teksas. Wall Street i nafta obogatili su Busheve, ali stabilnost privatnog života nije ga zadovoljavala. Rad za javno dobro i u javnoj službi bili su njegov cilj, pa je Bush sve preostale godine, od 1964., kada se natječe za Kongres – i gubi – obavljao različite javne funkcije. Bush je bio stalni predstavnik SAD-a u UN-u, bio je onaj koji je prvi u Pekingu uspostavio Ured za vezu, zapravo ambasadu prije pravog veleposlanstva SAD-a u NR Kini. Bio je šef CIA-e, bio je u dva mandata potpredsjednik SAD-a. Bio je, naposljetku, 41. predsjednik, u vrijeme kada je svijet prolazio kroz duboku krizu i kada je sve moglo skliznuti u kaos. Bush je, opisao ga je i njegov sin, vjerojatno najuspješniji predsjednik u jednom mandatu.

George H. W. Bush bio je skroman i manje se od drugih brinuo o vlastitoj slici. Nije pisao memoare, nije organizirao “oral history project” o vlastitom povijesnom doprinosu. Brent Scowcroft, savjetnik za nacionalnu sigurnost, citirao je Busha koji nije mislio da je pristojno hvaliti se. “To nisam ja. Ja tako ne govorim, a neću govoriti onako kako ne govori George Bush.” Kada su ga u Houstonu, gradu koji je prigrlio kao svoj, počastili još jednim spomenikom, rekao je da se sada može samo nadati da će golubovi biti milostivi.

U politiku je ušao kao protivnik Civil Rights Acta, napadao je Medicare. Bio je protiv onih koji su podupirali Martina Luthera Kinga. “Jednoga će dana sunce sijati u Senatu, George Bush iskorijenit će sve liberale”, pjevali su u Bushevu timu prije nego što je izgubio. Kada je godinu kasnije ušao u Kongres, ono što je govorio bilo je puno umjerenije. Predsjednički kandidat Republikanaca Richard Nixon razmatrao je opciju da s njim pokuša ući u Bijelu kuću, ali je izabrao Spiroa Agnewa. Podržao ga je za ambasadora u UN-u, postao je šef Nacionalnog vijeća Republikanske stranke. Tada je branio Nixona od napada zbog afere Watergate, ali o predsjedniku nije imao osobito mišljenje. “Čovjek je amoralan”, napisao je u svom dnevniku. Kasnije je predsjedniku rekao da je potrebno da ode – zbog dobrobiti cijele zemlje. Takvih ličnosti u politici nikada nije bilo puno, ali u “najvećoj generaciji” javni interes, osjećaj da se gradi i čini nešto veliko, vjera u sretnu budućnost za sve, stavljanje općeg ispred privatnog, bilo je češće no danas.

Potom ga je za potpredsjedničkog kandidata razmatrao Gerald Ford, ali je izabrao Nelsona Rockefellera. Ponovno se natjecao za Bijelu kuću, na republikanskim izborima, ali ga je pobijedio radikalniji Ronald Reagan. Tada je konačno imenovan potpredsjedničkim kandidatom. Neki su povjesničari tvrdili, citirajući bliske izvore, da je George Bush, sve kako bi bio izabran, često glumio da je konzervativniji nego što je stvarno bio. Navodno je i Mihailu Gorbačovu poručio da ga njegove tvrde izjave iz predizborne kampanje 1988. ne bune, da ih naprosto ne analizira previše detaljno. Gorbačov je zato i suradnicima na prigovore odgovarao da je Bushevo srce na pravoj strani. Tek kao predsjednik zadovoljio je svoje ambicije, a onda je predsjednik postao i njegov sin. Pokušao je to i mlađi, sposobniji Jebb, guverner Floride, zbog kojeg je zaplakao kada je rekao da je bio sposobniji od brata, ali da je tako ispalo, da nikad neće dospjeti na mjesto prvog čovjeka slobodnog svijeta.

Mihaila Gorbačova Bush je upoznao još kao potpredsjednik. Bio je spreman nastaviti suradnju sa Sovjetima, dojučerašnjim žestokim oponentom iz Hladnog rata, a da ne ugrozi savezništva sa zapadnim državama, a nova, s novim vođama Istočne Europe, odradio je na rijetko uspješan način. Postoji li mogućnost da dojučerašnji neprijatelji postanu partneri, to je najbolji zalog budućnosti u kojoj će američka pobjeda biti čvršća, dugotrajnija, sjajnija, no da je likovao i slavio. U trenutku kada se rušio Berlinski zid i raspadao Sovjetski Savez, američka javnost je katkad bila nezadovoljna nedostatkom trijumfalizma, ali bila je to jedna od onih značajki koja državnika razlikuje od političara i zrelu osobu od nezrele. Kada je pao Berlinski zid, svi su ga pitali zašto ne putuje u Njemačku. Nije želio plesati na grobu Sovjetskog Saveza, nije želio putovati kako bi uživao. Zašto? Da Sovjetima gurnem prste u oči? Da ukradem “njemački trenutak” slavlja? Bio je pristojan i odgovoran.

Ujedinjenje Njemačke potencijalno je moglo biti stvar za razdor i sa SSSR-om, ali i brojnim zapadnim partnerima. Njemačka u NATO-u, predana vrijednostima stvaranima nakon Drugog svjetskog rata, svima je mogla pomagati. Bush je uvjerio London, Pariz, ali i Moskvu, da pristanu na takav razvoj. Bilo je to vrijeme – koje će potrajati još gotovo dva desetljeća – kada je Bonn odnosno Berlin postajao najbolji američki partner na Starom kontinentu. Bilo je to jedini put u novijoj povijesti da se svjetski imperij raspao mirno, da je jedna povijesna epoha prešla u nešto novo.

Čim su vijesti o ulasku iračkih jedinica u Kuvajt stigle u Washington, ne čekajući savjetnike, jasno je rekao da okupacija suverene države neće proći nekažnjeno. Zauzimanje druge države nije moguće, poglavito ne u svijetu koji je živio optimistične trenutke kraja Hladnog rata. Bivši ambassador u UN-u, tražio je potporu za akciju kažnjavanja Sadama. Koalicija koju je izgradio uključivala je brojne arapske zemlje, dobio je Sovjetski Savez, bila je to nada da bi se u novom svijetu koji se rađao multilateralnost i suradnja u Svjetskoj organizaciji mogle pojačati. Koalicija se organizirala kako bi se svim državama, poglavito onima koje su ugrožavali agresivni susjedi, poručilo da to neće proći. Nije tražio više, nije želio okupaciju Iraka, Amerika je pokazala kako želi svijet veće suradnje, mada su u njemu ostali jedina sila.

Rick Wilking/File Photo / REUTERS

Bio je spreman nastaviti suradnju sa Sovjetima, dojučerašnjim žestokim oponentom iz Hladnog rata, a da ne ugrozi savezništva sa zapadnim državama

U tome su se trenutku ponovo bliže preklopili odnosi s Jugoslavijom, tada predsjedateljicom Pokreta nesvrstanih. Savezni sekretar za vanjske odnose SFRJ otišao je u Bagdad, bio je posljednji državnik koji je u Iraku prije Pustinjske oluje razgovarao sa Sadamom. Informacije koje su razmjenjivane kod jednih su bile zalog boljih odnosa i skretanje pozornosti na Beograd, za druge su bile samo korisne. Administracija Georgea Busha imala je vjerojatno najviše stručnjaka za Jugoslaviju nego što će ih imati ijedna u doglednoj budućnosti i svakako najviše od svih u prošlosti. Brent Scowcroft, savjetnik za nacionalnu sigurnost, bio je u uredu zrakoplovnog atašea, doktorirao je na Jugoslaviji, s Lawrenceom Eagleburgerom, koji je bio broj 2, a na kraju Bushova mandata i državni tajnik. Obojica su govorili srpsko-hrvatski. Govorio ga je i Robert Barry, koji je trebao biti veleposlanik u Jugoslaviji nakon Warrena Zimmermana, ali se zemlja raspala.

Još kao potpredsjednik SAD-a Bush je došao u Beograd 1983. godine. I to je dugo bio posljednji dolazak tako visokog dužnosnika na europski jugoistok. Svijet je krajem 1980-ih imao puno drugih poteškoća i njih je George Bush rješavao. O krizi u Jugoslaviji često bi pitao Scowcrofta da mu pojasni: “Kaži mi ponovo o čemu se tu radi...?” Kada je 21. lipnja 1991. James Baker doputovao u Beograd, sve je usporedio s “limenkom punom crva”, gorom od Bliskog istoka. Europska zajednica gurnuta je u prvi plan, a američka je pozicija bila donekle nejasna. Između demokracije i jedinstva Jugoslavije jasno smo na strani demokracije, rekli su, ali tu poruku mnogi, prije svega Slobodan Milošević, nisu razumjeli.

U kampanji 1988. izgovorio je rečenicu koju su mu novinari kasnije beskrajno citirali i ponavljali: “Slušajte što govorim: nema novih poreza”. Bio je to ustupak desnici, a kako obično biva kad se s tim tipovima surađuje, ustupak tome krilu i pretvaranje da je konzervativniji no što jest, koštala ga dijela ugleda i uspjeha. U drugoj kampanji s Billom Clintonom, tijekom debate, kamere su ga uhvatile kako gleda na sat i činilo se da je nervozan, da želi da sve što prije prođe. Bilo je to također nepovoljno za imidž starog političara. Tu nije pomagala niti odlučnost i uspješno građenje koalicije u borbi sa Sadamom Huseinom. Nije pomogla ni činjenica da je u vrijeme uspjeha u rušenju Sadama Huseina imao popularnost od 90 posto. Vanjskopolitički uspjesi ne mogu spasiti državu.

Empatija, predanost, spremnost da se sluša druge, osjećajnost, suzdržavanje, odgovornost, spremnost na kompromis, iskreno vjerovanje u multilateralnu diplomaciju, vještina tihe diplomacije, nastojanje da se učini nešto dobro za sve, ne samo za jednu partiju, bile su osobine Georgea H. W. Busha. Bush je doživio rat, znao je što rat obično donosi. Zato je njegovo vođenje rata u Zaljevu oprezno, zato njegova obećanja i traženja od saveznika poštovana. Bush stariji nije bio najjasniji javni govornik, ali njegove odluke nisu bile dvosmislene.

Njegov karakter dijelom može biti razlogom što, kako je naveo jedan od najvažnijih povjesničara američkih predsjednika Tim Naftali, Republikanci više vole govoriti o Ronaldu Reaganu, pa su mnoge od Bushovih zasluga naprosto pripisali njemu. Bush je, a ne Reagan, mirno dovršio Hladni rat. Oni koji su uživali u momentu unilateralne, opće nadmoći SAD-a za vrijeme Billa Clintona, često su i ekonomski prosperitet 1990-ih pripisivali Demokratima, mada je za njega zaslužan Bush. Clinton i Bush bili su prijatelji, vjerojatno i zato što je demokrat znao koliko je prosperitetu SAD-a koristio Bush. Politika, objašnjavao je odlične odnose s Clintonom Herbert Walker, ne treba biti grozna i ružna. Nije mu smetalo niti to što ga je političar iz Arkansasa Bill Clinton 1992. porazio s najvećom razlikom od 1912. godine. Bilo je to ponižavajuće, nezasluženo, čak nepošteno.

Bush je bio gospodin, što ne znači da nije imao brojne mane. Više žena optužilo ga je za nepristojno dodirivanje. Ispričao se. George Bush stariji obožavao je čarape koje su bile tako jarkih boja ili na sebi imale različite motive, da je time slao poruku. Tako je i u travnju 2018., kada je preminula Barbara Bush, nosio čarape s motivom knjiga, kao znak sjećanja da mu je supruga zagovarala pismenost u obiteljima.

Povijesne ocjene do sada nisu bile dovoljno blagonaklone prema Georgeu Bushu st. Sadašnje stanje u svijetu, pa i SAD-u, pomoći će u toj reinterpretaciji. Kontrast prema današnjoj Bijeloj kući silno će pomoći i u reinterpretaciji administracija George W. Busha. Možemo samo zamisliti kako će visoko gurnuti jedan mandat Herberta Walkera Busha.