Dvije kontinentalne reprezentativne pobjede, obje u gostima kod protivnika, sjele su kao kec na desetku papi Frani, oboljelome poglavaru Katoličke crkve. Prvi čin: Maracaná u Riju, Copa América, Argentina je pobijedila domaćina Brazil. A Papa je Argentinac. Drugi čin: Wembley u Londonu, Evropsko prvenstvo u nogometu, Italija je pobijedila domaćina Englesku. A Papa je biskup Rima i primas Italije. I sin talijanskih useljenika.
Čujemo da ga je to obodrilo više od uspješnih prognoza. I utješilo iako ga još ne puštaju iz bolnice, kamo je prispio na vlastitim nogama, gotovo kriomice, u pretposljednju nedjelju, nadajući se brzome i relativno bezbolnome laparoskopskome zahvatu, u nedjelju uvečer, koji bi mu omogućio da se u ponedjeljak jednako tiho vrati u Vatikan.
Za razliku od sv. Ivana Pavla II, koji bi obično o Angelusu ili na općoj audijenciji najavio neki od svojih bolničkih tretmana, papa Frane je odlučio da laparoskopija prođe u tišini. Dovezen je običnim automobilom, bez policijske pratnje, do glavnog ulaza Polikliničke sveučilišne bolnice “Agostino Gemelli”, nastavne baze Medicinskog fakulteta Katoličkog sveučilišta Svetog Srca, i ondje se neopazice umiješao u masu koja u to doba dolazi u posjet pacijentima.
Da ga nije opazio netko povezan s agencijom AdnKronos, možda bismo vijest o operaciji doznali tek pošto bi bila obavljena. Tako smo i za operaciju katarakta na Papinu oku, prije četiri godine, doznali tek pošto je vijest o njoj objavio rimski Il Messaggero. Bježeći od davanja obavijesne važnosti svojim dijagnostičkim zahvatima, papa Frane je za manje stvari izbjegavao “Gemelli”. Tako je za skeniranje kuka bio izabrao Kliniku “Pio XI”, blizu Vatikana, otišavši onamo gotovo incognito, bez bijele ili ikakve reverende, u crnom clergymanu, bez kapice, kako je hodao po Rimu i Buenos Airesu prije negoli je izabran za papu.
Ovaj put je Papa imao peh.
Operacija je počela laparoskopski, ali je taj zahvat, koji ostavlja samo dvije rupice na trbuhu, morao biti prekinut. Na putu se ispriječio unutrašnji ožiljak nekoga davnoga abdominalnog zahvata, koji je spriječio da prođu robotske “nožice”, pa je trebalo preći na klasični zahvat otvaranja trbuha, laparotomiju. To je ne samo produljilo operaciju s predviđena dva na tri sata, nego je na tijelu gospodina u nekim godinama (84) ostavilo bolnu ozljedu.
Zašto je Papa morao pod laparoskop, odnosno pod nož?
Kirurški zahvat se pokazao nužnim zbog povremenih jakih bolova u trbušnoj šupljini, od kojih se jednom i onesvijestio, odmah nakon audijencije iračkog premijera. Liječnici su zaključili da je uzrok tih bolova stenoza debelog crijeva izazvana divertikulom.
Divertikul je, kao što smo već prenijeli drugdje, vrećasto ili stožasto ograničeno izbočenje stijenke cjevastog ili šupljeg organa: najčešće na jednjaku, crijevu i mokraćnome mjehuru. Može biti poprište infekcija, izvor bola, a u gorem slučaju i točka na kojoj se razvija karcinom. Divertikul se zna pojaviti u osoba starijih od 50 godina, a učestaliji je nakon navršenih 65. Stenoza je suženje, u Papinu slučaju na debelom crijevu, prouzročeno divertikulom.
Pošto mu je trbuh otvoren, Papa je – kako su sve to potanko prenijeli bilteni Svete Stolice – podvrgnut “lijevoj hemikolektomiji”, što znači da mu je odstranjena lijeva polovica debelog crijeva (s manje tegobnih posljedica od desne hemikolektomije).
Unatoč dobi, Papa je operaciju podnio dobro. Za manje od 24 sata je sjedio i pomalo hodao, dan nakon toga je već samostalno hodao. Kazali su nam da je bio sretan što nije morala biti desna hemikolektomija, pri kojoj se na trbuhu otvara izlaz i aplicira kesa za izmet. Razloga za zadovoljstvo bilo je i u srijedu, kad je histološki nalaz pokazao da karcinoma nema ni u tragovima. Tu je večer dobio visoku temperaturu ali to je učas sanirano.
U nedjelju je mogao izmoliti molitvu Anđelova pozdravljenja, ali ne još iz Apostolske palače, nego s balkona “Gemellija”, u ponedjeljak je javljeno da će u bolnici ostati još nekoliko dana, dakle ne ukupno sedam, kako je bilo najavljeno poslije operacije.
Zašto toliki medijski interes oko jednoga kirurškog zahvata koji se ubraja u rutinske, bez obzira na to je li posrijedi laparoskopija ili laparotomija? Zato što je svakome papi njegovo tijelo instrument bez kojega ne može provoditi svoj magisterij, te stoga što je u Katoličkoj crkvi u papinskom magisteriju usredotočen njezin centralni nervni čvor.
Papa je apsolutni vladar, zakonodavac i vrhovni sudac, njegova funkcija je Sveta Stolica, on drži Državu Vatikanskoga Grada. U današnjem svijetu nema mjesta za nemoćna papu. Papina nemoć otvara mogućnost skandaloznih postupaka u Katoličkoj crkvi, što se događalo potkraj života sv. Ivana Pavla II. Spoznavši svoju sve izraženiju nemoć, Benedikt XVI se odrekao dužnosti i, figurativno, povukao svoje tijelo “iz opticaja”.
Papinsko tijelo nije bilo privatna stvar niti jednog poglavara Kršćanske crkve. Poznata je legenda kako je sv. Petar, u trenutku žestokih progona kršćanâ u Neronovo doba, zajedno s mnogima njima bježao iz Rima. Po toj legendi nakon nekoliko milja Apijeve ceste put juga Petar je susreo samoga Isusa Krista i zapanjen ga upitao: “Quo vadis, Domine?” Danas je na toj točki i crkva posvećena tom događaju, a i istoimena krčma, važno je da se pamti. Nije vjerojatno da bi Petar pitao latinski, pa ni pod zidinama Rima. Prije će biti da je s Raspetim Gospodinom razgovarao aramejski, materinskim jezikom obojice. Uostalom, jezik nije bitan, mogli su komunicirati i telepatski.
U svakom slučaju, značenje Kristova odgovora je bilo: Idem u Rim da me ponovo razapnu, kad si ti utekao. Petar se, postiđen, vratio u Rim i bio razapet, ali je iz poniznosti zahtijevao da ga razapnu naopako, s glavom dolje, da se ne bi prispodobio sa Sinom Čovječjim. Suština je te legende da je u tom času, u ekonomiji Spasenja, moralo biti žrtvovano tijelo Kristova zastupnika – a ako on to nije bio kadar podnijeti, onda samoga Krista. U žrtvi je i Bog morao biti zastupljen tijelom. I papinsko tijelo je na neki način tretirano kao tabernakul.
Pljuska koju je u Anagniju kondotijer Sciarra Colonna 1303 zviznuo papi Bonifaciju VIII (i koju je Dante, u Božanskoj komediji, ocijenio šamarom samome Kristu u Papinu liku) obično se smatra uzrokom skore smrti tog Pape, ne od fizičkih posljedica (makar su tada vitezovi hodali u oklopu, pa su i rukavice bile kovinske i teške), nego od moralnog poniženja. Uklonivši Bonifacija, um iza te pljuske, Guillaume de Nogaret, mogao je organizirati prijenos Svete Stolice u Avignon, u skladu sa svojom i Duboisovom pravnom teorijom regalizma, po kojoj nijedan suveren nema nad sobom suverena na svome suverenom teritoriju.
Ćuška u Anagniju bila je, tako, i definitivna pljuska ideji Grgura VII o papi kao suverenu nad suverenima (koju je taj papa platio protjerivanjem iz Rima u konfinaciju u Salernu), i potporni stup nacionalizma koji je podjarmio Rimsku crkvu protiv univerzalne Crkve, i tako kroz vjekove. A to je samo jedan, makar ekstreman, primjer važnosti papinskog tijela u povijesnim odnosima.
Pape su i prije obolijevali, liječili se ili umirali kao i svi ini ljudi, ali se njihova bolest u ta doba zadržavala u tišini unutar zidina palače, prvo Kvirinalske, pa Apostolske. L’Osservatore Romano je službeno demantirao da Pio X ima makar prehladu samo nekoliko sati prije nego li je taj papa umro nakon teške bolesti. Za sv. Ivana XXIII bila je pripremljena operacijska sala u Vatikanu, ali on je umro od raka prije planirane operacije.
Sv. Ivan Pavao II prvi je papa koji je uopće išao u bolnicu na liječenje, ukupno deset puta, prvi papa koji je vjernicima osobno najavio da će biti operiran, prvi koji je pustio kamere i u svoju bolesničku sobu i u ambulantna kola. On sam je odlučio da i završna faza njegove bolesti bude javna i da komunikacijskim sredstvima izbliza izloži i svoju ljudsku patnje i svoje napore da njome ovlada, čak i svoje neuspjehe da opet progovori.
Očito da mu nije bilo bitno da mediji prate samo trijumfalne aspekte njegova pontifikata, milijunsku masu u Zagrebu i višemilijunsku u Manili, nego i ove bolne, u prenesenu i doslovnom smislu te riječi.
Komentirajući to, meksikanski kardinal Javier Lozano Barragán, tadašnji predsjednik Papinskog vijeća za zdravstvene djelatnike i za pastoral zdravlja, pokušao je u posljednju srijedu Papina života Raijevim gledateljima objasniti da je patnja i sreća. Uostalom, sam Papa je objasnio da neće odstupiti od svoje dužnosti uslijed bolesti, jer ni Krist nije sašao s Križa. Dakle, i trpljenje u bolesti je način nasljedovanja Krista, da uporabimo termin Nikole Cusanskoga koji je u nas prenio Marko Marulić.
Važan je stoga, iako rijetko korišten, Papin apartman na posljednjem katu jednoga od šest međusobno povezanih krila rimske Polikliničke bolnice “Agostino Gemelli”, nazvane po utemeljitelju te ustanove, fratru i psihologu. Iako naziv apartman može sugerirati da je riječ o luksuzu – to ni izbliza nije tako. Oprema je čak skromnija nego u izoliranu krilu gdje je Klinika za zarazne bolesti.
Ali taj je apartman papa Wojtyła nazvao “trećim Vatikanom” – nakon izvornoga, te Castel Gandolfa. Otkako je papa Frane “otkačio” Castel Gandolfo i otvorio publici taj nekadašnji “drugi Vatikan”, sada je apartman u “Gemelliju”, s pozicije “trećeg Vatikana”, kako ga je javno prozvao sv. Ivan Pavo II, avancirao na poziciju “drugog Vatikana”. Jer Vatikan, u smislu upravljanja univerzalnom Katoličkom crkvom, nije ondje gdje su njegove zidine, nego ondje gdje je Papa, dok je pri moćima.
Apartman čini bolesnička soba u kojoj je više puta boravio sv. Ivan Pavao II i gdje je, u njegovo doba, bila na zidu ikona Bogorodice częstochowske, koju poljski katolici zovu nebeskom zaštitnicom i poljskom kraljicom. Njoj je sv. Ivan Pavao II bio veoma odan.
U sobi je još jedan stol, televizor, telefonski priključak, a uz nju je i kupatilo. Ispred sobe je mali salon, u koji su se u doba posljednjih operacija kojima je bio podvrgnut sv. Ivan Pavao II “instalirali” dvojica Papinih tajnika: tada nadbiskup a sada kardinal Stanisław Dziwisz, desetljećima desna ruka Karola Wojtyłe, te don Eugeniusz Mitek. S njima je često bivao i tadašnji Papin glasonoša Joaquín Navarro Valls, novinar i liječnik, pripadnik Opusa Dei, ravnatelj Ureda za novinstvo Svete Stolice.
Odatle je Papa i kompjuterski povezan s Rimskom kurijom i svijetom (poznato je da je sv. Ivan Pavao II rekao da mu je “kompjuter promijenio život”). Za slučaj potrebe, poglavar Katoličke crkve i odatle može obaviti glavninu svoga svakodnevnog posla.
Salon služi i za razgovore s gostima, za “društveni život”, pa i za audijencije, kako se znalo događati za nekih Wojtyłinih oporavaka.
Za papina boravka ondje pod blokadom je i taj kat i onaj ispod njega: bolničke aktivnosti se odvijaju normalno, ali nitko nema pristupa osim najnužnijeg osoblja i, naravno, pacijenata. Ovaj put su blokadu udruženim snagama osiguravali 25 pripadnika Vatikanske žandarmerije i isto toliko pripadnika talijanske Državne policije.
Sam sv. Ivan Pavao II nije htio da se u Apostolskoj palači ustroji bolnički odjel, niti da se dio “Gemellija” izuzme iz redovitog rada i službe bolesnima, a pri toj odluci su ostali i Benedikt XVI i Frane. Papinski apartman je tako strog i skroman, ali najprikladniji za suvremeni tretman čak i poglavara Katoličke crkve, najmnogoljudnije religijske organizacije na svijetu.
Zapravo, ne svega poglavara. Katolici, a i kršćani općenito, daleko najvažnijim dijelom osobe smatraju njezinu besmrtnu dušu, jedini dio kadar, vjeruju, otputovati na drugi svijet, i on podijeljen blokovski između Raja i Pakla. Ali dok su na ovome svijetu, duši zbog nečega nejasnoga treba i tijelo, bez kojega bi bilo znatno teže griješiti i riskirati vječnost u paklenim mukama. I kad je neki papa posrijedi, tijelo i njegove bolesti su pogodno iskušenje za njegovu dušu.
Ipak, u slučaju svakog svećenika, još više biskupa, a najviše pape, tijelo je instrument poslanja. Nijedan od preminulih papa, za koje katolici vjeruju da su živi u vječnosti, neki od njih kao sveci, nije kadar izravno evangelizirati žive vjernike, čak ni sveti Petar. To može jedino papa (ili ini svećenik) s funkcionalnim tijelom. Stoga, kad umre, izaberu novog papu, s funkcionalnim tijelom.
“Nikome nije dopušteno papu, ni teško bolesna u krevetu ni pokojnoga, snimati bilo kojim sredstvom, a ni snimati mu riječi bilo kojom spravom…”, odredio je papa sv. Ivan Pavao II konstitucijom Universi dominici gregis, kojom je utvrdio postupak utvrđivanje smrti pape i izbora njegova nasljednika. Rezona za takvu brigu čuvanja digniteta bolesnika i pokojnika i te kako ima: 1958 godine sablazan su izazvale fotografije netom preminula pape Pija XII Pacellija, koje je krišom snimio i iznio tadašnji papinski arhijatar (glavni osobni liječnik), skupo ih prodavši novinama.
Dok je svojom konstitucijom sv. Ivan Pavao II branio dignitet onemoćala ili umrla pape, taj je isti papa medijskim izlaganjem svoje bolesti naglasio puninu svoga zastupanja Krista na Zemlji, te se i to mora uvrstiti u njegov način evangeliziranja uz korištenje svih dostupnih komunikacijskih kanala Globalnog Sela.
Papa Benedikt XVI pošao je od iste logike: da je papino tijelo u službi Crkve, a ne predmet privatnog prava. Njegov je zaključak naizgled suprotan zaključku njegova prethodnika: odrekao se petrovske službe kada je zaključio da to tijelo više ne može služiti onako kako je on smatrao da treba.
Ipak, obojicu je vodila ista logika: što bolje služi Crkvi?
Sv. Ivan Pavao II vjerovao je da primjer njegove mučne agonije služi kao utjeha onima koji ne mogu, a Benedikt XVI da bi njegovo oslabjelo tijelo bilo više na dugotrajnu smetnju (kao i ono Lava XIII, ali u doba kada su komunikacije bile ipak sporije), pa da je bolje prepustiti prostor snažnijemu i bodrijemu.
Rekosmo da je i Papino tijelo Vatikan – u stanovitu, ne baš figurativnu smislu.
Osiguravši svom tijelu pravo na mirovinu, ali bez prava na privatnost, Benedikt XVI je, s jedne strane, dokinuo tabu koji je sv. Ivan Pavao II izrazio riječima: “Nema mjesta za umirovljena papu”. Ima – presudio je Benedikt XVI, gurnuvši takva papu u prikrajak, u klauzuru.
“Novome papi obećavam bezuvjetnu poslušnost”, rekao je Benedikt XVI, obraćajući se u posljednjeg dana veljače 2013 svom nasljedniku u Klementinskoj sali Apostolske palače, vis-à-vis freski koja prikazuje Petrovu barku ugroženu u oluji – jer su pod njom bili postrojeni gotovo svi kardinali, pa i njegov nasljednik, iako tog časa nismo znali tko. A na posljednjoj općoj audijenciji je precizirao: “Nema povratka u privatnost… Ne vraćam se u privatan život, život putovanja, susreta, primanjâ, konferencija itd. Ne napuštam križ, nego na drugi način ostajem uz Razapeta Gospoda.
Ne obnosim više ovlast dužnosti i vladanja Crkvom, ali u službi molitve ostajem, da tako kažem, u ogradi svetog Petra”, precizirao je papa Ratzinger svoje buduće dane u Crkvi. “Živjet ću skriven”, rekao je dva tjedna ranije župnicima Nadbiskupije rimske. Dakle, na neki je način izborio pravo ne samo na bolest i na dostojnu smrt (što su pape i dotad imali) nego i na mirovinu – ali pod uvjetom da svoje tijelo skloni s vidika. Nije, dakle, točno da nema mjesta za umirovljena papu, ali na obzorju ima mjesta samo za jednoga papu, onoga aktivnoga, makar i bolesnoga.
Zašto je Papa morao pod laparoskop, odnosno pod nož? Kirurški zahvat se pokazao nužnim zbog povremenih jakih bolova u trbušnoj šupljini, od kojih se jednom i onesvijestio, odmah nakon audijencije iračkog premijera. Liječnici su zaključili da je uzrok tih bolova stenoza debelog crijeva izazvana divertikulom
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....