Prošlotjednim priznanjem države “Palestine”, Irska, Norveška i Španjolska pridružile su se 143-ma od 193 države članice Ujedinjenih naroda koje su već povukle taj kontroverzni potez. Najavljuje ga i Slovenija. Priznanje države važan je čimbenik na putu prema državnosti, ali ne i najvažniji. Prema običajnom međunarodnom pravu i teoriji državnosti, kako su obrazloženi na Montevidejskoj konvenciji iz 1933., četiri je kriterija nužno ispuniti da bi se ostvarila državnost: 1) stalno stanovništvo, 2) određen teritorij, 3) vlada i 4) sposobnost uspostave odnosa s drugim državama. Palestina je na putu da postane prva država u povijesti koja će ispuniti četvrti kriterij prije prva tri. To je kao da netko gradi kuću, pa posloži krovni crijep prije nego što iskopa temelje. U građevinarstvu bi se takav potez smatrao budalastim, a susjedi bi se okupili i grohotom smijali. I u politologiji je slično: potez Irske, Španjolske i Norveške vrlo je nerazuman. No za razliku od susjeda iz prethodne rečenice, palestinskim susjedima nije smiješno. Teško je nekoga nasmijati činom koji mu ugrožava život.
Palestinska država, za razliku od izraelske, nikad u povijesti nije postojala. Nisu postojali ni palestinska nacija, zastava, vlada, jezik, kultura, književnost, glavni grad, mjesna zajednica, vatrogasna postaja pa čak ni športski klub ili planinarsko društvo. Sve su to tek nakon Prvoga svjetskog rata počele osmišljavati kolonijalne sile predvođene Velikom Britanijom. Arapima koji su u to vrijeme živjeli na području Palestine nije se sviđalo da im Europljani kreiraju identitet, ali što je bila alternativa? Stanje pod kojim su živjeli u vrijeme prethodne kolonijalne vlasti, one osmanske, bilo je daleko gore. Potkraj prve polovice prošlog stoljeća razmjerno se jasno profilirala ideja stvaranja jedne arapske i jedne židovske države u Palestini. Ime te arapske države (kao ni ime židovske) isprva nitko nije znao. Nije se, dakako, nazivala Palestina jer je to bilo ime područja, a ne nacije, koja će biti izumljena tek 1960-ih.
Međunarodni plan o stvaranju arapske države u Palestini došao je u vidu UN-ove Rezolucije o podjeli Palestine na jednu arapsku i jednu židovsku državu koncem 1947. Židovi su već sljedeće godine stvorili svoju državu i nazvali je Izrael, prema kraljevstvima koja su postojala u dalekoj prošlosti. Arapi su tu podjelu odbili, zahtijevajući da im se isporuči sva zemlja između rijeke Jordana i Sredozemnog mora. Tražili su, kako bi to danas podviknuli revolucionarno osviješteni studenti s Columbije, područje “from the river to the sea”, s tom razlikom što Arapima nije bilo nepoznato da rijeka nije Ganges a more nije Baltičko. Umjesto sporazumnog, međunarodno priznatog i miroljubivog ostvarenja legitimnih državotvornih ambicija, palestinski i drugi Arapi opredijelili su se za krvoproliće. S nakanom da Židove “pobacaju u more” pokrenuli su protiv Izraela ratove 1948., 1967. i 1973. i sve ih izgubili. Prekid obrasca arapske agresije i poraza prekinuo je egipatski predsjednik Anvar el-Sadat, koji je 1978. priznao Izrael, a Izrael je zauzvrat Egiptu vratio Sinajski poluotok. Normalizacija izraelsko-egipatskih odnosa koju je donio Sporazum iz Camp Davida bila je najveći dotadašnji diplomatski i mirotvorni uspjeh u arapsko-izraelskim odnosima. U tom je prvom sporazumu vidljiv i ključ učinkovitog mirotvorstva: vojno nepobjediv Izrael. “Mir kroz snagu”, kako bi rekao premijer Netanjahu, do danas je jedini mir na koji Izrael može računati.
Da se optimizam, mir i normalizacija odnosa s Izraelom nakon Camp Davida ne bi proširili pobrinule su se palestinske terorističke skupine. Okupljene oko Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) koju je od 1969. predvodio Egipćanin Jaser Arafat, izvodile su terorističke napade, otmice zrakoplova i ubojstva. Pomagale su im europske marksističko-lenjinističke terorističke skupine, poput Baader-Meinhofa i Crvenih brigada. Izdašnu potporu pružao im je i Pokret nesvrstanih, a osobito Jugoslavija predvođena drugom Titom.
Usprkos terorističkom djelovanju, zapadne su države 1970-ih počele prihvaćati Arafata i njegov PLO kao potencijalne suradnike u potrazi za političkim rješenjem palestinskog pitanja. Važnu ulogu u promjeni Arafatova imidža i statusa od terorista s međunarodnih tjeralica do uvaženog sugovornika o budućem bliskoistočnom miru odigrao je Olof Palme, vođa švedskih socijaldemokrata i kasniji premijer. Ti razgovori nikad ni do čega nisu doveli, osim što su Palestincima otvarali prostore za propagandno i terorističko djelovanje, a zapadnjacima džepove za financiranje palestinskih vođa i pokreta. Sa svakim ustupkom PLO-u mir je bio dalje a mač nad glavom Izraelaca bliže. Do vrhunca te apsurdne igre doveli su sami Izraelci, čiju sposobnost da povuku glup potez nipošto ne treba podcijeniti.
Početkom 1990-ih jedan sitni izraelski diplomat, radikalni ljevičar Josi Beilin, prekršio je izraelski zakon, stupio u kontakt s PLO-om, započeo s njima razgovore o “miru” te uvjerio svog šefa, tadašnjega ministra vanjskih poslova, laburista Šimona Peresa, da ih nastavi. Umjesto da Beilina pospremi u zatvor, Peres je nagovorio premijera Jichaka Rabina da Arafatu pruži ruku i s njime 1993. potpiše takozvani Mirovni sporazum iz Osla. Izrael je Palestincima predao pojas Gaze i grad Jerihon, kao prvi korak prema izgradnji samostalnog palestinskog društva, a s vremenom i države. Pola godine kasnije Arafat je taj mir nazvao hudejbijskim. Izraelci u to vrijeme nisu znali što je Hudejbijski mir, ali će uskoro saznati. U sljedeće dvije godine (1993. – 1995.), kao posljedica izraelske procjene da se teroriste može odobrovoljiti političkim ustupcima, u palestinskim je terorističkim napadima stradalo više od 30 posto svih izraelskih civilnih žrtava terorizma otkako je osnovana Država Izrael.
Prvo izraelsko koketiranje s idejom palestinske države završilo je potpunim fijaskom. Suicidalni, utopistički pacifizam izraelskih ljevičara životom su platile stotine Izraelaca. Laburistička stranka pak, koja je najzaslužnija za osnutak Izraela i njegov razvoj u prvih 30 godina, sljedeće je izbore tijesno izgubila, a potom nastavila tonuti prema političkom dnu. U Knesetu koji ima 120 zastupnika Laburisti danas imaju četiri bezlična parlamentarca i sretni su što su uopće prešli izborni prag.
Sljedeći suicidalni pacifistički korak u smjeru stvaranja palestinske države Izraelci su poduzeli 2005. Tadašnji premijer Ariel Šaron, ratni junak, general, politički jastreb i desničar opterećen optužbama za korupciju i kriminal, donio je odluku o izraelskom unilateralnom povlačenju iz pojasa Gaze. Izrael je preplavio val optimističnog oduševljenja. Izraelci sa skoro čitave lepeze političkih uvjerenja pomislili su kako će njihova ispružena ruka uvjeriti Palestince da im Židovi nisu neprijatelji. Ponadali su se da će se u Gazi, nakon kraja okupacije, uspostaviti demokratska palestinska vlast, koja će prionuti izgradnji modernoga palestinskog društva. S obzirom na milijarde koje je međunarodna zajednica preko UNRWA-e i drugih organizacija upumpavala u Gazu, te struju, vodu, internet i drugo čime je tu enklavu opskrbljivao Izrael, vizija prosperitetne Palestine na tom se području doista doimala ostvarivom; gotovo nadohvat ruke. Samo najtrjezniji realisti među Izraelcima upozoravali su na sigurnosnu katastrofu koju Izrael priprema sam sebi.
Nije lako razumjeti što je potaknulo Ariela Šarona, parlamentarnu većinu, medije i javnost da realističnu sliku stvarnosti poklope idealiziranom vizijom budućnosti. Već je tada bilo jasno tko će ovladati Gazom ako se izraelska vojska povuče. Popularnost Hamasa među Palestincima godinama je rasla, a s najavom kraja okupacije dosegnula je vrhunac. Muslimansko bratstvo, čiji je Hamas ogranak, desetljećima je među Palestincima djelovalo humanitarno, obrazovno, zdravstveno i religijski. Za razliku od korumpirane PLO-ove uprave, Hamasovi su čelnici u to vrijeme živjeli skromno, a pozive na džihad protiv Židova upućivali su otvoreno, uvjerljivo i dosljedno. Hamasovi su ključni teoretičari bili šeici, hodže i imami, koji se nisu pozivali na vrijednosti nacionalizma, nego na načela vjere. Neukoj, primitivnoj palestinskoj mladeži obećavali su slavu ratnih pobjednika, pljačku cionističkih naselja i silovanje židovskih žena na ovome svijetu, a na onome celestijalne užitke u naručju podatnih perpetualnih djevica, koje se ne opiru ni najkrezavijem i najbubuljičavijem među njima. Hamasova se političko-religijska poruka duboko ukorijenila u srca i umove Palestinaca. Hamas je kroz islam popunio identitetski prostor koji nacionalno palestinstvo, kao recentni zapadnjački izum, nikad nije mogao popuniti u zajednici svjesnoj i osjetljivoj na povijest. Kroz dotad nezabilježen val nasilja, osobito samoubilačke napade na izraelske civilne ciljeve tijekom Druge intifade (2000. – 2005.), Hamas se nametnuo kao najdosljedniji i najorganiziraniji nositelj ideje uništenja Izraela i “oslobođenja Kudsa”. Diskreditirani PLO se, istina, pokušavao nadmetati u radikalizmu ali, pokazat će izbori 2006., razmjerno neuspješno. Hamas je na demokratskim izborima u pojasu Gaze osvojio parlamentarnu većinu, a potom progonom i ubijanjem političkih suparnika u potpunosti zaposjeo vlast.
Tijekom sljedećih skoro dvadeset godina, palestinsko društvo pod Hamasovom upravom ne samo da nije iskoristilo blagodati samouprave, ne samo da nije izgradilo gospodarstvo, potaknulo obrazovanje, poboljšalo zdravstvo, osnažilo institucije i uvelo vladavinu prava, nego je Hamas, riječima Mahmuda Abasa, čelnika PLO-a čija kleptokratska vlada još uvijek stoluje u Ramallahu, Gazu pretvorio u “emirat mraka”. Na izraelska su naselja i gradove iz Gaze ispaljene tisuće projektila, koji su sa svakim sljedećim masovnim napadom na Izrael bili sve sofisticiraniji i dalekometniji.
Pogibao koja se iz slobodne, neokupirane i judenfrei Gaze nakon 2006. nadvila nad čitavim Izraelom dovela je do šokantnog otrježnjenja goleme većine Izraelaca. Još i prije pokolja što ga je Hamas počinio 7. listopada 2023. u Izraelu, koji je bio pod stalnom prijetnjom nasumično ispaljenih raketa iz Gaze, bilo je sve manje onih kojima nije bilo jasno da sličnim prometanjem Judeje i Samarije odnosno Zapadne obale u Hamastan ni jedan četvorni milimetar zemlje ne bi bio siguran za život. Izraelske stranke ekstremne ljevice koje su ustrajavale na priznanju Palestine izgubile su sve izborne bitke pa danas Kneset mogu vidjeti samo na televiziji. U Izraelu još samo najokorjeliji, najnapušeniji ostarjeli hipici i mladež obrazovana na odsjecima za rodne i identitetske studije, vjeruju kako je u predvidljivoj budućnosti moguće pokraj izraelske stvoriti i miroljubivu palestinsku državu. Većina Izraelaca u posljednjih 20 godina glasuje za sigurnost i preživljavanje, a ne za utopije koje su njihovi sunarodnjaci platili glavom. Zapadnjake lako zbuni šarolikost i bučna svadljivost izraelskih političkih aktera, pa misle da se svađaju oko priznanja Palestine. Ne. Izraelci se svađaju oko svega, osim oko priznanja Palestine.
U taj kaotični, egzotični i nasilni bliskoistočni svijet sad su se s umišljenih moralnih visina, poput anđeoskih navjestitelja mesijanske nirvane, poželjeli spustiti europski ljevičari. Priznali bi Palestinu, radi pravednosti i mira. Ma stvarno?
Usprkos prizivanju načela humanosti, zaštite civila, zaustavljanja rata i prestanka okupacije, priznanje palestinske države u ovome trenutku nije ništa drugo doli nagrađivanje antisemitskog, džihadističkog nasilja državnošću. Nakon što je 1200 Izraelaca ubijeno a 250 oteto, nakon što su izraelske djevojke i žene podvrgnute najgorem seksualnom mučenju a izraelska djeca spaljena u naručju roditelja, zadnje što društvo koje je takve zvijeri iznjedrilo treba jest priznanje državnosti. Treba mu međunarodni patronat i vojna uprava pod kojom će se temeljito suzbiti kult smrti koji je doveo do listopadskog pokolja. Nešto poput onoga što je nametnuto Njemačkoj ili Japanu 1945. Politički nagraditi džihadiste nakon što su počinili najveći pokolj Židova nakon Holokausta kako bi se sačuvao Rafah bilo bi isto što i politički nagraditi naciste nakon što je otkriven Auschwitz, kako bi se sačuvao Berlin.
Europljani koji podržavaju ideju palestinske države mišljenja su kako je ona ostvariva, ako se u njezinu izgradnju uključi međunarodna zajednica, kroz financiranje, te izgradnju institucija, gospodarstva i obrazovanja. No međunarodna zajednica nije uspjela postići čak ni da UNRWA, organizacija koju je sama osnovala, koju u potpunosti financira, nadzire i kojom upravlja, ne postane uporište terorizma. Uposlenici te UN-ove “humanitarne organizacije”, s godišnjim proračunom od dvije milijarde eura, zahvaljujući vozilima i iskaznicama UNRWA-a neometano su raznosili pelene, flastere, falafele i pite, a uz njih i raketne bacače, jurišne puške, ručne bombe i protutenkovske mine. Djecu su učili da riješe matematičke mozgalice, izrade herbarij, objasne klimatske zone i osvoje nogometni kup, ali i da pjevaju pjesmice o ubijanju Židova, pucaju iz kalašnjikova i prizivaju mučeništvo. Najnapredniji studenti UNRWA-inih škola na njemačkom recitiraju Mein Kampf. Kako, dakle, međunarodna zajednica, koja nije uspjela spriječiti teroriste da se infiltriraju u palestinsku organizaciju koja je njezino vlasništvo, misli spriječiti teroriste da djeluju kroz palestinsku državu, koja će biti njihovo vlasništvo?
Priznanje palestinske države nakon brutalnog terorističkog napada 7. listopada može polučiti samo jedan cilj: više terorizma. Poruka koju šalju Irska, Norveška, Španjolska, a iz zapećka i Slovenija, možda jest “imamo dobre namjere”, “brinemo za djecu i civile” i “dajmo priliku miru”, ali to nije poruka koju čuje Hamas. Hamas je izraelsko povlačenje iz Gaze protumačio kao plod svoje borbe, te zaključio da će se, ako tu borbu intenzivira, Izrael s vremenom povući i iz Jeruzalema. Jednako će i ovo priznanje shvatiti kao plod svojega listopadskog terorističkog napada. Ništa iz povijesti, iskustva, logike i Hamasove političke teorije ne upućuje da plod nagrade za taj terorizam može biti išta drugo osim više terorizma.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....