PIŠE TVRTKO JAKOVINA

Prvi dan apokalipse

 
Njemački zarobljenici u Varšavi
 National Archives/Newsmakers / Getty Images

Nitko se nije smijao, nitko nije glasno govorio. Posljednji utorak u kolovozu 1939., tri dana prije 1. rujna, podijeljene su kartice za racioniranu opskrbu. Putovanje vlakovima bilo je organizirano po posebnim pravilima. Kupali su se još Nijemci na javnim plivalištima, ali nije bilo žamora. Otkazana je proslava pobjede nad carskom Rusijom kod Tannenberga 1914., kada su Nijemci odbacili Ruse koji su ušli na njihov teritoriji. Svi su osluškivali. Svi su se pitali što se događa. Svi su bili napeti, mnogi loše raspoloženi. Njemačka je 1918. izgubila rat. Nepravda je bila ono što su mnogi mislili da se dogodilo na kraju 1918., ali od smrti milijuna Nijemaca prošlo je tek 20 godina. Opet rat? Kakav će taj rat biti? Hoće li novi rat biti samo rat s Poljskom? Hoće li se sporazum koji je sklopljen sa Sovjetskim Savezom održati? Viktor Klemperer u Dresdenu je pisao u svome dnevniku kako je Machiavelli pogriješio kad je pisao o crti koja dijeli politiku od morala. Nije li posve nemoralna politika naprosto politička glupost? Je li politika ono što posve poništava nešto što se dogodilo jučer, prekjučer? Nakon što su potkraj kolovoza Sovjeti i Nijemci sklopili sporazum koji nitko nije očekivao židovski boljševizam u njemačkim je medijima zamijenjen židovskom plutokracijom kao glavnim njemačkim neprijateljem. Više se, nakon sporazuma sa Sovjetima, ne govori o boljševicima, nego o Rusima. Ostaju samo Židovi i slobodni zidari kao izazivači rata.

Među Poljacima osjećao se strah i ratna groznica, ali drukčijeg tipa nego u Njemačkoj. Još od svibnja 1939. Hitler se pripremao za sukob, u kojem je Gdanjsk, Danzig, bio tek povod, točka oko koje se vikalo, ali koja je, zapravo, bila posve nevažna. Njemačkoj je nedostajao životni prostor, a to znači teritorij na Istoku. Rat koji je sam izazivao Hitler je svaljivao na leđa svjetskog židovstva, mada je u Njemačkoj Židova bilo manje od jedan posto.

U petak 1. rujna nešto nakon četiri sata ujutro rat je počeo. Napadnut je strateški nevažan grad Wielun, gdje je iz zraka uništeno sve što je grad činilo gradom. Slično se dogodilo sa 158 sličnih lokacija. Gradonačelnik Varšave Starzynski najavljivao je obranu, oglašavao uzbune preko radija. Bombardiranje Varšave bio je prvi u povijesti napad iz zraka na veliki europski grad. Potkraj mjeseca, samo taj 25. rujna, na Varšavu je bačeno 560 tona bombi. U idućih nekoliko godina bit će to jedan od uobičajenih načina zastrašivanja i ubijanja. Poljsko vojno zapovjedništvo smatralo je da će u ranojesenjem blatu i kišama, konjica, koja je u Poljskoj bila snažna, biti pokretljivija i uspješnija od njemačkih tenkova. Možda bi se to i dogodilo da jesen nije bila topla i sunčana. Njemačke jedinice katkada su tako brzo napredovale da je doista dolazilo do sraza tenka i konja. Nade u blato i kišu koja bi mogla zaustaviti Blitzkrieg i nadiranje združenih zračnih i oklopnih njemačkih jedinica raspale su se. Ubijani su poljski ranjenici, ubijani su poljski zarobljenici, koje su Nijemci naprosto prozvali partizanima, tobože onima na koje se ne primjenjuju pravila ratovanja, pisao je Timothy Snyder.

circa 1940:  An aerial view of Warsaw, after a severe bombing raid.  (Photo by Fox Photos/Getty Images)
Fox Photos / Getty Images
Zračni napadi na Varšavu

Kada je rat počeo, njemački gradovi su zamračeni. Racionirana je opskrba, a stanovi već prve zime u Berlinu, pisao je američki diplomat George Kennan, bili su hladni. Nijemci u vojnim transportima nisu djelovali bezbrižno. Ponovo rat, da, ali i osjećaj ponosa, pa i arogancije, koji je rastao sa svakom vijesti o napredovanju. Čekalo se jedino što će biti na Zapadu. Ujedinjeno Kraljevstvo oglasilo je mobilizaciju. Francuzi također. Potom je Hitler, koji se 3. rujna probudio mnogo ranije nego inače, pričekao britanskog veleposlanika da bi saslušao notu o pokretanju neprijateljstava. “Ako izgubimo ovaj rat, neka nam se Bog smiluje”, rekao je Herman Goering, šef Luftwaffe. Još dugo će proći do toga trenutka, ali Bog nije bio milostiv prema Nijemcima kad je rat završio. Nijemci pak nisu bili milostivi ni prema kome. Američka ambasada u Berlinu preuzela je brigu za francuske i britanske interese. Postupno je preuzimala zaštitu interesa niza drugih država koje su nestajale.

Potom je 17. rujna 1939. Sovjetski Savez ušao u istočnu Poljsku. Doček Crvene armije na istoku Poljske bio je veseo. Kako je pisao Jan Gross, svaka poljska uprava tamo je diskriminirala, samo je pitanje bilo tko je u njima ne-Poljake, Ukrajince, Židove i Bjeloruse, ugnjetavao više. Bilo je mjesta gdje su Ukrajinci izlazili s nacionalnim zastavama i pozdravljali Crvenu armiju. Nijemcima u Poljskoj nisu trebali Poljaci i Židovi. Sovjetima na Istoku smetali su Poljaci, ali i bogati Ukrajinci ili ukrajinski nacionalisti. Onaj tko je bio najodgovorniji da se novoosvojeni zapad Sovjetskog Saveza učini sovjetskim, Nikita Hruščov, do kraja života ponosio se deportacijama tisuća i tisuća nepoćudnih.

Prvi pakt s Hitlerom još 1934. sklopili su baš Poljaci. Pukovnik Beck potpisao je sporazum o nenapadanju. Berlin je tada zamolio Nijemce u Gdanjsku, posebno naciste, da prestanu s napadima na poljsku imovinu. Većinu vojnih instalacija i najboljih trupa poljske vojske, čak 30 divizija, Poljaci su držali na Istoku. Zapadnu granicu štitile su 22 divizije. Poljaci su potpisali sporazum i sa Sovjetskim Savezom, a imali su i sporazum s Francuzima i Britancima. Francuzi i Britanci nisu željeli rat, barem ne još. Konačno, kako vlastitom stanovništvu objasniti rat zbog neke istočnoeuropske države s Njemačkom? Je li to opravdan razlog za ulazak u sukob onima koji su prije 20 godina izgubili milijune sunarodnjaka. Tako je najprije, 1938., puštena Čehoslovačka. Poljaci tada nisu bili nesretni; došli su do Tešina, grada koji je dijelom bio u Češkoj i koji su smatrali svojim. To što su tada Nijemci došli do puno većeg i važnijeg prostora i zavladali srednjom Europom, čineći Poljsku posve nevažnom, kao da nije prepoznato. U mjesecima prije rata Poljska je pregovarala sa svima – s Francuzima, pa onda pojačala pakt s Britancima 25. kolovoza 1939. U stare ugovore s Francuzima i dogovor s Britancima Poljaci su se najviše uzdali. Jedino je to moglo ustrašiti Hitlera. U isto vrijeme nikakvih planova za rat s Nijemcima u Parizu nije bilo. Nije ih bilo ni u Londonu, gdje su tek ubrzavali izgradnju zračne flotile, kako bi izgradili letjelice koje mogu dolijetati do glavnih njemačkih gradova. U rujnu 1939. još ih nije bilo. Nije bilo načina za dostavljanje pomoći, a i zašto pomagati zemlji koja ionako neće izdržati više od nekoliko mjeseci. Sva će ta oprema trebati, nešto kasnije, Englezima.

Poljska ne samo što nije bila uzorna demokratska država nego je bila odvratna prema vlastitim Židovima. Vrlo problematični bili su i odnosi prema opoziciji. Kad je napadnuta, poljska oporba nudila je vladajućima sporazum, stvaranje koalicije u trenutku najveće ugroze zemlje. Ništa ne bi pomoglo Poljacima, mada bi izgledalo nešto bolje, dalo nadu. Čak i takva vlada i razbijena fronta 17. rujna potpuno se raspala. Nekoliko tjedana nakon početka rata Rumunjska je prihvatila poljske vlasti i razmjestila ih - posebno šefa države, posebno premijera, vrlo daleko od Bukurešta. “Rumunjskom zamkom” nazvana je situacija u kojoj se moglo dogoditi da se raspadne država, a ne formira nova poljska vlada. Pokušaj imenovanja veleposlanika u Londonu za novog poljskog predsjednika propao je. Tek 1. listopada 1939. prisegnula je nova, koalicijska vlada u egzilu generala Sikorskog.

2. Weltkrieg / Polenfeldzug.
Siegesparade der 8. Armee in Warschau am 5. Oktober 1939.

Hitler nimmt die Parade ab.

Foto., Image: 147345809, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, AKG
Profimedia, AKG
Parada Hitlerovih vojnika u listopadu 1939. u Varšavi

Staljin je više najbližih suradnika držao u neznanju o planu da se dogovori s Hitlerom. Dan prije dolaska njemačkog ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa u Moskvu vijest je priopćio Nikiti Hruščovu. Ukrajinski ga je gospodar gledao zaprepašteno, bez riječi. Onda je procijedio: “Zašto bi nas Ribbentrop želio vidjeti? Zar prelazi na našu stranu, što li?” pisao je u Hruščovljevoj biografiji William Taubman. Staljin je nastojao šarmirati Nijemce. Mislio je da je sjajno izigrao Hitlera, kupio dugo razdoblje neutralnosti i mogućnost da se pripremi za rat, da je gurnuo dvije države, Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo, koje su nevoljko pokušavale sklopiti savez sa Sovjetima, a onda ipak nisu, u sukob. Sukob kapitalističkih zemalja bio je dobrodošao. U svijetu gdje je Francisco Franco pobijedio u Španjolskoj, Čehoslovačka nestala s političke karte, Vlada Narodnog fronta pala u Francuskoj, svi ostali tražili sporazum s Hitlerom, a Sovjeti ratovali s Japancima u Mongoliji činilo mu se da je ovakav rasplet najbolji. Nijemci do jučer nisu željeli sudjelovati ni na međunarodnim skupovima na kojima su prisutni Sovjeti. Sada – sporazum.

Francuzi su još 1936. razmišljali o savezu sa Sovjetima. Kako je tada na vlasti Narodni front, sve je pojačalo histeriju da komunisti dolaze, da je Francuska izgubljena. Ako Hitler želi osvajati Istok, pa što onda? Što to znači Francuzima? Savez sa Sovjetima, kakav je predlagan, mogao je Francusku otvoriti crvenima. Onda su zastupnici desnice odbili sporazum, dapače, čak su u Hitleru vidjeli manje zlo od Staljina. Francuzima je Staljin jako daleko, a Hitler je bio tu, preko granice. Ideološke ograde uvijek zasljepljuju i teško se prevladavaju. Pukovnik De Gaulle tada je napisao svoj stav u pismu majci. “Nezaustavljivo srljamo prema ratu s Njemačkom, a ako stvari krenu loše po nas, Italija neće čekati da bi od svega, dok smo mi na podu, izvukla korist. (...) Zato te pitam na koga možemo računati da nas vojnički pomogne. Poljska je ništa, a ionako igra dvostruku igru. Engleska ima flotilu, ali nema vojsku, a zračne su joj snage kržljave. Nemamo luksuz odbiti pomoć Rusa, kako god da je užasan njihov režim.” Podsjetio je tada na saveze Franje I. s muslimanima protiv Karla V. Hitlerova propaganda, usmjerena da bi uljuljkala sve na Zapadu, željela je stvoriti dojam osvajanja samo Istoka. “Osobno, uvjeren sam da je to hipokrizija i da je njegov glavni cilj slomiti Francusku nakon što je izolira”, razmišljao je de Gaulle. Bilo je tako onih koji su vidjeli, bilo je važnih ljudi koji su razumijevali i kojima se gadilo ono što je politika činila. Bilo je puno takvih diplomata, vojnika. Ništa se nije dogodilo dok se nije dogodio diplomatski i vojni potres prvog reda.

Još u travnju 1939. sovjetski ministar vanjskih poslova Maksim Litvinov nudio je sporazum Francuzima i Britancima. Njemačka su glasila zvala Litvinova po pravom prezimenu Finkelstein, a brat mu je bio rabin; Nijemci s njim nisu željeli baš nikakav kontakt. Francuzi su konačno prihvatili, Britanci dugo proučavali sovjetske prijedloge. Problem je bio u Baltiku, jamstvima. Onda je sporazum dogovoren, ali su Sovjeti tražili da se uz politički odmah sklopi i vojni. U Parizu i Londonu mislili su da će samo politički sporazum biti dovoljan da odvrati Hitlera. Onda je problem nastupio na pitanju hoće li Rumunjska i Poljska, saveznice Pariza i Londona, pustiti kroz vlastiti teritorij Crvenu armiju dođe li do rata. Odgovora nije bilo. Pregovori su propali 17. kolovoza 1939. Propali su i zato što se Sovjetima, toliko dugo izopćenicima iz svjetske politike, sada nudio još jedan sporazum.

“Umijeće vanjske politike ne sastoji se u povećavanju broja neprijatelja. Upravo suprotno, umijeće politike tu je da bi smanjilo broj takvih neprijatelja i od jučerašnjih neprijatelja stvorilo dobre susjede, očuvalo mirne odnose”, izrekao je novi sovjetski ministar vanjskih poslova Rus, Vjačeslav Molotov, posljednjeg dana kolovoza 1939. Tim je riječima u Vrhovnom sovjetu tražio ratifikaciju sporazuma, objašnjavao kako je moguć savez antikomunističke Hitlerove Njemačke i SSSR-a. Tada još mnogi nisu shvaćali da je Sovjetski Savez samo jedna od inkarnacija ruskog imperija, ne više i država koja slijedi određenu ideologiju. Svjesna da Moskva pregovara sa zapadnim saveznicima, Njemačka je preko Friedrich-Werner Graf von der Schulenburga, ambasadora u SSSR-u, ponudila više. Hitlerova i sovjetska retorika prema Poljskoj odjednom su postale posve jednake. Tajni protokol o podjeli sfera utjecaja bio je namjerno nejasan, a i proradio je prije nego što su mnogi mislili. Time se u Europi, pa i svijetu, počelo mijenjati baš sve.

circa 1940:  A scene in Warsaw, Poland, after the German occupation of October 1939.  (Photo by Central Press/Getty Images)
Central Press / Getty Images
Sravnjena Varšava

Poljaci koji su se 1. rujna 1939. zatekli u Kraljevini Jugoslaviji ostali su u njoj. Sjećao se napada na Poljsku mladi Aleksandar Flaker, koji je s rođacima iz Poljske na ljetovanju u Sušaku. Poslije su u Zagreb preko Rumunjske i Mađarske dolazili Poljaci. Vlasti Kraljevine Jugoslavije i Banovine Hrvatske nisu zabranile rad poljskom konzulu u Zagrebu, pa je u Šenoinoj ulici, u jednoj dvorišnoj zgradi, organizirano prihvatilište. Muškarci koji su prebjegli tražili su iz Zagreba spoj s Francuskom i prijavljivali se u vojsku Sikorskog u izbjeglištvu. Dio ih je do Francuske plovio iz Splita. Neki su u Zagrebu prekuvertirali pisma koja su iz okupirane Poljske slana u Zagreb, a onda ih, kao mladi Flaker, slali na Zapad, do vojnika. Dio onih koji su došli nosili su fotografije razorene Varšave. Flakera su, mada je u Varšavi poginulo 25.000 ljudi, “najviše dirale razdrte lešine konja koji su bespomoćno liptali na varšavskoj kaldrmi”. Djeca i životinje, oni najneviniji, najslabiji, bili su uvijek najteži prizori iz rata.

Tako je započeo još jedan europski rat. Za osvajanje Europe u seriji odvojenih sukoba Hitler je žrtvovao 100.000 ljudi, ali je osvojio prostor veći od Europske unije. Poljska je osvojena za trideset dana, pa za jedan dan Danska, pa nešto više Norveška, pa Beneluks, pa Balkan. Svi drugi, osim Britanaca, bili su zapravo Hitlerovi saveznici. Trebalo je manje od dvije godine da se sve što je Europa gradila, a Europa je bila središte svijeta, sruši, nestane. Potom je rat postao svjetski. Nijemci su Hitlera i dalje slijedili. Ništa od navedenog nije bilo logično, jer pobijediti Britanski Imperij, SAD, Sovjetski Savez, Kinu, nije bilo kao voditi odvojene ratove protiv Poljaka ili Luksemburžana. Sve se ipak baš tako dogodilo.

Na osamdesetu obljetnicu od početka Drugog svjetskog rata mogli bismo razmisliti o više fenomena. Što je zadaća diplomacije i politike? Što je uopće moral u politici? Jesu li istok Europe i Europljani “nove Europe” isto što i oni na Zapadu? Zašto zbog Poljske Francuska i Velika Britanija nisu objavile rat i Sovjetskom Savezu? Što reći o politici “appeasementa”, je li to negativna politika? Britansko i uopće zapadno ponašanje prema Hitleru sve do danas negativni su, gotovo pa psovka. Je li izolacija i spremnost da se Hitleru ne suprotstavi jednako odgovorna za europsku katastrofu 1939. - 1945.? Je li, konačno, Hitlerov ratni stroj funkcionirao savršeno?

Mogle bi se u razmišljanju o početku Drugog svjetskog rata problematizirati “lažne vijesti”, neodgovornost ili ludost onih koji vode, zavedenost masa koje su spremne slijediti vođe u mržnji i zločinu. Za Hrvatsku bi vrlo poučno moglo biti i problematiziranje sraza režima koji je najgori u povijesti u srazu s drugim, koji je loš i nedemokratski, ali je napadnut, kakva je bila Njemačka i Poljska. Kako im pristupiti a da se nijedan ne relativizira, primjerice, rečenicom da prvi baci kamen onaj tko je posve nevin ili frazom da treba osuditi sve totalitarizme? Stotine pitanja postavljalo bi se tamo gdje bi se zaista željelo razgovarati o prošlosti, možda i ponešto naučiti, iskoristiti je barem kao orijentir. Gdje smo mi u svemu tome? Kakve će se ove godine voditi rasprave o osamdesetoj obljetnici početka rata na našim fakultetima i institutima? Koja ćemo mi pitanja postaviti?

Potkraj ljeta 2009. predavao sam proseminar iz hrvatske povijesti još jednoj generaciji stranih slavista koji su pohađali Zagrebačku slavističku školu. U drugi Dnevnik HTV-a uključio sam se iz tada još starog dubrovačkog studija u Čingrijinoj vili i govorio o početku Drugog svjetskog rata. Razgovor je nakon nekoliko rečenica skrenuo na komunizam i kraj rata u Jugoslaviji. Pitali su me o Titu i Bleiburgu, mada je bio 1. rujna, točno 70. godina od početka Drugog svjetskog rata. Prvi put sam namjerno prečuo ono što je novinarka pitala i govorio ono što sam mislio da treba reći. Za Jutarnji list dva sam dana poslije napisao komentar koji je problematizirao takvo, činilo se sve dominantnije, gledanje na svijet. “Mogu li nam događaji u kojima Hrvati nisu sudjelovali biti doista važni?” bio je naslov teksta.

1939:  Air-raid bomb damage in Warsaw after the German invasion. Note the pictures still on the wall.  (Photo by Fox Photos/Getty Images)
Fox Photos / Getty Images
Posljedica bombardiranja Varšave

Deset godina kasnije, pet godina pošto smo u istoj zajednici i s Njemačkom i s Poljskom, nakon što smo na Baltik poslali hrvatske vojnike, je li se što promijenilo? Jesmo li se više ugradili u narativ Kontinenta o događaju koji definira naše doba? Jesmo li postali svjesniji sebe, sigurniji, jesmo li manje provincija? Jesmo li, konačno, barem tu mogli iskoristiti fantaziju o “tri mora”, da shvatimo što se 1939. dogodilo u velikoj slavenskoj zemlji, odakle je ideja o “tri mora” pokrenuta? Jesmo li, osim teksta u Globusu o Janu Grossu i sudbini povjesničara koji propituju službene narative, progovorili o strašnim trendovima da se najbolji znanstvenici o Poljskoj, koje su Poljaci donedavna slavili, proganjaju, ponižavaju?

Odgovori su porazni. Nije puno bolje ni drugdje. Godine 2017., nakon otvaranja Muzeja Drugog svjetskog rata, kustoskog i arhitektonskog čuda u Gdanjsku, odmah je došlo do skandala i udara na znanstvene slobode. Muzej u Gdanjsku, gdje je sve počelo, bio je dobra ideja i pogurao ju je još jedan povjesničar u politici, Donald Tusk, porijeklom iz Gdanjska. Pawel Machcewicz postao je ravnatelj budućeg muzeja i od 2007. do 2017. izgradio koncept koji su nove poljske vlasti “Prava i pravde” ocijenile previše “globalnim”, nedovoljno poljskim. Zato su otpustili Machcewicza. Sve je trebalo preraditi i fokusirati se na poljsku žrtvu, “Krista među nacijama”, kako se nekad nazivaju Poljaci. Isticati stradanja drugih, to znači umanjivati stradanja Poljaka bila je kritika postava, a kao da je došla iz Hrvatske. “Pseudouniverzalizam”, namjerno izbjegavanje poljskog pogleda, ocijenilo je povjerenstvo Ministarstva kulture. Nema tu patriotizma, nema ponosa na povijest, nema katolicizma i nema ljubavi za slobodu, što su sve poljske karakteristike. Bivši je ravnatelj rekao da je intervencija u postav “barbarstvo i posve politički potez”, pisala je Claudia Ciobanu za Politico u svibnju 2017. Tako je u Poljskoj, samo pred svjetskim kamerama, prije nekoliko godina odigrana ista epizoda kakva se u hrvatskoj inačici izvodi već desetljećima, ali je međunarodni odjek nešto manji; dopire tek do Bleiburga ili izbije u srazu sa sličnima, kao što je sada s Nikolom Teslom.

U Drugom svjetskom ratu Poljaci su užasno stradali. Stradali su i neki drugi – neki čak više od Poljaka, a neki približno kao Poljaci. Je li poljska priča dio velike epopeje ili je jedinstvena? Je li Hrvatima Gdanjsk onda uopće važan, jer su, u trenutku kad je napadnut, tjedan dana uživali u Banovini Hrvatskoj i stečenoj velikoj autonomiji unutar Kraljevine Jugoslavije? Zašto bi, po istoj logici, ikoga zanimao Vukovar ili Škabrnja, kad su tamo stradali “samo Hrvati”?

Tijekom posjeta Rusiji 2008., kada je Radoslaw Sikorski bio poljski ministar vanjskih poslova, a Donald Tusk premijer, ruski predsjednik Putin ponudio je da se pitanje Ukrajine razriješi dogovorom Poljske i Rusije. Lavov je poljski grad, istok je ruski. Zašto sve ne razriješiti na obostrano zadovoljstvo? Sikorski je poslije tumačio da su ga novinari previše slobodno interpretirali, da fraza koju je ruski šef države upotrijebio nije značila podjelu, da je možda riječ bila o neslanoj povijesnoj šali. Svejedno, časopis koji je Sikorskog citirao rekao je da je Putin spomenuo umjetnu tvorevinu Ukrajinu, predložio da se pošalju trupe obiju država u Ukrajinu, predlažući baš ono što se već dogodilo Poljacima 1939. Tusk je odbio odgovoriti, kako je rekao Sikorski, ali je poslije, iz Varšave, stigao odlučni pismeni odgovor koji je sve odbijao. O svemu su 2014. pisali svjetski mediji, kada su Ukrajina i Krim postali glavno svjetsko pitanje, a sve do danas je jedno od glavnih pitanja između Rusije i Europe. Tada je Sikorski rekao kako potvrđuje da Poljska ne sudjeluje u aneksijama, kako nema zapisa o ovoj razmjeni u poljskim arhivima, kako sam nije svjedočio izgovorenom, ali je, bez obzira na nedostupnost izvora, o svemu svjedočio novinarima. Zašto bi se službenom depešom odgovaralo na šalu, i to naknadno, nejasno je. Rusi su sve odbacili kao fantaziju. Fantazija nije bilo pismo Vladimira Žirinovskog, tada potpredsjednika Dume, koji je isto predlagao ne samo Poljacima nego i Rumunjima i Mađarima. Nikada nije bilo jasno je li Žirinovski govorio u svoje ime ili ime onih koji imaju daleko veću snagu od njega. Oni koji ponešto znaju o razgovorima u međunarodnoj zajednici mogli bi se domisliti sličnih razmjena u različitim situacijama.

Reputacija Sikorskog trajno je bila narušena nakon tog događaja. Svejedno, posve je u pravu kad kaže da samo naivci mogu vjerovati da će odlični odnosi s ovom ili onom velikom silom spasiti bilo koju zemlju. Ako se karte budu preslagale, a granice počele mijenjati, sporazumi i savezi od danas, vidjelo se to 1939., ne moraju vrijediti jednako i sutra. Odnosno, ono što je izgledalo na jedan način prije 1. rujna ne mora biti takvo i nakon 17. rujna.

Na osamdesetu godišnjicu Drugog svjetskog rata možemo sebi postaviti još niz neugodnijih pitanja. Mogu li 80 godina od početka rata Poljaci hrabro imenovati vlastite greške kad govore o Drugom svjetskom ratu, o vlastitoj odgovornosti za odnos prema Nijemcima nakon rata i Židovima prije, tijekom i nakon sukoba? Ne znači to relativizaciju njemačke krivice. Znak je to zrelosti i snage, mogućnosti izgradnje boljeg društva. Možemo li isto učiniti mi s bilo kojim ratom? Koliko je onih koji u Europi razmišljaju o podjeli drugih država? Ako se dijelila Ukrajina, bi li se možda ponovo dijelila i Poljska? Hoće li nove vlasti u Italiji, bude li Lega osvojila sve u Rimu, biti bolje za sigurnost Hrvatske? Hoćemo li, konačno, doživjeti da nas jednom posjeti talijanski premijer – što se nikada nije dogodilo? Naravno, za Hrvatsku koja pozdravlja sa “Za dom spremni”, možda sve i ne izgleda tako loše. Toj Hrvatskoj, Hrvatskoj koja je mentalno iza Željezne zavjese, vjerojatno je Europa ideoloških podjela baš odlična. Za istinski domoljubnu i europsku Hrvatsku, onih koji ne odobravaju ZDS, koji se ne boje civilizacije i računala, koji znaju da “bijela Europa” nikada nije postojala i da je drugi ne ugrožavaju, nego da joj trebaju, za njih je razvoj kakav gledamo u ovoj zemlji i nekim zemljama loša vijest. Takva politika vodi u podjele i sukob. Politika izoliranosti od svijeta, straha od komunikacije, sve je to loše, a za male zemlje, opasno, vidjelo se i 1939.

Dobra historiografija može pomoći u postavljanju vrlo korisnih pitanja za društvo danas, ali loša historiografija može ubrzati velike korake unatrag. Za dobru historiografiju, kao i dobru medicinu, pa i novinarstvo, ne mogu se boriti jedino novinari, liječnici ili povjesničari. Društvo bi trebalo postati svjesno problema, postati poželjno ne samo po ambalaži. Hrvati, opet, moraju, primjerice, znati objasniti da Tesla naravno pripada (i) Hrvatskoj, ali i reći tko je srušio Teslin spomenik kada je počeo rat, pa i objasniti kako to da ga već 28 godina nismo vratili na mjesto gdje je u Gospiću stajao. U borbi za bolju Hrvatsku, pa i hrvatsku historiografiju, nije dovoljno pronaći tu i tamo kojeg konzervatora, kustosa, povjesničara ili stvoriti povjerenstvo. Promjenu će prije svega donijeti oni koji imaju novac i moć da stvari promijene. Tako je i s muzejima. Možete stvarati muzeje koji govore puno i one koji govore samo o vama i ništa ne propituju. Gdanjsk je 1. rujna 1939. postao najvažnije mjesto na svijetu. Onda je postao provincija. S važnim muzejom mogao je postati Bilbao Poljske, možda i šire. Izbor je bio na politici. Prvi rujna 1939. tamo je počela nasilna promjena svijeta. U šest godina umrlo je 50 milijuna ljudi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 08:45