TAJNA VATIKANSKE ODLUKE: KAKO JE 1992. PRIZNATA HRVATSKA Šest dramatičnih mjeseci tijekom kojih je Ivan Pavao II. promijenio odnos prema raspadu SFRJ

Vatikan i papa Ivan Pavao II. imali su posebnu ulogu u međunarodnom priznanju Hrvatske. Do ljeta 1991. godine papa je zagovarao opstanak Jugoslavije, smatrajući da je treba demokratizirati i omogućiti prava svim narodima pod kapom zajedničke države. I drugi visoki crkveni dostojanstvenici u Vatikanu bili su u uvjerenju da će Jugoslavija preživjeti. Kada je počeo kratkotrajni rat u Sloveniji, sve se promijenilo.

Ivan Pavao II. poslao je šefa vatikanske diplomacije Jean-Louisa Taurana u Beograd, Zagreb i Ljubljanu i u povjerljivom izvještaju dobio informacije koje su govorile da je Jugoslavija zauvijek mrtva. “Nema više nade za zajedničku državu”, napisao je Tauran.

Sve vrijeme Ivan Pavao II. bio je izuzetno dobro informiran. Dobivao je povjerljive informacije od nuncija, hrvatskih biskupa, a vatikanska diplomacija, najstarija na svijetu, kao i uvijek u takvim slučajevima bila je posebno aktivna. Svi predsjednici jugoslavenskih republika, osim Slobodana Miloševića, posjetili su Vatikan i razgovarali s papom. Pred sam Božić 1991., 18. prosinca, Karol Wojtyla donio je definitivnu odluku o priznanju Hrvatske.

Jugoslavenski veleposlanik pri Svetoj Stolici dr. Ivica Maštruko našao se u nevjerojatnom položaju. Jugoslavija je nestala gotovo preko noći, tako da je razriješen dužnosti veleposlanika SFRJ, a nove države, među kojima je bila i Hrvatska, čekale su međunarodno priznanje. Franjo Tuđman mu je potpisao papir u kojem je pisalo da zastupa Hrvatsku, ali taj dokument i nije previše značio.

Globus u ovoj ekskluzivnoj rekonstrukciji dramatičnih događaja, od lipnja 1991. do siječnja 1992., objavljuje nepoznate detalje kako je došlo do vatikanskog priznanja Hrvatske i Slovenije, koje je otvorilo put da i sve zemlje članice Europske zajednice, njih dvanaest, priznaju Hrvatsku. Do posljednjeg se trenutka nije znalo hoće li to priznanje doći od svih članica, a upravo je vatikansko priznanje 13. siječnja 1992. pokrenulo i priznanja koja su uslijedila 15. siječnja kada je još dvadeset država priznalo Hrvatsku.

“Veleposlaniče, jeste li sigurni?” To pitanje Franjo Tuđman postavio je Ivici Maštruku u ranim jutarnjim satima 13. siječnja 1992. Razgovarali su telefonom, Tuđman je bio u Zagrebu, a Maštruko u Rimu.

“Predsjedniče, siguran sam, vidio sam.” “To mi je strašno drago, naravno, ali jeste zaista sigurni?” “Možete biti posve sigurni, objavit će oko 12 sati.”

Tog jutra Ivica Maštruko, koji je bio veleposlanik bez države, “ni na nebu ni na zemlji”, dobio je povjerljivu informaciju iz samog srca Vatikana da je sve gotovo i da će međunarodno priznanje Slovenije i Hrvatske biti javno objavljeno u toku tog dana. Ujutro, kada se odmah javio Tuđmanu, još je sve bilo pod embargom. U međuvremenu je Maštruko odjurio u Ured za informiranje Svete Stolice da bi provjerio informaciju i vidio objavu.

“Sve je riješeno, predsjedniče, možete računati da je to gotova stvar.” “Dobro, dobro, Maštruko, ali opet vas pitam, jeste li potpuno sigurni?” Tuđman je to pitanje ponovio još nekoliko puta. Tih dana u Zagreb su stizale razne neprovjerene informacije, znalo se da se može očekivati i priznanje Vatikana, ali dok sve nije bilo gotovo, Tuđman je bio oprezan. Uostalom, stigla je i informacija da je Bugarska priznala Hrvatsku, a kasnije se pokazalo da to nije točno. Tih nevjerojatnih, burnih dana i danas se dobro sjeća profesor i diplomat Ivica Maštruko. Ovaj profesor sociologije religije i sociologije politike, bivši ravnatelj i glavni urednik Radio Zadra i predsjednik Skupštine općine Zadar, bio je u Rimu u neobičnoj ulozi. Za veleposlanika SFRJ pri Svetoj Stolici imenovan je 1989. godine i organizirao je dolaske svih istaknutih jugoslavenskih političara, osim Slobodana Miloševića, papi Ivanu Pavlu II. Jugoslavija je već pucala na svim stranama, a Vatikan je bio izuzetno zainteresiran za događaje na ovim prostorima.

Do ljeta 1991. godine sam papa Ivan Pavao II. čvrsto je stajao na stajalištu da Jugoslavija, modernizirana, mora opstati. Onda je u tada već raspadajuću zemlju poslao Jean-Louisa Taurana i nakon njegovog detaljnog izvještaja sve se promijenilo. Ivan Pavao II. postao je svjestan da Jugoslavija ne može opstati.

Dr. Maštruku hrvatski je predsjednik Franjo Tuđman na brzinu napisao potvrdu kojom ga imenuje za hrvatskog predstavnika u Vatikanu, ali to je ipak bio sam komad papira bez nekog posebnog značaja. Hrvatska još nije bila država i Maštruko je bio bivši veleposlanik zemlje koja se srušila i budući zemlje koja se tek gradila. “Nisam, zapravo, bio nigdje, ali sam nakon razrješenja ipak ostao u Rimu.”

“Papa Ivan Pavao II. odluku o međunarodnom priznanju Hrvatske donio je 18. prosinca 1991., nakon svih analiza koje su izvršene. Ta odluka bila mi je saopćena 19. prosinca. Nadbiskup Tauran mi je rekao što je odlučeno, ali datum nije bio određen”, kaže dr. Maštruko.

“Koordinirat će se datum priznanja”, saopćio je hrvatskom diplomatu Tauran, francuski kardinal rođen u Bordeauxu. Bio je treći najmoćniji čovjek u Vatikanu, nakon pape i kardinala Angela Sodana. Taurana je Ivan Pavao II. postavio na najvažniju dužnost u vatikanskoj diplomaciji, koje će obnašati punih trinaest godina.

Odluke su bile donijete nakon detaljnog proučavanja stanja u bivšoj Jugoslaviji, konzultacija i razgovora koji su vođeni s papom. “Sveta Stolica pomno je pratila razvoj događaja. Kada je uoči Nove godine i prvih dana siječnja 1992. godine bilo jasno da će i druge europske zemlje, članice Europske zajednice, priznati Hrvatsku oko 15. siječnja, papa je na sugestiju Sodana i Taurana odlučio da to učini dva dana prije”, tvrdi profesor Maštruko.

Veleposlaniku je rečeno da se Sveta Stolica odlučila na taj korak zato što su se neke zemlje članice Europske zajednice još kolebale. “Ostavimo sada koje su to zemlje bile, jer su to danas nama izuzetno bliske i prijateljske zemlje. Sveta Stolica kao da je učinila neki moralni pritisak na neodlučne zemlje, jer je znala da su dvije posebno rezervirane.”

Odluka da se prizna Hrvatska bila je, tvrdi dr. Ivica Maštruko, prije svega papina odluka. “To mi je potvrdio i Tauran, koji se često o svemu konzultirao i s kardinalom Sodanom koji je bio državni tajnik. Ali, konačnu odluku donio je Ivan Pavao II.” Iskusnog diplomata vatikanska odluka nije previše iznenadila, jer je već u studenome sve vodilo tome. Ali, svakojaka iznenađenja ipak su bila moguća, jer su se događaji mijenjali iz dana u dan. Tako je sve bilo do tog 13. siječnja 1992. kada je zazvonio telefon u hotelskoj sobi Ivice Maštruka.

“Nazvali su me iz Državnog tajništva Svete Stolice i rekli mi da će točno u podne Radio Vatikan objaviti priopćenje o tom jedinstvenom dokumentu, priznanju Slovenije i Hrvatske. Istog sam trenutka otišao pročitati dokument koji je bio pod embargom.”

U Zagrebu su nervozno čekali vijesti, pa je između ostalih stigla i ona o priznanju bugarskog cara u emigraciji. Svi su bili na oprezu, pa je tako i Tuđman tražio od Maštruka da sve provjeri “tisuću puta”. “Nisu bili sigurni je li vijest zaista točna. Zato je i

Tuđman toliko puta inzistirao da sve dobro provjerim. Bio je jako sretan kada je čuo, ali i oprezan.” Čim je Maštruko tog 13. siječnja 1992. i službeno dobio dokument o priznanju, faksom ga je poslao u Zagreb, na adresu Ureda Predsjednika. “Rekli su mi da pošaljem Hrvoju Šariniću i to sam učinio. Tek tada su svi bili sigurni.”

Hrvatsku je inače prvi priznao Island i to 19. prosinca, istovremeno kada je priznao i baltičke republike Litvu, Latviju i Estoniju. Tog je dana i Njemačka donijela odluku o priznanju, ali s najavom da će to službeno biti 15. siječnja 1992. A tog 15. siječnja kada je Hrvatsku priznalo svih dvanaest tadašnjih članica EZ-a, te Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska, u Rimu se zatekao i tadašnji šef hrvatske diplomacije dr. Zvonimir Šeparović. U jednom restoranu, navečer, Šeparović i Maštruko jeli su paštašutu i tako proslavili dobru vijest.

Sljedećeg dana još su neke zemlje priznale Hrvatsku, a do kraja siječnja njih 44. Rusija je Hrvatsku priznala u veljači, Japan u ožujku, SAD i Kina u travnju, a Indija u svibnju. Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran, u ožujku 1992., a prva afrička Egipat, mjesec dana kasnije.

No, vatikansko priznanje imalo je posebnu težinu, ali i dramatičnu prethodnicu o kojoj se i danas još ne znaju svi detalji. Kada su počeli sukobi na tlu bivše Jugoslavije, papa je nekoliko puta govorio o stanju u regiji. Na Trgu svetog Petra u lipnju 1991. rekao je da se “ne mogu i ne smiju gušiti prava i legitimne želje naroda”. Poslao je i brzojav Anti Markoviću, Franji Tuđmanu i Milanu Kučanu u kojem je izrazio duboku zabrinutost Svete Stolice. “Po svaku cijenu treba izbjeći katastrofu”, poručio je papa kada su događaji već krenuli nizbrdo. “Nužno je utemeljiti mirovni pokret među srpskim i hrvatskim narodom kako bi prevladali nepovjerenje i povijesne suprotnosti.”

Do promjene stava Vatikana u odnosu na bivšu Jugoslaviju došlo je baš u ljeto 1991. Bio je odlučujući srpanj, jer tada je prelomljeno da se više neće inzistirati na zajedničkoj državi. “Došla je intervencija JNA u Sloveniji i sve se nakon toga promijenilo.” Papa Ivan Pavao II. i kardinal Angelo Sodano odlučili su uputiti Jean-Louisa Taurana u Jugoslaviju, prvo u Beograd. Susreo se tamo sa saveznim vodstvom, a nakon toga je otputovao u Zagreb gdje je razgovarao s hrvatskim političkim vodstvom. U Zagrebu je imao susret i s hrvatskim biskupima, a poslije toga je otišao u Ljubljanu. Nakon povratka u Vatikan kardinal Tauran podnio je izvještaj papi i Sodanu i uputio je poziv Ivici Maštruku. “Zvao me da dođem do njega i rekao mi je njegove ocjene i procjene. Bilo mi je jasno da je počeo biti sklon ideji nezavisnosti Hrvatske i Slovenije.”

Događaji su u bivšoj Jugoslaviji kulminirali, pa se u Vatikanu sve više spominjala mogućnost hitnog priznanja Slovenije i Hrvatske, kao što je to bio slučaj na Berlinskom kongresu kada su priznate Crna Gora, Rumunjska i Srbija. Najstarija diplomacija na svijetu, vatikanska, očito je ocijenila da je trenutak za takav, gotovo neočekivani potez.

U studenome je papa pozvao da se prekine rat, a to je ponovio i kada su događaji u Vukovaru obišli svijet. Preklinjao je vojsku da ne napada civile, a Wojtyla je i više puta ponavljao da se u Jugoslaviji ne vodi vjerski, već ideološki rat. Hrvatski i slovenski političari vršili su pritisak na Vatikan da ih prizna, a i sama mogućnost najave priznanja Hrvatske i Slovenije bila je presedan, jer je do tada u povijesti Sveta Stolica jedino najavila priznanje Austrije nakon raspada Austro-Ugarske. Podršku papi Ivanu Pavlu II. davao je i kardinal Joseph Ratzinger, predstojnik Kongregacije za nauk vjere.

“Pored izvještaja nuncija i svih ostalih, Tauranov je očito bio presudan i na papu Ivana Pavla II.”, kaže dr. Maštruko. Na pitanje koliko su utjecaja na papu imali Hrvati, visokopozicionirani u Vatikanu, među kojima je bio i Nikola Eterović, Maštruko kaže da su oni lobirali, ali da njihov utjecaj nije bio presudan. “Time uopće ne umanjujem sve ono što su učinili za Hrvatsku. Ali, njihov utjecaj na donošenje papine odluke nije bio odlučujući. Daleko su važnije bile analize koje su se radile u Državnom tajništvu Svete Stolice.”

Pravilo je, kaže Maštruko, da se Sveta Stolica ionako pokušava ograditi od utjecaja biskupa i kardinala iz zemalja koje su na dnevnom redu. Tako se ni Nikola Eterović, tada najviše pozicionirani Hrvat u Vatikanu, nije smio previše miješati, iako se njegov stav znao. “Veliki je utjecaj, naravno, imao nuncij. Znao se stav nadbiskupa Kuharića I očekivalo se da će podržavati priznanje neovisnosti. A Sveta Stolica stoljećima koristi metodu da se ne podliježe pritiscima bilo koje vrste. Vodi se računa o stavovima pojedinih biskupa i kardinala, ali to nije odlučujuće.”

Sam papa Ivan Pavao II. bio je izuzetno dobro informiran o svemu što se događa lo u Jugoslaviji. Maštruko se sjeća brojnih susreta, pogotovo u vrijeme kada je bio u pratnji jugoslavenskih političara koji su uoči raspada zemlje dolazili u Vatikan. “Papa me jednom prilikom pitao što mislim o samostalnosti ili mogućnosti realizacije samostalne pravoslavne crnogorske crkve. Zatim me pitao o nekim aspektima situacije u BiH. Zanimao ga je i položaj Albanaca i albanske crkve, katolika i muslimana u Srbiji. Više me pitao o stvarima koje su se odnosile na druge republike, nego na samu Hrvatsku. Znao je da o tome najčešće razgovaram sa Sodanom i Tauranom.”

Kada je stigla vijest o vatikanskom priznanju Hrvatske, kardinal Franjo Kuharić napisao je papi: “Sveti Oče! Neizmjerno smo obradovani odlukom Svete Stolice da je priznata slobodna i demokratska država Hrvatska. Izražavam u ime Crkve u Hrvata duboku zahvalnost Vašoj Svetosti jer svojim visokim moralnim ugledom dosljedno branite univerzalna načela ljudskih prava, nacionalnih prava, slobode i mira među narodima. Priznanje Svete Stolice u službi je mira i pomirenja da ljudi i narodi dobre volje budu slobodni i u prijateljskim odnosima.” Kuharić je završio riječima “uvijek vjerna Hrvatska”.

Papi je pisao i Tuđman: “Vaša Svetosti, čast mi je izraziti Vam najdublju zahvalnost na odluci Svete Stolice da i formalno prizna suverenitet i samostalnost Republike Hrvatske. Tim se činom otvara novo razdoblje u hrvatskoj povijesti i u bi lateralnim odnosima Svete Stolice i Republike Hrvatske. Posebno nas raduje što je Sveta Stolica, kao najveća moralna snaga svijeta, među prvima priznala nezavisnost Republike Hrvatske.”

Nakon što je stiglo priznanje Svete Stolice, trebalo je i riješiti i diplomatske odnose, pa je Maštruko bio u stalnom kontaktu s Tauranom. Nakon formalnog priznanja slijedio je naime drugi korak, jer je trebalo uspostaviti diplomatske odnose. “Trebalo je riješiti status nuncijature Svete Stolice, što je na kraju prihvaćeno i riješeno. Ta razmjena nota išla je preko mene i na kraju je dogovoreno da se 8. veljače objavi da su uspostavljeni diplomatski odnosi.”

Zanimanje pape Ivana Pavla II. i Vatikana za događaje koji će slijediti na tlu bivše Jugoslavije nije prestalo međunarodnim priznanjem Hrvatske. Ubrzo je izbio i rat u BiH, a posebno su zabilježene riječi kardinala Ratzingera koji se zauzeo za vojnu intervenciju koja bi prekinula krvave sukobe. Papa je u intervjuu La Stampi bio upitan je li sklon vojnoj intervenciji. “Ne, želim reći da u slučaju agresije treba agresoru oduzeti sposobnost da naškodi. Prema tradicionalnom crkvenom nauku jedini pravedan rat je obrambeni rat. To je načelo formulirao još sveti Augustin, a potvrdio ga je Drugi vatikanski koncil.” Papa je žestoko osuđivao i nacionalizam na Balkanu i to svaki oblik nacionalizma. “Nacionalizmi su ograde koje razdvajaju narode, jednako kao što je to činio Berlinski zid”, govorio je Ivan Pavao II.

Nakon međunarodnog priznanja Hrvatska je krenula na put osamostaljenja, pa je na sjednici Glavne skupštine Ujedinjenih naroda 22. svibnja 1992. godine, koju je vodio saudijski veleposlanik Sinan Shihabi, aklamacijom primljena u Svjetsku organizaciju. Uz Hrvatsku nove su članice postale Slovenija i BiH. U pratnji glavnog tajnika UN-a Boutrosa Boutrosa Ghalija, dr. Franjo Tuđman pratio je postavljanje hrvatske zastave ispred zgrade na East Riveru. Do 31. 12. 1995. Hrvatsku su priznale 124 zemlje, a Republika Hrvatska i SR Jugoslavija sklopile su u kolovozu 1996. sporazum o normalizaciji koji je uključio i uzajamno priznanje. Diplomatski odnosi uspostavljeni su 9. rujna 1996. godine. Više od dvadeset godina nakon priznanja, do siječnja 2012. godine, Hrvatsku još nije priznalo nekoliko zemalja, među kojima su i Južni Sudan, Salomonski Otoci, Somalija, Butan, Burundi, Bahami.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: