Iz arhive Globusa

Tonko Maroević: Ja sam eurofatalist

Nikad nisam sumnjao da moramo u Europu, a opet pogledajte samo kako izgledaju europski političari, Berlusconi, Sarkozy... A tek aktualni francuski predsjednik? Stvarno smiješan svijet

S Tonkom Maroevićem, jednom od najpoznatijih gradskih figura – jer malo je važnih ljudi u hrvatskoj kulturi kojima nije otvorio izložbu, promovirao knjigu ili objavio sabrana djela – našla sam se u njegovoj sobi u Institutu za povijest umjetnosti, u kojem je radio nekoliko desetljeća. Piše u toj sobi i dalje, iako je u mirovini; i tu ga je jedino i moguće naći, jer poznato je da kućni broj telefona Tonko Maroević ne daje nikome, a mobitel – tvrdi – nema. U sobi je i mali dio njegovih knjiga, dok je u njegovu stanu “ostatak” od dvadeset tisuća. Pronalazim knjigu “Eros Aresu ures”, o kojoj sam s Tonkom Maroevićem napravila intervju sredinom devedesetih, u vrijeme prvoga izdanja knjige, što me nagnalo i na stanovitu autorefleksiju.

U tom tekstu citirala sam, naime, stihove poput: “S gospojom jednom skrih se u sobičak / I lijepo sam se, bogme, zabavio, / In primis et ante omnia svoj dio / Dadoh joj, idest, smjestih ga u pičak.”

Da se razumijemo, ovo je nevin stih, ima i puno eksplicitnijih. Recimo, onaj koji je nastao prepjevom talijanskog pjesnika Baffa:

“Učinila si sjajno sve što treba, / I zbog toga te hvalim uzoritu; / Dobro je što si i glavić i kitu / Pripustila u picu porad jeba.”

Što hoću reći? Prije dvadeset godina, u Vjesniku u kojemu sam radila, činilo mi se sasvim normalnim objaviti te stihove. Sad, međutim, osjećam neku nelagodu...

Mladost-ludost, valjda...

“U knjizi je nekoliko mojih prijevoda Giorgia Baffa, mletačkog pjesnika iz 18. st., ‘velikog sifilitičara’ kojeg je otkrio Apollinaire i izvukao ga iz Pakla Francuske nacionalne knjižnice. Baffo je meni bio ono što je Danilu Kišu ‘Bordel muza’, a Kiš mi je pak jedan od civilizacijskih uzora...”

Zbirke i monografije. Naravno, ovakav početak teksta o Tonku Maroeviću ipak je samo digresija, jer Tonko je autor nekoliko pjesničkih zbirki – “Slijepo oko”, “Motiv Genoveve”, “Trag roga ne bez vraga”, “Četveroručno”, “Sonetna struka”, “Black&Light”, “Versi od prigode”... sastavljač antologije hrvatskog pjesništva 1971.-1995. “Uskličnici”, antologije katalonskog pjesništva “Bikova koža” (1987.). Autor je mnogih likovnih monografija, Nives Kavurić Kurtović, Zlatka Kauzlarića Atača, Vojina Bakića, Antuna Zuppe, Voje Radoičića, Ante Kaštelančića, Zlatka Šimunovića i drugih; priredio je sabrana djela Šoljanu, Maruni, Paljetku, Petraku, Mrkonjiću, Golubu, Desnici, Marinkoviću, Slobodanu Novaku; akademik je i doktor znanosti. U životu je otvorio oko 200 izložbi, a predstavio knjiga... “A, računaj, da sam barem jednom tjedno govorio o knjigama, ljeto preskočimo, pa tako barem 20 godina, a sigurno i više”, kaže.

Knjiga “Eros Aresu ures” tipična je, međutim, za njegovu generaciju po nečem drugom: eruditskom pristupu, ugledanju u uzore.

Glad u knjižarama. “Istina je, bili smo načitaniji, puno više nam je značila literatura, nije bilo drugih atrakcija. Eruditska književnost od Eliota do Borgesa, joyceovska i postjoyceovska, to je sve izišlo iz čitanja, svi tipovi ludičkog, igrivog pisanja. Pa, Slamnig je sav iz literature. Koliko je samo Petrak inficiran Ujevićem i Krležom, piscima sasvim suprotnim! A i ja sam sav u suprotnostima, najradije bih pisao kao Rimbaud, a da stvorim nešto danteovsko. Cijeli sam život zainteresiran jednako za Hektorovića i Eliota, Držića i Šalamuna. U svakom pogledu meni je premalo čitati samo svoju sredinu, i kad odem u Ljubljanu, Podgoricu ili Beograd, meni su knjižare beskrajno potrebne, ja sam tu gladan! Upravo sam završio ciklus pjesama ‘Redak mulja, redak pjene’, odnosno početak većeg projekta. Stihovi će se u nekom smislu slagati, u nekom suprotstavljati; s treće strane moraju biti malko neprozirni. Jer ni mulj ni pjena nisu eksplicitne stvari. Čini mi se da pokušavam sintetizirati svoja iskustva, nisam nadrealist, a nisam ni realist... Ima tu i auto­ironije, u smislu mutnog, samog sebe proglašavam mutnijim nego što jesam... poezija lovi u mutnom...”, smije se Maroević koji priznaje da upravo piše poeziju više no ikad. “Ne zato što imam više vremena, nego zato što valjda pišem nešto testamentarno”, priznaje.

Ilustracije u knjizi “Eros Aresu ures” Bourekove su, a on i Tonko prijatelji su od sredine pedesetih. “Tako je on vidio i te ilustracije što sam ih u vojsci napravio, pa na njih zaboravio, a onda ih pronašao”, kaže Bourek. “Ideja za zajednički knjigu došla je spontano, shvatili smo da je to pitanje neke vrste erotomanije u nesreći.... Prvi put je izišla u izdanju Bože Biškupića u sjajnoj ediciji Slon. Tonko i ja se sad viđamo i u Akademiji, gdje svi kažu da smo najveseliji i najduhovitiji, a ja kažem – i najljepši.”

Tonko Maroević rodio se u Splitu 1941. godine. Skromno kaže da je možda i najzanim­ljivija činjenica njegova života da je u kući do njega stanovao Boris Dvornik, preko puta Oliver Dragojević, s druge strane Zdravka Krstulović, samo malo dalje Gertruda Munitić i Lordan Zafranović.

“Uvijek kažem – nažalost, nisam se rodio u Starom Gradu na Hvaru, jer on je moja mjera, a Split mi je malo prevelik... Da sam u Splitu, ja bih bio ridikul! Split ima jednu batalsku crtu, ništa mu nije sveto, a meni je nešto ipak sveto, nečega me strah, stid...”

Zato, kaže, silno voli Stari Grad. “Jer to je mjesto na koje sam kao dijete odlazio subotom, nedjeljom, praznicima. Stari Grad je vrijeme mojeg ‘luksuza’, slobodnog vremena, dodira s morem, imali smo brod, išli smo noću na ribolov, ujutro rano u polje. Stari Grad ne može biti selo, ali za mene je to bilo pravo ladanje. U kući je bio pas i mačke, koje u Splitu nismo imali, bio je čak i prasac... život koji otvara sva osjetila, ono što Arsen kaže – ‘al mi ništa nije slađe nego šta mi mater skuva’. Meni je mama rano umrla, ali ono što su mi tete u Starom Gradu skuhale neću zaboraviti. Da ‘Izgubljeni zavičaj’ nije napisan, morao bih ga ja napisati.”

Tonko Maroević iz one je čuvene splitske klasične gimnazije iz koje su u Zagreb došli Mrkonjić, Mandić, Zidić, Mani Gotovac...

“Mrkonjić mi je prijatelj od moje 14. godine, najbliži, najutjecajnija osoba u mome životu, koji mi je dao na vrijeme čitati francuske realiste, francuski Novi roman. On je slobodniji, na svoj način opušteniji od mene... Tu su zatim Mani Gotovac, Igor Zidić, Igor Mandić, koji je rekao ‘Tko se formirao u Splitu, svugdje će mu biti lakše’, i to je istina. Split je tih 50-ih i 60-ih godina bio, književno-politički gledano, represivnija sredina, iako, Živko Jeličić je opet strahovito zaslužan da je pokrenuo časopis Književni krug, ili Maticu hrvatsku. Meni je Split bio strahovito važan po svojoj kulturnoj matrici: tu je bio Cvito Fisković, Duško Kečekemet, Kruno Prijatelj, Duje Rendić-Miočević, Branimir Gambričević, Mate Ganza, Petar Selem; s Mirkom Tomasovićem sam bio cimer, zajedno smo prevodili. Donijeli smo Zagrebu jedan mediteranizam koji mu je bio potreban...”, prisjeća se Maroević.

Kao pčela. “Tonko je danas potpuno isti kao u gimnaziji, jednako hoda i miče se, samo što je onda bio dječačić, a sad je dječak. Igor Mandić je uvijek bio odrastao muškarac, Zidić poželjni intelektualac koji je već tad imao cure i mnoge žene su ga željele, Zvonimir Mrkonjić jako lijep, povučen, divan, sramežljiv dečko, a Tonko je bio kao pčela koja ide od žene do žene i sve ih osvaja”, kaže Mani Gotovac, kojoj je prvi prijevod koji je naručila kao intendantica splitskog HNK bio Lorcina “Jerma”. “Tonko ju je fantastično preveo, a ja se danas osjećam pomalo krivom jer je nikad nisam uspjela postaviti na scenu“, kaže Mani Gotovac.

A ako i piše više poezije nego ikad – paralelno za ediciju HAZU “Hrvatska i Europa” piše, kako kaže, “jedan krvav tekst”: “Pedeset godina hrvatske likovne umjetnosti”. “Polovica aktera je još živa, tu je riječ o valoriziranju živih ljudi – vrlo nezahvalan posao”, priznaje.

Mnogo je toga zanimljivog – dakle, punog suprotnosti – u životu Tonka Maroevića: od toga da je, kao Dalmatinac, bio alpinist, do toga da je – oženio gorljivu feministicu. Cijeli se život bavi poezijom, ali najomiljeniji mu je književni lik – Ana Karenjina.

Planinar. “Na Koziku sam, dijelu Mosora, ispenjao stazu kojoj su onda moji prijatelji, po meni, dali ime ‘Mrvin smjer’. Penjao sam četiri sezone, odlazio sam na Paklenicu, Jalovec, dalmatnske stijene Mosora i Kozjaka, Velebita, na Klek. Tamo sam ispenjao jednu ‘šesticu’, prečnicu izvanredno tešku, a vodio me genijalan penjač, Boris Kulić-Malac. To iskustvo svladavanja straha, solidarnost, prijateljstvo je nešto silno važno, mogla bi se cijela etika planinarstva napisati. Bilo mi je to silno važno iskustvo, ali nisam krenuo u ekspedicije, bilo je to prezahtjevno i odvuklo bi me od studija“, prisjeća se.

Sa suprugom Ivom Grgić poznaje se dugo, jer ona je talijanist, a oduševila ga je upravo kad je govorila o ženskom petrarkizmu. On ne voli Petrarku, ali voli ženski petrarkizam... “I sam sam zainteresiran za feminizam, valjda­ želim, kao Dalmatinac, sebe popravljati. Šalim se, mislim da nisam nimalo patrijarhalan... nisam ni tako odgojen, premda smo bili tri brata, bez majke. I bez sestara. Ima možda u tome nešto malo pomaknuto... Kod Ive me doista oduševilo razumijevanje književnosti na jedan način sasvim suprotan meni”, kaže Tonko, čija je supruga jedna od najboljih poznavateljica opusa Virginije Woolf, prevela je nekoliko njenih knjiga; predaje na Ženskim studijima i Filozofskom fakultetu u Zadru.

Pa iako Maroević priznaje da nikad nije napisao ljubavnu pjesmu u klasičnom smislu, upravo je svojoj supruzi Ivi, pred nekoliko godina, napisao parafrazu jedne latinske pjesme – latinskih stihova uklesanih u stijenu ispod Živogošća, za njega jednu od najljepših stvari koje na zemlji postoje, heksametara posvećenih izvoru vode, koje je stanoviti Licinijan napisao svojoj ženi Pelagiji.

Zadnja senzacija. Godinama je Maroević pisao kritiku poezije u Slobodnoj Dalmaciji. “Zadnja mi je velika senzacija bila Anka Žagar. Jučer sam govorio o Vesni Parun, velikoj pjesnikinji, a opet, u nekim fazama, pa i danas, Dragojević mi je, kao poticaj, bio važniji od Vesne Parun, bliži. Mihalić i Dragojević su toliko daleko jedan od drugoga, a meni su i jedan i drugi potrebni.”

Njegovu pak prvu knjigu poezije recenzirala je Željka Čorak, tako pohvalno, kaže Maroević, da nikad poslije nije dobio tako pohvalnu recenziju.

Željka Čorak, s kojom je godinama radio zajedno u Institutu, utjecala je na njega. “Ja sam bio skloniji neoavangardizmu, ona refirmaciji tradicije, mimo bilo svega trendovskog – ona ima jedno osjećanje kontinuiteta koje je i mene silno mučilo. Poslije, naravno, družili smo se strukovno u Institutu, a u PEN-u nakon 1991. gdje je bitna epizoda našeg angažmana – Željka je pokrenula nekoliko važnih projekata, na primjer, Umijeće nasljeđivanja...”

Literarni salon. Pa kako je susret s nekim ljudima bio za Tonka formativan, tako je on pomogao formirati druge – na primjer, književnica Sibila Petlevski ispričala nam je kako je pomogao njenom pretvaranju u “knjiškog crva”: “Premda bih mogla dugo raspredati o ugodnoj atmosferi – o ‘ribanju i ribarskom prigovaranju’ – na sastancima časopisa Književna republika gdje smo oboje već više od dva desetljeća suradnici na uređivačkome poslu, ipak mislim da je literarni salon u domu mojih roditelja, slikara Ordana Petlevskog i slikarice Biserke Baretić, o kojima je Maroević objavio i knjiga i tekstova, utjecao na moje ‘zaražavanje’ divotama prašine iz starih izdanja knjiga. Naime, kad mi je pao prvi mliječni zub, Maroević – tada mlad i perspektivan povjesničar umjetnosti i ‘zubić vilenjak’ – donio mi je na poklon prvu u nizu knjiga za koje je smatrao da ih obavezno moram pročitati i na koju je napisao, baš kao i na sve sljedeće, uputu za upotrebu budućih znanja koja je zapravo bila nagovor na užitak u čitanju. Još i danas čuvam te knjige na okupu kao ‘malu biblioteku Tonkovih utjecaja’”, kaže Sibila Petlevski.

Nije se nikad ni s kim posvadio. Pjesnik Danijel Dragojević mu je “oduzeo pozdrav”. “To je jedini moj ‘eksces’ te vrste, ali, bože moj, on ima pravo na to. Potrošio je interes, znatiželju za mene... ja naprosto nisam sklon skandalima, mogu o sebi sve najgore reći u paradoksalnom smislu, da sam koncilijantan, da pokušavam razumjeti, da me silno zanima razumjeti tuđi motiv, a ako razumiješ tuđi motiv, onda se nemaš razloga ni ljutiti. Rado sam svjedočio o prijateljima, i najvrednijim ljudima za koje sam znao. A ako nekoga manje volim, a odgovara spomenutim kriterijima, moram i to uvažavati – pokušaj objektivnosti te tjera u paradoks života, a ja bih htio subjektivnost što je više moguće potisnuti. Ako sam afirmirao neke ljude po prijateljstvu – ni druge nisam zapuštao. Nekoliko puta sam polemizirao, više da vidim kako to izgleda”, priznaje.

Kulturnjačka se javnost sjeća riječi koje su nedavno izmijenili on i Jurica Pavičić, nakon što je Pavičić opisao svoje viđenje političkog angažmana Slobodana Novaka.

Sukob s Pavičićem. “Silno mi je žao što je do toga došlo, ali pokušavam i Pavičića razumjeti. Samo, upotrijebio je riječ koja onemogućava komunikaciju... Na televiziji sam rekao da Pavičićeve tekstove u novinama najradije čitam, jer ima jednu građansku odmjerenost, nevezanost uz trendove, ne dao bog da ideal gleda u nekom političaru, zna analizirati. I kao prozaika sam ga cijenio, ali, Pavičić u ovoj nije bio u pravu – pripisao je Novaku tekstove koje nije napisao on, nego njegov sin, a iz njegova političkog uvjerenja sudio je o njegovoj književnosti.”

Upravo sa Sibilom Petlevski i Željkom Čorak bio je Tonko jako angažiran u hrvatskome PEN-u, gdje su zajedno nastojali uspostaviti i učvrstiti hrvatske veze s Europom. Ipak, Tonko za sebe danas kaže da je – eurofatalist: “Eurokracija je pokazala svoja golema ograničenja. Da pripadamo Europi, nisam nikad sumnjao, otkad sam ugledao svijet u Dioklecijanovoj palači, s Europom na ‘ti’, ili ona sa mnom. Pogledajte samo kako izgledaju europski političari u Europi? Naši? Pa, nijedan nije ravan Berlusconiju, a ni Sarkozyju! A aktualni francuski predsjednik? Stvarno, smiješan svijet. Meni Jugoslavija nije bila ništa gora nego što je u ovom času Europa. Ali, da se od Jugoslavije trebalo u onom času rastati, to nije bilo spora. Sama činjenica da su kupili naše banke, uništili proizvodnju, da bi nam oni to sad eksportirali... Tko može imati iluzija o kapitalizmu? Ja sam sad puno skloniji ljevici nego što sam ikad bio, ali strah me anarhizma. Anarhist zaista nisam, unatoč tome što je on jako fotogeničan, i za mladost privlačan. Ali nisam nikad vidio da je dao konkretne rezultate. Previše godina imam i previše mi je stalo do sudbine djece i unuka, da bih se s time, reklo bi se, kockao.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 10:31