TRI METKA U STEĆAK Tako čuvamo hrvatsku baštinu s popisa UNESCO-a

Hoće li turistička sezona biti slabija od očekivanja (najavljivan je 5-postotni rast u odnosu na 2017. i oko 110 milijuna noćenja), ili čak – hoće li biti slabija od 2017. (kad je bilo 102 milijuna noćenja) – pitanje je sad.

Prognoze temeljene na parcijalnim informacijama različite su – iz raznih hotela i privatnog smještaja na obali dobivamo vijesti o punim kapacitetima do otprilike 20. kolovoza, a potom da će uslijediti pad mnogo veći nego prošle godine. Na Visu je pak navala kao nikad, zahvaljujući premijeri filma “Mamma mia” (a ne nogometašima!). Na nekim kontinentalnim destinacijama također je snažno porastao broj gostiju, ali se radi o malim brojevima koji u globalu ne mijenjaju sliku. Službena statistika utvrdila je da smo i u srpnju imali 2 posto rasta u odnosu na 2018., pa su zloguke prognoze o lošoj sezoni idućih dana nekako zamrle. No, i dalje je opći dojam da je sezona lošija od prethodne. I sam imam neke loše slutnje – na temelju onoga što sam vidio. U Brelima, gdje ljetujemo već 20 godina, u subotu, 4. kolovoza, na vrhuncu sezone, na ulazu u mjesto stajala je osoba i držala natpis “apartman”. Nikad takva prizora u Brelima nije bilo - to je inače karakteristično za nedaleke Bašku Vodu i Makarsku. Doduše, broj apartmana u Brelima posljednjih se godina dramatično povećao, pa je čak i mali rast broja turista u odnosu na prošlu godine opet mogao ostaviti jedan broj apartmana praznima.

Nadalje, ako ste primijetili, ovih dana i tjedana izostaju bombastične informacije o srušenim rekordima u broju putnika na aerodromima, na autocestama, u lukama.

Hrvatska je proteklih godina imala značajan rast turističkog prometa. Javnost sebi voli tepati da je to zbog naših ljepota, neponovljive gastronomije, gostoljubivosti itd., političari vole naglašavati da su to zasluge same Hrvatske (čitaj: njihove zasluge), ali je prava istina da se to prvenstveno događalo zbog jačanja europske ekonomije i teških problema koje su imale neke sredozemne destinacije. Hrvatski se turizam dobrim dijelom i danas oslanja na model “sunca i mora”. Kada su se prije 40-ak godina počeli graditi apartmani, bila je to nova vrijednost u turističkoj ponudi. Međutim, oni su danas samo izvor sekundarnih prihoda za stotine tisuća malih iznajmljivača, ali ne i vibrantan dio turističke industrije.

Činjenica je da je u hrvatskom turizmu sezonalnost i dalje visoka (iako su 2017. i 2018. tu sliku malo popravile), da je ta sezonalnost i dalje mnogo izraženija nego u drugim mediteranskim zemljama, članicama EU. Također, treba znati da je porast turističkog prihoda proteklih godina najvećim dijelom rezultat rasta broja noćenja, a ne potrošnje gostiju, itd.

Vlada se nada da bi, čak iako i vrhunac sezone bude lošiji od očekivanja (što se, po svemu sudeći, i događa), odlična predsezona i dobra posezona ipak mogle sezonu izvući u plus. Bilo kako bilo, na kraju sezone valjalo bi se na pravi način suočiti s realnošću i iskreno i temeljito analizirati što se zapravo dogodilo. No, bojim se, to se neće dogoditi, jer naša politika za to nema snage. Valjalo bi postaviti vrlo jednostavno pitanje – kako dalje? Što treba promijeniti? Očito je da smo s dosadašnjim turističkim konceptom dosegli plafon.

Sugestije bih ograničio na domenu kulture, čak suzio na odnos prema kulturnoj i prirodnoj baštini koja je upisana na najprestižniji svjetski popis takve vrste – na Listu svjetske baštine UNESCO-a. Naime, diplomatskim rječnikom rečeno, postoje potencijali u kulturi koji se nedovoljno koriste ili se uopće ne koriste.

Od kraja 70-ih do 2008. Hrvatska je upisala šest lokaliteta na listu kulturne baštine UNESCO-a (Split, Dubrovnik, Trogir, Šibenik, Poreč i Starogradsko polje) te Plitvice na listu prirodne baštine.

Zajedno s BiH, Srbijom i Crnom Gorom 2016. upisani su stećci (pod naslovom “Stećci – srednjovjekovni nadgrobni spomenici”). BiH je upisala 22 lokaliteta stećaka, Srbija i Crna Gora po tri, Hrvatska dva – nekropolu kod crkve sv. Barbare u konavoskoj Dubravki te nekropolu Velika i Mala Crljivica, između naselja Cista Velika i Cista Provo u Imotskoj krajini.

Prošle godine upisane su “Bukove šume” u Nacionalnim parkovima Sjeverni Velebit i Paklenici (zajedno s drugih 11 europskih zemalja, od Španjolske do Ukrajine i od Belgije do Albanije), Mletačke utvrde – u Zadru (čime je Zadar došao na Listu svjetske baštine, kao posljednji veći grad u Dalmaciji!) te šibenska utvrda sv. Nikole (dio transnacionalnog projekta, zajedno s Italijom i Crnom Gorom).

Kako tu baštinu, koju je svjetska diplomatsko-znanstvena elita vrednovala najvišim ocjenama, čuvamo i prezentiramo?

Vrlo različito – na većini lokacija čini se to uz mnogo problema, pritisaka, rada, dilema (od toga nešto i stigne do javnosti). Plitvice su primjer lošeg rukovođenja, promocije privatnih interesa i nevjerojatnog balkanskog javašluka. Na Starogradskom polju, koje je nekako u drugom planu u odnosu na razvikani grad Hvar, posjetitelj ne može shvatiti da se radi o fenomenalnom primjeru parcelacije zemljišta starom 2400 godina. Iako je polje upisano prije deset godina, nije se još našao način da se posjetiocima to predoči, da se sagradi neki vidikovac, promatračnica i slično. Do novoupisane tvrđave sv. Nikole koja već gotovo 500 godina čuva ulaz u Šibenski kanal autom dolazite preko neuređenog, devastiranog prostora sjeverozapadno od Zablaća, na kojem ima i automobilskih olupina i guma. No, to su sve sitne pogreške u odnosu na stanje na nekropoli stećaka u Cisti.

Upisom stećaka na UNESCO-ovu listu 2016. okončan je dugogodišnji zajednički projekt četiriju susjednih država. Koordinator je bila BiH, na projektu je pod vodstvom pokojnog prof. dr. Dubravka Lovrenovića predano radilo više od 20 stručnjaka. Nominacijski dosje opsežan je poput knjige, sadrži niz informacija o povijesti stećaka, o njihovu stanju i faktorima koji utječu na njihovu očuvanost itd.

Kako sam uz poslove veleposlanika RH u Francuskoj tih godina obnašao i dužnost “stalnog predstavnika” RH pri UNESCO-u (u toj organizaciji nema veleposlanika/ambasadora, nego se imenuju “stalni predstavnici”), osobno sam se snažno angažirao u lobiranju da se stećci upišu. Osim što sam to morao po opisu posla, do uspjeha mi je bilo stalo i zato što su stećci prekrasan spomenik hrvatske baštine i baštine zemalja u susjedstvu. To su “krajputaši”, svojevrsni pratitelji putnika namjernika, ali i naših životnih sudbina. Nominacija stećaka bila je i prvi zajednički projekt u UNESCO-u četiriju zemalja koji su dvadesetak godina prije bile u ratu, što je dokaz da se može i zajednički raditi. Naposljetku, stećci su prvo kulturno dobro u Hrvatskoj koje se upisuje na Listu UNESCO-a, a nije neposredno na Jadranu (nekropola na Cisti je 30 kilometara od obale, Dubravka je otprilike dvostruko bliže). Upis kulturnog dobra podalje od obale bio je izvanredno važan kako bi se razbila raširena percepcija da Hrvatska može ponuditi samo more i kupanje, a sve što ima vrijedno od kulture ima na obali.

I, kako se odnosimo prema stećcima kod Ciste? Kad su stećci 2016. upisani na Listu UNESCO-a, iz raznih su institucija stizala obećanja da će se lokalitet u Cisti urediti kako bi ga mogli razgledati zainteresirana javnost, školarci, turisti. Obećavano je da će se urediti i prezentacijski centar, čak da bi se mogao izgraditi i podvožnjak kako cesta više ne bi razdvajala lokalitet kojem ide po sredini.

Što je od toga napravljeno? Baš ništa. Nikakve obavijesti da je kod Ciste Provo lokalitet na Listi UNESCO-a nema ni danas na autocesti A1 ni na okolnim cestama. Kad stižete do stećaka najbližim putem od autoceste A1 od izlaza Šestanovac (radi se o desetak kilometara) pred Cistom Provo putokazi su za Crveno i Modro jezero kod Imotskog (30 km), pa i za Međugorje (85-100 km, u drugoj državi!), ali ne i za jedva kilometar udaljene stećke. Na samom lokalitetu stanje je katastrofalno –divlje, neasfaltirano parkiralište i dalje je uz samu nekropolu, kao što je bilo i proteklih godina, što znači da se auto može parkirati uz 500 godina stare spomenike. Na jednom od stećaka nabijen je u nepoznato doba otprilike četiri metra visoki križ, uz drugi, u neposrednoj blizini, zaboden je jarbol s hrvatskom zastavom. Na lokalitetu su na metalnim pločama i dvije legende – jedna predstavlja kartu spomeničke baštine općine Cista Provo, na drugoj je kratki sažetak priče o stećcima, na hrvatskom i engleskom jeziku. Ploče su stare, posve su korodirale, tako da se tekstovi praktički ne mogu čitati. A ploča na kojoj su predstavljeni stećci prigodno je obilježena – probušena je s tri metka!

Kad se baština upiše na Listu UNESCO-a, to je velika promocija i čast za zemlju, ali istovremeno i obveza da se upisano dobro dolično zaštićuje i da se njime savjesno i brižno upravlja. Što će se dogoditi kad nadležna tijela UNESCO-a dođu u redovitu inspekciju?

Drugi primjer maćehinskog odnosa prema baštini jest potencijalna nominacija neandertalskog nalazišta Hušnjakovo kod Krapine koje je od 1899. do 1905. istražio Dragutin Gorjanović Kramberger. Već je u Krambergerovo doba ustanovljena izuzetnost Hušnjakova u svjetskim razmjerima – između ostalog, na njemu su nađeni ostaci između 75 i 82 osobe, što je apsolutni rekord – jer se na drugim neandertalskim nalazištima u pravilu nađu ostaci tek nekoliko osoba.

A onda je 2014/15. američko-hrvatska ekipa (koju je s hrvatske strane predvodila dr. Davorka Radovčić, kustos u zagrebačkom Prirodoslovnom muzeju), ponovno analizirajući najsuvremenijim metodama nalaze iz Hušnjakova, došla do novih, senzacionalnih otkrića, što su objavili mediji diljem svijeta. Naime, na orlovim kandžama nađenima na lokalitetu otkriven je ljudski DNK. To je, uz brojne druge podatke, istraživačima dalo dovoljno argumenata da zaključe kako su orlove kandže služile kao nakit – moguće kao ogrlica, moguće kao narukvica. Kako se Hušnjakovo datira oko 130.000 godina (+-10.000 godina) prije našeg vremena, radi se o najstarijem nakitu u svjetskoj povijesti. Dakle, Zagorke/Zagorci kitili su se prije svih!

Procedura upisa nekog lokaliteta na Listu svjetske baštine UNESCO-a duga je i komplicirana. Prvi je korak prijava lokaliteta na tzv. Tentativnu listu. Riječ je o sažetku buduće nominacije na dvije do četiri kartice koja se dostavlja u Pariz, a onda, na prijedlog nadležnih tijela u UNESCO-u, Odbor za svjetsku baštinu na godišnjoj skupštini u srpnju kandidaturu potvrđuje. Ta faza nije komplicirana, jer valjane sažetke nominacija Odbor prihvaća praktički automatizmom. No, onda slijedi priprema vrlo kompliciranog i opsežnog nominacijskog dosjea. Nakon upisa na Tentativnu listu treba proći najmanje dvije godine da bi se dosje prezentirao u UNESCO-u. Tada slijedi stručna evaluacija, posjet stručnjaka lokalitetu, eventualna dopuna dosjea, statusni sastanci na kojima se izmjenjuju argumenti, itd. Priličan broj dosjea posljednjih se godina povlači tijekom te procedure jer države predlagateljice shvate da nema izgleda da upišu predloženo dobro.

Danas je na Tentativnoj listi i 15 hrvatskih lokaliteta od kojih dobar dio, siguran sam, nema potencijal da bude upisan na Listu svjetske baštine. Ali Hušnjakovo ima! Uz takvu iznimnu univerzalnu vrijednost koju valja promovirati, hrvatski je interes da se promovira i unutrašnjost zemlje, ponajprije Krapinsko-zagorska županija. Nažalost, “nadležni” se nisu zainteresirali.

Prvi tekst prijedloga za upis Hušnjakova stigao je u Ministarstvo kulture u listopadu 2016. Dr. Radovčić popravila je taj tekst, ali on nije otišao iz Ministarstva, iako je mogao, potkraj siječnja 2017. A nije otišao, iz meni posve nerazumljivih razloga, ni do kraja siječnja 2018., pa Hušnjakovo ni do danas nije čak ni na Tentativnoj listi UNESCO-a.

Ne zanima me tko je odgovoran za ovu skandaloznu nebrigu i lijenost okoštale birokracije u Zagrebu (ili Splitu, Krapini, Imotskom ili na nekoj petoj adresi). Radi se o tome da ovom društvu i državi do predstavljanja vlastite kulture, zapravo, i nije stalo. Najvažnije je zbrajati broj turističkih dolazaka i noćenja.

U slučaju stećaka stvari stoje još gore, jer je to baština koja se u desnim, nacionalističkim krugovima tretira kao nešto što nije “naše”, kao svojevrsna “neželjena” baština.

Dok se baština uistinu ne bude iskreno smatrala važnom karikom ne samo u turističkoj ponudi nego i u cjelokupnoj prezentaciji zemlje (barem toliko koliko je to i – sport!), neće biti dobro. Mogao bih prezentirati na koji način to rade, recimo, Talijani ili Francuzi, ali daleko smo mi od toga da se s tim zemljama uspoređujemo, u nekim segmentima sve dalje.