Europska unija i Sjedinjene Države započele su prošlog ponedjeljka novu rundu pregovora o sporazumu o slobodnoj trgovini TTIP, u atmosferi razmjerno značajnih građanskih protesta u Europi, ali i znatnog nezadovoljstva u Americi.
Racionalno, TTIP (engl. Transatlantic Trade and Investment Partnership, tj. Prekoatlantsko partnerstvo u trgovini i ulaganjima) vrlo je koristan ugovor. Najkraće rečeno, on bi podigao Europu i dao joj potisak da stekne mnogo jaču poziciju na globalnoj sceni. Ako se to ne dogodi, očekuje se da bi Europa kao zajednica klizila nadolje, a s propadanjem zajednice propadale bi i članice, s tim da bi najgore bilo najslabijima i najsiromašnijima. Tu vidimo vezu s Hrvatskom. Jako jednostavno: bogatija Europa, jača Europa – bolje Hrvatskoj i svakome pojedinačno, pa i antiglobalistima. Bolje Srećku Horvatu, bolje Živom zidu, bolje – ma svima. Obratno, manje novca – svima gore, osim ako nećemo živjeti od ljubavi i diskusija i autoerotiziranosti buntovništvom.
Po svemu se čini da bi TTIP pomogao malom i srednjem poduzetništvu. Potres koji bismo i mi na rubu Europske unije mogli osjetiti jest smanjenje birokratskih prepreka. Što je u tome loše? Što je loše u tome da se ima više prilika?
Ipak, čak i oni koji znaju što je na stvari osjećaju nelagodu. Neprijateljski osjećaj velikog dijela javnosti na europskoj strani kulminirao je u tjednu uoči razgovora na Floridi. Osam dana prije početka nove runde pregovora ovdje u Bruxellesu uhapšeno je stotinjak demonstranata koji su blokirali prilaze europskim institucijama. Briselska policija inače je prilično tolerantna, ili bolje rečeno, izvježbana i na nasilne demonstracije (kao što su one europskih proizvođača mlijeka) tako da se sigurno nije radilo o njihovoj histeričnoj reakciji. Štoviše, moglo bi biti da su demonstranti namjerno izazvali hapšenja kako bi se skrenula dodatna pozornost na protest. Briselske demonstracije, igrom slučaja, odvile su se usporedo s kurdskima, antierdoganovskim. Oba su protesta bila izrazito nabijena, makar različito, jer su STOP TTIP bile dobro planirane, a antikurdske (nakon atentata u Istanbulu) spontane.
“Oprostite što smetamo, nastojimo spasiti svijet”, stajalo je na transparentima koje su nosili antiglobalisti. U Berlinu je održan građanski marš protiv TTIP-a na kojima je sudjelovalo 150 tisuća ljudi, a slična okupljanja bila su i u Parizu. Ne samo to, ponegdje u Europi osnivaju se čak i “Zone slobodne od TTIP-a”, kao da se radi o kugi koju po svaku cijenu treba spriječiti. Nesumnjivo, Anti-TTIP pokret raširen je i organiziran i uvelike korespondira s negativnim osjećajem javnosti.
Na razini u velikoj mjeri nedovoljno informiranog, ali snažnog dojma, europski građanin od Švedske do Portugala, Malte do Rumunjske, misli da će mu TTIP oduzeti dio najiskonskijih prava, prava dubljih od slobode govora ili kretanja. Velik dio Europljana stvarno misli da će ih slobodni trgovinski sporazum sa Sjedinjenim Državama izložiti trovanju hranom, hormonski napumpanoj govedini i genetski modificiranom kukuruzu (kao da već sve to ionako ne jedemo).
Zato što se odluke o GMO hrani donose na razini zemalja članica, pa isključivo ministarstvo poljoprivrede o tome odlučuje, ima ih koji znaju da to nije nužno istina, odnosno da je govedina ionako puna hormona. Neki, dakle, razumiju da je taj dio kritike pretjeran. Osim oko kvalitete hrane, velika povika digla se i oko specijalnog suda za rješavanje sporova, jer bi, tvrde kritičari, velike korporacije preko njega uništavale suverenitet država. To, čini se, ipak nije točno.
Ono što će se dogoditi s tim sudom jest da će do kraja definirati načine rješavanja sporova, dakle smanjit će se voluntarizam u presudama. To je dobro, a ne loše. Stavimo se i u njihovu kožu, zamislimo da dolaze velike investicije u Hrvatsku. Bi li one imale slijepo povjerenje u hrvatsko sudstvo ili bi investitori ipak više voljeli da imaju crno na bijelo okolnosti i uvjete? Bismo li mi voljeli da imamo investicije i da znamo unaprijed što će se dogoditi u slučaju spora?
Osim hormonima hranjene govedine i tribunala za rješavanje sporova, predrasude se odnose na to da će TTIP prisiliti zemlje članice EU na privatizaciju javnih servisa (neće, kako bi to bilo moguće?), da će smanjiti standarde u zaštiti okoliša (neće, jer to i nije predmet pregovora, EU standardi ostaju kakvi jesu, nitko ih ne dovodi u pitanje).
Sljedeća pogrešna predodžba odnosi se na tarifni sustav između EU-a i SAD-a koji je vrlo nizak pa kritičari smatraju da bi ukidanje tarifa bilo samo izgovor za deregulaciju. (Ni to nije točno. Istina je da dio europske industrije još ima štete od visokih tarifa.) Francuski prigovor, koji se dosta proširio, jest da bi TTIP, ako se prihvati, bio kraj europske autohtone kulture, kraj europske kinematografije, na primjer.
Ne, odgovaraju iz Europske komisije, to ne dolazi u obzir, TTIP će poštovati kulturalnu različitost dvije strane Atlantika. Tako će u Europi ostati nepromijenjeno financiranje audiovizualnih djelatnosti, izdavaštva i financijski poticaji kulturi. Sljedeća primjedba odnosi se na to da će se smanjiti radna prava. Ali neće, jer će svaka zemlja članica sama odlučivati o tome kakva radna prava pruža radniku.
Kritizira se da građani nisu uključeni u pregovore – nisu, to je točno. Ali, uključen je Europski parlament, a to su demokratski izabrani zastupnici. O njihovoj kvaliteti i upućenosti ovisi znaju li uopće pročitati dokumente, pa zato treba paziti koga se drugi put bira u EP. I tako dalje.
Slaba informiranost je razumljiva, jer se radi o izvanredno tehničkim i stručnim temama, koje se raspravljaju sektor po sektor. Kako pojedinac ne može imati znanje o svim tim područjima, specijalizacijama i subspecijalizacijama, a pregovara se do u zarez, do najmanjeg detalja, onda mnogo ovisi o interpretaciji, a ona je politička. Demonstranti, a oni su više ili manje svjesno i organizirano dio pokreta “STOP TTIP”, traže trenutačni prekid američko- europskih dogovora, koji su počeli u ljeto 2013. godine. Iako tehnički ni dosad pregovori nisu bili loši, politička oporba toliko je jaka da su bili gotovo zamrli. No, nedavno je Amerika sklopila sličan ugovor s 11 pacifičkih zemalja, što bi moglo dati poticaj i američko-europskom procesu. No, što će biti na kraju, još se ne zna. Veliki je, značajan prigovor koji održava vatru nezadovoljstva to da će dogovor donijeti korist isključivo velikom kapitalu, odnosno da neće pomoći boljitku srednje klase i pogotovo ne prekarijata. To rađa strahovit bijes.
TTIP treba biti potpisan na godinu. Kako sad stvari stoje, izgledi da se to ostvari su pedeset naprama pedeset. Vlade će osluškivati kako građani dišu i, ako im bude trebala podrška za neke izbore, donijet će odluku koja će im tu podršku donijeti, a onda se, kad budu u komfornijoj poziciji, vratiti pregovorima. Tako se u ovom momentu ponaša François Hollande. S druge strane, njemačka kancelarka opreznija je i mnogo ozbiljnija. Njemačka vlada proučila je primjedbe koje iznose nezadovoljni građani i sad traže od Europske komisije, koja vodi pregovore, da se upravo ta pitanja razjasne.
Europska komisija nastoji potpisati TTIP dok je još na vlasti Barack Obama, jer bi se moglo dogoditi da Hillary Clinton – bude li predsjednica – neće biti tako blagonaklona. Naime, ni Amerikanci ne gledaju s odobravanjem na ovaj sporazum o slobodnoj trgovini, i oni misle da će biti zakinuti. Racionalno, ne bi bili zakinuti. I ako dođe do tog sporazuma, neće biti zakinuti! I jednu i drugu stranu Atlantika taj bi sporazum modernizirao i promijenio i jako očvrsnuo. Ne bi to bio isti sporazum o slobodnoj trgovini kao što je bila NAFTA, između Meksika i Sjedinjenih Država, koji tamo jest podigao srednju klasu, ali nije siromahe.
U ovom slučaju, to bi bio sporazum dva ravnopravna partnera i, prema tome, kvalitativno drukčiji od onih koje Amerika inače sklapa ili koje Europa sklapa s drugim akterima na svjetskoj sceni.
Međutim, zanimljivo je da demonstranti u protestima protiv TTIP-a osjećaju i razumiju Europsku uniju kao svoju, kao sustav i organizaciju koju treba braniti. Iako se u drugim segmentima protive njenim odlukama, trendovima, vidovima, bune se da nema demokracije u donošenju važnih odluka, ipak – sad su na braniku njenih postignuća.
Antipatija prema TTIP-u narasla je za vrijeme Barrosovog mandata nad Europskom komisijom, jer su se pregovori vodili iza zatvorenih vrata. Te vrste pregovora uvijek se vode iza zatvorenih vrata –ni pregovori s Rusijom nisu javni, i nisu bili oni s Kanadom, i ako se nastave s Japanom, neće biti ni oni. Ali – tadašnji povjerenik koji je vodio ove razgovore, Belgijanac Karel De Gucht, podcijenio je cijeli složeni problem antiamerikanizma i dedramatizirao je, skoro do kraja mandata, zahtjeve za transparentnošću. Da bi smanjio antipatiju prema TTIP-u, novi predsjednik Europske komisije Jean-
Claude Juncker imenovao je Ceciliju Malmström za povjerenicu za trgovinu, u čijem je mandatu I TTIP. Švedska političarka je liberalne političke orijentacije, ali je u prethodnom mandatu u Barrosovoj Komisiji, kao povjerenica za unutrašnje poslove, slovila za izrazito otvorenu prema javnosti.
Cecilia Malmström jednostavna je, izravna, odgovorna, i točno je da ima dobar ugled u javnosti. Njen prvi potez bio je da na internetsku stranicu Europske komisije stavi sve podatke o pregovorima, a smatra da je i dalje glavni zadatak borba protiv predrasuda oko TTIP-a ukorijenjenih proteklih godina, i to na obje strane.
Informacije se nalaze u brošurama koje se mogu preuzeti preko interneta, također i na hrvatskom jeziku. Na primjer, skandal oko ispušnih plinova dizel motora Volkswagenovih vozila nije samo minirao sjajan brend “deutsche Qualität” posvuda u svijetu, nego je duboko uznemirio američke enviromentaliste (aktiviste za zaštitu okoliša), koji su tamo važan segment javnog mnijenja. Bez obzira na pozadinu kako je došlo do rušenja VW-a, je li to herojski pothvat kontrolora, što je moguće, ili je netko kontrolore naveo na taj trag, a to nisu morali biti Amerikanci, nego i europska konkurencija, činjenica koja upada u oči jest da su sad Amerikanci u strahu da Europa ne poštuje ni svoje ni njihove standarde. Prema tome, nije točno da je Amerika bordel u kojemu je sve dopušteno, a da je Europa krasno uređena apoteka. Ne, nego je u nekim segmentima stroža jedna, a u drugima druga strana Atlantika.
Bude li sporazum potpisan, to će značiti veću bliskost Amerike i Europe, bit će to, kako ga neki u Bruxellesu zovu, ekonomski i trgovinski NATO, ali s tim da je europska strana podjednako jaka kao i američka. Ali, sasvim sigurno, da bi se to postiglo, pristalice ovog sporazuma imat će još jako puno posla na rušenju predrasuda.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....