Između propalog trgovačkog centra bivšega splitskog gradonačelnika Željka Keruma, na kojem su rijetki stakleni prozori ostali sačuvani, i drvene barake u kojoj su se potkraj 1989. i početkom 1990. okupljali prvi HDZ-ovci smjestila se Tratinska 2. Na toj adresi, na razmeđi jedne propale poslovne ideje i kultne barake stranke koja je trenutačno na vlasti u Hrvatskoj, smjestio se prostor na čijoj bijeloj fasadi crveni sprejem stoji ispisan natpis “Smrt fašizmu, sloboda narodu”. Na ulaznim vratima pri vrhu je naljepnica koja zvanog i nezvanog gosta upozorava kako se “u ovoj kući priča HRVATSKI”. “U ovoj kući se ne psuje”, natpis je koji će vas dočekati kad vrata zatvorite.
Prostorija je hladna, s masivnim stolom u sredini na kojem je postavljen manji televizor i dvije stolne zastavice. Na jednoj zastavici stoji natpis Hrvatske oslobodilačke snage – HOS, a na drugoj je trobojnica s grbom kojem je prvo polje bijelo. Na trobojnici je izvezeno: Hrvatska Nezavisna Država. Na zidovima su pak portreti prvaka pravaške ideje: Oca domovine dr. Ante Starčevića, financijskog stručnjaka židovskog podrijetla Josipa Franka, revolucionara Eugena Kvaternika, ministra u vladi NDH Mile Budaka, ubijenog emigranta Brune Bušića. U kutu je i slika Ivana Gabelice, nekadašnjeg saborskog zastupnika.
Nemoguće je ne primijetiti da portreta ustaškog poglavnika Ante Pavelića, koji je krasio nekadašnje stranačke prostorije u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, na zidu više nema. Pavelićev portret u zelenoj vojnoj odori, uz koji su stranački dužnosnici rado i oduševljeno pozirali, pospremljen je i pokriven plahtom. – Kad bi Pavelić, taj istaknuti heroj i promicatelj pravaške ideje, uskrsno i sada se, dok mi razgovaramo, pojavio među nama, siguran sam da bi nam rekao ovo: “Zašto se bavite mnome? Pustite me na miru. Državu za koju ste se borili 90-ih sada su vam okupirali strani lobiji, a vi se bavite mojim djelovanjem.” Upravo iz tog razloga sliku smo skinuli i svom članstvu zabranili da o tom povijesnom razdoblju govori na stranačkim sastancima. Mi smo izrazito sentimentalno vezani za taj dio povijesti jer se hrvatskom narodu dogodila velika nepravda i jer smo mi Hrvati poraženi u tom ratu – objašnjava mi zaokret u programu stranke mladi Frano Čirko.
Dvadeset pet mu je godina i odnedavno je v.d. predsjednika Hrvatske čiste stranke prava. Naslijedio je Josipa Miljka, koji je odstupio zbog nepravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu po kojoj je proglašen krivim zbog izvlačenja 3,5 milijuna kuna iz tvrtke Kalvin. Frano Čirko, koji je u javnosti poznat po organizaciji prosvjeda protiv Povorke ponosa, naglašenim zagovaranjem lika i djela Ante Pavelića i čije su slike s uzdignutom desnicom punile novinske stupce, što danas objašnjava riječima da “nijedan čovjek nije bezgrešan”, u prostorijama stranke dočekuje me zajedno sa svojim najbližim suradnicima. Najstarijemu, Ivanu Paviću, dopredsjedniku stranke, 33 su godine, studentu povijesti Marku Raiču 23, Jeleni Mamuzić, studentici prava, 20, dok će Zrinka Pezer uskoro navršiti 22 godine. Ona je predsjednica HČSP-ova Kluba sveučilištaraca “Kvaternik”.
Kad je Ivan Gabelica 1992. obnovio HČSP, neki od mojih sugovornika nisu se bili ni rodili, Čirko je bio u jaslicama, a najstariji Pavić u trećem razredu osnovne. Prije otprilike godinu dana, kad se Karamarko počeo pripremati za parlamentarne izbore, ideje HČSP-a, slikovito rečeno, počele su se naveliko buditi iz duboke hibernacije.
Gabeličina stranka, koja je sebi uzela za pravo da naslijedi Čistu stranku prava, što ju je s Eugenom Kvaternikom i Josipom Frankom osnovao 1895. Ante Starčević, čija se 120. obljetnica smrti obilježila u nedjelju u Šestinama, pune je 24 godine životarila na dnu hrvatske političke scene, i još nije dokraja objašnjeno kako je sve ove godine uspjela preživjeti kao formalna politička stranka, sa svojom strukturom, organizacijom i članstvom.
Ta majušna stranka iz Tratinske 2 ni 90-ih nije imala većeg utjecaja. Našla se u rascjepu između Đapićeva HSP-a i HSP-a 1861 Dobroslava Parage, a iako je tada pravaštvo bilo u naponu, HČSP nije bio glasniji u izražavanju ekstremnog nacionalizma, nego su te ideje proklamirale jače pravaške “državotvorne” stranke. I dok su se, prema svim kriterijima, već odavno trebali ugasiti, jer na lokalnoj, a kamoli nacionalnoj, razini nisu značili apsolutno ništa, s dolaskom SDP-a na vlast u Hrvatskoj, i dolaskom Karamarka na vlast u HDZ-u, HČSP se polako, ali sigurno počeo buditi. Jer, Karamarkov HDZ skrenuo je udesno, gotovo po uzoru na osnivača Čiste stranke prava Josipa Franka, čiji su kasniji sljedbenici poput Pavelića tvorili političku jezgru ustaškog pokreta 30-ih godina prošlog stoljeća. S Karamarkovim dolaskom počela se zagovarati vrijednosna revizija prošlosti, posebice u razdoblju 1941. do 1945., koja proklamira “novu” istinu o fašizmu i antifašizmu. A ta “nova” istina pokušava se interpretirati po principu da ono što je nekada bilo pozitivno postane negativno, dok negativno i nije bilo baš tako negativno. Partizanski pokret postaje boljševičko-jugoslavenski, antifašizam je u redu, ali ne i onaj jugoslavenski, Hrvati nisu bili sretni 1945. i nisu se baš našli na strani pobjednika. Sažeto, ono što se do jučer smatralo ekstremnim desnim postalo je konvencionalno. A kad se takva politika polako počinje vezati uz državnu politiku, HČSP, Autohtona hrvatska stranka prava, a i neka druga pravaška opcija, koje su se godinama činile opskurnim organizacijama, dobiju potvrdu da se isplatilo godinama tavoriti na marginama političke pozornice i čekati svojih pet minuta. Barem sam takav dojam dobio razgovarajući s čelnicima HČSP-a. U ovom smislu znakovita je i izjava istaknutog člana HČSP-a Luke Podruga, gradskog vijećnika u Splitu, koji je u travnju prošle godine o Karamarku u emisiji “Bujica” govorio u superlativima. – Mrze ga jer je Hrvat kao i Brkić i sadašnje vodstvo HDZ-a, a malo ih je u politici. Mi smo prijatelji, domoljubi, Hrvati. Unutar HDZ-a će prevladati domoljubna opcija, uvest će lustraciju, pomest će ih i uvesti politiku ljubavi i odanosti prema državi. Od vodstva očekujem da se to promijeni. Apsolutno vjerujem sadašnjem vodstvu HDZ-a. Ni po kakvim uvjetima ne bismo surađivali s prošlim HDZ-om. Što više sadašnji HDZ napadaju, uvjereniji smo da su na boljem putu – rekao je tada Podrug.
U HČSP-u, koji je na prošlim lokanim izborima, osim s Podrugom, s ostalim članovima ušao u skupštinu Splitsko-dalmatinske županije, Šibensko-kninske i Zadarske, uvjereni su da je revizija povijesti ono što nam treba. – Povijesni revizioniozam stoga je floskula jer svi povjesničari moraju biti revizionisti, odnosno radikalno preispitivati određenu povijesnu dogmu. Oni povjesničari koji to ne žele shvatiti i dalje su zarobljeni u službi politike – uvjeren je Marko Raič, student povijesti.
On i Čirko uvjereni su da je potrebna i revizija ustaškog pokreta jer sve što znamo o tom razdoblju hrvatske povijesti kreirala je “jugokomunistička historiografija”.
– Dobili smo državu 1941. i svaki narod iskorištava priliku, tako je i skupina ljudi oko ustaškog pokreta iskoristila da dobijemo svoju državu. Imali su potporu u narodu, a posebice u hrvatskoj mladeži. Nažalost, 1945. hrvatski narod izgubio je hrvatsku državu, bili smo, nažalost, na strani gubitnika. Ustaški pokret, NDH i poglavnik kao čelnik nose hipoteku poraza i hipoteku pojedinaca koji su činili zločine u ime ustaškog pokreta i hrvatstva. Kao što je rekao ministar Hasanbegović – zločini su velika mrlja, najveća mrlja hrvatskog naroda jer su se činili kad je trebalo imati najviše samokontrole i razuma, i NDH i Pavelić nose veliki teret. Mi se nemamo čega odricati, povijest će dokazati da NDH nije onakva kakvom ju je prikazivala jugokomunistička historiografija. A mi djecu učimo i dalje toj “službenoj” povijesti. Mi sumnjamo da je velik dio toga krivotvoren. Da budemo jasni, kao što je rekao ministar Hasanbegović, osuđujemo svaki zločin, no kompletni ustaški režim nije bio zločinački. Svaki zločin, ako je učinjen u ime hrvatske državotvorne ideje, 10 je puta gori od svakog drugog zločina. Jer tu mrlju onda nosi ideja hrvatskog suvereniteta – kaže mi Čirko.
Svih petero govore mi da s oduševljenjem gledaju na imenovanje Hasanbegovića za ministra kulture jer se, kako kažu, radi o nekadašnjem predsjedniku Mladeži HČSP-a. No, nisu potpuno zadovoljni imenovanim ministrima. – Mi Hrvati zadovoljavamo se mrvicama, a to što je Karamarko imenovao Hasanbegovića ministrom jesu mrvice. Samo da se zadovolji taj nacionalno osviješteni dio hrvatskog korpusa. No što je s gospodarstvom, vanjskim poslovima, financijama, policijom? Tu su trebali doći pravi ljudi. Što je s lustracijom? Karamarku to zamjeramo. Pa kako je moguće da Radman bude šef televizije kad se zna da je ista osoba bila na televiziji u vrijeme Jugoslavije i tada služila za propagandu komunističkog režima – zgražaju se. Tvrde mi kako imaju oko 12 tisuća članova, ali priznaju da ih je većina pasivna. Aktivnijih ima oko dvije tisuće. Kažu da samo u Zagrebu imaju oko tisuću članova, uglavnom mladih. Prema reviziji iz 2015. od članarina su prihodili oko dvije tisuće kuna.
Ukinuli smo članarinu jer nemaju svi novca. Sad je to na dobrovoljnoj bazi jer financijska situacija među članstvom nije najbolja. Imamo neke dobrostojeće koji daju dobrovoljne priloge za određene projekte. Za razliku od drugih stranaka, koje imaju uhljebe u državnim institucijama i lokalnim jedinicama, mi ih nemamo – kaže mi Ivo Pavić, dopredsjednik stranke. On je na čelu zagrebačke organizacije, imajujednog vijećnika na Peščenici i jednog u mjesnom odboru Malešnica. To je Čirko.
Već sada se pripremaju za lokalne izbore, a cilj im je ući u Gradsku skupštinu. Upravo zbog tih ciljeva, uvjeravaju me, okrenuti su budućnosti i mladima dok će povijest ostaviti povjesničarima.
– Zasad idemo samostalno, no otvoreni smo i za moguću koaliciju s HDZ-om, ili s nekom pravaškom opcijom. Želimo da se čuje glas naših mladih, kao, primjerice, u Delnicama, gdje je naš vijećnik glasniji od svih i gdje smo zahvaljujući njegovu dobrom radu i okrenutosti malom čovjeku i budućnosti na vlasti u nekoliko tamošnjih mjesnih odbora – govori mi Pavić.
Kad ih pitam s kime bi od pravaša koalirali, odgovaraju mi da je sigurno samo s kime ne bi. To je HSP AS, čiji je predsjednik Ivan Tepeš, potpredsjednik Sabora. Kažu mi da im ta stranka duguje oko 400 tisuća kuna jer su zajedno izašli na parlamentarne izbore 2011., kad je stranku vodila Ruža Tomašić. Bilo je dogovoreno da dio naknade na koju ta parlamentarna stranka ima pravo dobije i HČSP. No nisu je nikad dobili.
– Tajnik HSP AS-a Pero Ćorić nedavno je izjavio da se volovi vežu za rogove, a ljudi za riječ. O oni su nas prevarili iako i ugovor postoji. Toliko o tome kakvi su oni pravaši. Nama pravašima riječ bi trebala biti sigurnija od bilo kakva ugovora. To što se dogodilo klasična je izdaja, i kako se onda pravaši mogu ujediniti kad nas i takvih, lažnih pravaša ima, kojima ni riječ nije sveta? Mi jesmo za ujedinjenje, ali ne s onima koji gaze riječ – kaže Čirko. Opekli su se i u suradnji s HDZ-om na nedavnim parlamentarnim izborima. Luka Podrug bio je na listi Domoljubne koalicije u 10. izbornoj jedinici i trebao je, tvrde mi, u Sabor.
– A Podrug je dobio više glasova od šefa splitskog HDZ-a i od svih ostalih vođa pravaških opcija. No i HDZ nas je izdao. Ali mi smo snažni. Upravo nam Hasanbegovićev primjer daje nadu da će se kad-tad isplatiti naši stavovi i uvjerenja. Bili smo strpljivi, a siguran sam da ćemo na temelju svojeg političkog programa dobiti još više pristaša – uvjereno mi govore Čirko i Pavić.
Priču o tome ima li smisla pravaštvo na temeljima učenja Ante Starčevića kad je Hrvatska već 26 godina suverena i samostalna nazivaju floskulama. Tek sad, kažu, kao nikad prije, ima smisla starčevićanski program temeljen na suverenitetu. HČSP-ovci su uvjereni da je Hrvatska u proteklih 25 godina prodala svoj suverenitet te da više nema ni gospodarskog, ni sudbenog, ni financijskog, ni zakonodavnog, ali ni svjetonazorskog suvereniteta. – Kako možemo govoriti o suverenitetu kad smo prodali 95 posto banaka. Imamo li financijski suverenitet? Nemamo. Strane banke diktiraju gospodarstvo i politiku jer u svojim rukama imaju sve poluge. Bankari nas glođu, a mi i dalje razgovaramo o ustašama i partizanima. I bankare to veseli. Suverenitet je danas sveden na folklor. Imamo zastavu, himnu, nogometnu reprezentaciju i ostatke ostataka bankarskog sustava. Obećavali su nam raj ulaskom u EU, a dobili smo ropstvo. Ulaskom u EU najvećim dijelom mi smo izgubili zakonodavni suverenitet jer ne možemo samostalno donositi zakone. Nemamo ni svjetonazorski suverenitet. Zašto imamo Zakon o životnom partnerstvu? Jer nas je EU, koja bi trebala biti temeljena na gospodarstvu, na to prisilila – kaže Čirko. U razgovor se uključio i Raič, koji mi kaže da se oni ne zalažu za to da Hrvatska bude zaseban otok, nego da se uspostavi suradnja s članicama Višegradske skupine – Mađarskom, Češkom, Slovačkom i Poljskom.
S nekim ekstremnim skupinama tih, ali i drugih, europskih država HČSP je već uspostavio suradnju. Ponosni su na partnere iz mađarskog Jobbika i na suradnju s bugarskim Narodnim pokretom, nacionalističkom organizacijom osnovanom 2001. U Bugarskoj su sudjelovali i na maršu za generala Hristu Lukova, nacističkog suradnika kojega su komunisti ubili 1943.
– Floskula je kad se govori da su te stranke ekstremne. To podmeću oni koji se boje da takve skupine ne dođu na vlast. Ti isti podvaljuju da Jobbik ima pretenzije prema hrvatskom teritoriju. Mi smo ugostili vođu Jobbika Gabora Vonnu u Slavoniji i rekao nam je da je to velika laž – kaže Raič.
Jelena i Zrinka uglavnom su šutjele, no Zrinka je preuzela riječ kad smo počeli razgovarati o istospolnim brakovima. Smatra da će to uništiti hrvatsko gospodarstvo jer je temelj opstanka Hrvatske u zdravoj obitelji. Uvjerena je da je taj Zakon donesen kako bi “homoseksualci dobili pravo posvajati djecu”. I ona rabi termin floskula, a tako naziva HDZ-ov projekt 1000 eura za svako rođeno dijete.
– To je šamar svim hrvatskim obiteljima. Mađarska ima odličan program za obitelji a to je da majci s više od troje djece daje mogućnost da bude odgajateljica i da za to prima plaću. Na taj način majkama je dana mogućnost da budu s djecom, a da na njihovo radno mjesto poslodavac zaposli drugu osobu – kaže Zrinka, koja je također punila novinske stupce izjavama kako su “homoseksualci pogubni za djecu” te kako je u tim slučajevima “potrebna pozitivna diskriminacija”. Kći je Drage Pezera, bivšeg političkog emigranta i zatvorenika, dragovoljca Domovinskog rata i člana užeg vodstva Hrvatskog revolucionarnog bratstva. No HČSP-u je, kao i Raič, odlučila pristupiti nakon prosvjeda za promjenu imena Trga maršala Tita u Kazališni trg.
Čirka i ostale osnivač stranke Ivan Gabelica ne poznaje. U mirovini je, a u središte stranke ne dolazi. Gabelica nam je ispričao kako je Miljak odavno trebao otići, kako o Karamarku ne može suditi te kako zamjera Tuđmanu što nije proveo lustraciju.
– To pitanje osobno nisam postavljao jer sam očekivao da će to doći kao normalno. On se nije mogao osloboditi komunističke i partizanske prošlosti jer je tražio slogu sinova partizana i ustaša. I ja sam za slogu, ali je ta sloga nemoguća bez istine. Istinu trebaju istražiti povjesničari, no oni se time ne bave, pa tako i dalje imamo ulice i trgove zločinca Tita u svim hrvatskim gradovima. To je sramota. A jugokomunistički historiografi Pavelića su proglasili zločincem i to i dalje tako stoji – kaže ogorčeno Gabelica.
Vjeruje u ujedinjenje svih pravaških opcija, no kaže kako se još nije pojavila jaka intelektualna osoba koja bi to mogla učiniti. Posebno ga je razočarala Ruža Tomašić.
– Ona se predstavljala kao velika pravašica u HSP-u i svoj program temeljila na Anti Starčeviću. Onda je osnovala HSP AS i pobjegla na listu HDZ-a za izbore za Europski parlament i na kraju izašla iz te stranke i ušla u Hrvatsku konzervativnu stranku. To samo govori o tome kakva je pravašica bila. Kako bi i sam Starčević rekao: “Ako čovjeku riječ ne valja, onda je on zadnji stvor na svijetu."
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD SRIJEDE:
