VRLO OPASNE VATRENE IGRE U HLADNOM KINESKOM MORU Ovo su otoci koji bi mogli izazvati treći svjetski rat

Hoće li biti rata u Aziji? – često sam postavljala to pitanje kineskim kolegama, pekinškim taksistima, političkim analitičarima i povijesnim sveznalicama, i zabrinjavajuće velik broj njih davao bi mi potvrdan odgovor. Ne, naravno, zato što to priželjkuju. Najviše zato što se mnogima u Kini čini da povlačenje granica njihove zemlje preko mora koja ih okružuju nije samo pitanje hladnokrvne kartografije.

Mnogi su uvjereni, dapače, da taj projekt ne može biti dovršen mirno.

Upravo tu, u Istočnom i u Južnom kineskom moru, naime, prelamaju se dvije ere. Ona stara, posthladnoratovska, koju još zovemo “novi svjetski poredak”, i neka buduća, koju bi Kina željela odrediti svojom fizičkom veličinom, političkim utjecajem, vojnom snagom te gospodarskim potencijalima i potrebama.

Hoće li se, i mogu li se uopće, u taj kut Tihog oceana ugurati dvije velesile, Amerika i Kina, a da ne ukrste oružje, pitanje je na koje nitko nema odgovora. No svi slute da će to biti teško ostvarivo, jer iz kojeg god kuta pogledali preko već uzavreloga mora, nema univerzalno prihvatljivog rješenja ni za jednu točku spornoga teritorija.

Radi se o dominaciji, i to ne samo nad azijsko-pacifičkom regijom. Upravo se na tim valovima, naime, odmjeravaju snage globalnog liderstva, pa ako je SAD na poziciji branitelja titule, Kina je onda u suprotnom kutu arene kao glavni izazivač.

Sve otkako je pokojni Deng Ksiao-ping, koga s pravom nazivaju arhitektom kineskih reformi i politike otvaranja prema vanjskome svijetu, početkom 1980-ih godina preokrenuo fokus Mao Ce-tungove sigurnosne doktrine s kopna, s kojega on više nije očekivao napad ni od jedne susjedne sile, na more, koje mu je postalo bitno kao prometnica ka tržištima i izvorima energije, okviri kineskog državnog suvereniteta sapliću se o otočiće i hridi, koji se na geografskim mapama jedva i vide, ali koji su se pretvorili u svjetionike rasta nove velesile i u političke osmatračnice očekivanog početka “kineskog stoljeća”.

U Istočnom kineskom moru su to otoci Diaoju, kako ih nazivaju Kinezi, ili Senkaku, kako se zovu na japanskom jeziku, dok su u Južnom kineskom moru to arhipelazi Spratly i Paracel, ili Nanša i Ksiša, kako ih Kinezi zovu izbjegavajući konotaciju imperijalne povijesti (Richard Spratly bio je britanski pomorac koji je u prvoj polovici 19. stoljeća oplovio ovaj arhipelag, dok su Paracelima ime nadjenuli Portugalci označavajući, zapravo, svojom rječju “parcel” niz hridi potopljenih u plitko more). Oduvijek je Kina sve te otočiće smatrala svojima, pozivajući se na povijesno pravo koje je ovoj zemlji često najvažnije sredstvo presijecanja čvorova u bilateralnim sporovima oko teritorija. Prebroji se nekoliko tisuća godina, koliko se koji od njih pominje u povijesnim spisima, poredaju se arheološki pronalasci iz podmorja koji ukazuju na davnašnje prisustvo kineske kulture, i arhipelag je, prirodno, kineski.

No, dugo se ništa o tome nije glasno govorilo, pa čak i kad se ispostavilo da ispod svakoga od njih leže rezerve nafte i prirodnog plina, Deng je susjedima, s kojima se nije mogao složiti oko toga čiji je to teritorij, diplomatski predložio da za sada o tome i ne pregovaraju. Do daljnjega mogu zajednički eksploatirati prirodno blago i plodove mora, govorio je, a granice neka povlače buduće, nadajmo se, mudrije generacije.

Buduće generacije su, međutim, stasale za drukčiju vrstu diplomacije.

Gotovo cijela 2013. godina protekla je na klackalici rata i mira, ali je u fokusu u tom razdoblju bilo Istočno kinesko more i izazov Pekinga bačen u lice japanskom suverenitetu nad otocima Diaoju, odnosno Senkaku. Opipavala je Kina, naime, koliko je “Zemlja Izlazećeg Sunca” spremna na oružani okršaj u ime svoje “nove normalnosti”, kako japanski političari nazivaju odbacivanje poslijeratnih pacifističkih zabrana vojnog djelovanja izvan svojih granica, ali još više koliko je Amerika odlučna stati u obranu svog saveznika u ime produljenja njene dominacije nad azijsko-pacifičkom regijom i nad Tihim oceanom u cjelini.

Puno dima, i po koja varnica, nisu se pretvorili u ratnu vatru ni kad je Kina u studenom 2013. zacrtala “zračnu obrambenu identifikacijsku zonu” iznad Istočnog kineskog mora, te tako preko širokog teritorija (koji, dakako, obuhvaća i sporne otoke) praktično nametnula svoja pravila ponašanja u zračnome prometu. Digla se oko toga velika galama, no Peking je igrao igru “tko će prvi trepnuti”, pa kada su južnokorejski, pa onda japanski, pa na koncu čak i američki civilni avioprijevoznici pristali naznačiti kada će proletjeti kroz kinesku “zonu”, azijska sila je u svoju diplomatsko-stratešku bilježnicu upisala važan poen.

Tu su kinesku taktiku analitičari nazvali “rezanje salame na tanke šnite”. Već se i ranije ona pokazala kao velika zagonetka za susjede, ali i za Ameriku. Jedna “šnita salame”, kao što je povlačenje “identifikacijske zone”, sama po sebi nije dovoljan casus belli da bi Japan ili neki drugi od iritiranih susjeda, da ne govorimo o SAD-u, reagirao oštrijim protupotezom, i tako je Peking na svoj pjat stavljao jednu po jednu šnitu osvojenog strateškog prostora.

Po prilici u isto to vrijeme počela je Kina graditi neidentificirane objekte na otočićima u Južnom kineskom moru. Za razliku od Senkakua, odnosno Diaojua, koji su 1972. godine stavljeni pod upravu Japana, te je svaki kineski pokušaj da im se približi svojim ribarskim ili vojnim brodovima put u izravnu konfrontaciju i kršenje postojećeg međunarodnog sporazuma, u Južnome je moru kineska vojska počela nadograđivati otočiće i hridi nad kojima je već imala kontrolu. Tako se i dogodilo da su, usprkos teritorijalnom sporu s okolnim zemljama, Kinezi tamo radili neometano sve dok satelitski snimci načinjeni početkom ove godine nisu pokazali dokle je azijska sila stigla u ovome pothvatu. U kolovozu prošle godine je, naime, Hrid vatrenog križa, koja se nalazi upravo u onom dijelu arhipelaga Spratly nad kojim se oko prava suvereniteta otimaju Kina i Filipini, bila posve pod morem, osim jedne točkice, na kojoj je kineska vojska sagradila betonsku platformu. Na obližnjoj Hughesovoj hridi su se mogle vidjeti još dvije točkice: tvornica cementa i heliodrom.

I dok su se Filipinci pitali što to Kina radi na gotovo dvije tisuće kilometara daleko od njezina kopna, moćne pumpe su danonoćno izvlačile tone pijeska i nasipale ga na žive koraljne hridi, a potom bi sve to bilo zaliveno cementom i tako su iz valova nicali pravi, prostrani otoci. Od mora je oteto više od osam četvornih kilometara površine, a snimka Vatrenog križa iz siječnja ove godine pokazala je začetak nečega nalik na vojnu bazu, za koju analitičari časopisa Jane’s tvrde da je dovoljno dugačka i široka da se na njoj može izgraditi pista za vojne avione.

Slično kao i prije godinu i pol dana, kada su se kineski istočni susjedi požalili Washingtonu zbog “identifikacijske zone”, a Amerikanci bezuspješno pokušali ukazati Pekingu kako je to protiv međunarodnog prava i pravila multilateralnog dogovaranja, tako su i povodom nicanja “velikog pješčanog zida”, od kojega je počela nadogradnja hridi u otoke, Filipini zatražili podršku najprije u Ujedinjenim narodima, gdje su uzalud zahtijevali međunarodnu arbitražu zanemarujući činjenicu da je Kina stalna članica Vijeća sigurnosti, te može staviti veto na svaku inicijativu te vrste, a onda u Bijeloj kući, od koje su s dobrim razlogom očekivali brzu reakciju.

Pentagon je doista već u veljači zatražio od službenog Pekinga da obustavi izgradnju umjetnih otoka nazivajući ih “destabilizirajućim faktorom” u Južnom kineskom moru. Odgovor je bio oštar. Projekt se odvija unutar teritorija pod kineskim suverenitetom, odgovorilo je Ministarstvo vanjskih poslova, i nijedna zemlja, pa ni SAD, nema prava u to upirati prstom. Kina, ukratko, ne priznaje da oko Južnog kineskog mora uopće postoji problem. Više od 90 posto tog vodenog teritorija pripada azijskoj sili i svaki pokušaj osporavanja te činjenice samo je “gruba povreda kineskog suvereniteta” oko čega ne može biti nikakvih pregovora.

Zabrinula se cijela regija. “Očito se ne radi o izgradnji objekata za turističke svrhe”, zaključio je australski obrambeni ministar Dennis Richardson.

Očito se radi o potrebi Kine da kontrolira najvažnije prometnice, kojima godišnje prođe na milijarde barela nafte i na stotine milijardi kubičnih metara tekućeg prirodnog plina vrijednih preko pet bilijuna dolara, napomenuo je Forbesov analitičar Christopher Helman. “Zavedi kontrolu nad tim tokom i imat ćeš kontrolu nad energetskom sigurnošću cijele Azije”, pojasnio je.

Odrezana je još jedna šnita salame. Ovaj put deblja. I ponovno je stavljena na vagu, ne bi li se odmjerilo vrijedi li reagirati ikako drukčije do oštrim riječima, prijetećim upozorenjima i možda kojom demonstracijom vojnih mišića u neposrednoj okolici.

Već se godinama postavlja pitanje je li kineski rast neizbježno izazov za Ameriku, a iznova je ta tema došla u fokus kada je harvardski politolog Graham Allison prošloga mjeseca upozorio američki Senat kako se “u posljednjih 500 godina u 12 od ukupno 16 slučajeva rat dogodio onda kada je rastuća sila izazvala (dominaciju) postojeće velesile”, te potom citirao Tukididovo objašnjenje sukoba između Atene i Sparte. Rast Atene (čitaj Kine) izazvao je strah kod dominantnih Spartanaca (čitaj Amerikanaca) da će izgubiti svoj status, i to ih je odvelo u rat.

Najednom se počelo govoriti o “Tukididovoj zamci” u koju bi kinesko-američki odnosi lako mogli upasti, i premda su neki analitičari upozoravali da loše povijesne analogije i pogrešno primijenjene teorije nepotrebno navode određene političke (i vojne) krugove kako u Kini, tako i u SAD-u da se jedni prema drugima postave agresivnije, nitko sve do sada nije ponudio dobro rješenje za hlađenje Južnog kineskog mora.

Dapače, američki obrambeni ministar Ashton Carter priprijetio je da će “SAD letjeti, ploviti i operirati svuda gdje nam međunarodno pravo to dozvoljava, i onako kako to radimo diljem svijeta”, na što su kineski dužnosnici odgovorili kako je “odlučnost Kine da zaštiti svoj suverenitet i teritorijalni integritet čvrsta kao stijena”. Kinesko-američki odnosi, koji su se ne tako davno činili “najvažnijim partnerstvom na svijetu”, pretvorili su se u jedan od potencijalnih izvora globalnog nereda, koji bi, kako smatraju mnogi poznavatelji Azije, lako mogao biti uvod u treći svjetski rat.

“SAD i Kina su sada potencijalno bliži oružanom sukobu nego što su to ikada bili u proteklih 20 godina”, napisao je u internetskom političkom časopisu The Commentator Michael Auslin s American Enterprise Institutea, te pobrojao tri mogućna scenarija početka rata.

Nesretna slučajnost, kaže on, mogla bi se dogoditi kada bi kineska pomorska patrola ili ratni lovac pokušali presresti američki brod ili špijunski avion negdje u Južnom kineskom moru ili iznad njega, te kada bi se ta akcija završila nenamjernim sudarom.

Namjerna provokacija, nabraja Auslin dalje, mogla bi se dogoditi ako bi Kina postavila avione na umjetno izgrađene otoke, te njima pokušala spriječiti američko prelijetanje preko svog zračnog prostora, upravo ne bi li opipala kako bi Washington reagirao u takvoj situaciji. Ipak je još najvjerojatniji indikretni konflikt, kaže na koncu američki profesor, tj. “proxy-rat” između Kine i neke od susjednih zemalja (najvjerojatnije Filipina ili Vijetnama), iza kojih bi zapravo stajao SAD.

Na opasnost upozorava i George Soros, predsjednik Soros Fund Management LLC i Fundacije otvorenog društva, no, dok Auslin smatra da bi “Obamina slabost mogla rezultirati kinesko-američkim sukobom”, te poziva SAD da odlučno pokažu Kini kako “nisu papirnati tigar”, Soros poziva Washington da svijet spasi od novoga globalnog rata jačanjem partnerstva s Pekingom.

“(Amerika) bi, naravno, mogla opstruirati kineski napredak”, piše Soros u srpanjskom broju časopisa The New York Review of Books, “ali bi to bilo vrlo opasno. Predsjednik Ksi Jinping preuzeo je osobnu odgovornost za gospodarstvo i nacionalnu sigurnost, te ako njegove tržišne reforme propadnu, on bi mogao prigrliti neke vanjske konflikte kao način održavanja nacionalnog jedinstva i očuvanja vlastite pozicije. Moglo bi to voditi u savezništvo između Kine i Rusije, ne samo financijsko nego i političko i vojno, i ako bi tada vanjski konflikt narastao u vojnu konfrontaciju s nekim od američkih saveznika poput Japana, nije pretjerano reći da bismo bili na pragu trećeg svjetskog rata.”

“Vjerujem da će povijest 21. stoljeća početi u Aziji”, rekao mi je u nedavnom intervjuu Jean-Pierre Lehmann, profesor međunarodne političke ekonomije na poslovnoj školi IMD u Lausanni. “Dana 28. lipnja 1914. jedan je metak u Sarajevu ubio Ferdinanda i odmah je zapaljen svjetski rat, no kada se u 1990-ima vodio balkanski rat, on je bio strašan za tu regiju, ali nije imao velikog utjecaja dalje od nje. Nije se ponovo dogodio svjetski rat. S druge strane, 1894. – 1895. je vođen rat između Kine i Japana, ali to se na Zapadu malo koga ticalo. Ali ako se u 21. stoljeću dogodi rat između Kine i Japana, to će odmah imati globalne posljedice.”

Tjedan dana nakon što mi je profesor Lehmann iznosio razloge koje on vidi za izbijanje trećeg svjetskog rata u Aziji, Japan je izjavio da bi se njegova vojska mogla pridružiti američkim snagama u redovitom patroliranju Južnim kineskim morem. Ta je regija, rekao je načelnik glavnog stožera japanskih samoobrambenih snaga admiral Katsutoshi Kawano, “od ogromna značenja za japansku sigurnost”. Kineska gradnja umjetnih otoka, pritom, “izaziva veoma ozbiljnu zabrinutost” u Japanu, koji ovisi o tim pomorskim prometnicama kako u izvozu svoje robe, tako i u uvozu energije koja do njegovih otoka može doći samo kroz Južno kinesko more.

Služeći se gore pomenutom metaforom, možemo reći kako se antikineska koalicija dala u obranu “salame”.

Još jedna šnita je, međutim, već odrezana kineskim strateškim nožem.

“Izgradnja infrastrukture za osmatranje i komunikaciju prvi je korak ka poboljšanju maritimnog meteorološkog praćenja, upozoravanja, prognoziranja i znanstvenog proučavanja”, izjavio je partijskom listu Renmin Ribao prošloga tjedna Ding Jihui, profesor s Akadamije za inžinjering. Šef kineske Uprave za meteorologiju Zeng Guoguang je potvrdio da je namjena nadogradnje hridi i otočića zapravo od koristi za regiju koja je često pogođena oceanskim katastrofama i vremenskim nepogodama.

Time je Kina indirektno upitala Amerikance i njene saveznike: “Mislite li da je vrijedno ratovati za to kamenje u Južnom kineskom moru?”

To je pitanje, štoviše, postavljeno neposredno uoči održavanja “gospodarskog i strateškog dijaloga” između Kine i SAD-a, sedmoga po redu susreta ove vrste, koji je 23. i 24. lipnja održan u Washingtonu. Američki potpredsjednik Joe Biden, državni tajnik John Kerry i financijski ministar Jack Lew bili su domaćini kineskom zamjeniku premijera Vang Jangu, državnom vijećniku Jang Jieđiju i njihovom izaslanstvu od oko 400 dužnosnika. Premda je dijalog počeo američkim upozorenjima u vezi s “otimanjem” otoka od mora i od susjeda, završio je potpisivanjem gotovo 300 raznih sporazuma. Oko 70 ih se odnosilo na gospodarsku suradnju, više od 100 na strateška pitanja, a 119 na kulturnu razmjenu.

Ne samo da toliki broj novih sporazuma nije odisao ratnim ozračjem nego se i ovom prigodom pregovaralo o detaljima službenog posjeta Ksi Jinpinga Washingtonu u rujnu, koji nije doveden u pitanje čak ni nakon američkih optužbi da kineska vlada stoji iza hakerskog napada na kompjuterski sustav Ureda za kadrovski menadžment, kojim su pokradeni osobni podaci gotovo četiri milijuna bivših i sadašnjih zaposlenika federalne vlade.

Kakvi su onda odnosi između Kine i Amerike? I hoće li dvije sile pasti u “Tukididovu zamku” u Južnom kineskom moru?

“Kina i SAD su suparnici, ali nisu neprijatelji.” Tako je u uvodniku objavljenom sredinom lipnja ocijenio kineski partijski list Global Times, da bi u drugome komentaru objavljenom na dan početka “strateškog dijaloga” u Washingtonu zaključio kako su “Kina i SAD isuviše međuovisni da bi se sukobili”. Doista, s gotovo 550 milijardi dolara godišnje trgovine ostvarene između dvije sile na dva kraja Tihog oceana teško se može govoriti o tipičnom hladnom ratu, a još je teže zamisliti oružani okršaj između njih. Uz to, strategija “gospodarskog pojasa i maritimnog svilenog puta”, kojom Ksi Jinping želi obilježiti svoju vladavinu, oslanja se velikim dijelom na Jugoistočnu Aziju, pa kako se legitimitet kineskog partijskog i državnog šefa tijesno vezuje uz ostvarenje ove vizije, teško da bi Kini bilo u interesu uzburkati do točke ključanja baš Južno more, kroz koje prolazi važan ogranak “pojasa i puta”.

“Rezanje salame” će se, međutim, nastaviti. Amerika može kinesko opasavanje Južnog mora egocentrično tumačiti kao bacanje rukavice u lice njezinoj dominaciji, ali zapravo je Peking prinuđen na tako široko definiranje svog suvereniteta već i zato što ga sve više žuljaju neuralgične točke njegove sigurnosti zvane Hong Kong i Tajvan.

U bivšoj britanskoj koloniji, naime, osjetno raste antikineski sentiment, koji se artikulira kroz zahtjeve za izravnim izborima za šefa lokalne vlade, ali kroz sve eksplicitnije odbijanje “kineskog identiteta”.

Na Tajvanu se pak približavaju predsjednički izbori (u siječnju iduće godine) i za sada se čini vrlo vjerojatnom pobjeda Cai Ing-ven, kandidatkinje opozicijske Demokratsko-progresivne partije, u čijem je programu formalno odcjepljenje od NR Kine.

Kada Južno kinesko more promatramo s te strane pak mogli bismo reći da je Kina fragilna velesila, koja mora izlaziti sve dalje iz svoje utrobe da bi osigurala stabilnost i jedinstvo velike nacije. Nije li i u tome sve više nalik na Ameriku? I što će biti kad se dvije sile prepoznaju kao slične, a opet tako sasvim različite i čak suprotstavljene u istome ringu kojim svaka od njih želi dominirati?

Kad sam profesora Lehmanna pitala što Europa može učiniti ne bi li se spriječio treći svjetski rat, rekao mi je kako jedinu nadu polaže u europsko jačanje multilateralizma. Kinu treba angažirati i uključivati u multilateralni sustav, ne izolirati i ostavljati po strani, smatra on. I uvijek se treba sjećati Alberta Einsteina koji je nakon bombardiranja Hiroshime i Nagasakija 1945. rekao: “Otpuštanje atomske sile promijenilo je sve osim našeg načina razmišljanja.” Sada se mora promijeniti upravo to – velesilsko razmišljanje – inače će biti rata. I to u ne tako dalekoj budućnosti.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: