Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini

U ono vrijeme, prije dvadesetak godina, među profesionalnim narikačama nad mrtvim tijelom ubijenoga Vukovara neobično je popularna bila zamisao da se njegove ruševine sačuvaju za buduće naraštaje, kao grad-muzej ili memorijalni park. Ukratko, da se Vukovar uredi kao vlastiti spomenik.

Ova bizarna ideja nije uopće dolazila s ruba, kao kuriozitet. Među onima što su je oduševljeno dijelili bili su i neki tada vrlo važni ljudi, profesori, akademici i takozvana domoljubna inteligencija, što se među sobom natjecala u ritualnom pijetetu za žrtvu Grada Heroja. Kako bi se to izvelo, nije do danas ostalo do kraja jasno, iako je stvar bila neobično jednostavna: sve u Vukovaru trebalo je ostaviti onako kako je bilo dan nakon što su "oslobodioci" smrtno ranjenom gradu ispalili tenkovski hitac u čelo.

"Projekt" je podrazumijevao konzerviranje cijelog ubijenog grada, eventualno tek učvršćivanje ruševina čija bi statika prijetila budućim posjetiteljima. Ikonični izbušeni vodotoranj, unakaženi hotel Dunav, sravnjeni barokni centar, spaljeni dvorac Eltz, sve je trebalo ostati kako je bilo "day after", 19. studenoga 1991. godine, tek valjda ograđeno žicom, kao spomenik na tu strašnu jesen, i opomena za buduće naraštaje, "da se" - kako se obično u tim prilikama ukleše - "ne ponovi".

O četrdeset hiljada ljudi koji su do te jeseni živjeli u Vukovaru nije se pak previše razmišljalo. Snaći će se oni valjda, započeti novi život iz gimnastičkih dvorana i prognaničkih kampova - ljudi svakako nisu bili problem.

...

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA