Europska unija je neimperijalni imperij. Ovo nisu riječi nekog euroskeptika, antieuropejca, ovo je izjavio bivši šef Europske komisije Jose Manuel Barroso u vremenima kada su stvari dihtale, kada ne vrata Europe nije zakucala populistička neman.
U svakom slučaju, Europa se mora otrijezniti. Ovako dalje ne ide. Europska unija postala je “tamnica naroda”, “epitet” koji se uvijek rabio i primjenjivao na razne imperije i nadnacionalne tvorevine, pa i na ovaj Barrosov “neimperijalni imperij”. To je, slikovito, poruka studija think tankova europskih pučana, od Martens Centera do Zaklade Adenauer, misleće toljage njemačkog CDU-a. Pučani padaju, gube glasače, posebno srednji sloj, koji bježi tzv. populistima, a krivnju za to vidi u jednoj krivoj dilemi koju konačno treba napustiti, smatraju, a to je dilema “više Europe, ili manje Europe”. Naprotiv, vrijeme je da se jasnije definiraju uloge i odgovornosti na nadnacionalnoj razini, i one na nacionalnoj država članica. Ovi misleći stupovi europskih pučana zapravo žele oženiti kauzu tzv. populista stavljajući naglasak na jačanje suverenih država – nacija i smanjivanje utjecaja neprozirnih bruxelleskih hodnika i ureda. Iz naftalina su izvukli jedan princip, nastao na području socijalnog nauka Katoličke crkve, princip supsidijarnosti koji, pojednostavljeno, kaže da ono što može učiniti niža razina ne treba prepuštati višoj. Citiram ključnu misao: “Temelj jedne političke unije nije u napuhavanju zajedničke bilance ili u većoj koncentraciji kompetencija... Izazov koji Europa danas ima pred sobom jest operacija zadržavanja europskih institucija koje će voditi snažnom jačanju principa supsidijarnosti, jasno definirajući granice iznad kojih nadnacionalne institucije ne smiju ići, to je ono što traže građani”. Okvir je isti, socijalno tržišna ekonomija, ali s naglaskom na jaku državu, tj “slobodna trgovina unutar jake države”, kako je rekao Alexander Rustow koji poziva na “staroliberalizam” protiv globalističkog propuha. Sve suprotno od onog što je bivša “komisionarka” Viviane Reding vrtjela poput pokvarene gramofonske ploče: “Postaje nužno posvijestiti činjenicu da više ne postoje interne nacionalne politike”. I to je istina, istina koja traži korekciju, jer Europska unija je nastala kao velika prijevara, gdje se radilo i radi iza leđa naroda.
U komentaru za Le Figaro Coralie Delaume korijene ove prijevare vidi u sredini šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je Sud pravde Zajednice s dvije sentence, 1963. i 1964. godine, europske “ugovore uzdigao na ustavni rang”, a da nisu konzultirane države nacije. Kada su Francuzi i Nizozemci 2005. glasovali protiv Lisabonskog ugovora, to je jednostavno ignorirano, jer je federalizacija Europe ispod stola već šezdesetih bila zabetonirana. Nakon što su ugovori mutno uzdignuti na rang (europskog) Ustava, slijedio je proces demokratskog deficita EU kao i sveukupne transparentnosti donošenja odluka i zakona. Lisabonski ugovor u tom smislu ojačao je debatni klub zvan Europski parlament, koje je jedini parlament na svijetu koji nema principijelno zakonodavnu funkciju, pa nije jasno zašto se uopće zove parlament osim što se tamo nešto parla za ogromne pare i trošak. Nije jasno niti zašto se ovaj nazovi parlament zove “europski” jer europski narod ne postoji, već mu je funkcija kohabitacija nacionalnih predstavnika 28 država članica. Taj isti parlament nema mogućnost niti modifikacije ugovora, također i onih u kojima su sadržani elementi ekonomske politike. U tom smislu. kakav god bio sastav Parlamenta nakon izbora 2019., dobili ih “suverenisti”, “populisti” ili aktualni “mainstream”, ništa se neće dogoditi, ključne se odluke događaju drugdje, u opskurnosti, iza leđa europskih naroda i njihovih predstavnika. U jednom, Barosov “neimperijalni imperij” i demokracija ne idu zajedno.
Kako ta nadnacionalna Europa kao tamnica naroda praktično izgleda, zorno se može prikazati, ne na nekoj fićfirić članici, nego na ključnoj, na utamničenoj Francuskoj i problemima u koje je sa žutim prslucima zapao Emmanuel Macron, koji se pokazao kao Micron pred nadnacionalnom ekonomskom diktaturom Europske unije.
Žuti prsluci, zapravo preko njih 75 posto Francuza koji im daju potporu, traže: povećanje minimalne cijene rada (satnice), povećanje mirovina, veće oporezivanje multinacionalki, zaštitu francuske industrije i reorganizaciju javnih servisa. Čim je Macron pristao ne neka povećanja, postao je Micron, jer je odmah dobio šamarčinu iz Bruxellesa da će probiti tri posto dozvoljenog deficita definiranog nadnacionalnim europskim ugovorom. Zapravo nijedan od ovih zahtjeva prosvjednika nije ostvariv u aktualnoj Europskoj uniji s jedinstvenim tržištem i izmišljenom valutom zvanom euro, koji su okviri unutar kojih se moraju kretati nacionalne politike. Europski ugovori su “ekonomski ustav” Europe, a njihova predominantna uloga objašnjava zašto se ekonomska politika u Francuskoj nije mijenjala od osamdesetih. Dok je to tako, s pravom tvrdi Jean-Claude Michea, “nema smisla ići na izbore sve dok si u Europskoj uniji”, kada i tako o ključnim stvarima (francuske) nacije odlučuje nadnacionalni beton - ugovori. Vlade zemalja članica u svim bitnim stvarima imaju zavezane ruke. Tako Le Figaro piše: “Nikakva proaktivna industrijska politika nije moguća jer ugovori zabranjuju ‘narušavanje konkurentnosti’ intervencijom države. Nikakva trgovinska protekcionistička politika nije moguća jer trgovinska politika ‘ekskluzivna kompetencija’ Unije. Nikakav monetarna politika nije moguća, to vodi Europska središnja banka”. K tome od 2010. godine Europska komisija strogo nadzire donošenje nacionalnih proračuna. I tako dalje, i tako dalje... tamnica naroda u kojoj je i Macron tek Micron, a kamoli predstavnik male nacije poput Plenkovića. Macron može prosvjednicima obećavati što hoće, ali Francuska u tim stvarima nije suverena država, već obično intermedijalno tijelo između eurokracije u Bruxellesu i naroda.
Što mogu u takvim uvjetima igre vlade država članica, koje su im ingerencije? Samo dvije, oporezivanje i sniženje cijene rada. Tu dolazimo do korijena pobune žutih prsluka. Naime, što se tiče oporezivanja, kako ne bi pobjegli dalje, delokalizirali proizvodnju, išlo se na ruku bogatima blagom ili poticajnom poreznom politikom, dok se nagazilo na one, na običnu raju, koja se ne može “delokalizirati” i ne može pobjeći od plaćanja poreza u Irsku ili Luxemburg, koje su postale porezne oaze unutar EU zbog “slobodnog kretanja kapitala, roba i usluga”. U tom smislu krupni kapital reketari države i prijeti odlaskom, ali žuti prsluk to ne može, pardon, može, paljenjem, neredima, čitaj, drugom vrstom reketa, reketa očajnika. Coralie Delaume zaključuje: “Principi slobodnog kretanja osoba te roba i usluga unutar zajedničkog tržišta potiču sravnjivanje prema dolje... Te slobode stavljaju u borbu sve radnike Europske unije jednog protiv drugog, uzrokuju socijalni dumping (pad cijene rada)..., a za zemlje koje imaju euro još je gore: kako nisu u stanju oslabjeti vlastitu valutu da bi povećali konkurentnost, prisiljeni su na ‘unutarnju devalvaciju’, odnosno na snižavanje cijene rada, smanjivanje plaća”.
Micron je sada u pat-poziciji zbog europske nadnacionalne regulative, ako ne da žutim prslucima, zemlja će tonuti u kaosu, ako im da, mora uzeti drugima, skupoj socijalnoj državi na kojoj žive milijuni imigranata na periferijama i getima francuskih gradova pa će opet dobiti ulicu, još goru, islamiziranu, s bombama. Jedini put za europske narode, kako i sugeriraju think tankovi europskih pučana, jest promjena Europske unije na principu supsidijarnosti, ograničenje moći nadnacionalnih europskih institucija i jačanje države nacije i njenih suverenih mehanizama u okviru Schengena, što je drugo ime za “pravo naroda na samoodređenje”. Ne treba, dakle, rušiti Europsku uniju, već je stubokom promijeniti na principu supsidijarnosti. Bez toga je zahtjev žutih prsluka “Macron odlazi” besmislen, jer bez promjena pravila igre, svejedno je tko je na čelu bilo koje države.
EU kao neimperijalni imperij, kao tamnica naroda nije pokorila narode oružjem, već nadnacionalnim ugovorima.
Europa mora hitno na liječenje. Terapija: visoka doza supsidijarnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....