ZA GLOBUS PIŠE IVO LUČIĆ Fašistički 'antifašizam' političkog huligana Aleksandra Vulina

Moram da kažem da je gospodin Krstičević u potpunosti u pravu. Mi smo dva različita sveta. Ja pripadam svetu antifašizma. Ja sam antifašista – ustvrdio je srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin. Bio je to njegov odgovor na izjavu hrvatskoga ministra obrane Damira Krstičevića kako su on i Vulin “dva različita svijeta”. Krstičević je pojasnio kako za razliku od Vulina on nije nikoga vrijeđao, nije govorio neistinu niti je govorio išta loše, nije išao u Srbiju držati huškačke govore, tako da odluku kojom je u Srbiji proglašen nepoželjnom osobom (persona non grata) smatra neopravdanom. Krstičević je dodao i da se on s tom odlukom može nositi te da ona “više govori o njima”. Od eventualnog putovanja u Srbiju, za koje ionako nema interesa niti želje, važnije mu je to što u posljednje vrijeme razvija sve bolje i sadržajnije odnose s ministrima obrane Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Izraela, Švedske i drugih zapadnih zemalja. Prethodno je Vlada Republike Hrvatske ministra Vulina, nakon njegovih opetovanih ispada i provokacija, proglasila nepoželjnom osobom u našoj zemlji. Vulinovi primitivni ispadi nisu ništa novo, kao što nova nije ni njegova tvrdnja da je on “antifašista” – jer se upravo pod taj ideologem pokušavaju skloniti brojni politički huligani, ratni zločinci, različiti ideološki šverceri i ekshibicionisti.

Vulin je “antifašizam” pokazivao na razne načine: nosio je dugu kosu i majicu s likom Che Guevare, učlanio se 1990. godine u Savez komunista Pokret za Jugoslaviju – stranku koju je osnovao i vodio vrh Jugoslavenske narodne armije, pristupio Jugoslovenskoj levici (JUL) Mire Marković – supruge Slobodana Miloševića, a zatim je promijenio još par “ljevičarsko socijalističkih” strančica. Od 2012. godine Vulin je sa svojim socijalistima na vlasti, u koaliciji s jednom radikalskom frakcijom – Srpskom naprednom strankom, odnosno s radikalnim srpskim nacionalistima. Tako je njegov socijalistički “antifašizam” dobio i nacionalističku dimenziju.

Naime, u Srbiji je prihvaćeno stajalište kako se srpski antifašizam sastoji od komunističko-partizanske i nacionalističko-četničke komponente, a uz to je još uvijek dovoljno širok da obuhvati i Nedićevu odnosno Ljotićevu opciju. Zato se ne treba čuditi tome što je kao ministar obrane u studenome 2017. s ganućem slušao i pljeskao zapovjedniku srbijanske kopnene vojske generalu Milosavu Simoviću koji je na službenoj vojnoj manifestaciji prigodno pjevao “antifašističku” pjesmu sljedećeg sadržaja: “Planino moja planino! Planino, stara družino! Po teb’ sam često odio, Komitske čete, more vodio. Komitske čete vodio, Četnički barjak, more, nosio. Četnički barjak nosio, I braću Srbe uvek svetio! Četnički barjak nosio, Dušmane naše, more, pobio! Planino moja, planino! Planino, stara moja rodbino!” Onima koji se možda u poeziju razumiju manje nego u povijest napominjem da je poanta na ubojstvima i osveti, ostalo je planinarenje, tek da se pjeva. Stoga nije lako ocijeniti tko je tijekom devedesetih godina bio veći “antifašist”, Slobodan Milošević i njegova supruga Mira ili pak vojvoda Šešelj i Aleksandar Vučić. Isto tako, slušajući njegove verbalne ispade, teško je procijeniti je li Vulin više nacionalsocijalist ili socijalnacionalist, odnosno koja mu je “antifašistička” strana jača.

Suradnja jugoslavenskih komunista i srpskih četnika doživjela je svoj vrhunac tijekom 1991. godine. Udruženi srpski “antifašizmi” počinili su strahovite zločine na mnogim mjestima u Hrvatskoj. Svi su ti zločini pripremani i pravdani borbom protiv “fašizma”. Oficiri JNA kao i srpski dužnosnici ponavljali su teze o Hrvatima kao “ustašama”, “fašistima”, a napade na Vukovar, Dubrovnik i druge hrvatske gradove pravdali su “borbom protiv fašizma”, odnosno “antifašizmom”. Komandant Novosadskoga korpusa JNA general-major Andrija Biorčević izjavio je da “Vukovar mora pasti jer nema sile koja će Armiju zadržati u obračunu sa fašizmom”. Svoj doprinos “antifašističkoj” borbi dao je i major Veselin Šljivančanin, koji je osobno spriječio evakuaciju ranjenika iz vukovarske bolnice, omogućio njihovo “selektiranje” i ubojstvo. Zaprepaštenim i uplašenim dužnosnicima međunarodnih organizacija tumačio je da je njegova “JNA nikla iz one armije koja se u Drugom svjetskom ratu borila protiv fašizma”. Tek što je završio pokolj hrvatskih civila i branitelja na Ovčari, 21. studenoga 1991. u Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu u Beogradu organiziran je prijam. Domaćin je bio savezni sekretar i general Veljko Kadijević, koji je naglasio “da će uspešne operacije, odvažnost i predanost starešina, vojnika i dobrovoljaca u Vukovaru služiti kao važan poticaj i inspiracija svim starešinama i vojnicima JNA i TO koji se bore protiv oživljenog fašizma i ponovnog genocida nad srpskim narodom”.

Protiv “fašizma” borio se i “predsjednik Vlade SAO Zapadna Slavonija” Veljko Džakula. Neumorno je širio zlokobnu lažnu vijest o “četrdesetoro zaklane srpske djece u dobi između pet i devet godina” u Vukovaru. Prozivao je i kleo “ustaške zločince” tvrdeći da je napravljen propust kada na Manjači nije obavljena selekcija zatvorenika, ali se zato u Vukovaru “nijedan zločinac neće izvući” i svakoga će stići “zaslužena kazna”. Džakula je “objasnio” da “fašizam ponovo diže glavu u Evropi, a eskalaciju je doživeo u Hrvatskoj”. Uspoređivao je 1991. s 1941. godinom tvrdeći kako zapadna Slavonija više nikada neće biti Hrvatska, nego će biti “federalna jedinica nove Jugoslavije.” To je, naravno, vrijedilo i za sve druge okupirane hrvatske prostore. Zapadna Slavonija ostala je hrvatska, a svi su okupirani krajevi oslobođeni, ali su i mnogi zarobljeni hrvatski vojnici u Vukovaru ubijeni ili su nestali, baš onako kako je to Džakula u svom “antifašističkom” govoru najavio. Radilo se o tipičnom obrascu pokušaja diskreditacije i dehumanizacije protivnika te prikrivanja zločina pod krinkom “antifašizma”. U tom smislu potpuno je razumljivo to što je “antifašista” Aleksandar Vulin tijekom 2003. godine organizirao prosvjede protiv uhićenja isto takvoga “antifašiste” i vukovarskog krvnika Veselina Šljivančanina. Tom je prilikom Vulin osim “antifašizma” pokazao i određeni revolucionarni potencijal pa je zbog sukoba prosvjednika s policijom kao organizator proveo tridesetak dana u zatvoru. Tako je nekadašnji dugokosi salonski ljevičar s Che Guevarom na majici i s cvijetom Mire Marković u kosi stekao sve preduvjete da postane “antifašista” i ministar obrane u vladi Aleksandra Vučića, nekadašnjeg ađutanta četničkog vojvode Vojislava Šešelja. Takvih i sličnih “antifašista” ima i u Hrvatskoj i najčešće su komunističke provenijencije jer u Hrvatskoj oko četničkog “antifašizma” (još uvijek) nema suglasja. Posljednji slučaj dogodio se prošloga tjedna u Saboru kada je zastupnik SDP-a Nenad Stazić nazvao “fašističkim” govor Zlatka Hasanbegovića o zloupotrebama i malverzacijama u HAVC-u koje je potvrdio i Državni ured za reviziju. U “antifašističkom” zanosu spominjao je Stazić i “strijeljanje”.

Uglavnom, kao i svi drugi, tako i (bivši) srbijanski komunisti i njihovi socijalistički i s četnicima uvezani i isprepleteni nasljednici sve svoje protivnike nazivaju fašistima. Tome prethodi duga tradicija, Staljin je J. B. Tita zvao fašistom, a i ovaj njega. Čak je i Solženjicin u Sovjetskom Savezu proglašen fašistom nakon što je razotkrio Gulag. S druge strane Staljin se predstavljao vođom antifašističkog pokreta u svijetu. Međutim, davno je primijećeno kako se radi o jednakoj ili pak srodnoj psihičkoj shemi funkcioniranja fašizma i (komunističkog) antifašizma, bez obzira na njihova oprečna sadržajna određenja. Ta je sličnost još vidljivija u kontekstu odnosa fašizma i srpskog komunističko-četničkog “antifašizma”, tu razlike gotovo uopće nema. Zato je Aleksandar Vulin po svemu bliži fašizmu nego li (demokratskom europskom) antifašizmu na koji se poziva i pokušava ga monopolizirati i zloupotrijebiti u aktualnim međunacionalnim prijeporima. Antifašizam je ipak nešto sasvim drugo. Ne postaje se danas antifašist strijeljanjem odnosno prozivanjem i etiketiranjem “fašista”, nego se to potvrđuje demokratičnošću, spremnošću prihvaćanja postojanja legitimnih interesa i perspektiva i mimo one kojoj sami pripadamo. Danas se pozicija antifašista stječe i vlastitim profiliranjem kroz odnos prema zločinu, kako prema onome koji je počinjen prema našoj zajednici ili našem svjetonazoru, tako i prema zločinu koji je počinjen od strane naših sunarodnjaka ili političkih istomišljenika. Damir Krstičević i Aleksandar Vulin doista su dva svijeta. Prvi je ratni zapovjednik gardijske brigade, general pobjedničke Hrvatske vojske i član Kuće slavnih međunarodnih polaznika Ratne škole kopnene vojske SAD-a. Drugi je politički suputnik i posilni Mire Marković, supruge Slobodana Miloševića, a zatim i Aleksandra Vučića ađutanta Vojislava Šešelja koji su u svome vijeku izgubili i rat(ove) i državu. Za utjehu ostaje mu tek samome sebi udijeljena titula “antifašista” i tugaljiva komitska pjesma komandanta srbijanske kopnene vojske: “Planino, moja planino!” Koliko se komitska planinska politika teško uklapa u europsku vidjelo se i prošli petak u Skoplju, iz ponašanja Aleksandra Vučića tijekom sastanka Procesa Brdo – Brijuni. Planina ima puno veći mitski potencijal od brda i otoka, ali i puno manji politički utjecaj.