ZA GLOBUS PIŠE IVO LUČIĆ Ideološke izmišljotine o 'džamiji u Neumu' i 'bosanskom primorju'

Tek što su krajem srpnja 2018. predstavnici kineskog konzorcija China Road and Bridge Corporation preuzeli gradilište Pelješkoga mosta, bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović izjavio je da je gradnja mosta “flagrantno kršenje suvereniteta” Bosne i Hercegovine zbog čega će on “poduzeti odgovarajuće korake pred međunarodnim institucijama”. Izetbegović je ustvrdio i kako Republika Hrvatska “ignorira protivljenja bosanskohercegovačkih vlasti, krši odredbe Konvencije UN-a o pravu mora i ugrožava pravo BiH na pristup otvorenome moru”. One koji to osporavaju proglasio je “petom kolonom”. Iako se ponaša kao da je BiH bošnjačka nacionalna država čiji je on predsjednik ili točnije prijestolonasljednik, Izetbegović je ipak relevantna politička osoba pa njegovu izjavu treba uzeti u obzir. Osim njegove, mediji prenose i izjave političkih marginalaca koji su radikalnim i besmislenim provokacijama pokušali dobiti malo pozornosti i eventualno poneki glas na predstojećim bosanskohercegovačkim izborima. Posebno su zapaženi istupi odnosno ispadi aspiranta na mjesto hrvatskoga člana Predsjedništva BiH Željka Komšića. On računa isključivo na bošnjačke glasove, a ima u vidu i neskrivenu mržnju koju njegova biračka baza pokazuje prema Hrvatskoj i Hrvatima, posebno onima koji žive u BiH. Ta mržnja i pokušaj uzurpacije funkcije člana Predsjedništva ruše mostove između Hrvata i Bošnjaka, ali ne mogu srušiti odnosno spriječiti gradnju Pelješkog mosta. Komšić ispravno rezonira da će bošnjačku podršku za izbor na željenu funkciju, koju je već obnašao u dva mandata, dobiti samo ako svoje potencijalne birače nadmaši u mržnji. Zato početak gradnje Pelješkog mosta ocjenjuje kao “izravni napad na BiH” u kojem “nam pred očima otkidaju komad po komad naše države” te uspoređuje hrvatske dužnosnike u BiH s Antom Pavelićem. Zna on da je za izbor na željenu presudna podrška “međunarodne zajednice” pa naglašava i “direktno podrivanje interesa NATO-a na ovim prostorima”. Eto šeste flote u obranu Demokratske fronte.

Fiksacija na Neum i “izlaz na more” nije od jučer, to je već odavno predstavljeno “vitalnim nacionalnim interesom”, a bilo je i važna točka u bošnjačkim ratnim planovima 1992. odnosno 1993. godine. Neum je do prošloga rata bio mirno turističko mjesto, uznemiravano tek aferama s vikendicama komunističkih funkcionara BiH. Prema popisu iz 2013., u Neumu živi 4653 stanovnika od kojih je 98% hrvatske nacionalnosti. U jesen 1991. godine, kao i ostala mjesta južne Dalmacije i jugoistočne Hercegovine s hrvatskim stanovništvom, došao je na udar JNA i srpskih dragovoljaca. Nakon ljeta 1992., kada su stabilizirane crte obrane prema Srbima, Neum je postao točka novih prijepora, sada između Hrvata i Muslimana. Njihovi su se odnosi pogoršali, i to prije svega zbog suprotstavljenih političkih koncepata. Hrvati su pokušavali zaštititi svoj identitet i politički subjektivitet, a Bošnjaci su nastojali dovršiti proces nacionalnog konstituiranja izgradnjom svoje nacionalne države. Ne smiju se zanemariti i islamisti sa svojim planovima. U Sarajevu je u prosincu 1992. održan “Kongres bosanskomuslimanskih intelektualaca” s oko 800 sudionika. Glavne teme izlaganja ticale su se identiteta Muslimana, budućnosti i obrane. Jedan od izlagača arheolog prof. dr. Enver Imamović, tada vrlo utjecajan unutar muslimansko-bošnjačkih političkih krugova, rekao je: “Može se s pravom reći za sve ono što nosi epitet ‘bosansko’, da se uglavnom odnosi na ovdašnje Muslimane.” To se, naravno, odnosilo i na teritorij, pa i na more. Naime, država Bosna i Hercegovina ima izlaz na more, i to u Hercegovini, u Neumu. Ali to nije bosansko more, pa se onda teško može odnositi “na ovdašnje Muslimane”. Problem je što izlaz na more nema Bosna, nemaju ga Bošnjaci, te je započela potraga za rješenjem.

Drugi bošnjački kongres održan je krajem 1993., u vrijeme pokušaja nacionalnog razgraničavanja unutar BiH, kada se govorilo o Bosansko-muslimanskoj Republici. U sklopu takve politike konstruirana je teza o tzv. bosanskom primorju, koja je iznesena i na tribini “Vijeća bosanskomuslimanskih intelektualaca” 18. prosinca 1993. Nakon tribine, u siječnju 1994., objavljena je i brošura pod nazivom Neum i bosansko primorje, u izdanju Press Centra Armije BiH. Tamo piše i da oko 300 kilometara jadranske obale od ušća Cetine do Bokokotorskog zaljeva “prirodno i istorijski” pripada Bosni i Hercegovini. Radilo se o tipičnoj ratnopropagandnoj akciji u sklopu koje je konstruirana i legenda o “džamiji u Neumu”. Ona je trebala legitimirati teritorijalne pretenzije, i to po logici preuzetoj od Srba – tamo gdje je džamija, harem ili barem stećak, to je bošnjački etnički prostor, odnosno Bosna (Hercegovina u njihovim projekcijama ne postoji). Međutim, ideološko-politički zahtjev za džamijom u Neumu zadao je ozbiljne brige nacionalnim djelatnicima odnosno “znanstvenicima”. Morali su “dokazati postojanje” nečega što nikada nije postojalo.

Naime, puno ranije, dr. sc. Galib Šljivo u svom magistarskom radu odnosno knjizi “Klek i Sutorina u međunarodnim odnosima 1815. -1878.” objavljenoj 1977. godine napisao da je u prvoj polovini 19. stoljeća na području neumske općine u naseljima Klek i Neum živjelo samo 16 obitelji i sve su bile katoličke vjere. Nije bilo muslimanskog stanovništva niti ijednog objekta koji bi im pripadao. Ovdje je važno napomenuti da je Šljivo po nacionalnosti Bošnjak, a da je Neum većim dijelom devetnaestog stoljeća bio tek brdsko seoce s nekoliko kuća. Nigdje traga lukama, džamijama i haremima. Šljivo je samo potvrdio već poznate činjenice. Usprkos njima, u novoj političkoj situaciji, bez ikakvih novih dokaza, Hivzija Hasandedić, inače jedan od boljih poznavatelja hercegovačke muslimanske baštine, napisao je 1997. godine da je u Neumu “za turske uprave sagrađena džamija”. Na to je dodao: “Ne zna se ko ju je i kada sagradio kao ni kakve je dimenzije imala”, i zaključio: “Priča se da je džamija do 1927. godine djelomično bila očuvana i da ju je te godine potres srušio. Kasnije joj je svijet raznio kamen i potpuno dokrajčio, pa se danas ne zna ni gdje je bila.” Začuđujuće neznanstveni i neodrživi zaključci doneseni na temelju ocjena tipa “ne zna se” i “priča se” za inače pedantnog Hasandedića. Još je čudnije to što je “džamija” za koju se ne zna tko ju je i kada sagradio, niti se zna gdje je bila – jer je nikada nije ni bilo, ušla 2005. godine na popis “zaštićenih nacionalnih spomenika BiH”!? Radi se o tipičnom primjeru “izmišljanja tradicije” s očitim nelegitimnim i agresivnim političkim ciljem.

Kako materijalizirati ideološku izmišljotinu pokazao je, u stilu Sai Babe, mostarski muftija Salem Dedović, koji je u kolovozu prošle godine s proslave otvaranja neke druge džamije, negdje na istoku Hercegovine, poručio: “Bosna i Hercegovina je pomorska zemlja. BiH ima pomorski grad Neum i 24 kilometra morske obale. Bosni i Hercegovini ne mogu oduzeti pravo da imamo izlaz na međunarodne vode, da imamo pristup otvorenom moru. Neum je dio BiH. Neum je dio Mostarskog muftijstva. Neum je jedan naš džemat! Tamo postoje Bošnjaci koji imaju svoja imanja, svoje kuće, u njega ljudi dolaze odmarati…” Valjda u vjersko-političkom zanosu, Dedović je “otkrio” i najvećim stručnjacima nepoznate artefakte. Ruševine kuće hrvatske obitelji Glavinić, odnosno ostatke nekadašnjeg austrougarskoga “filanačkog” objekta, proglasio je “ostatcima džamije”. Nakon toga preostalo je samo prisiliti lokalne vlasti da “vrate” parcelu islamskoj zajednici BiH i prihvate besramnu podvalu kao stvarnost. U suprotnom su “islamofobi”, “fašisti” ili nešto slično. Dedović je zapravo nastavio djelovanje svoga prethodnika Smajkića, a u tome ih je podržao i izaslanik reisu-l-uleme bihaćki muftija Makić koji je sve prethodno potvrdio i zaključio: “To je od velikog značaja za Bošnjake muslimane i tu ne smije biti nikakve dvojbe.” Naravno, ne radi se tu o ona 63 Bošnjaka popisana u Neumu 2013. godine, od kojih su neki, a možda i svi, vjernici, nego o značaju za nacionalislamističke projekcije budućnosti BiH i okruženja, u skladu s Davutogluovom “strategijskom dubinom” i sličnim još dubljim i dubioznijim strategijama.

Ono što nije ostvareno ratom, a to je prije svega ovladavanje dolinom Neretve do Neuma, pokušavalo se, i još uvijek se pokušava, ostvariti na druge načine. U jesen 1992. upravo u vrijeme kada je i započela aktualna priča s Neumom, policija HVO-a zaustavila je u središnjoj Bosni grupu naoružanih arapskih državljana mudžahedina. Kod njih je pronađena veća količina propagand­nog materijala i nekoliko pisama/letaka u kojima se spominje Neum: “Ovo pismo će skicirati naš projekt ponovnog uspostavljanja muslimanskog suvereniteta na 12 km širokom prostoru kopnenog koridora od Jadranske obale ka unutrašnjosti, inače zatvorene Bosne i Hercegovine. Ovaj koridor je djelomično okupiran od hrvatskih (rimokatoličkih) snaga…” Taj “okupirani” koridor “sveti ratnici” nisu uspjeli osvojiti vojskom te ga sada pokušavaju zauzeti drugim sredstvima. Most je u svemu tome manje važan i oni dobro znaju da je ta bitka od početka izgubljena. Ispod mosta će se ionako moći nesmetano prolaziti, nešto drugo je važno. Naime, od “velikog je značaja” da propagandni i svaki drugi materijal može slobodno i ni od koga kontrolirano pristizati iz bliskoistočnih zemalja, baš kao što su kao svojevrsna prethodnica nedavno stizali turski ratni brodovi. Sva dreka oko gradnje mosta služi tek za kompromitaciju, slabljenje, nametanje osjećaja krivnje, omekšavanje i discipliniranje “agresorske” hrvatske politike koja bi nakon svega morala biti popustljiva barem pri gradnji džamije na moru. Jer, ona je, kao što reče reisov izaslanik, “od velikog značaja za Bošnjake-muslimane i tu ne smije biti nikakve dvojbe”. Teško je nakon svega ne sjetiti se parole koju je plasirao turski predsjednik i politički skrbnik Bakira Izetbegovića Recep Tayyip Erdogan: “Džamije su naše kasarne, minareti su naši bajuneti a vjernici naša vojska.” Pokušaj gradnje džamije u Neumu nema nikakve veze s vjerom i vjernicima. Ona je zamišljena kao kasarna, bajuneta, svjetionik i orijentir; simbol “muslimanskog suvereniteta” na tom dijelu Jadrana i potpune bošnjačke dominacije nad Hrvatima u BiH.