KOMENTAR

ZA GLOBUS PIŠE IVO LUČIĆ Jesu li neprijatelji BiH oni koji poštuju ustav ili oni koji ga ruše

Svrstan sam skupa s Nikolom Pašićem, Antom Trumbićem, Cvetkovićem, Mačekom, Čovićem i Dodikom među “neprijatelje Bosne” i označen jednim od “nacionalista” koji “strahuje od bosanske države i bosanskog naroda”

Prošloga tjedna jedan nacionalislamistički portal objavio je nepotpisani tekst pod naslovom “Svi neprijatelji Bosne: zloglasni šef SIS-a Ivo Lučić u lovu na dobre Bošnjane”. Ljetos sam pisao o tome tko je kome i koliko “zloglasan”, a predstavio sam i neke portale odnosno medije koji u BiH i susjedstvu promiču panislamističke ili lokalne nacionalističke ideje i interese. Povod navedenom članku odnosno najnovijem podlom etiketiranju je moj osvrt na knjigu “Tragom drevnih Bošnjana”. Članak je (uostalom kao i knjiga) još jedna hrpa besmislica, podlih insinuacija i gluposti, kao što to obično biva s anonimnim uradcima koji se objavljuju na takvim portalima. Uglavnom, svrstan sam skupa s Nikolom Pašićem, Antom Trumbićem, Cvetkovićem, Mačekom, Čovićem i Dodikom među “neprijatelje Bosne” i označen jednim od “nacionalista” koji “strahuje od bosanske države i bosanskog naroda”. Tko zna koji već put objavljeni su i dokumenti koji dokazuju da sam kao načelnik Uprave Sigurnosno-informativne službe HVO-a u ratu zadužio oružje, vozio auto, istraživao ratne zločine i kriminal te se zalagao da se neki ljudi oslobode iz zatvora. To me je kod “dobrih Bošnjana” četvrt stoljeća poslije rata dovelo na “zao glas”. Naravno da sve to nema nikakve veze s ratom ni mojom tadašnjom funkcijom. Problem im je moj aktualni javni angažman, nespremnost da laž prihvatim kao istinu, iluziju kao stvarnost, a zlo kao dobro, bez obzira radi li se o privatnom životu ili o politici u što očito spada svaka javna djelatnost.

Definicija političkoga u djelu Carla Schmitta temelji se upravo u razlikovanju prijatelja i neprijatelja, a politički su odnosi rezultat postojanja egzistencijalnog ugrožavanja ljudi i zajednica u kojima oni žive. Mogućnost egzistencijalnog sukoba uvjetuje postojanje političkih odnosa, a vrhunac politike je prepoznati neprijatelja što se konkretizira, potvrđuje i dokazuje ratom. Rat slijedi iz neprijateljstva koje je prije svega negiranje egzistencije drugoga, odnosno neprijatelja. U ovom slučaju to je negacija Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda i pokušaj njihova svođenja na imaginarni “bosanski narod”. Schmittovu teoriju spominjem zbog njene aktualnosti u “bosanskim” političkim krugovima, unutar samoproglašenog “temeljnoga” ili, bolje rečeno, gazdujućega naroda – Herrenvolka. Konačno, u raspravi o neprijatelju i(li) prijatelju mogli bismo se osloniti i na Aristotela, Kanta, Nietzschea, Derridu, ili na čitav niz drugih filozofa i teoretičara. No, za ovu prigodu nema potrebe ići dalje u teoriju, pokušat ću odgovoriti na pitanje tko to mene doživljava kao neprijatelja i zašto; na sličan način kao što sam ranije odgovorio na pitanje tko je kome i zašto “zloglasan”. Dakle, s čitavim nizom povijesnih osoba svrstan sam u “neprijatelje Bosne” koji “strahuje od bosanske države i bosanskog naroda”. Optužnica je besmislena, ali ću se na nju osvrnuti tek da ponešto kažem o anonimnom tužitelju i njegovoj publici. Nikada nisam strahovao od utvara, od nečega što ne postoji i plod je osobne mašte ili kolektivne frustracije. Tko bi se barem relativno zdrav imao razloga bojati “bosanskog naroda” – što je kolokvijalan naziv za stanovnike Bosne, a obuhvaća Bošnjake, Hrvate, Srbe i sve ostale građane te pokrajine koja se nalazi u istoj državi s Hercegovinom i s “hercegovačkim narodom”? Ustavni naziv te države je Bosna i Hercegovina što isključuje postojanje “bosanske države” pa se ni nje ne trebam i ne mogu bojati sve i da hoću. Što se tiče Bosanskoga Kraljevstva iz 14. i 15. stoljeća, od njega svakako nema straha, Osmanlije su ga u temelj uništile i zatrle mu svaki trag. Jedva je ostao koji artefakt u zem­lji ili kakva povelja izvan zemlje, sve stane u omanju knjižicu. Pa u čemu je onda problem pita se svatko tko ima strpljenja čitati rasprave ove vrste. Problem je u kontinuiranom pokušaju bošnjačkih nacionalista, bosanskih unitarista i islamista da radikalno promijene ustavnopravni poredak u Bosni i Hercegovini, u skladu sa svojim željama i interesima, a protiv volje drugih. Oni, zbog njima poželjne slike budućnosti, krivotvore prošlost, negiraju sadašnjost i proizvode neprijatelje.

Široko rasprostranjene priče o “dobrim Bošnjanima”, “bogumilima”, “tisućugodišnjem kontinuitetu”, “srednjovjekovnim bosanskim sveučilištima”, “bosanskim djedovima i njihovim štapovima”, “merhametu”, “komšiluku” i slično, idu u istu kategoriju s bajkama i (junačkim) narodnim pjesmama i pričama. Mogu poslužiti kao solidan materijal za antropologiju ili etnologiju, ali su neupotrebljive za historiografiju. Međutim, puno veći problem od krivotvorenja prošlosti je ignoriranje mirovnih sporazuma i ustavnopravnoga poretka Bosne i Hercegovine, odnosno negiranje sadašnjosti. To se prije svega odnosi na nepoštivanje Ustava BiH i Ustava Federacije BiH. Ne ću se vraćati na ignoriranje i odbijanje provedbe presuda ustavnih sudova te razne oblike institucionalnoga nasilja o čemu je već bilo govora, nego ću se ovom prilikom osvrnuti na gostovanje Željka Komšića člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine na Hrvatskoj radioteleviziji. Nisam napisao hrvatskoga člana Predsjedništva BiH, jer Komšić to nije, ne želi i ne može biti. Koristeći javnu televiziju Komšić je rekao nekoliko teških neistina koje je potrebno objasniti hrvatskoj javnosti. Najprije je negirao načelo konstitutivnosti naroda na kojem se temelji Bosna i Hercegovina od svoga utemeljenja 1943. godine i one poznate Rezolucije iz Mrkonjića. Više puta je povišenim tonom s izrazom na licu koji odaje potpuno odsustvo morala ili totalno neznanje ponovio da je on “član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskoga naroda” te da upravo “tako piše u Ustavu”. Slijegao je ramenima, mahao rukama i čudio se voditelju koji mu je pokušao pročitati odredbu Ustavu, i sve to negirao frazom: “Ja ne znam ko vam je to prevodio.” Eksplicitno je tvrdio da on nije predstavnik, nego pripadnik hrvatskoga naroda i sl. Uzaludno ga je voditelj suočavao s logikom i s ustavnim odredbama, pokušavao mu kazati da ako se u slučaju povrede hrvatskoga nacionalnog interesa obraća hrvatskim zastupnicima u Domu naroda tada je i hrvatski član Predsjedništva – baš kao što piše u članku pet stavak dva Ustava BiH. Sve je to Komšić odbijao s tvrdoglavošću i iracionalnošću revolucionara koji priznaje samo “sud svoje Partije”, a ne neki tamo Ustav. Uporno i gotovo uvrijeđeno je ponavljao kako je njegova ustavna obveza predstavljati sve građane. U cijelu priču je beskrupulozno uvukao i svoje dijete tvrdeći kako je rođeno u braku između pripadnika dva konstitutivna naroda te da ne zna kako će se izjasniti i hoće li se uopće izjasniti u nacionalnom smislu. Čudno, jer i on je također rođen u braku sklopljenom između pripadnika dva konstitutivna naroda pa mu to nije nikakav hendikep. Naprotiv, privilegiran je time što ga je jedan konstitutivan narod već treći put izabrao drugom konstitutivnom narodu za člana Predsjedništva i još je uz to sebi priskrbio status “građanina”. Kao što reče anketirana gospođa iz Bihaća: “Volimo ga zato što je naš Bošnjak, zlatni ljiljan.”

Ta izjava jasno pokazuje koliko je u politici nevažno kako se tko izjašnjava na popisu i kakva su mu “krvna zrnca”, nego kako ga se zbog njegova djelovanja doživljava u svakome od tri konstitutivna naroda. Nije on Hrvatima neprihvatljiv za člana Predsjedništva zato što nije “dovoljno Hrvat”, već zato što ga Hrvati kao konstitutivan narod nisu izabrali i što ne štiti njihove interese, njihov identitet i njihov politički subjektivitet. Nije problem sa Željkom Komšićem u njegovoj “pripadnosti”, nego u tome što zastupa politiku koja negira Hrvate kao konstitutivan narod i vrši nasilje nad njima. On tvrdi kako zastupa sve građane, ali smjenjuje samo hrvatske diplomate i dužnosnike. Njegova je kampanja kao i čitava njegova politika utemeljena na antihrvatskoj histeriji i stvaranju neprijatelja, protivno političkoj kulturi, mirovnim sporazumima i ustavnim odredbama. U preambuli važećega Ustava Bosne i Hercegovine (Aneks 4. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini) piše: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine…” Izričito i vrlo jasno navedeni su i označeni konstitutivni (ustavotvorni, državotvorni, suvereni) narodi, a uz njih navedeni su i ostali – pripadnici 17 nacionalnih manjina kojih je prema popisu iz 2013. godine ukupno oko tri posto i građani koji u skladu sa svojim pravom i viđenjem identiteta nisu nacionalno opredijeljeni, a takvih je popisano oko 0,7 posto. Dakle, preko 96 posto građana Bosne i Hercegovine pripada jednome od tri konstitutivna naroda. Položaj nacionalnih manjina također je jasan. Sve ostalo tek služi agresivnom i primitivnom većinskom nacionalizmu u pokušaju negiranja stvarnosti i u proizvodnji “neprijatelja” kojih će s vremenom biti sve više i bit će sve “zloglasniji” jer će se uporno pozivati na Ustav i temeljna ljudska prava.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 08:57